Objavljeno u Nacionalu br. 363, 2002-10-30

Autor: Nina Ožegović

Zvijezda Menzlove zagrebačke predstave

Menzel me oduševljava i frustrira

Igor Mešin, kazališni, filmski i televizijski glumac, sa stalnim angažmanom u Komediji, glavni lik u filmu 'Holding', seriji 'Olujne tišine', reklami 'Kad piješ ne vozi', glumi naslovnu ulogu u najnovijoj predstavi 'Budala za večeru' matičnog kazališta Komedija, koju je režirao slavni češki redatelj, oskarovac Jiri Menzel

Igor MešinIgor Mešin“Lik Budale je simbol dobrohotnosti, pomaganja drugim ljudima, nesebičnosti i plemenitosti, dakle, svega što ovom svijetu nedostaje. Ako je čovjek osamljen u takvu ponašanju, ne može se socijalizirati i ispada velika budala. Zato moja Budala ukazuje na to kamo nas vodi bahatost i materijalistički odnos prema svijetu”, kaže glumac Igor Mešin (35), koji u najnovijoj predstavi kazališta “Komedija” “Budala za Večeru” u režiji slavnoga češkog redatelja Jirija Menzela igra glavni lik – budalastog Francoisa. “Budala za večeru” neobična je priča: bogati pariški izdavač Pierre Brochant i njegovi prijatelji nadmeću se u surovu sportu: tko će na večeru dovesti najveću budalu? Da je njena poruka doprla do publike pokazao je i pljesak gledatelja, koji su s neskrivenim simpatijama ispratili Mešina i ostale glumce – Damira Lončara, Sanju Marin, Ivicu Zadra, Jasnu Palić-Picukarić i Davora Svedružića.

On nije samo izvrstan redatelj nego i odličan glumac: zbog toga se izvrsno razumijemo ali to ponekad i frustrira Kad bi Menzelu ponestalo riječi, sam bi pokazao što želi, no nakon njega je teško glumiti jer je odličan glumac, a to može frustrirati Homoseksualci su me dvije godine uzastopno birali na listu najseksepilnijih hrvatskih muškaraca: ne mogu se buniti jer svatko ima pravo na vlastiti stav i mišljenje Razgovarali smo s Igorom Mešinom, kazališnim i filmskim glumcem, sljedećeg jutra u kafiću njegova matičnog kazališta “Komedije”, gdje radi više od šest godina. No publika ga je možda najbolje zapamtila kao glavni lik iz tv reklame “Kad piješ, ne vozi”, kao Stjepana Radića u tv seriji “Olujne tišine” i kao voditelja kviza “Treća sreća”. Otkiva nam da je odrastao u Trnskom, a trenutačno živi na Ravnicama. Nekoć je bio poznat kao najbolji golman među glumcima, najčešće ljetuje na Susku, a najveći mu je hobi kuhanje. “Da nisam glumac, vjerojatno bih bio kuhar”, kaže.

NACIONAL: Sa češkim redateljem Jirijem Menzelom radili ste tri predstave – “Buba u uhu”, “Nemoćnik u pameti” i sada “Budalu za večeru”. Koja je specifičnost njegova rada? – Nikada mi nije bio problem raditi s Jirijem – on je izuzetan redatelj i odličan glumac, a uz to je dobar i duhovit čovjek pa nikada nismo došli ni u profesionalni ni u ljudski konflikt. Budući da je i sam glumac, s njim je lakše raditi, voli glumiti i ima glumčevu radost na sceni. Kad smo radili “Nemoćnika u pameti” imali smo više vremena pa je i njegovo istraživanje teksta bilo temeljitije. “Budalu…” smo radili mnogo kraće – dva puta po dva tjedna i nije bilo vremena za eksperimente. Tu je predstavu Menzel već postavio u Pragu i Sofiji i zapravo se sve tri bitno ne razlikuju. Zagrebačku je napravio po svojoj već zacrtanoj ideji, ali nije se za to odlučio zbog svoje lijenosti ili indiferentnosti nego zbog nedostatka vremena.

NACIONAL: Inzistira li Menzel na tome da glumac slijepo slijedi njegovu ideju ili mu dopušta slobodu u interpretaciji uloge? – Točno zna što hoće i zahtijevan je prema glumcu, ali to čini nesvjesno. No problem nastaje u komunikaciji zbog jezične barijere: nemamo prevoditelja, pa se snalazimo na razne načine. Kad mu ponestane riječi, sam pokaže što želi jer mu je to najjednostavnije. No nakon njega je teško glumiti, jer je odličan glumac, što može frustrirati.

NACIONAL: Kako ste se osjećali u ulozi budale Francoisa, dakle, lika koji nije ni suvremeni heroj ni velika povijesna ličnost, nego mali čovjek kojeg svi ismijavaju? – U tome nema velike razlike. Kada počinjem raditi neku ulogu, ne polazim od sebe i nije mi važno je li lik nalik meni ili je potpuno različit. Svaki mi je lik na početku stranac, a onda polako ulazim u karakter. No teško je glumiti u komediji, koja je izuzetno težak žanr, osobito kad uloga zahtijeva da ste neprestano na sceni. I uloga Budale je vrlo zahtjevna, glumac se lako na njoj posklizne, jer postoji opasnost od pretjerivanja, ali i od nerazumijevanja tog neobičnog i kompleksnog lika. Zapravo, u hrvatskom jeziku ne postoji adekvatan prijevod francuskog originala Cons: naime, Budala nije obična budala, neinteligentan glupan, on je mnogo više – simbol.

NACIONAL: Kazališna i filmska verzija slavnog teksta Francisa Webera veliki su svjetski hitovi. Je li vas to opterećivalo i jeste li se bojali uspoređivanja? – To je otežavajući faktor, ali nije presudan. Film je dobar, ali me nije oduševio, možda i zato što sam znao da ću za dva mjeseca igrati u hrvatskoj kazališnoj predstavi pa sam ga gledao drukčijim očima. No film je nametnuo pitanje o podjeli uloga. Već su neki kritičari napisali da bi možda bila uspješnija podjela u kojoj bih ja igrao bogatog nakladnika Pierrea Brochanta, a Damir Lončar Budalu Francoisa, jer ih na to navodi podjela uloga u filmu. Menzel je namjerno preokrenuo podjelu i time automatski izbjegao usporedbu s filmom. Predstava i Menzelov humor baziraju se na drukčijim stvarima: francuski original više je okrenut igri riječi, a hrvatska verzija situaciji.

NACIONAL: Koliko vam je bliska ideja o ismijavanju ljudskih mana? – To je svakom glumcu blisko, jer su i kazalište i film ogledalo društva pa samim tim ismijavanje ukazuje na mane ljudi i društva. Takvi likovi su kazališno vrlo zanimljivi, a kad u kazališnim predstavama ne bismo nikoga ismijavali ili kad ne bismo na nešto upozoravali, onda ne bi bilo ni potrebe za kazalištem. No osobno mi je strana ta ideja, jer se ne volim ismijavati manama drugih.

NACIONAL: Rock-opera “Gubec-beg” bila je za vas prijelomna. Zašto ste upravo tada odlučili postati glumac? Što vas je najviše fasciniralo? – Sve! Muzika, golema scenografija, ljepota dvorane “Vatroslav Lisinski”, jako puno ljudi… Bio je to jedan od zadnjih spektakala, a ja sam imao tek osam godina i sve mi je bilo fascinantno. Kad sam odustao od svih sportova, poput košarke, vaterpola i nogometa na koje su me roditelji upisivali kako bih utrošio negativnu energiju, odlučio sam otići u tadašnji PIK kod Zvjezdane Ladike. Moja obitelj nema veza s kazalištem, ali mene je ono opčinilo. Iako je to bio mjuzikl, “Gubec-beg” nije utjecao na moj izbor da se zaposlim u kazalištu “Komedija”; bio je to splet sretnih okolnosti, a ne moj izbor. Nakon što sam završio Akademiju dramskih umjetnosti, dvije sam godine radio u varaždinskom HNK, a onda me Niko Pavlović, direktor Komedije, pozvao na Kaptol. No “Gubec-beg” je ipak indirektno utjecao na mene: zanima me ta forma i upravo započinjemo s probama za mjuzikl “Mali dućan strave”, koji ćemo režirati Damir Lončar i ja. Riječ je o horor-ljubavnoj priči, koja se uspješno prikazivala na Broadwayu, a postoji i filmska verzija, koja je također bila velik hit. Budući da kod nas na repertoaru dugo nije bilo pravog američkog mjuzikla, mislim da je ovo dobar odabir. Inače, ne zanima me režija i ne namjeravam se njome baviti.

NACIONAL: Poznati se i kao dobar pjevač? – Nisam se muzički školovao, kao klinac pjevao sam u školskim zborovima, a ne sviram ni jedan instrument. Pjevanje mi nikada nije bio problem, oduvijek pjevam, ali mislim da me se ne bi trebalo gledati kao dobrog pjevača i davati mi pjevačke uloge. No volim pjevačke forme poput mjuzikla.

NACIONAL: Prvi put zaigrali ste na filmu u Bulajićevoj “Obećanoj zemlji”, a nakon toga igrali ste u svim filmovima Lukasa Nole i Snježane Tribuson, do glavne uloge pehista Mireka u Radićevu “Holdingu”. Je li vam film draži i zanimljiviji od kazališta? – I film i kazalište imaju svojih draži, mana i kvaliteta pa ih se ne može uspoređivati. Naravno da volim film, ali mislim da je prapočetak glume u kazalištu. Film je uvijek izlet jer se u Hrvatskoj ne snima mnogo, a u kazalištu smo svaki dan. Osim toga, film utječe i na popularnost glumca, pogotovo zato što se svaki hrvatski film pretvori u seriju i prikazuje na televiziji, koja kao medij određuje mišljenje javnosti.

NACIONAL: U kakvu vam je sjećanju ostala suradnja s Veljkom Bulajićem i kakve su razlike između njega i današnjih redatelja? – U filmu “Obećana zemlja”, koji opisuje preseljenje ljudi iz Dalmatinske Zagore u Slavoniju i ljubavnu priču koju roditelji zabranjuju, igrao sam ljubavnika. Tada sam bio jako mlad i drukčije doživljavao film. Imao sam tremu jer su oko mene bila najveća imena tadašnje jugoslavenske kinematografije, poput Bate Živojinovića i Dragana Nikolića. Prvog dana snimali smo scenu u kojoj me Bata šamara i kada me je šest, sedam puta dobro ošamario, odmah mi je razbio i psihičku i fizičku tremu.

NACIONAL: Deklarirate se kao televizoman. Što vas toliko fascinira u televizijskom programu? – Prema televiziji gajim podijeljene emocije: ona mi je dio namještaja, a istodobno sam fasciniran njenim mogućnostima. Čim se ujutro probudim i izađem iz kreveta, ulazim u dnevnu sobu, uzimam daljinski upravljač i uključujem televizor. Tek onda kuham kavu i odlazim u kupaonicu. I kao mali, u doba kada su mi roditelji branili gledati televiziju, obvezno bih nedjeljom ujutro upalio televizor i gledao sve što je bilo na programu, od prvih vijesti, poljoprivredne emisije do odjave programa. Danas uglavnom gledam crtiće, koje obožavam i često sinhroniziram, najviše sa sinom Rokom, te satelitske programe. Dakako, i ja sinu ne dam da stalno bulji u televizor! Ovog ljeta HTV je usavršio sustav šopanja gledateljstva reprizama. Mislim da bi taj recept mogli nekome i prodati.

NACIONAL: Bili ste na gay listama najpoželjnijih muškaraca u Hrvatskoj. Kako ste se osjećali? – Na Internetu postoji gay lista, a homoseksualci, po svojim kriterijima, biraju najpoželjnije i najseksepilnije muškarce. Prije dvije godine pobijedio je Gordan Kožulj, ja sam bio drugi, a na listi su još bili Tarik Filipović, Rene Bitorajac, Goran Višnjić… Iduće godine jedino sam se ja provukao i ponovno bio uvršten na listu, ali nisam zauzeo visoko mjesto. Ne mogu se buniti, svatko ima pravo na vlastiti stav i mišljenje.

NACIONAL: Kako funkcionira vaš brak sa suprugom Antoninom, koja je defektologinja, dakle, bavi se drukčijim poslom od vašeg? Je li ona kazališni fan? – Sigurno da nije lako biti u braku s glumcem. No nije lako ni s režiserom, odnosno, svakim tko ima drukčije zanimanje od uobičajenog građanskog profila. Upoznali smo se davno, na bazenu, dok još nisam bio na Akademiji dramskih umjetnosti. Dobro funkcioniramo, ali nije uvijek lako i jednostavno. Ona dolazi na moje kazališne premijere i prati moj rad, ali kod kuće ne razgovaramo o poslu i ne uplićemo se jedno drugome u profesionalni život. Voli kazalište, ali nije kazališni fan, i da nije u braku sa mnom vjerojatno ne bi odgledala toliko predstava. Kako nemam slobodne vikende, ne odlazimo kao ostali parovi na izlete, ali se ljeti više posvećujem sinu. Prokletstvo glumačkog posla je u tome što nemamo puno slobodnog vremena i što nas djeca rijetko viđaju.

NACIONAl: Koji je vaš politički stav? – Odustao sam od politike jer su me sve opcije razočarale, a smatram i da se glumci ne bi ni trebali baviti politikom.

– rođen 1967. u Zagrebu, gdje je završio Centar za kulturu i umjetnost, smjer Indok, a potom Akademiju Dramskih umjetnosti – u školi igrao u “Snjeguljici” – 1992. nakon završetka akademije zaposlio se u varaždinskom HNK – 1994. prelazi u kazalište “Komedija”, gdje je odigrao više od 30 uloga; najviše ga pamtimo po ulozi Džone iz “Nemoćnika u pameti” te Camillea Chandelisea u “Bubi u uhu”, a tu su još “San Ivanjske noći”, “Opera za tri groša”, “Od kreveta do kreveta”… – glumio u 15 filmova, od “Obećane zemlje” Veljka Bulajića, svih filmova Snježane Tribuson i Lukasa Nole do filmova Tomislava Radića, Davora Žmegača i Hrvoja Hitreca – igrao Stjepana Radića u tv seriji “Olujne tišine”, vodio kviz “Treća sreća” i bio glavni lik u reklami “Kad piješ, ne vozi” – s predstavom “Nemoćnik u pameti” u režiji Jirija Menzela gostovao u Europi – sinkronizira crtiće – više od šest godina u braku s Antoninom s kojom ima trogodišnjeg sina Roka

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika