Doug Liman i Nacionalov novinar Dean SinovčićFilm “Bourneov identitet” redatelja Douga Limana, nastao prema istoimenoj knjizi Roberta Ludluma, poznatog pisca špijunskih trilera, jedan je od najvećih ovogodišnjih filmskih hitova. Film ne samo što je zaradio 121 milijun dolara u američkim kinima nego su ga i filmski kritičari nahvalili ističući da se radi o poštenom i vjerodostojnom špijunskom trileru sasvim suprotnim od naivnih hitova poput “Cijena straha” i “XXX”, koji se trenutačno prikazuju u našim kinima. Međutim, malo je nedostajalo da njegovo snimanje bude prekinuto zbog sukoba redatelja Douga Limana s filmskom kompanijom Universal jer Liman nije dopuštao da mu se netko miješa u posao, što je u današnjem Hollywoodu, gdje su producenti filma najvažniji, sasvim nezamislivo.

O svemu tome Liman je otvoreno govorio u ekskluzivnom razgovoru za Nacional. Iako nije uobičajeno da redatelji oblajavaju svoje poslodavce, Liman za to ne mari, što djelomice i ne čudi jer dva njegova prethodna filma “Swingers” i “Go-divlja noć” odavno su stekli kultni status. “Swingers” je priča o petorici prijatelja koji žele biti filmske zvijezde, ali ih muče ljubavni problemi. Snimljen je 1996. za samo 200 tisuća dolara, dok je film “Go-divlja noć” snimljen 1999. za 6,5 milijuna dolara ponudio istu količinu vrhunske zabave kroz tri naoko različite priče, čiji se likovi susreću tijekom noći na divljoj zabavi.

Nakon dva odlična filma bilo je jasno da će sljedeći Limanov uradak biti visokobudžetna akcija, što se i potvrdilo filmom “Bourneov identitet” koji se u Hrvatskoj počinje prikazivati 7. studenoga. Matt Damon glumi Jasona Bournea kojeg teško ranjenog jedne noći talijanski ribari vade iz mora. On se ničeg ne sjeća, a jedini trag vodi ga u Zurich. Tamo biva napadnut i uz pomoć Marie Kreutz (Franka Potente), koju slučajno upoznaje, bježi u Pariz te uskoro shvaća da je on visokoobučeni agent CIA-e.

NACIONAL: Što vam je bilo najizazovnije pri stvaranju ovog filma? – Vjerojatno početi sa snimanjem prije nego što je scenarij bio dovršen, na što smo bili primorani jer se pripremao štrajk glumaca u Hollywoodu. Istina, pola američkih filmova počinje se snimati bez dovršena scenarija, odnosno većina ih se prepravlja. Nažalost, producenti filmova obično ne mare za takve stvari. Kombinirajući svoju strastvenu želju da napravim zaista dobar film sa činjenicom da scenarij za taj film nije gotov bilo je za mene izazov. Samo po sebi, snimanje filma bila je noćna mora. Snimali smo ga u sedam zemalja, s dvjema filmskim ekipama, od kojih je ona koja je snimala u Parizu govorila samo francuski pa sam imao problema u komunikaciji. Glumci su bili Talijani, Francuzi, Nijemci, birali smo ih diljem svijeta. Zamislite cjelodnevna snimanja, zatim pet do šest sati rada na nedovršenom scenariju pa će te znati zašto je snimanje bilo uzbudljivo. Pri tom ja snimam u Parizu, autor scenarija je u New Yorku, a šefovi filmske kompanije u Los Angelesu. Doista ne znam bi li sve to mogao napraviti još jednom.

NACIONAL: Kako ste sve to preživjeli? – Pariz je bio najgori, šećući njegovim ulicama pitao sam se što radim ovdje. Pariz je tako neinspirativan grad. Ni sam ne znam kako sam ga preživio.

NACIONAL: Vaši filmovi “Swingers” i “Go – divlja noć” su vrlo osobni, znači li da ste s “Bourneovim identitetom” prešli na drukčiji način stvaranja filmova? – Možda će vam to zvučati čudno jer “Bourneov identitet” je špijunski triler, ali taj film je osoban kao i prethodna dva. Svaki detalj filma došao je iz skrivenog, osobnog iskustva ili mašte. Godine 1991. živio sam u Parizu i susreo djevojku koja je imala divan apartman. CIA joj je plaćala stanarinu, a zauzvrat ona jedan dan u mjesecu nije smjela biti u njemu. Sve dok se držala dogovora mogla je živjeti u stanu, ali nikad nije znala što se toga dana događa u apartmanu i nikad nije prekršila taj nevjerojatan dogovor. To me inspiriralo za ulogu Julie Stiles koja u Parizu ima “siguran stan” u kojem se Matt Damon skriva. Nadalje, moj pokojni otac Arthur Liman vodio je istragu u aferi Iran-contra kada se krajem 1986. saznalo da SAD prodaje oružje Iranu. Bio je glavni tužitelj u slučaju protiv generala Olivera Northa, a u ovom filmu jedan lik temelji se na Northovu liku. Znači, svaki dio filma prikazuje dio moje povijesti, mojih političkih razmišljanja o američkoj vanjskoj politici i mnogo čega, što dokazuje da je ovo osobni film. Svu onu pucnjavu u filmu nisam doživio te to spada u moje maštarije. O tome kako nas netko napada a mi se dižemo, branimo sebe i obitelj te postajemo heroji svi maštamo.

NACIONAL: “Bourneov identitet” je žanrovski film, a vi niste redatelj žanrovskih filmova. Što je za vas značilo snimanje špijunskog trilera? – Uvijek sam o špijunskim trilerima razmišljao kao o pametnim filmovima koje ne pokreće samo akcija nego i odlično kreirani likovi. Mnogi “Bourneov identitet” vide kao retrospektivu šezdesetih, ali mislim da se on više može vezati uz špijunske filmove sedamdesetih, možda i zato što je moj otac radio na Iran-Contra akciji kada sam i ja mnogo naučio o tajnim službama. Zadivila me činjenica da je sve bilo stvarno, da su špijuni doista postojali i to sam želio prenijeti na platno.

NACIONAL: Zašto ste za glavnu žensku ulogu odabrali Njemicu Franku Potente, Amerikancima relativno nepoznatu? – Ulogu smo napisali upravo za nju jer je u filmu Jason Bourne u Europi pa smo trebali europsku glumicu. Osim toga, temelj njihove ljubavne priče je zajednički cilj da se vrate kući. Kompanija Universal dala mi je odriješene ruke oko izbora nepoznatih europskih glumaca koje sam želio u filmu.

NACIONAL: Kakva je bila reakcija Roberta Ludluma, autora romana “Bourneov identitet”, kada ste mu predstavili svoj filmski projekt? – Bio je oduševljen što će njegova knjiga biti predložak za film. Proveo sam s njim vikend i to je za mene bilo posebno emocionalno iskustvo. Posjetio sam ga kako bih dobio prava za ekranizaciju njegove knjige i u osnovi sam od njega tražio uslugu. No tog vikenda sam shvatio kako on misli da ja njemu činim uslugu, što je čudno jer uz Ludlumove knjige sam odrastao. Već sama činjenica da imam utjecaja na njega, da je razmišljao o meni, za mene je nevjerojatna. Iako se njegovi romani još uvijek prodaju bolje od romana Toma Clancyja, Hollywood je zaboravio na njega. Ludlum mi je odmah nadjenuo nadimak Hollywood i neprestano me samo tako oslovljavao. Čini mi se da sam u njegovim očima predstavljao povratak u prvu ligu Hollywooda. Nažalost, nije poživio da vidi ovaj film, što mi je izuzetno žao. Već za vrijeme snimanja filma bio je vrlo bolestan. Čak sam mu želio dati ulogu u filmu jer on je svojedobno bio glumac, ali to je ipak bilo nemoguće.

NACIONAL: Snimajući film “Go-divlja noć” zapalili ste vlastiti ured kako bi snimili scenu za koju ste smatrali da nedostaje i to ste nazvali snimanjem u najčišćem obliku. Je li se takvo što dogodilo i na ovom filmu? – Naravno. Scena s Matt Damonom i Chrisom Cooperom u apartmanu u Parizu bila je nedorečena. Shvatio sam da nedostaje jedna Damonova rečenica da upotpuni cijelu scenu. Matt Damon bio je u Vancouveru te smo ja i jedan od mojih pomoćnika otišli u Vancouver. U uglu velike prodavaonice namještaja napravili smo sobu poput one u Parizu: bilo je jednostavno jer smo mogli birati namještaj, lustere i ostale stvari. Snimio sam tu scenu i sve je funkcioniralo savršeno. “Go-divlja noć” bio je poseban film, u njemu sam na jednom ramenu držao kameru, na drugom svjetlo, a glumci su mi pomagali da sve to uključim i počnem sa snimanjem. Matt Damon bi i takve stvari radio da sam to tražio od njega.

NACIONAL: Zašto je Matt Damon, velika filmska zvijezda, pristajao na to? – On je tip glumca koji će u svakom trenutku reći “zasučimo rukave i na posao”, što je rekao i u Vancouveru. Voli kad se naporno radi da bi se napravio dobar film, a tako je i shvatio snimanje scene u Vancouveru. Nakon filma “Bourneov identitet” mogao je birati film u kojem će glumiti, ali se odlučio za ulogu u malom filmu “Gerry”, redatelja Gusa Van Santa, koji se snimao u pustinjama Južne Amerike.

NACIONAL: Možda je tajna u tome što Damon dolazi iz radničke obitelji pa nosi taj osjećaj i navike u sebi. – To je lako moguće. Pogledajte raspon filmova u kojima je glumio i kako im se posvećivao. U ulogu Jasona Bournea ušao je sa srcem, što je vrlo bitno, a osim toga šest mjeseci tjelesno se pripremao za ulogu, neumorno trenirajući s majstorima borilačkih vještina. Učio je pucati kako bi se osjećao prirodno u tim scenama. S obzirom na to da se planira drugi dio filma, veselim se ponovnom radu s njim, iako treba pričekati konačnu odluku kompanije Universal s kojom sam se sukobljavao tijekom snimanja “Bourneova identiteta”.

NACIONAL: Možete li nam pojasniti do kakvih je sukoba dolazilo na snimanju filma? – Na kraju snimanja nisu mi dopuštali da film izgleda onako kako sam ja želio. Međutim, ja sam već odlučio boriti se do smrti kako bi ih spriječio u tome, pa ne znam koliko je dobre volje preostalo da bi se snimio drugi dio “Bourneova identiteta”. Ne znam ima li Universal volje raditi sa mnom, kao što ni ja ne znam imam li volje ponovno se boriti za svoj film. Ipak, imam i divnih sjećanja sa snimanja ovog filma, poput sjedenja s Mattom Damonom u New Yorku i raspravljanja o tome kako snimiti pojedine scene iz filma. Damon i ja imamo slična politička razmišljanja, slične poglede na život i bila mi je čast da mi pomogne oko pisanja dijelova scenarija. Radeći međunarodni špijunski film, napravili smo alegoriju kroz koju smo istraživali svjetske događaje.

NACIONAL: Jeste li mogli predvidjeti sve te sukobe s filmskom kompanijom Universal koja je producirala film? – Ne, želio sam biti kavalir. Čuo sam brojne priče o mladim redateljima koji prvi put rade za velike kompanije, o izazovima s kojima se suočavaju i o tome kako se na kraju film premontira tako da ga ni oni sami ne prepoznaju. No mislio sam da se to događa nekom drugom i da se meni neće dogoditi, ali bio sam u krivu. Ubrzo sam shvatio da postajem oličenje mladog redatelja s kojim se filmska kompanija poigrava. Stotinu redatelja spomenulo mi je po jedan sukob s čelnicima kompanija, a meni se čini da sam ih imao svih stotinu.

NACIONAL: Film je u Americi zaradio 121 milijuna dolara. Hoće li taj novac smiriti ljude iz Universala i dati im volju za rad s vama na drugom dijelu filma? – Znate, ti ljudi misle da su pametniji od svakog redatelja, iako moram priznati da su ponekad doista bili u pravu. Uspjeli su me obeshrabriti u nakani da cijeli film snimim u Parizu i natjerati me da pola filma snimim u Parizu, a pola u Pragu. Bio sam uvjeren da ni jedan drugi grad ne može “glumiti” Pariz, ali kada smo otišli u Prag, snimanje je bolje napredovalo. Bili su u pravu kada su mi rekli da se za isti novac može snimiti bolji film u Pragu nego u Parizu. No to je bilo pitanje grada, drugi je problem bio u ljudima s kojima sam morao raditi i koje mi je kompanija nametnula. Sukobljavao sam se s line producerom koji brine o svemu na mjestu snimanja i koji mi je neprestano govorio da to ne mogu napraviti onako kako ja želim. U jednom sam trenutku poludio i rekao: “Hej, šupčine, ako se to moglo napraviti u filmu ‘Swingers’ sa 20 puta manjim budžetom od ovog, onda se može i sada, ili ću zvati ljude s kojima sam snimio ‘Swingerse’ pa će oni napraviti to što želim”. Spominjući im da sam snimio filmove “Swingers” i “Go – divlja noć” za malen novac, naučio sam ih da budu fleksibilniji. A onda su poludjeli i rekli: “Ma ti tvoji filmovi su sranje, ovo je pravi visokobudžetni film”. Ubuduće ću u takvim situacijama govoriti: “Snimio sam ja i ‘Bourneov identitet’”, koristit ću ga kao oružje. Shvaćam da je običnim ljudima na snimanju, tehničarima i ostalima, puna kapa redatelja koji se izmjenjuju i koji im prema naputcima iz filmske kompanije govore da se sve može napraviti jeftinije i bolje, iako je to ponekad doista nemoguće.

NACIONAL: Jeste li i vi barem dijelom krivi za te sukobe ? – Od svoje sedme godine bavim se filmom i sve radim sam, režiram, snimam, montiram. S vremenom sam naučio da je pogrešno ako sami radite previše stvari. Svaki posao koji mislite da radite dobro netko negdje može napraviti bolje. Ja sam, primjerice, obučen za montažu filma jer sam učio uz Stephena Mirrionea koji je montirao moje filmove, a kasnije je montirao film “Traffic”. Montažirajući film “Go-divlja noć”, posvađao sam se s njim, mislio sam da mogu sam montirati i pokazao sam mu kako sam montirao neke scene, a on je nakon toga od mene sakrio stroj za montažu. Pitao sam se je li netko ukrao stroj, na što mi je Stephen odgovorio: “Ne, sakrio sam ga od tebe da ne bi zeznuo film”. To što znam kako koristiti stroj, ne znači da mogu montirati film. I znate što sam tada napravio – kupio sam svoj stroj za montažu. No Stephen i ja dogovorili smo se kako nastaviti raditi u miru.

NACIONAL: Zašto se niste uspjeli dogovoriti i s ljudima s kojima ste radili “Bourneov identitet”? – Tu se nije radilo o montaži ove ili one scene nego o prekrajanju cijelog filma. Ne želim pristajati na kompromise, ne želim se povlačiti. Na snimanju filma “Bourneov identitet” gledao sam u line producera koji je radio na nekoliko filmova Stevena Seagala i rekao sam sebi: “Pa ovaj ništa ne shvaća”. Da je barem bio line producer na filmovima koje cijenim, ali on misli da je “Pod opsadom 2” Stevena Seagala važniji film od mojih “Swingersa”. A ja sam tako ponosan na svoje filmove pa ljudi mogu reći bilo što o njima i to me neće povrijediti.

NACIONAL: Ako vam kažu da možete raditi kako hoćete, što će se tada dogoditi? Možda sukob s filmskom kompanijom potiče vašu kreativnost? – Našao bih ja nekog za sukobljavanje. Razgovor s tzv. velikim hollywoodskim scenaristom bi me sigurno iznervirao, jer oni ionako služe za postavljanje kojekakvih zamki.

NACIONAL: Otkud u vama tolika strast prema svađama s ljudima koji vas okružuju? – Moj otac bio je odvjetnik, pa valjda otud ta strast prema svađama. Što se tiče filmske strasti, uvijek sam volio pričati priče, a prvi sam film napravio sa sedam godina i uživao sam u tome. Osim toga, uvijek sam volio biti okružen čvrstim osobama koje kreativno razmišljaju. Volim se natjecati s takvim ljudima i uvjeriti ih da je moje razmišljanje najbolje. Ako ih ne uspijem uvjeriti, pomislim da sa mnom nešto nije u redu. Postoji mnogo buldoga kojima ste okruženi kada snimate film, ali meni je draže svađati se s nekim tijekom snimanja nego svađati se s vama novinarima o kvaliteti filma nakon njegova dovršenja.