Objavljeno u Nacionalu br. 363, 2002-10-30

Autor: Željko Rogošić

Splitski infektolog razbio predrasude o AIDS-u

'Moja djeca učit će engleski s Elom i Ninom'

Dr. Nikola Bradarić, ugledni splitski infektolog, voditelj zaraznog odjela KB Split i profesor Medicinskog fakulteta u Splitu, čije će dvoje djece krenuti u Berlitzovu školu stranih jezika s HIV pozitivnim djevojčicama Elom i Ninom, govori o svojoj odluci te objašnjava koliko je strah od zaraze HIV-om u socijalnom kontaktu neutemeljen

Dr. Nikola Bradarić, ugledni splitski infektolog, voditelj zaraznog odjela KB Split i profesor Medicinskog fakulteta u SplituDr. Nikola Bradarić, ugledni splitski infektolog, voditelj zaraznog odjela KB Split i profesor Medicinskog fakulteta u SplituOd idućeg tjedna Ela i Nina, HIV pozitivne djevojčice koje u udomiteljskoj obitelji Oblak žive u Kaštel Novom, počet će u školi stranih jezika “Berlitz” u Splitu pohađati tečaj engleskoga. U razredu neće biti same, poput Ele koja u školskoj knjižnici osnovne škole “Bijaći” sama prati nastavu. Pridružit će im se sedmogodišnja Dora i šestogodišnji Domagoj, djeca splitskog infektologa Nikole Bradarića i njegove supruge Maje. Dr. Bradarić, voditelj zaraznog odjela KB Split i profesor Medicinskog fakulteta i njegova supruga Maja odazvali su se pozivu Hrvatskog Caritasa da njihova djeca s Elom i Ninom pohađaju školu stranih jezika. Bradarići su zasad jedini prihvatili poziv upućen splitskim liječnicima kako bi osobnim primjerom ohrabrili okolinu koja je iz straha i neznanja Elu osudila na izolaciju. “Htjeli smo pokazati”, ističe Bradarić, ” da socijalni kontakt s HIV pozitivnim osobama nije opasan za zdravlje.” Dora ide u drugi razred osnovne škole, već dvije godine uči engleski a upravo čita “Pinocchija”. Domagoj ide u dječji vrtić “Dobri” i rado zaviruje u sestrine knjige. Već čita sva slova i zbraja dvoznamenkaste brojeve. Baka mu je povadila prednje zube kliještima i zato se smije držeći ruku na ustima. Domagoj sluša mamu Maju i rado s ceduljicom odlazi u dućan. Dora obožava balet i gimnastiku. “Vidi što mogu”, i glavu zabacuje unatrag dodirujući stopala. Kad god to mogu, popodne s tatom gledaju crtane filmove. Domagoj priznaje da nerado spava u vrtiću, a Dora zna i zašto Domagoj nerado jede marende u vrtiću pa se mama na njega ljuti. Ela, a posebno Nina, žive su, okretne i neuhvatljive, barem koliko Domagoj i Dora. Bit će to prava ekipa u “Berlitzu”!

Vrhunski splitski stručnjak za infektivne bolesti tvrdi kako nema nikakve opasnosti da se njegova djeca zaraze HIV-om “Sa mnom su kontaktirali gospodin Batarelo iz Caritasa i gospođa Kutle iz škole ‘Berlitz’ u Zagrebu. Njihovu ponudu spremno sam prihvatio, jer je to pametna ideja koja u ovoj situaciji može mnogo značiti svoj djeci, ali i pomoći drugima da razbiju predrasude ”, kaže dr. Bradarić. “Za nekoliko dana sastat ćemo se s voditeljem škole u Splitu, gospodinom Batarelom, i dogovoriti se o svim tehničkim detaljima. Danas mi se javila Vedrana Ivanišević, novinarka Radio Splita, i rekla mi da namjerava svoje dijete slati na sate engleskoga upravo u ovu grupu. ‘Berlitz’ će se pobrinuti da Ela i Nina dolaze na nastavu u Split. Nadam se da će se u školi stranih jezika uskoro naći i djeca mojih kolega liječnika i da ćemo tako pokušati promijeniti mišljenje roditelja djece koja bi trebala ići s Elom u razred u osnovnoj školi, odnosno s Ninom u vrtić u Kaštelima.”

Hrvatski Caritas obratio se dr. Begovcu, voditelju Referalnog centra za AIDS, a on se odmah sjetio svog kolege Bradarića, čiji su mu stavovi o socijalnom tretmanu bolesti dobro poznati. Drugi splitski liječnici vjerojatno još nisu našli zajednički dogovor sa svojim suprugama. Uz potpredsjednika Vlade dr. Simonića bio je na burnom sastanku s roditeljima prvašića koji su trebali biti u razredu s Elom. “Bio sam razočaran stavovima roditelja. Pomislio sam kako su se ti ljudi mogli upoznati s problemom i vidjeti da u socijalnim kontaktima nema opasnosti od prenošenja bolesti. Posebno sam bio razočaran izjavama roditelja liječnika čija bi djeca s Elom trebala ići u razred. Neki od njih bili su moji studenti”, kaže dr. Bradarić. “Jednom sam kolegi rekao: “Kad bih ja bio ministar zdravlja, poslao bi vas na dodatnu edukaciju!”

“Svatko od nas ima pravo na strah za sudbinu svog djeteta. Ali mene kao liječnika takav strah ne smije blokirati. Još manje imam pravo taj svoj bezrazložni strah širiti na druge ljude”, ističe dr. Nikola Bradarić, predstojnik Katedre za zarazne, kožne i spolne bolesti Medicinskog fakulteta u Splitu. U zadnjih 20 godina, ističe dr. Bradarić, “nema ni jednog opisa prijenosa AIDS-a socijalnim kontaktom. Netko će zapitati – postoji li teorijska mogućnost prijenosa bolesti, ako se djeca igraju i ozlijede. Postoji i teorijska mogućnost da nas na ulici ubije grom. Postoji, ali se zato ne zatvaramo u kavez nego šetamo ulicom s kišobranom čiji šiljak može privući munju. Tako je i s prijenosom bolesti. Taj je rizik vrlo malen”, kaže dr. Bradarić.

“Ako se u slučajnom incidentu, prilikom medicinskih intervencija, osoba nabode na iglu onečišćenu krvlju osobe koja ima HIV bolest, izgledi da se ozlijeđena osoba zarazi jesu 3:1000. U literaturi su opisani ugrizi nakon kojih se ništa nije dogodilo, umjetno oživljavanje čovjeka koji je imao kardio-respiratorni arest a bio je HIV pozitivan. Osoba koja ga je oživljavala nije se zarazila. Čak ni pri neposrednom kontaktu između sluznica, ako nema ozljeda sluznica i izmjene tjelesnih tekućina u kojima ima i krvnih stanica, nema izgleda za infekciju. Zadatak je roditelja djece koja bi trebala ići u školu s Elom naučiti svoju djecu kako će se ponašati ako se netko od njih ozlijedi. Ne smiju dirati krv nego moraju obavijestiti odrasle. Ja sam spreman svoju djecu u tome podučiti”, energičan je dr. Bradarić.

“Svoju djecu želimo naučiti da su svi ljudi na svijetu ravnopravni, bez obzira na svoj socijalni ili zdravstveni status. Pa nećemo u Hrvatskoj valjda ponavljati situaciju kakvu je napravio Fidel Castro na početku epidemije AIDS-a na Kubi: uvedene su karantene za bolesnike koji su imali AIDS ili bili HIV pozitivni. Želimo naučiti djecu da žive u toleranciji prema razlikama, poštuju ravnopravnost među ljudima. Jer nemamo pravo kažnjavati nekoga tko je imao nesreću i obolio, posebno ne bolesnu djecu. Užasno je nemoralno kažnjavati ili diskriminirati nedužno dijete jer je imalo roditelje zaražene virusom. Nedopustivo je bilo koju odraslu oboljelu osobu odvojiti od ljudi, onemogućiti je da se druži s prijateljima, da bude na obiteljskim proslavama. U civiliziranom svijetu to ne postoji!”, kaže dr. Bradarić. “Mi učimo ono što su Amerikanci učili prije 15 godina. Slično je bilo i kod njih. Mi moramo razgovorima, obavijestima u sredstvima javnog priopćavanja, emisijama na radiju i televiziji, javnim predavanjima i osobnim primjerom mijenjati mišljenje ljudi, ljude upoznati s problemom, a onda ih više neće biti strah.”

Kako je na odluku dr. Bradarića reagirala njegova supruga Maja? “Nikoli vjerujem, jer on zna što radi. Imala sam pravo na strah, jer su to djeca koju sam ja rodila. Međutim, nije me bilo ni najmanje strah, jer je Nikola potpuno kompetentan za takvu odluku”, ističe Maja Bradarić. “Ona se suglasila s mojom procjenom da Dora i Domagoj bez ikakve opasnosti mogu učiti engleski s Elom i Ninom”, kaže Nikola Bradarić. O tome su s djecom malo razgovarali, a sljedećeg tjedna potpuno će ih pripremiti.

“Vjerojatno to nekomu izgleda kao čin građanske hrabrosti, ali to je za mene normalno ponašanje. Prije nekoliko dana držao sam u Zboru liječnika predavanje ’Što znamo o AIDS-u’. Kako bismo imali kompletnu informaciju, razvijene države već su shvatile da trebaju poticati znanstvenu, nastavnu i istraživačku aktivnost u zaostalim regijama. Bogati su shvatili da im se isplati ulagati u liječenje oboljelih u Afici kako bi se smanjila opasnost za cijelu Zemlju. U nekim državama cijeli bruto nacionalni dohodak ne bi bio dovoljan za liječenje oboljelih od AIDS-a. U pojedinim afričkim državama incidencija oboljelih je 20-30 posto. Mora se početi ulagati u siromašne zemlje kako bi svim ljudima na svijetu bila dostupna jednaka terapija”, ističe dr. Bradarić.

“U svijetu se sada primjenjuje HAART program, koji obuhvaća tri antiretrovirusna lijeka koji mogu držati razinu viremije ispod detektibilne razine. Imunološki se parametri oporavljaju pa su te osobe manje sklone sekundarnim infekcijama, virusnim, bakterijskim, gljivičnim, protozoama. Treće dobro svojstvo HAART terapije jest to što se poboljšava epidemiološka situacija. Izgledi čovjeka koji ima viremiju ispod detektibilne razine da prenese virus nekom drugom, čak ako je s njim u intimnom kontaktu, minimalni su ili nikakvi. Kompjutorskim modelom izračunalo se da odgovarajuće liječenje HAART-om i primjereno praćenje imunološkog statusa bolesnika, te monitoriranje viremije, odnosno virusnog opterećenja produžuje život takvim pacijentima za 40 godina. Kako je prosječna dob zaraženih između 29 i 49 godina, ako nekom sa 35 godina produžite život za 40 godina, sigurno je da će takav bolesnik umrijeti od neke druge bolesti a ne od HIV-a”, objašnjava dr. Bradarić.

Postoji li nakon kaštelanskog slučaja male Ele svijest da su i u nas potrebna takva ulaganja? “Hrvatski zavod za javno zdravstvo i Ministarstvo zdravstva odobrili su novac za liječenje naših pacijenata s HIV-om i mi smo u dosta dobroj situaciji. Međutim, ako bi se u nas ponovila situacija iz baltičkih zemalja i Rusije, nagla ekspanzija HIV pozitivnih osoba, u ovakvoj gospodarskoj situaciji to bi za Hrvatsku bio velik problem. Nadam se da se to neće dogoditi, iako smo mi u fazi novog investicijskog i turističkog otvaranja prema svijetu. Druga stvar je intravenska ovisnost o narkoticima. U pojedinim mediteranskim državama postotak inficiranosti veći je od 50 posto. U Hrvatskoj 90 posto oboljelih od hepatitisa C na igli je dulje od dvije godine. U talijanskim je gradovima HIV pozitivno više od 50 posto narkomana. Moralo bi se nešto bitno dogoditi u načinu ponašanja intravenskih ovisnika da bi se takva situacija dogodila i nama”, veli dr. Bradarić.

Međutim, svakako bi trebalo povećati ulaganja u preventivu kako se ne bi ponavljali slučajevi poput Kaštela. “Na preventivi je puno napravljeno u odnosu na kraj 90-ih. Postoje upute, brošure, naputci o ponašanju prema HIV pozitivnoj djeci, kojih je u Hrvatskoj registrirano samo šestero. Ako je kod nas registriran 191 oboljeli pacijent, može se pretpostaviti je da je stvarni broj zaraženih 5-10 puta veći. Sve je manje prijenosa preko krvi i krvnih pripravaka, ali i dalje ostaje prijenos nezaštićenim spolnim odnosima i intravenskom ovisnošću. Ali preventivu i edukaciju treba pojačati”, smatra dr. Nikola Bradarić.

Pitali smo ga može li se kaštelansko iskustvo ponoviti negdje drugdje u Hrvatskoj. “Da, Kaštela nisu izoliran slučaj. Situacija s Elom ocrtala je situaciju u cijeloj Hrvatskoj. Priča o djevojčicama Eli i Nini i njihovim posvojiteljima imala je i zagrebačku epizodu. One su iz Zagreba bile praktički protjerane u Kaštela. I druge sredine razmišljaju na sličan način. Oduševio me i ohrabrio primjer bjelovarskih srednjoškolaca. Netko tko predaje biologiju dobro ih je naučio. Njihov stav i peticija kojom su tražili podršku da se Ela smjesti u Bjelovar potpuno je ispravan. Plašim se da bi ljudi u nekom novom slučaju opet reagirali slično. Treba vremena i napora da se to izmjeni. Napora stručnjaka, državnih tijela koja organiziraju zdravstvenu službu, sredstava javnog priopćavanja koja od toga ne smiju praviti senzaciju. U tom smjeru vodi i naš mali primjer. Dora i Domagoj će učeći engleski, upoznati nove prijatelje”, kaže dr. Bradarić.

Vezane vijesti

Sve više ljudi s HIV-om duže živi

Sve više ljudi s HIV-om duže živi

Rekordnih 34 milijuna ljudi živjelo je u 2010. godini s virusom HIV zahvaljujući većoj dostupnosti lijekova te je protekla godina prekretnica u borbi… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika