Objavljeno u Nacionalu br. 364, 2002-11-06

Autor: Robert Bajruši

INTERVIEW

Emma Bonino - talijanska radikalka u borbi za ujedinjenu Europu

Razgovor sa zastupnicom u Europskom parlamentu, čelnicom talijanske Transnacionalne radikalne stranke i bivšom povjerenicom UN-a za humanitarna pitanja kojoj je nedavno u Zagrebu uručen orden zbog podrške hrvatskoj borbi za nezavisnosti 1991. godine

Emma BoninoEmma BoninoZastupnica u Europskom parlamentu, bivša povjerenica EU za humanitarna pitanja, ribarstvo i široku potrošnju Emma Bonino tijekom tridesetak godina koliko se bavi politikom izazivala je svojim postupcima brojne kontroverze; u politiku je ušla sredinom 70-ih kao borac za legalizaciju pobačaja u Italiji, poslije je s uspjehom lobirala za ozakonjenje razvoda brakova i legalizaciju lakih droga. Zahvaljujući ekstremno liberalnim stajalištima krajem 80-ih Transnacionalna radikalna stranka i njezini čelnici Marco Pannella i Emma Bonino postali su predstavnici jedne od najzanimljivijih političkih opcija Europi.

'Europi treba zajednička vanjska i obrambena politika, a ne da puštam SAD-u da sve radi samNo ništa manje kontroverzi nije izazvao ni ulazak Emme Bonino u europsku vladu 1994., i to uz potporu premijera Silvija Berlusconija. Premda su mnogi smatrali da je suradnja s desno orijentiranim industrijalcem izdaja radikalne politike, Emma Bonino i danas, prisjećajući se svoje odluke, tvrdi kako je ona bila ispravna. Dok priča o Berlusconiju sugovornik stječe dojam da kudikamo više poštuje stajališta lidera stranke Forza Italia negoli ljevičara okupljenih u “Maslini”. No to je politička realnost, ekstremi više ne prolaze i djelujući kao povjerenica EU Emma Bonino često se dokazivala kao racionalna političarka. Poput Joschke Fischera ili Daniela Cohn-Bendita postala je sinonim za nekadašnje borce protiv establishmenta koji su shvatili da je najbolji način njegove promjene – pridružiti mu se. Da ipak ne odstupa od provokativnih akcija pokazala je nedavno sukobivši se s Vatikanom zbog odluke Katoličke crkve protiv genetičkih istraživanja tzv. matičnih stanica, koje daje nadu paraliziranim osobama da će jednom ipak prohodati. Emma Bonino bila je jedna od demonstranata koji su ispred sjedišta Svete Rimske Crkve najčešće nosili transparente na kojima je pisala bogohulna poruka “No Taliban, No Vatikan”.

Nekoliko dana poslije Emma Bonino i Marco Pannella nakratko su doputovali u Zagreb gdje im je Tonino Picula uručio ordene zbog njihova angažmana 1991., kada su podržavali hrvatsku borbu za nezavisnost. Iz Zagreba su otišli u Tiranu na kongres radikalne stranke, a odatle je Emma Bonino otputovala u Kairo gdje živi posljednjih godinu dana.

NACIONAL: Nedugo nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma vi i suradnici pokrenuli ste potpisivanje peticije kojom se zahtijevalo suđenje Slobodanu Miloševiću za ratne zločine. Što osjećate danas kada gledate Miloševića u haaškoj sudnici? – Potpise za Miloševićevo uhićenje počeli smo prikupljati nedugo nakon pokolja u Srebrenici, koji je počinjen 11. srpnja 1995. Sjećam se prvih reakcija na našu inicijativu, jednostavno niste mogli uvjeriti ljude da će Miloševiću ipak biti suđeno za počinjene zločine. Danas svi misle kako je to sasvim normalna stvar, ali prije sedam godina bila je to poprilično bizarna ideja, a dojam da se radi o bizarnost pojačavao je podatak da je nastala u Radikalnoj stranci.

NACIONAL: Što je navelo političare da promijene mišljenje? – Promijenjen je politički okoliš, posebno nakon srpskog bombardiranja Kosova koje je izazvalo protuakciju NATO-a i slom Miloševićeva režima. Osim toga, Haaški sud je počeo raditi vrlo kvalitetno, a i Miloševićev izborni poraz i smjena vlasti u Srbiji olakšali su njegovo izručenje.

NACIONAL: Vi ste i jedan od rijetkih svjedoka srebreničkog masakra, jer ste se neposredno nakon njega sastali s preživjelim muslimanskim prognanicima. Kako je to izgledalo? – Nikada neću zaboraviti te dane, posebno 12. srpnja 1995. Dok sam bila na zasjedanju Europskog parlamenta u Strasbourg je stigla informacija o padu Srebrenice i tisućama izbjeglica koji besciljno lutaju oko mjesta. Na televiziji su se vidjele velike grupe žena i djece kako hodaju prema Tuzli, no među njima nije bilo ni jednog odraslog muškarca. Odmah sam otišla u Tuzlu i kada sam stigla u izbjeglički kamp, prvi dojam bila je potpuna tišina koja je ondje vladala. Na takvim mjestima inače vlada konfuzija, nesretnici traže jedni druge i ima puno vriske i zapomaganja, ali u Tuzli od 10.000-15.000 ljudi niste mogli čuti ni jednu jedinu riječ. I posvuda su bile samo žene, starci i djeca, bez muškaraca. Prema UN-ovim procjenama, prije okupacije u Srebrenici je živjelo oko 45.000 ljudi, a sada ih je najednom nedostajalo više od deset tisuća, i to redom muškaraca u dobi između 15 i 50 godina. Premda je oružani otpor prestao, dok smo mi bili u tuzlanskom izbjegličkom kampu, u daljini se čula puščana paljba. Bilo je potpuno jasno kako vojnici pod zapovjedništvom Ratka Mladića ubijaju zarobljenike.

NACIONAL: Da paradoks bude potpun, nedavno je Milošević u svojoj obrani citirao vašu navodnu izjavu kako ste u Srebrenici vidjeli 10.000 ubijenih Srba koje su pogubili Bošnjaci. – To je laž i zato sam poslala pismo predsjedniku Haaškog tribunala u kojem sam demantirala Miloševićevu neistinu. Ako je potrebno, spremna sam i svjedočiti u Haagu o tome što sam vidjela u srpnju 1995. u istočnoj Bosni.

NACIONAL: Kao jedna od prvih zagovornica osnivanja Međunarodnog kaznenog suda vjerojatno znate i za kritike malih zemalja poput Hrvatske, u kojoj mnogi misle da se državama žrtvama agresije i njihovim vojnicima ne smije suditi. Kako doživljavate komentare poput zašto se sudi našim generalima, a ne, recimo, Amerikancima za zločine u Vijetnamu ili Rusima za okupaciju Afganistana? – Mogu razumjeti prigovore, ali mislim da je bolje imati bilo kakav sud koji će progoniti ratne zločine nego nemati nikakav. Zato Međunarodni kazneni sud koji počinje raditi iduće godine neće djelovati retroaktivno nego će kažnjavati samo zločine koji su počinjeni nakon 1. srpnja 2002. Oni koji kritiziraju utjecaj politike na rad Suda za ratne zločine zaboravljaju da ga je osnovalo Vijeće sigurnosti UN-a, a Ujedinjeni narodi jesu politička organizacija. Međutim činjenica kako je striktno određen datum od kada se “računaju” zločini smanjuje mogućnost manipulacije prema kojoj bi se neki kažnjavali, a neki ne. Već sada diljem svijeta predstavnici brojnih vlada i nevladinih organizacija prate zbivanja na kriznim područjima o kršenjima ljudskih prava, tako da će Međunarodni kazneni sud i njegovi suci, kada 11. ožujka 2003. počnu raditi, od prvog dana imati dosta materijala.

NACIONAL: Što mislite o odluci Bushove vlade koja ne dopušta suđenja američkim vojnicima ako počine zločin u operacijama u inozemstvu? – Mislim da je to velika pogreška. Shvaćam tradicionalnu američku skeptičnost prema bilo kakvoj vrsti međunarodnih sudova, ali ne trebamo pokušavati postići nove kompromise s Bushovom administracijom vezano uz tu temu. Vlade, premijeri, predsjednici i ministri su prolazna pojava, Međunarodni kazneni sud je nešto što će trajati dulje od bilo koje postojeće politike ili političara. Uostalom političari mijenjaju mišljenje i jednom će se i među našim američkim prijateljima pojaviti netko tko će shvatiti važnost međunarodnih sudova i priključiti se ostalim svjetskim državama koje ih priznaju.

NACIONAL: Živite u Egiptu gdje proučavate islam i arapski jezik. Doživljavate li u tamošnjim kontaktima nešto što možemo nazvati ukorijenjenim neprijateljstvom prema zapadnoj civilizaciji i njezinim vrijednostima? – Ne vjerujem ni u kakav sukob civilizacija ili islama i kršćanstva, ali doista postoji sukob dvaju političkih sustava. Kao što kaže moj prijatelj i profesor na Sveučilištu u Kairu Said …...….: “Središnji sukob koji predstoji u budućnosti je onaj između demokratskog i nedemokratskog svijeta i njihovih političkih sustava.” Možemo se pretvarati da to ne primjećujemo, ali to je istina.

NACIONAL: Mogu li se današnja islamska društva smatrati demokratskim? – Nikako, i u tome je bit problema. Tamošnja vlast je nedemokratska i upravo zato naš politički sustav doživljavaju kao prijetnju, ponajprije sekularizaciju društva, jer bi nešto slično u arapskim zemljama i njih skinulo s vlasti. Koliko god se njihovi režimi međusobno razlikuju skoro svi oni koriste religiju kako bi zadržali vlast, međutim katkad je više nisu u stanju kontrolirati, što multiplicira postojeće probleme. Nedavno sam čula besmislicu kako globalizacija uzrokuje rast islamskog fundamentalizma. Znate što je istina: najveće ambicije u globalizaciji danas pokazuje islam, tako da ga skoro možete usporediti s nekadašnjim namjerama komunizma za širenjem na druge zemlje. Naravno i kršćanstvo je imalo takvih razdoblja poput križarskih ratova ili žestokog pokatoličavanja domorodačkog stanovništva Latinske Amerike. Globalne ambicije nisu ništa novo, a njihovi glavni predstavnici su u vlasti nekih muslimanskih država.

NACIONAL: Znači li to da glavna prijetnja ne dolazi od Osame bin Ladena nego legalnih vlada pojedinih država? – Naravno da je bin Laden opasan, ali uvjerena sam da cilj njegovih napada 11. rujna nisu bile zapadne države jer on vjerojatno ni u ludilu nije vjerovao da će pomoću terorizma uništiti Ameriku i njezine saveznike. Pravi cilj napada bile su proameričke vlade u arapskom svijetu, prije svega u Saudijskoj Arabiji, gdje je očekivao da će pomoću Al Qaede ljudi masovno izići na ulice i svrgnuti postojeće režime i smijeniti ih s islamistima.

NACIONAL: Je li ispravan odgovor u vojnim operacijama koje gotovo samoinicijativno provede SAD i Velika Britanija? – Nije, jer je iluzorno očekivati da problem može biti riješen vojnom akcijom, premda katkad ne postoji drugo rješenje osim oružanoga. Za obuzdavanje terorizma potrebna je kompleksna strategija koja obuhvaća promoviranje demokracije, ekonomskog razvitka i slobodnih medija. Otkako živim u Kairu svakodnevno imam priliku gledati program Al Jazeere, tv postaje koja ispire mozak svojim gledateljima. Ne razumijem zašto ne osnujemo redakciju BBC-ja na arapskom putem koje bismo promovirali naše demokratske vrijednosti. Ovako BBC na engleskom gleda malobrojna arapska elita, dok se pomoću Al Jazeere svakodnevno informira 200 milijuna ljudi u islamskim državama. UN je nedavno objavio izvještaj vodećih arapskih znanstvenika o budućnosti njihovih zemalja koji pokazuje da taj dio svijeta strahovitom nazaduje u svim područjima od tehnologije do uvjeta života ili obrazovanja.

NACIONAL: Zašto ste se preselili u Egipat? – Da biste doista shvatili kako funkcionira neko društvo, morate znati njegov jezik. Cjelokupni islamski establishment savršeno govori engleski ili francuski i potpuno je logično da detaljno zna što se događa u Europi ili Americi. S druge strane, ni jedan zapadni političar ne govori arapski jezik, znači ne može čitati tamošnje novine ili slušati poruke koje odašilje Al Jazeera, pa je logično da nema uvid u stvarnu situaciju u arapskom svijetu.

NACIONAL: Koji su bili vaši najjači dojmovi iz Kaira i Egipta? – Egipat se nalazi u potpuno shizofrenoj situaciji jer je sve siromašniji. Ima golem demografski rast, danas ima 70 milijuna stanovnika, a 2025. bit će ih 120 milijuna, a bujanje populacije ne prati primjeren ekonomski rast. Istodobno u Egiptu gotovo da i nema vladavine prava, a državni proračun je isti kakav je bio kada je u zemlji živjelo 20 milijuna stanovnika. U takvim uvjetima danas se na obrazovanje troši tri puta manje nego u prošlosti zbog čega je jako porastao utjecaj ekstremističke Muslimanske braće koji su prisilili vladu da, u zamjenu za odustajanje od terorističkih akcija, većina javnih škola danas ima obrazovni program koji se uči u vjerskim učilištima, madrasama. Ništa bolje nije ni u Saudijskoj Arabiji gdje je prije 15 godina nacionalni dohodak iznosio 25.000 dolara, a danas je 7000 dolara, što pokazuje da i tamošnje stanovništvo rapidno osiromašuje.

NACIONAL: Kako ste doživjeli rušenje talibanskog režima s obzirom na to da ste još 1996. bili u Afganistanu i susreli se s tamošnjim ženama? – Afganistan se nalazi između nade i pesimističke realnosti; moguć je i povratak na prijašnje stanje, ali nije isključen ni progres u budućnosti te zemlje. Sve ovisi o ponašanju međunarodne zajednice koja polako gubi zanimanje za Afganistan, a to je loše. Novac za obnovu ne stiže, odbijen je i zahtjev za povećanje broja pripadnika međunarodnih snaga i u takvim okolnostima ne čudi što predsjednik Karzai ne smije napustiti Kabul jer čim ode u provinciju netko ga pokuša ubiti. Naše ignoriranje u prošlosti je omogućilo da talibani dođu na vlast i bojim se da se sličan scenarij ne ponovi.

NACIONAL: U prošlosti ste bili među pionirima koji su se zalagali za radikalne akcije poput legalizacije abortusa, razvoda, legalizacije upotrebe droga. Kakav je vaš odgovor kada vas optužuju da ste posljednjih godina postali dio tradicionalne političke elite koja vlada Europskom unijom? – Generalno gledajući, vjerujem u europsku demokraciju i mogućnost da građani svojim glasovima odlučuju o tome tko će ih predstavljati. Za mene je Europa čudo jer se u samo 50 posljednjih godina toliko poboljšala kvaliteta života da je to skoro nevjerojatno. Sada nam treba zajednička vanjska i obrambena politika, a ne da neprestano puštamo Ameriku da sve odrađuje sama. Nemoguće je biti ekonomska sila, a ne prihvaćati i političku odgovornost koja iz toga proizlazi i zbog toga ćemo, ma koliko se neki protivili, jednog dana morati imati jednog ministra vanjskih poslova i obrane za sve članice Europske unije.

NACIONAL: Protivnici smatraju da su sjedinjene države Europe nerealna ideja jer primjerice Italija ili Švedska ne mogu biti ono što su Florida ili Teksas? – Moj odgovor glasi: ako vam se ne sviđa moja ideja sjedinjenih država Europe, recite mi što vi predlažete. Danas smo ujedinjeni na ekonomskoj osnovi, i to nam svima odgovara, međutim i dalje u EU postoji 15 različitih vanjskih politika. Francuska ideja o nekakvoj konfederaciji država jednostavno ne može funkcionirati. Amerikanci su imali puno pravo kada su nas između 1991. i 1995. optuživali da se ponašamo indiferentno prema ratu u bivšoj Jugoslaviji. Kako je EU odbijala intervenirati, na kraju je to učinio SAD, a mi smo si još dopustili prigovarati kako nam se ne sviđa način na koji se Amerika vojno angažirala. Sjećam se sjednice Ministarskog vijeća EU na kojoj nas je Richard Holbrooke molio: “Učinite mi uslugu i napravite nešto i mi odlazimo s Balkana. Ali prestanite samo raspravljati i ništa konkretno ne raditi na terenu jer u prošle četiri godine niste napravili ništa!” Europska unija je poput adolescenta, mlada, zdrava i snažan, ali odbija odrasti. Dakako, ujedinjena Europa ne znači nestanak nacionalnog identiteta bilo koje nacije. Ja sam Talijanka, govorim talijanski i obožavam talijansku kuhinju, a kada govorim da idem kući, mislim na Rim, a ne Helsinki. No jedinstvena europska politika meni i mojim sunarodnjacima ne bi oduzela ništa od krucijalnih prava kojima raspolažemo, jer i u SAD-u središnja vlast raspolaže dijelom ovlasti, dok su savezne države autonomne u školstvu, zdravstvu i nizu drugih područja. Američke savezne države samostalno odlučuju čak i o uvođenju smrtne kazne.

NACIONAL: Ima li u tom konceptu mjesta za države poput Hrvatske? – Naravno, ako Europa ne želi počiniti političko samoubojstvo, mora se otvoriti novim kandidatima. Pred vašu i druge zemlje postavljeni su jasni kriteriji, međutim bilo bi glupo odugovlačiti s proširenjem jer za takvo što ne postoje nikakvi realni razlozi.

NACIONAL: Vaše imenovanje ministricom u europskoj vladi prije nekoliko godina izazvalo je dosta kontroverzi jer vas je podržao Silvio Berlousconi čiji politički stavovi pretjerano ne korespondiraju s vašima. – Morate znati da postoje dva Berlusconija, jedan čija je javna slika izrazito negativna, i drugi koji na političkom planu vuče oprezne poteze. Danas je Berlusconi postao pravi demokršćanski političar za razliku od 1994., kada je vjerovao u korjenite promjene talijanskog društva, a ti pokušaji su doveli do njegova pada. Sada je mnogo pametniji i shvaća kako funkcionira talijansko društvo i ako apstrahirate povremene populističke istupe, vidjet ćete da Berlusconi vodi vrlo umjerenu politiku bez radikalnih liberalnih zahvata u gospodarski život. Osobno mislim da moja domovina treba radikalnu reformu gospodarstva i mirovinskog sustava, ali Berlusconi ne ulazi u tako rizične pothvate, osim što je uspio podijeliti najjače sindikate. Berlusconijev najveći neprijatelj je on sam, jer je uzeo previše toga, on je premijer i ministar vanjskih poslova, poduzetnik, medijski magnat, vlasnik AC Milan, a izgleda da pokušava utjecati na pravosuđe i još puno toga.

NACIONAL: Što mislite o kritikama koje upućuju predstavnici antiglobalističkog pokreta koji se svodi na preveliku dominaciju kapitala koja stvara sve veći jaz između razvijenih i nerazvijenih zemalja? – Nemojmo se zavaravati, globalizacija nije novi fenomen, ona postoji koliko i čovječanstvo samo što je zahvaljujući razvoju tehnologije taj proces sve brži. Cijeli svijet živi ubrzanim tempom. Kada sam bila djevojčica, ilegalni imigranti su skriveni u potpalublju do Amerike putovali 60 dana, a danas sjednu u avion i za pet sati su u New Yorku. Kako kaže jedan moj prijatelj, globalizacija je poput rijeke, ne možemo je zaustaviti, ali je možemo preusmjeriti. Danas je ona samo ekonomska i temelji se na slobodnom tržištu, pri čemu se mi Europljani protekcionističkim mjerama štitimo od uvoza proizvoda iz zemalja Trećeg svijeta, a ne želimo ni njihove stanovnike u svojim državama. Isto se ponašaju i Amerikanci štiteći svoje proizvođače čelika. Ja želim globalizaciju ljudskih prava i demokracije u cijelom svijetu za što trenutačno nitko nije previše zainteresiran. Zato moj temeljni politički slogan glasi: imamo Svjetsku trgovinsku organizaciju (WTO), no trebamo Svjetsku organizaciju za demokraciju.

NACIONAL: Kako biste opisali političarku Emmu Bonino? – Teme kojima se bavim razlikuju se jedna od druge, nekada je to bila borba za legalizaciju pobačaja i razvoda u Italiji, a danas imam druge prioritete od kojih mislim da je najvažniji pokušaj sprječavanja obrezivanja djevojčica u Africi. Prije nekoliko tjedana u Ekvadoru sam nadgledala izbore, ali i vidjela strahovit utjecaj kolumbijskih narkokartela u tom dijelu svijeta, može se reći da je zahvaljujući drogi i mafiji Kolumbija jednostavno pojela Ekvador. Ma koliko su različite teme kojima se bavim, postoji nešto što ih povezuje, a to je čovjek kao središte svega. Sve se svodi na tog pojedinca i njegova ljudska, politička i ekonomska prava.

EMMA BONINO
Rođena 9. ožujka 1948. u Brau (sjeverna Italija)
1972. na Sveučilištu u Milanu diplomirala strane jezike
1975. uhićena kao osnivačica Informativnog centra za sterilizaciju i pobačaje
1976. ulazi u talijanski parlament gdje se zalaže za legalizaciju abortusa i lakih droga
1979. postaje zastupnica Europskog parlamenta, reizabrana 1984.
1990./91. američke vlasti je dva puta zatvaraju jer u New Yorku ovisnicima dijeli šprice kako se ne bi zarazili AIDS-om
1991.-1993. predsjednica Transnacionalne radikalne stranke
1994. nakon što je treći put izabrana u parlament, Berlusconijeva je vlada delegira u Europsku komisiju kao povjerenika za humanitarna pitanja i ribarstvo
2000. Newsweek je proglašava jednim od 10 najperspektivnijih političara na početku 21. stoljeća

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika