Pierce Brosnan kao 007Za nepunih mjesec dana, 22. studenog, u svijetu se počinje prikazivati “Umri drugi dan”, novi film iz serijala o Jamesu Bondu. U žestokoj borbi za prostor u kinima s “Harryjem Potterom i odajom tajni” te “Gospodarom prstenova: Dvije kule” tajnom agentu 007 neće biti lako, međutim, nema prevelikih razloga za zabrinutost. Otkad je počelo snimanje filma, mediji su spremno izvještavali o svakoj sitnici koja je pratila produkciju – od ozljede koljena glavnoga glumca Piercea Brosnana do izbora megazvijezde Madonne za pjevačicu naslovne glazbene teme. S takvim publicitetom “Umri drugi dan” posve je sigurno osuđen na uspjeh, pogotovo zato što ga – po svim navodima – iznimno ambiciozno i profesionalno režira Novozelanđanin Lee Tamahori, kojeg je u Hollywood doveo uspjeh obiteljske drame “Bili jednom ratnici”.

NEKE TAJNE USPJEHA JAMESA BONDA - nikad se ne angažiraju velika redateljska imena - samo je jedna zvijezda: glumac koji igra Bonda - puno akcijskih atrakcija koje zadivljuju publiku - vickasti dijalozi koji će se prepričavati - zapleti reagiraju na sve ključne promjene u svijetu “Umri drugi dan” već je dvadeseti film o Jamesu Bondu što ga potpisuje poduzeće “Eon Productions”. To nije i jedina obljetnička prigoda vezana uz popularni serijal. Točno prije četiri desetljeća “Eon Productions” je proizveo “Dr. No”, prvi film iz serijala, kojega je premijera održana upravo u listopadu 1962. Filmski Bond, prema tome, slavi četrdeseti rođendan, a njegov književni model, bez kojeg ne bi bilo ni filmskog serijala, nešto je stariji – upravo je prevalio pedesetu. Naime, 1952. bivši obavještajac škotskog podrijetla Ian Fleming napisao je roman “Casino Royale”, inspiriran prebjegom Donalda Macleana i Guya Burgessa, naizgled besprijekornih diplomata s diplomom iz Cambridgea, u Sovjetski Savez. Fleming je karijeru započeo kao novinar, ali je vrlo brzo shvatio kako taj poziv ne vodi bogaćenju, pa se radije priklonio tajnim službama: za 2. svjetskog rata, među ostalim, pridonio je osnivanju OSS-a, preteče CIA-e, te namamljivanju nacista Rudolfa Hessa u Veliku Britaniju. U poratnim godinama oduševio se Jamajkom, ondje kupio kuću koju je nazvao “Goldeneye” te u trenucima dokolice napisao “Casino Royale”. Njegova je glavnog junaka, agenta britanske tajne službe rednog broja 007 (dvije nule ovlašćuju ga da ubije protivnika po nahođenju i bez pismenog naloga), nazvao po istoimenom orintologu čija se knjiga “Ptice zapadne Indije” stjecajem okolnosti našla u piščevu jamajkanskom domu. Nakon što je Bond postao planetarni fenomen, nesretni je znanstvenik bjesnio kad su ga na carinama diljem svijeta ispitivali je li mu to pseudonim.

Fleming je Bonda, hladnokrvnog pustolova rafinirana ukusa i šarmantnog ženskara, modelirao kako po sebi, tako i po vlastitim maštarijama. Kada je iza romana “Casino Royale” uslijedio čitav serijal s Bondom kao junakom, Fleming je ravnodušno komentirao činjenicu što je na prijelazu pedesetih u šezdesete postao jedan od najčitanijih pisaca u Velikoj Britaniji i Americi. “Nemam nikakvih književnih aspiracija. Pišem jedino zato da zaradim novac i zabavim publiku”, izjavio je. Ipak, Anthony Burgess, autor glasovite “Paklene naranče”, uvrstio je poslije Flemingov “Goldfinger” na listu 99 najboljih knjiga 20. stoljeća, a oduševljenje njegovim stilom dijelili su i tada mnogo renomiraniji kolege.

Premda se danas čini da su Flemingove knjige – nakrcane uzbudljivim zapletima, međunarodnim intrigama, nasiljem, ciničnim humorom i seksom – bile kao stvorene za filmski serijal, nije baš bilo tako. Opciju na ekranizacije kupio je tek 1960. producent Harry Saltzman, poznat po hvaljenim britanskim socijalnim dramama “Osvrni se gnjevno”, “Subotom uvečer, nedjeljom ujutro” i “Zabavljač”, no kako nije bio u stanju financirati ni prvi film iz serijala, udružio se s podjednako ambicioznim Albertom Cubbyjem Broccolijem. Njihovo poduzeće “Eon Productions” odabralo je za početak roman “Dr. No”, a njegova ekranizacija trebala je stajati nešto manje od milijun dolara – za to razdoblje solidan, ali ne i previsok budžet. Ulogu Bonda dobio je još ne pretjerano poznati Sean Connery, Škot poput samog Fleminga, kojem je najveća preporuka bila što su žene producenata smatrale da djeluje opasno i seksi. Budući da se pisac nije pretjerano bavio načinom odijevanja, ukusom i izborom oružja tajnog agenta, trebalo je osmisliti Bondov imidž, za što je najzaslužniji redatelj, iznimno elegantni Terence Young. Odveo je Conneryja svom krojaču, naučio ga sve o izboru košulja i cipela, odredio za Bondovo omiljeno piće vodku martini (shaken but not stirred) i Dom Perignon te mu stavio na ruku rolex. Filmski 007 služio se – kao i Flemingov – pouzdanim 7,65 mm waltherom PPK i njime sasuo u leđa jednom od zlikovaca tri metka – što je bio tek jedan od razloga zbog kojeg će serijal u Vatikanu prozvati “opasnom smjesom nasilja, vulgarnosti, sadizma i seksa”. Londonska premijera “Dr. Noa” – kojoj su prisustvovali slavni književnik Somerset Maugham, ali i J. Paul Getty, najbogatiji čovjek na svijetu – slutila je na senzaciju: film je završio na drugome mjestu najvećih hitova te godine u Velikoj Britaniji te pokrio troškove proizvodnje samo prikazivanjem u toj kinomreži. Ameriku i ostali svijet osvojio je tek idući film, dvostruko skuplji, “Iz Rusije s ljubavlju”, u kojem Bond putuje Orient expressom kroz Beograd i Zagreb te izvodi vratolomije gliserom po Piranskom zaljevu. Bizarno, taj su film gledali i J. F. Kennedy i Lee Harvey Oswald neposredno prije atentata u Dallasu.

Još veću euforiju izazvao je “Goldfinger” iz 1964. Već je “Dr. No” bio prvi britanski film napravljen po američkom receptu, no “Goldfinger” se čak i odigravao u Americi, u Miamiju i Fort Knoxu. U tom je filmu prvi put ostvarena klasična struktura karakteristična za serijal, s uzbudljivim uvodom koji se odigrava prije špice, grandioznom završnicom te obiljem fascinantnih “gadgeta”. Premda je upućeniji gledatelj mogao jedino ironično komentirati činjenicu da britanski tajni agent brani kapitalistički Zapad od nasrtaja s komunističkog Istoka i spašava svijet, James Bond postao je dio pop kulture – poput Beatlesa i mode Mary Quant – kojom je ocvali imperij pokorio svijet, kad već nije mogao nečim efikasnijim. Američki predsjednik Bill Clinton, međutim, nije se sprdao kad je 1999. proglasio Seana Conneryja počasnim američkim građaninom, čestitajući mu: “Bez vas nikad ne bismo dobili hladni rat.”

Fleming je umro iste godine kad je serijal dosegao vrhunac “Goldfingerom” i bio bar pošteđen živciranja zbog toga što su Bondovi scenaristi sve manje poštovali njegove originale. “Operacija Grom” iz 1965. još se kako-tako držala izvornika, no poznati književnik Roald Dahl (inače bliski prijatelj pokojnika) odmah je upozorio Broccolija i Saltzmana da u romanu “Samo dvaput se živi” nema “safta” za film: njegov je scenarij bio potpuno slobodna kreacija, koja se pridržavala jedino standarda kakvi su se očekivali od serijala o Jamesu Bondu.

Serijal se činio tako vitalnim da je mogao odoljeti hordi imitacija, napravljenih kako za veliki tako i mali ekran. Dean Martin glumio je tajnog agenta Matta Helma, James Coburn izigravao je šaljivog Dereka Flinta, Saltzman je konkurirao sam svom proizvodu kad je angažirao Michaela Cainea da u “Slučaju Ipcress” i “Pogrebu u Berlinu” utjelovi Harryja Palmera, realističnog antipoda Jamesa Bonda, dok je na televiziji veliki hit postala serija “Nemoguća misija”. Ipak, veća opasnost za serijal bili su konkurentski “Bondovi”, poput filma “Casino Royale” (na ekranizaciju tog romana Broccoli i Saltzman nisu imali prava), koji se u kinima izravno natjecao sa “Samo dvaput se živi” i umanjio mu ukupne prihode. Još veća prijetnja došla je “iznutra”. Razočaran što je Dean Martin zaradio više s filmovima o Mattu Helmu nego on sa svim Bondovima, Connery je zaprijetio Broccoliju i Saltzmanu da će napustiti serijal ako ga ne uzmu za ravnopravnog partnera u “Eon Productions”. Producenti su procijenili da je za serijal ključan lik a ne glumac, pa su za novi film “U službi njenog veličanstva” angažirali Australca Georgea Lazenbyja: unatoč dobrim kritikama i kultnom statusu film komercijalno nije ispunio očekivanja, a Lazenby je ostao u sjeni prethodnika. Broccoli i Saltzman nevoljko su isplatili Conneryju milijun i 250 tisuća dolara za sljedećeg “Bonda”, film “Dijamanti su vječni”, te mu zajamčili 10 posto od ukupnih prihoda. Uspjeh “Dijamanata” učvrstio je poljuljani status serijala, no Conneryju se više nije glumilo Bonda i natezalo oko honorara. Odigrao ga je još samo jednom, više od desetljeća kasnije, i to za pet i pol milijuna dolara i tko zna koliki postotak od ukupnih prihoda u filmu simbolična naslova “Nikad ne reci nikad”, koji uopće nije realizirao “Eon Productions”.

Broccoli i Saltzman našli su zamjenu za Conneryja u Rogeru Mooreu, sinu londonskog policajca i zvijezdi tv serija “Svetac” i “Uvjeravatelji”, koji je umjesto Conneryjeve prijeteće muževnosti i mračnog humora unio u serijal stil zafrkantskog, lakonskog pustolova i pio burbon umjesto votke martinija. Njegov nastupni film ”Živi i pusti umrijeti” doimao se modernije nego “Dijamanti su vječni” (naslovnu glazbenu temu napisali su Paul i pokojna Linda McCartney), ali je “Čovjek za zlatnim pištoljem” iz 1975. komercijalno podbacio, pa je Broccoli iskoristio priliku da se riješi Saltzmana, koji se ionako bavio svim i svačim, a ponajmanje Bondom. Povratak spektaklu u stilu “Goldfingera”, “Operacije Grom” i “Samo dvaput se živi” izdigao je iduće filmove ”Špijun koji me volio” i “Operacija Svemir” u velike hitove, no još bolje su kotirali “Samo za tvoje oči” i “Octopussy”, koje je sjajno režirao John Glen, bivši montažer serijala.

Kad je u “Pogledu na ubojstvo” (1985.) postalo očito da je 58-godišnji Moore prestar za veranje i tučnjavu po sanfranciskanskom mostu Golden Gate, uskočio je velški šekspirijanac Timothy Dalton i dočarao ozbiljnijeg Bonda, bližeg Conneryjevu nego Mooreovu stilu. Prvi njegov film “007: Dah smrti” bio je uspješan, ali ne i kasnija “Dozvola za ubojstvo”, koja je zbog proračunskih ograničenja više sličila prosječnom akcijskom filmu nego tipičnom Bondovu spektaklu. Serijal je u prvoj polovici devedesetih stagnirao zbog problema kroz koje je prolazila njegova distributerska kompanija MGM-United Artists, dopuštajući da mu drugi hollywoodski špijuni otimaju teren, ponajprije novi serijal po romanima Toma Clancyja s Jackom Ryanom kao junakom (Alec Baldwin glumio ga je u “Lovu na Crveni oktobar”, a Harrison Ford u “Patriotskim igrama” i “Neposrednoj opasnosti”) te skupi akcijski spektakl Jamesa Camerona “Istinite laži”, u kojem je Arnold Schwarzenegger krio od supruge Jamie Lee Curtis da zarađuje za život kao tajni agent a ne kao kompjutorski stručnjak. Osim toga, Broccoliju je 1994. ugrađen srčani umetak, pa mu je daljnji rad na serijalu o Bondu bio zabranjen. Nakon Broccolijeve operacije činilo se da “Eon Productions” mora prestati s radom, međutim, njegov pastorak Michael G. Wilson i kći Barbara Broccoli već su odlično poznavali posao i počeli pripreme za “Zlatno oko”, novi film o Bondu. Ulogu 007 dobio je Irac Pierce Brosnan, koji je trebao već nastupiti u “Dahu smrti”, ali ga je onemogućio ugovor za popularnu tv seriju “Remington Steele”. S Brosnanom, koji je predstavljao osebujan spoj Conneryjeva i Mooreova stila, došle su i mnoge promjene. Neke su bile tematske – komunizam istočnog bloka propao je krajem osamdesetih, a velike sile više nisu demonizirane budući da su sva tržišta, kako kinesko tako i arapsko, postala podjednako važna; neke sadržajne – poput činjenice da mu je šef postao šefica (Judy Dench zamijenila je Bernarda Leeja u ulozi M-a, direktora britanske tajne službe), a neke sponzorske. Naime, serijal o Bondu oduvijek je privlačio jake kompanije koje su putem filmova željele reklamirati svoje proizvode, no “Zlatno oko” u tom je pogledu bio presedan. Tako je Bond uz engleskog Astona Martina počeo voziti i njemački BMW, rolex je na njegovoj ruci zamijenila omega, tradicionalni londonski Saville Row više mu nije bio tako dobar kao talijanski Brioni, upotrebljavao je svu kozmetiku od Yvesa Saint-Laurenta, a kamera nije propustila pokazati da nosi cipele Church. Iako se povremeno doimalo kao reklamni film, “Zlatno oko” je bilo veliki hit sa svjetskom bruto zaradom od 350 milijuna dolara (“Goldfinger” i “Operacija Grom” bili su zapravo puno uspješniji, no dolar tada nije bio nagrižen inflacijom), a solidne izglede u 21. stoljeću serijalu su osigurala i dva iduća naslova, “Sutra nikada ne umire” i “Svijet nije dovoljan”.

Ta tri filma s Brosnanom u ulozi Bonda zgrnula su u svijetu više od milijardu dolara bruto, što je tek djelić fenomena. Valja uzeti u obzir da su na listi najgledanijih filmova svih vremena i hitovi koji su izravna replika na Bonda, kako serijal “Nemoguća misija” s Tomom Cruiseom tako i parodični “Austin Powers” s Mikeom Myersom. I to nije sve. Bez serijala o Bondu zasigurno ne bi bilo ni filmova o Indiani Jonesu (George Lucas i Steven Spielberg koncipirali su ih kao retro-odgovor na Jamesa Bonda), ali ni SF zafrkancije “Ljudi u crnom”. Feministička “kontra” agentu 007 su “Charliejevi anđeli”, a novi hollywoodski megahit “XXX” s Vinom Dieselom reklamira se kao “James Bond za MTV-generaciju”.

Serijal o Bondu svoju dugovječnost može zahvaliti ponajprije mudroj procjeni Cubbyja Broccolija (i u nešto manjoj mjeri Saltzmana) da je koncept puno važniji od angažiranih umjetnika te da ga neprestano treba modernizirati. U filmovima o Bondu nikad nisu angažirana velika redateljska imena (Quentin Tarantino i Buzz Luhrman izjavili su kako bi rado režirali bar jedan film iz serijala, no Bondovi producenti se nisu oglasili) ne samo zbog previsoke cijene nego i zbog kreativnog rizika: John Glen svojedobno je opisao da se na snimanju filma o Bondu redatelj mora ponašati kao iskusni menedžer koji zna što se odigrava na najmanje pet lokacija, a ne gubiti vrijeme na dotjerivanju kadrova. Također, u filmu o Bondu samo je jedna zvijezda – i to glumac koji igra Bonda. Broccoli je svojedobno za naslovnu ulogu u filmu “Octopussy” htio angažirati Faye Dunaway, no samo iz straha da će zbog novčanih nesuglasica s Mooreom morati potražiti novog, slabije poznatog glumca. Čim je Moore potpisao ugovor, pregovori s Faye Dunaway su prekinuti.

U filmovima o Bondu zato se znatan dio proračuna ulagao u smišljanje akcijskih atrakcija kojima će se zadiviti publiku, pouzdani scenaristički timovi katkad su više pazili na vickaste dijaloge i situacije koji će se desetljećima prepričavati nego na zaplete te spremno reagirali na sve ključne promjene u svijetu: “Samo jednom se živi” promptno je odgovorio na letove u svemir, “Dijamanti su vječni” na obavještajnu špijunažu putem satelita, “Pogled na ubojstvo” bavio se u pravi trenutak mikročipovima, u razdoblju straha od AIDS-a James Bond je u “Dahu smrti” postao monogaman, a film “Sutra nikada ne umire” primjereno je izabrao glavnog negativca – medijskog tajkuna koji želi izazvati Treći svjetski rat kako bi povećao gledanost svojih tv postaja.

Na nedavnom izboru najboljih filmova svih vremena britanskog časopisa Sight & Sound samo je jedan od stotinjak anketiranih kritičara i redatelja – nekonvencionalni Wesley Strick – uvrstio na svoju listu favorita “Goldfinger”. Očito, za većinu njih je serijal o Bondu zanatski a ne umjetnički proizvod, s čim se pak bondoljupci ne bi složili. Potonjima je utjeha da su filmski zaljubljenici diljem svijeta proglasili repliku “Bond, James Bond”, koju kao svoj identifikacijski znak u kasinu “Le Cercle” izgovara Sean Connery u filmu “Dr. No”, a poslije variraju George Lazenby, Roger Moore, Timothy Dalton i Pierce Brosnan u ostalim izdanjima serijala, najčuvenijom rečenicom u povijesti filma. Možda je to važnije od glasovanja u Sight & Soundu!