Objavljeno u Nacionalu br. 359, 2002-10-02

Autor: Maroje Mihovilović

Sprinterska romansa

Najbrži ljubavni par na svijetu

Tim Montgomery srušio je rezultatom 9,78 sekundi na atletskom mitingu u Parizu svjetski rekord na 100 metara, pa su on i njegova djevojka Marion Jones, s kojom živi godinu dana, koja je s rezultatom 10,65 na istoj relaciji najbrža živuća žena, i službeno postali najbrži ljudi na svijetu

Tim Montgomery, u zagrljaju i neposredno nakon rušenja svjetskog rekorada na 100 m. Kaže da mu veza daje dodatnu brzinu.Tim Montgomery, u zagrljaju i neposredno nakon rušenja svjetskog rekorada na 100 m. Kaže da mu veza daje dodatnu brzinu.Tim Montgomery i Marion Jones najbrži su par na svijetu. On je 14. rujna ove godine na Grand Prix atletskom natjecanju u Parizu rezultatom 9,78 sekundi srušio svjetski rekord na 100 metara, a ona je s rezultatom 10,65 sekundi na 100 metara najbrža žena svijeta, jer je Florence Griffith Joyner, jedina žena koja je brže trčala od nje – 1988. godine 10,49 sekundi – preminula 1998. Marion Jones i Tim Montgomery žive zajedno posljednjih godinu dana i oboje tvrde da upravo zahvaljujući toj vezi postižu bolje rezultate nego prije. On kaže da je od nje naučio kako svaki sportaš mora biti marljiv i discipliniran pri vježbanju, koliko god to dosadno, iscrpljujuće i jednolično bilo. Ona kaže da je od njega mnogo naučila o tehnici trčanja.

On kaže da je od nje naučio kako svaki sportaš mora biti marljiv i discipliniran pri vježbanju, ona kaže da je od njega mnogo naučila o tehnici trčanja Montgomery je svjetski rekord oborio startajući s istog bloka kao i Marion Jones nekoliko minuta ranije: nije pomaknuo ni potpornje za nogeKoliko jedno drugom znače, vidjelo se i na atletskom mitingu u Parizu. Na takvim mitinzima obično ženski i muški sprinteri trče 100 metara jedni za drugima. Prvo su trčale žene, a u toj trci Marion Jones premoćno je pobijedila svoje konkurentice. Budući da joj je to bila sedma pobjeda zaredom na Grand Prix natjecanjima, dobila je nagradu u zlatnim polugama. Potom je slijedila trka muškaraca, a Montgomery je trebao trčati u istoj stazi u kojoj je nekoliko minuta ranije trčala Marion Jones. Ondje je još bio njezin startni blok i on je odlučio da ne koristi svoj nego njezin. Čak nije ni pomaknuo potpornje za noge nego ih je ostavio kako ih je ona namjestila, vjerujući da će mu to donijeti sreću. I donijelo je, jer je iz tog startnog bloka izletio za samo 104 tisućinke sekunde, najbrže od svih, a imao je i veliku sreću što mu je vjetar puhao u leđa brzinom od točno dva metra u sekundi, maksimalno koliko je dopušteno da se rekord prizna. Tako je postao svjetski rekorder na 100 metara.

Tim Montgomery rodio se 25. siječnja 1975. u gradiću Gaffneyju u američkoj saveznoj državi Južnoj Carolini. Od djetinjstva je volio sport, prilično dobro igrao je košarku, ali nije bio dovoljno visok. Američki nogomet napustio je nakon teškog prijeloma ruke. Potom se s promjenljivim uspjehom posvetio atletici. Dok je još pohađao koledž Blinn, 1994. je na američkom juniorskom prvenstvu u Odessi u Teksasu pretrčao 100 metara za 9,96 sekundi, što je bio najbolji juniorski rezultat svih vremena, ali mu svjetski juniorski rekord nije priznat jer je naknadno izmjereno da je staza bila kraća za 3,7 centimetara.

Na izlučnom natjecanju za sudjelovanje na olimpijadi u Atlanti nije se 1996. plasirao za individualni nastup, nego samo za štafetu 4×100 m, koja je osvojila srebrnu medalju. Na Svjetskom prvenstvu 1997. bio je treći na 100 m, a dvije godine poslije osvojio je na SP-u zlatnu medalju u štafeti. Opet se nije kvalificirao za 100 m na olimpijadi 2000. u Sydneyju, ali je onamo otputovao kao rezervni član štafete. Igrom slučaja nastupio je u finalnoj utrci i osvojio zlatnu medalju.

Nakon toga nastupao je na raznim mitinzima, a stručnjaci su ga smatrali trećim ili četvrtim američkim sprinterom. Tvrdili su da će teško moći nadmašiti Mauricea Greenea, sprintera koji je posljednjih godina dominirao američkim i svjetskim sprintom, što je i dokazao svjetskim rekordom od 9,79 sekundi 1999. Montgomeryjev cilj postao je upravo da nadmaši Greenea, čak i neka vrsta opsesije. Otvoreno je govorio da po svaku cijenu želi pobijediti Greenea, no Greene je redovito pobjeđivao njega, na SP-u 2001., na Prvenstvu SAD-a ovog ljeta. Greene je često izostajao s utrka, kako je tvrdio, zbog ozljeda, a Montgomery je izjavljivao da ga Greene izbjegava jer ga se boji, jer je sve bolji i bolji. Oni koji su pažljivo pratili Montgomeryjevu karijeru zamijetili su da je počeo naglo napredovati od 1999. kad ga je počeo trenirati Trevor Graham, iskusni atletski trener sa Sveučilišta Sjeverne Caroline, koji je već imao velikih uspjeha s nekim svojim atletičarima, posebno sa svojom najvećom zvijezdom Marion Jones.

Marion Jones rodila se 12. listopada 1975. u Los Angelesu. Majka joj je imigrantica iz Belizea a otac Amerikanac. Roditelji su joj se razveli dok je još bila u pelenama, a majka, koja se zaposlila kao daktilografkinja, jako se mučila da njoj i starijem bratu Albertu osigura normalno djetinjstvo jer su živjeli u popriličnoj neimaštini. Kad joj je bilo osam godina, počela se baviti atletikom. Već s deset godina srušila je rekorde Kalifornije na 50 i 100 metara za svoj uzrast, a sa 12 godina već je nastupala juniorskim natjecanjima. Još kao juniorka nastupala je i u seniorskoj konkurenciji i bila vrlo uspješna na natjecanjima 1992. na kojima su se birali članovi američke reprezentacije za olimpijadu u Barceloni. U sprinterskim disciplinama završila je peta pa je, iako je imala samo 16 godina, izabrana kao rezerva za štafetu 4×100 m. No rekla je da je ne zanima turističko putovanje u Barcelonu: ako joj trener ne zajamči da će biti u štafeti, ona ne želi putovati. Nisu joj to mogli jamčiti pa je ostala kod kuće.

U to vrijeme jako je zavoljela i košarku kojom se bavila rekreativno, ali joj se htjela posvetiti mnogo ozbiljnije, ne napuštajući atletiku. Atletski treneri upozoravali su je da je teško napredovati u oba sporta, da je košarka opasna zbog mogućih ozljeda, podsjećali je da je i kao gimnazijalka u košarci bila teže ozlijeđena. No nju je košarka jako zanimala pa je, kad se 1994. upisala na Sveučilište Sjeverne Caroline, ušla u ženski sveučilišni tim. Iako je za atletičarku visoka, za košarkašicu nije pa je igrala na mjestu beka i krila, i to izvrsno, pa je njena sveučilišna ekipa 1994. osvojila američko studentsko prvenstvo.

I kao studentica druge godine nastavila je nastupati kao košarkašica za svoju sveučilišnu ekipu, a istodobno se natjecala i u atletici. No 1995. je u košarci slomila kost lijevog stopala i zbog toga izgubila gotovo cijelu natjecateljsku godinu. Do početka priprema za Olimpijske igre 1996. u Atlanti bila je prizdravila, no na natjecanjima za ulazak u američku atletsku olimpijsku reprezentaciju nije izborila mjesto za nastup na olimpijadi. Gledala ih je na televiziji.

Nakon tog iskustva odustala je od pokušaja da usporedo postigne uspjeh u dva sporta i koncentrira se na jedan. Iako je košarku jako voljela, posvetila se atletici procjenjujući da će u tom sportu postići više. Donijela je još jednu važnu odluku. Iako je rodom iz Kalifornije, jednog od najjačih američkih atletskih središta, ostala je živjeti u Sjevernoj Carolini, u mirnom gradu Raleighu, procijenivši da će se tu mnogo lakše pripremati. Našla je i u Raleighu dobrog trenera i snažnu podršku u drugom uspješnom atletičaru, sedam godina starijem bacaču kugle C.J. Walkeru, koji joj je isprva bio trener, a u listopadu 1998. taj joj je rastavljeni otac dvoje djece postao i suprug. Slijedili su izvrsni rezultati na najvažnijim natjecanjima, posebno nakon što je njen trener – umjesto muža C.J. Huntera – postao iskusni Trevor Graham. Na Olimpijskim igrama u Sydneyju 2000. osvojila je pet medalja, od toga tri zlatne. No te olimpijske igre označile su kraj karijere njenog muža C.J. Huntera, koji je smatran jednim od olimpijskih favorita u bacanju kugle, jer je prethodnih godina osvojio jednu zlatnu i jednu brončanu medalju na svjetskim atletskim prvenstvima. Nekoliko dana prije početka natjecanja u bacanju kugle objavljeno je da je četiri puta pao na antidoping testovima pa je odustao od nastupa. Zbog njenih fenomenalnih rezultata sumnjalo se da je možda i ona pod dopingom, što je ona uvijek nijekala. Taj sportski debakl C.J. Huntera loše je utjecao i na njihovu vezu. Nakon što je zbog dopinga morao napustiti atletiku, postao je jako ljubomoran na njezine sportske uspjehe pa su se u lipnju 2001. razveli.

U to vrijeme ona se već zbližila sa Montgomeryjem, s kojim se stalno viđala na stadionu, gdje ih je zajedno trenirao Trevor Graham. U jesen prošle godine počeli su živjeti zajedno, a njihova je veza pozitivno utjecala i na njihove sportske rezultate, posebno na njegove, vjerojatno i stoga što je Marion Jones vrlo optimistična osoba. Rekla mu je da se oslobodi opsesije da mora pobijediti Greenea, neka se koncentrira na svoje trčanje i svoju snagu i tehniku, pa će i rezultat sam od sebe doći. To se i dogodilo. Sada on nju bodri da postigne što i on, da postane svjetska rekorderka, da sruši davni rekord na 100 metara što ga je još prije 14 godina postavila Florence Griffith Joyner. Od rekorda je još daleko, jer je Florence Griffith Joyner trčala 10,49 sekundi, a najbolji rezultat Marion Jones je 10,65. No u ovom trenutku ona je jedina trkačica na svijetu koja bi taj rekord mogla nadmašiti.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika