Zoran FerićSkrnavljenje grobova, umorstvo i jezivo izgrižen vrat prostitutke-transvestita, egzorcizam, piljenje mrtvaca i sušenje na buri, pedofili, nekrofili i svodnici – tipični junaci i situacije proza Zorana Ferića, hrvatske književne zvijezde 90-ih, moći će se za koji dan sresti u njegovu novom romanu “Smrt djevojčice sa žigicama”. Autoru sa 7000 prodanih knjiga priča “Anđeo u ofsajdu”, na koji se u knjižnici čeka mjesecima, ovih će dana njegov izdavač Naklada MD objaviti treću knjigu, roman “Smrt djevojčice sa žigicama”.

To je mediteranski 'Twin Peaks', u kojem se ubijaju transvestiti, kradu, pile i na buri suše leševi, istjeruju vragovi, ljudi opće sa životinjama i duhovima, a sve je začinjeno seksom i humorom S 'Djevojčicom sa žigicama' zaključio sam svoju crnu trilogiju: sljedeći roman će biti jedna topla i analitična priča Najave cjepiva protiv side jako me vesele: s radošću očekujem jednu malu seksualnu revoluciju Roman se zbiva na Rabu: i ja sam se začudio otkud u mom romanu tolika količina dijaboličnosti, pritajenog užasa na otoku na kojem sam proveo najljepše trenutke života Ja mislim da je naše vrijeme opsjednuto erotikom, a sebe doživljavam kao čovjeka svog vremena Što mi se najviše sviđa u popularnosti: imam lošu naviku da na ulici gledam žene: odjednom sam primijetio da i one gledaju mene, što je prilično čudno jer se nije događalo ni kad sam imao 20 kila manje U tom romanu jedina otočka prostitutka, transvestit Marillena – nazvana “Djevojčica sa žigicama” zato što svojim mušterijama prenosi spolnu bolest koja peče i boli – brutalno je ubijena. Kao u “pravom” krimiću, ta smrt narušava prividnu idilu mediteranskog otoka i pokreće niz čudnovatih, jezivih, drastičnih situacija. U otočkom bestijariju figuriraju leš netom pokopane šestogodišnje djevojčice, zatim sam autor pripovjedač – “doktor za mrtve”, koji na rodni otok stiže iz Zagreba, potom živopisni, na različite načine invalidizirani otočki stanovnici… Priča je to u kojoj s kopanjem leševa iz grobova, u napetom i duhovitom pripovijedanju, svatko “kopa” i svoje novo “ja”.

NACIONAL: Nakon čitanja rukopisa, vaš vam je njemački prevodilac rekao – nije li to malo previše bizarnih događaja za jedan otok? – Odgovorio sam mu – a čuj, to ti je barem s tri otoka…

NACIONAL: Zašto ste se odlučili za formu, tobože, žanra detekcije, odnosno horora? – Naravno, to je daleko od žanrovskog romana. A zašto sam simulirao baš žanrove detekcije i horora? Te dvije stvari su mi bliske. Pokušavam, koliko mogu, zagrabiti ono realno, ali ispisujem i vlastite paranoje. Osobne, a možda i društva. A najbolji žanr za ispisivanje paranoje je žanr detekcije, jer su tamo svi sumnjivi. Kao i horor, jer su sve situacije na neki način sumnjive. U ovom romanu ništa nije sigurno, sve pluta između nagađanja, priča i predaje, o tome što bi moglo biti. Miješaju se horor, krimić, možda naznake političkog trilera.

NACIONAL: Mjesto radnje je otok, zaključujemo Rab, koji se pretvara u klaustrofobično mjesto jezivih i zagonetnih događaja. Odakle takva slika otoka? – Eros pisanja, a kod mene je to i eros čitanja, stvara zasebne, prilično izolirane svjetove, bez obzira na reference prema zbilji. Otok nema ime, ali po mnogo lokaliteta to jest Rab. Rab iz doživljene stvarnosti, s druge strane iz tekstova Slobodana Novaka, književnog klasika. I sam sam se začudio – otkud u mom romanu tolika dijaboličnost, pritajeni užas na otoku na kojem sam proveo najljepše godine života. Sjećam se recimo prve patnje, pomiješane nekako i s ljubavnom patnjom. Dođeš na otok prvi put sa 15 godina i strahovito se zaljubiš u neku curu, a moraš se vratiti u Zagreb. Ja sam tu patnju doživljavao gotovo fizički. To je bila patnja za otokom, iza svakog ugla u gradu očekivao sam da će upravo sad puknuti pogled na more. To mi je jedna od najgorih ljubavnih patnji u životu, patnja za otokom. Sljedećih 20 godina dolazim na Rab i osjećam se fenomenalno, tu sam sreo i svoju suprugu Andreu, i isto tako se jako zaljubio, kao da je otok bio katalizator za dobre stvari u mom životu. Otkud, dakle? Taj otok je nekako i mimo moje volje postao prostor na kojem su se smjestile ove naše užasne devedesete. Radnja samog romana događa se početkom devedesetih, u jesen 1992., i ono što bi nekako objasnilo taj užas su upravo te godine. Sam rat je u romanu, naravno, sporedan.

NACIONAL: Na Rab ste počeli dolaziti sa 15 godina. – Da, kad mi je umrla majka, i sljedećih 25 godina tamo sam provodio po tri mjeseca u kući svoga strica. Stric i strina su mi nakon gubitka majke bili kao roditelji, moj otac je bio dobar čovjek, ali u svom svijetu, užasnut činjenicom da se sam mora brinuti o djetetu, a ne zna može li se brinuti i o samom sebi.

NACIONAL: Što je iz rapske stvarnosti ušlo u roman? – Radi se o literaturi, o tekstu u kojem ima mnogo izmišljenog. I to nije samo pravna ograda. Stvarnost jest kostur, na koji su se kasnije nadogradila moja zlobna razmišljanja.

NACIONAL: Zašto baš “Djevojčica sa žigicama”? I to je neko rapsko sjećanje, fiksacija iz djetinjstva? – Ne. Radi se o više stvari. Prvo, to je dosjetka unutar romana, a nazvati prostitutku “djevojčicom sa žigicama” je sarkazam, dosta zaoštren, naziv ima taj jedan rugalački karakter. S druge strane “Djevojčica sa žigicama” nosi bajkovite konotacije, i mnogima je to najtužnija, najupečatljivija priča iz djetinjstva, koja najviše angažira emocije. Pogađa jednu točku u mnogim ljudima, u tom smislu je dobra za naslov.

NACIONAL: Želite li potaknuti jedan odnos prema liku? Sažaljenje? – Možda sažaljenje, možda i više odnos prema onima koji je tako zovu. On je slika rugalačkog senzibiliteta, o tome se radi.

NACIONAL: Lik transseksualca, dvospolca, “ni muškog ni ženskog”, “ni ovog ni onog”, nagovještava temu romana. Je li to prvi put da je transseksualac junak hrvatske književnosti? – Ne vjerujem da je to prvi put, ali nisam na to još naišao. Dakako, taj lik nije tu da nekog skandalizira, nego zbog jedne druge, bitne, priče. Priče o nesigurnosti. U mom romanu ima puno onih priča – može crno, može bijelo, ima puno nečega što se samo priča, a ne znamo je li istina ili ne, sve je između. Tako je i lik Marillene između žene i muškarca. A tako se formira i odnos drugih prema njemu – njoj, jer onaj koji spava s njim – njom nije ni homoseksualac ni heteroseksualac. Sve leluja. Prvi dojam gledanja “Twin Peaksa” bio mi je “lelujav”, svi su bili lelujavi, čak i u hodu. Priča leluja, cure lelujaju. To odsustvo čvrstih granica istine i laži, boga i đavla, stvarnosti i fantastike, muškarca i žene… to je bila moja ideja.

NACIONAL: Je li to i Ferićev svjetonazor? – Što sam stariji, to više. Kad sam bio mlađi, svijet mi je bio jasniji, stavovi su mi bili određeniji, sada je sve podređeno ne baš skepsi, ali svijesti da je možda drukčije. Ni moj roman nije žanrovski, nije krimić, nije horor, nije bildungsroman, on je možda bildungsroman četrdesetogodišnjaka, roman o odrastanju odraslog čovjeka.

NACIONAL: Tu vjerojatno treba spomenuti aluzije na Slobodana Novaka. – Ne samo “Mirise, zlato i tamjan”, nego cijeli opus Slobodana Novaka. Iz dva razloga. Imam jasnu simpatiju prema toma autoru, pa tu ima nečega iz “Mirisa, zlata i tamjana”, ima iz “Izvanbrodskog dnevnika”, iz “Izgubljenog zavičaja”. Već sam rekao, za mene je Rab neka vrst alternativnog zavičaja. Čitavo se vrijeme radi o tome – izgubiti, ili ne izgubiti taj alternativni zavičaj. Ono što se događa glavnom liku to je mogućnost da i onu “lebdeću” sigurnost izgubi, jer mu je naknadnim uvidom u sve stvari iz njegove prošlosti i ta prošlost oduzeta. Ali, pričati o tome značilo bi otkriti roman.

NACIONAL: Na otoku se pile mrtvaci, skrnave grobovi, premlaćuju homoseksualci, provode egzorcističke seanse – za što ste negdje čuli, a što ste izmislili? Jeste li bili na egzorcističkim seansama, budući su one u romanu uvjerljivo opisane? – Išlo mi je dosta glatko u tom smislu. Recimo, priču o piljenju mrtvaca čuo sam na jednom drugom otoku, kao autentičnu priču, konkretno otoku Premudi. Oni imaju vrlo malo groblje, i doista među 50 ljudi netko navodno pili mrtve, da bi ljesovi bili manji, ali se od 50 ljudi na malom otoku ne zna tko to radi! Za probleme s homoseksualcima ne mogu optužiti jedan otok, ali u određenom trenutku Rab jest bio jedna vrsta njihova međunarodnog sastajališta. A ja sam kao dječak bio svjedok povika “Homo ča tuć’ pedere!” Čuo sam da je nasilja bilo dosta, za to nitko nije odgovarao, a na jednom otoku gdje ima 8000 stanovnika, to se moglo lako utvrditi. Egzorcizam nisam doživio, žao mi je zbog toga, ali sam proučavao audiozapise egzorcizama u Švicarskoj.

NACIONAL: No, priznajte, volite skandalizirati javnost. – Apsolutno – da, volim skandalizirati javnost! Ali istodobno, kao kad netko zna da mu je backhend slab, pa pokušava kompenzirati svoju slabost, znam da je moja slabost skandaliziranje drugih, i onda u postupku pravljenja priče ili romana izbacujem sve ono što mi se čini kao neka vrsta moje koketerije, ljubavi prema skandaliziranju. Pokušavam, kažem…

NACIONAL: Roman je takav da je teško zamisliti da ste se autocenzurirali. – Uživam kad roman raste, ali uživam i kad se množe izbačene stranice. I jedno i drugo me podsjeća na šumu u kojoj berem gljive, i onda donesem doma, listam knjigu o gljivama, pa kažem: “Ova je otrovna, ova ne.” S izbacivanjem rastu i moje šanse da preživim poslije večere. Iz ovog romana izbacio sam, recimo, vrlo drastičan opis silovanja fratra na nekoliko stranica u jednom zatvoru, niz šokantnih scena mrtvog djeteta… svašta sam izbacio.

NACIONAL: U romanu ima svih vrsta seksa: “normalnog”, zagrobnog, nekrofilije, pedofilije, a naročito seksa sa bolesnicima, posebno spolnim. Opet ljubav prema skandalu? – Ne. Ništa u vezi sa seksualnošću ne može danas bitno skandalizirati. Sve te scene su u romanu da se napravi nekakav presjek ljudske seksualnosti i svega što se događa na tom otoku, koji je zbirka ljudi ili zbirka karaktera ukorijenjenih u mediteranski mentalitet. Roman je mediteranski “Twin Peaks”. A sve seksualne pomaknutosti, što se mene tiče, postavljaju samo jedino pitanje – ima li normalnoga seksa?

NACIONAL: Vjerojatno nema. Ni “normalnog”, ni “prirodnog”. – Točno, pomaknutost je to normalno stanje. A ljudska je seksualnost stalno u opreci prema nečem još uvijek tabuiziranom, lošem, “općoj perverziji”. Oko seksa se stalno vrti demonska priča i demonska privlačnost, čak i u trenucima kad se ljudi sami bore protiv svojih seksualnih poriva. Tu postoji još jedna stvar. Ta mediteranska priča o seksu, priča je “galebova”, priča osvajanja i s tim povezanoga površnog seksa, dokazivanja seksualnosti. To je tvrda macho priča. U toj jednoj tvrdoj priči ispostavilo se da je puno macho muškaraca spremno i na seks s nekim tko nije posve žena! To unosi jednu ironijsku crtu, a karakteristika je manjih mjesta poput otoka.

NACIONAL: Jeste li kao pisac, ili čovjek, više opsjednuti erotikom nego drugi ljudi? Jeste li erotoman? – Mislim da je naše vrijeme opsjednuto erotikom, sebe doživljavam kao čovjeka svog vremena. Moja priča o seksu je priča o tijelu, priča o oslobađanju, u kojem smo mi rasli. Šezdesete i sedamdesete su priča otvorene seksualnosti, otvorenog zavođenja. Sjećam se, upravo na tom otoku, žena koje su dolazile mijenjati partnere, i homoseksualaca koji su ubrzano mijenjali partnere, pokušao sam to vrijeme “stvrdnuti” u tom romanu. Jedan bivši galeb spominje “blitzkrieg” – to je kad spavaš sa ženom iste večeri kad si je upoznao. I to za sedamdesete uopće nije bilo čudno, to je bilo više pravilo nego iznimka. Mi koji smo iz tog vremena to znamo. A sad je neko vrijeme koje ja ne mogu “pohvatati”, s jedne strane isto tako otvoreno, a s druge, za moj pojam seksualnosti koji se formirao 70-ih, krajnje zakopčano.
Kaže se, to je zbog side. Nije sasvim točno. To je, zapravo, zbog našeg doživljavanja side, koje su proizveli mediji, i jedna opća crkvena i moralistička panika. U tom smislu najave cjepiva protiv side jako vesele, pa i nas četrdesetogodišnjake. S radošću očekujem jednu malu seksualnu revoluciju.

NACIONAL: Najavili ste da ćete odustati od dosadašnjeg načina pisanja – groteske, sarkazma, “prljavih” tema. Je li to uopće moguće? – Mislim da jest. Osjećam to u sebi. Ispisavši ovaj roman, ispisao sam nešto što bih mogao nazvati “crnom trilogijom”, ili grotesknom trilogijom. S tim što je prva knjiga bila najmanje groteskna, ova je zaoštrenija u tom smislu i od druge, postoji gradacija. U sebi polako taložim jednu drugu energiju, čini mi se da će me odsad manje zanimati groteska, ovaj tip dramatske, pa i žanrovske priče, i da će me više zanimati jedna ljudska, toplija, i analitična priča.

NACIONAL: Čini mi se da pisac “stvara” svoj svijet zato što on već u tom svijetu živi. Vi ste postali poznat pisac upravo po tome što na poseban način vidite svijet. Hoću reći da mi ideja “promjene” nije sasvim uvjerljiva. – Prvo, ja sam blizanac po horoskopu. Točno je da prema onom što mu se događa i kako vidi svijet, pisac stvara i svijet svojih knjiga. No, mislim da imam mogućnost i za drukčiju vizuru. Od prve knjige, u kritikama postoji nekakav implicitni prigovor – Ferić je napisao knjigu groteski, ali ne može tako dovijeka… Isti prigovor nužnosti mijenjanja nije upućen samo meni nego i nizu autora, i prigovor je suvremenog medijskog trošenja diskursa. A što god da se dogodi, u medijskom se prostoru nakon nekog vremena javlja zasićenje, stvari se zahuktavaju sve brže te se i od pisaca očekuje da se “mijenjaju”. Ali autori se mijenjaju po svojoj logici, a ne po logici javnosti. Hoće li se promijeniti ili ne, ovisi o spletu okolnosti. Kad kažem da sam ovim romanom završio jedno razdoblje, to govorim iz sebe, a ne medijskog očekivanja.

NACIONAL: Kako zamisliti Ferića bez prostitutki, makroa, side…? – Možda me i ne treba zamisliti bez toga, ali sasvim sigurno ne u slikama kao dosad, krajnje drastičnima. Ja bih do sada stavio sliku pred čitatelja i rekao – to je to. Buduće moje spisateljsko pitanje je – zašto je to “to”?

NACIONAL: Što vam je supruga Andrea rekla o romanu? – Moja supruga vidi literaturu ponajprije kroz mene, pa se i ne čudi previše nekakvim drastičnim slikama. Ona je blaga osoba koja ne trpi ni nasilje ni bilo kakve drastičnosti. Međutim, čini mi se da mom pisanju pristupa analitički, pa kaže “ovo mi je uvjerljivo”, ovo mi “nije uvjerljivo”, a radi li se o silovanju leša šestogodišnje djevojčice, to nekako prolazi mimo nje. Naš razgovor bi više bio razgovor obrtnika i nekoga tko mu daje savjete. Nema čuđenja koje ponekad osjećam i kod najboljih prijatelja kad ima dam da čitaju rukopis, pa mi kažu – ipak si ti bolestan.

NACIONAL: Jeste li primijetili da većina hrvatskih pisaca izjavljuje da čeka sud supruga o svom pisanju? Čini mi se su hrvatski pisci postali papučari. – Ipak su muž i žena nekako bliske i najbliže osobe u tom čitavom poslu. Sastavni dio ljubavne igre može biti razgovor o literaturi. Prema tome, nije uopće čudno što su žene prvi čitatelji i što ih autori poslušaju. Naprosto napišeš neke scene, rečenice, i želiš da ti netko kaže da to izbaciš, želiš nečiju potvrdu. Ne kažem da sam poslušao sve što mi je rekla žena, ali dobar dio toga ipak poslušam.

NACIONAL: Kako vaša supruga podnosi vašu slavu, od mirnog srednjoškolskog profesora pretvorili ste se u putnika po Europi… – Svaka književna slava u Hrvatskoj je debelo slava pod navodnicima. A Andreja je osoba koja tu slavu uopće ne osjeća. Imam dojam da se to nje ne dotiče. Dobro je što postoji, ali ona ne osjeća ni neko posebno zadovoljstvo ni nezadovoljstvo što je to tako. Puno putujem, skićem se po Osijeku ili Berlinu, ona se ne boji da će se dogoditi nešto nepredviđeno, a i ja sam siguran da je bilo kakav strah u tom smislu bespredmetan. Mi živimo u svijetu koji smo sami izgradili, nas dvoje, i taj svijet je dosta izoliran, bez obzira na to koliko ja onda iskoračujem u javni. Naša intima ostaje nedirnuta, i odlično što je tako. Jer onog trenutka kad se javnost uvuče u kuću, počne jako opterećivati.

NACIONAL: Koliko vas vaši đaci čitaju? – Imam neke pokazatelje da čitaju, jer me svako malo pitaju što je s tim romanom i možemo li ga raditi za lektiru. Ja to naravno s gađenjem odbijam, kažem da je to jedan perverzan pisac i da nije za dječicu. Oni se naravno smiju, ali činjenica da tu postoji nekakva podijeljenost, da sam ja u školi prilično školski zakopčan, ali i takav djelujem ležerno u takvoj ustanovi. No, činjenica da bih s njima trebao raditi “Djevojčicu…” ne ispunjava me srećom. Druga je stvar odnos s djecom. Sad sam davao lektiru za prvi razred, tu su i Perišić, i Tomić i “Traispotting”, s čime su djeca pomalo i začuđena, ali pokušavam im dati suvremenu i žestoku literaturu.

NACIONAL: Što vam se najviše sviđa, odnosno, što se promijenilo u vašem životu od kad ste postali poznati? – Imam lošu naviku da na ulici gledam žene. To je ružno i bezobrazno, ali ne mogu si pomoći. Ide spontano. Onda sam u jednom trenutku primijetio da i žene gledaju mene. Što je bilo prilično čudno, jer se to nije događalo ni kad sam imao 20 kilograma manje. To je valjda neki božji prst, a opet nije, jer se bog ipak ne bavi tim stvarima. Onda sam shvatio, to je zato što mi je slika u Nacionalu. Ili na televiziji. Postoji priča o, uvjetno rečeno, poznatosti, da se to čovjeku uvlači pod kožu. Pa mu čak postaje i normalno da ga prepoznaju. U ljekarni u kojoj kupujem lijekove, puno njih mjesečno i na karticu jer ne bih preživio taj izdatak u gotovini, nakon lijekova propisanih i nepropisanih, cura je rekla – Znam, Anđeo u ofsajdu. Jest, Hrvatska je mala zemlja, ali ipak… to je ludilo.

NACIONAL: Tri godine nakon izlaska “Anđela u ofsajdu”, laudacija kritičara, slave, objavljujete roman. Što vam to osobno znači? – Jako puno. Zato što sam se s njim nekako mučio. Ta knjiga započeta je prije “Anđela”, a uvodna priča romana zapravo je završni dio “Anđela”. Dugo se kuhala građa tog romana, a istovremeno uspjeh “Anđela” malo me zakočio, malo me kao uplašio, budući da su odjednom neočekivano narasla očekivanja od te treće knjige, a ja sam bio u nekom praznom prostoru, i što se tiče i vlastitih kreativnih energija, pa je i zato sve to trajalo duže vrijeme. On je neka pobjeda nad samim sobom, nad vlastitim sietzshfleischom, i nad strahovima u međuvremenu.

NACIONAL: Govorite o strahovima. Strahu da roman neće biti dobar? – Prvo, bilo me strah da ga neću uopće napisati. O tom tekstu puno sam govorio u javnosti, i što sam više govorio, roman kao da se ispuhao. Ljubav prema priči, i strast, splasnule su. Jer lako je držati tu zaljubljenost kad pišete kratku priču, onda to ide jer to traje dva, tri mjeseca. Ali tri godine… traže drukčije strategije. Malo sam se povukao iz javnosti, jer je povučenost ipak kreativna situacija.

NACIONAL: Imate li tremu, kako će roman biti prihvaćen? – Naravno!

NACIONAL: Bi li vas pogodila negativna kritika? – Naravno da bi me do neke mjere pogodila. Ali ako hoću biti do kraja pošten sam sa sobom, kako sam se navikao na dobre kritike, a ni to nije uvijek lako, tako ću se morati naviknuti i na lošije. Čak mi se čini da se u tim trenucima javljaju određeni motivi.

Ferićev austrijski izdavač
Folio Verlag objavit će i treću Ferićevu knjigu

Istodobno s hrvatskim izdanjem romana ‘Smrt djevojčice sa žigicama’ u Nakladi MD, priprema se i austrijsko izdanje u kući Folio Verlag, koja je objavila i dvije prethodne Ferićeve knjige, ‘Mišolovka Walta Disneya’ i ‘Anđeo o ofsajdu’, te unaprijed potpisala s Ferićem ugovor o izdavanju romana ‘Smrt djevojčice sa žigicama’.

ODLOMCI IZ ROMANA ‘SMRT DJEVOJČICE SA ŽIGICAMA’

– Znaš Fero, mislim da mi žena piša u hranu! A onda nastavlja kao da odgovara na neizgovoreno pitanje iz mojih očiju: Lijepo! Svaki ručak vuče mi malo na mokraću: i kelj i blitva i šugo od piletine. Sve na pišotu. Ali ne jako. Kao da se napravi u neku teću i onda odgrabi dvije tri žličice. – Fero, je li te ovaj gnjavi – kaže Mungos pokazujući glavom na Maskarina – s tim storijama o pišoti? – Ne gnjavim ga – veli Maskarin nervozno, kao da mu je Mungos poremetio planove. – Nego sam mislio da mi Fero može uzet na analizu ono krumpir salate što je ostalo od ručka. – Pirana u savjesti, a ne pišota – dodaje Tomo. – Jebe malu iz apoteke, pa čeka osvetu od žene. – Valja ga utješit – kaže trener, stručnjak za nogomet i laik za psihologiju. – Ta bi te prije polila kipućom vodom dok spavaš, nego ti pišala u juhu. – I? Fero – kaže Mungos nalijevajući mi vino u bevandu, da pojača – koliko se nismo vidjeli?

• * * – Ajd sad reci sve šta znaš. S kim se kurvala? Šta je činila tamo kod logora? Ima li šta neobično?
  Vidim, sve prava kriminalistička pitanja, kao da Mungos nije upravni referent, nego školovani istražitelj. I, uostalom, kao da je to ozbiljna istraga, a ne prikraćivanje vremena dok ne stigne ekipa krim. policije iz Rijeke. – S kim se kurvala i je li se kurvala, to je bila njezina stvar – kaže Striptiz. – Znaš da ne radim takve stvari. A što se tiče čudnog… ne znam. Imala je nekoga. – Imala je ona više takvih – kaže Mungos. – Mislim ozbiljnog.
  U tom trenutku zavladala je šutnja. Mungos je očito razmišljao o tome tko bi s ovoga otoka mogao voljeti rumunjsku prostitutku s kurcem. – Štedjela je za operaciju – kaže Striptiz.
  Bilo je čudno što svi o Marilleni govore u ženskom rodu. Osjećao sam da za to postoje zapreke puno jače od gramatičkih. – Htjela se udati – kaže Striptiz. – Koji peh od života – Mungos je izgledao ganut. – Moraš platit da ti ga odrežu.
• * *
  Običavao je govoriti da se žene dijele na okrutne i dosadne. Okrutne su ako ne daju, a dosadne ako daju. Kompliciranost svijeta sastoji se u tome što okrutne s vremenom postaju dosadne i obrnuto, što bi svako normalno biće trebalo ispuniti egzistencijalnim užasom, a to je samo drugačije ime za KAOS. Očito mu je u pola četiri završila noćna šihta i sada je ovdje za šankom prikupljao snage za jutarnji susret s praznim krevetom. On, koji je u mladosti spavao s više od tristo registriranih žena, mahom strankinja, poslije majčine smrti živio je potpuno sam, u nekoj vrsti udovičke povučenosti. Čak je i galebarstvo zanemario, ne toliko zbog straha od bolesti, koliko zbog gubitka interesa i promjene duhovne klime. Tek tu i tamo bi, kako se pričalo, opalio kakvu stariju damu, samo da dečkima plati večeru. – Nisam te vidio na sprovodu – rekao sam. – Nisam se mogao sjetiti ničega boljeg. – A vidi me – rekao je – što ću ja na sprovodu diteta. Nisam ga ni pravija ni hranija. Čak mu ni materu nisam jeba. To je šteta, a ne što nisam bija na sprovodu. No, ti znaš bolje…
• * *
  Atraktivna crvenokosa djevojka obučena u žuti bikini s izazovnim tangama, napadno našminkana, igrala se s crnim šnaucerom. Bacala mu je duguljast predmet koji je on veselo donosio. Svaki put kad bi ispustio predmet pred njenim nogama, očito gumenu kost, pomilovala ga je po glavi i iza ušiju. Šnaucer se doimao zadovoljan. I tako su se igrali dosta dugo. Dirljivo prijateljstvo čovjeka i psa. Sve dok djevojka nije počela ogledavati šnaucerovu kost. A i muzika se promijenila. Postala je dramatičnija. Rasprostrla je ručnik koji je do maloprije nosila preko ramena i legla na njega. Stala se milovati dugačkom psećom kosti po trbuhu i grudima. Pas je stajao sa strane i slinio očekujući da mu baci kost. Ali kost se svidjela i njoj. Oslobodila je gornji dio i velike dojke su se rasule, svaka na svoju stranu. Milovala je bradavice onim debljim dijelom kosti koji je trebao predstavljati zglobnu čašicu. Pas je i dalje čekao isplažena jezika. Bilo je u njegovu pogledu, čini se, izvjesne žalosti kad je kost završila u prednjoj strani njena bikinija.
  Onda je djevojka sa smiješkom pogledala u kameru, kao da je tamo netko drag i naguzila se. Maknula je samo onu špagicu od tange, ali gaćice nije skidala. Dala je psu da obliže kost, a onda ju je gurnula unutra. Gurala ju je onamo ispuštajući zvukove, kao da se zadovoljava. Pas se povremeno uključivao jezikom. Nije se znalo da li zbog kosti ili njene guzice. Igrali su se tako još neko vrijeme prije nego ju je zajašio. – Mogu li psi dobiti triper? – rekao sam da malo razgalim onu ozbiljnu atmosferu. – To pitaj Vjeku – rekao je Mungos ne skidajući pogled s ekrana. Kao pravi istražitelj. Da mu ne bi štogod promaklo. Po tome sam zaključio da i on sada prvi puta vidi kazetu i da je tamo u policiji nije prikazivao.