Razred male EleOd 7. studenog 2002. u osnovnoj školi “Bijaći” u Kaštelima postoji 1. d razred u kojem, u drugoj klupi, sa svojom novom prijateljicom sjedi Ela, djevojčica oboljela od HIV-a. Školsku knjižnicu Ela je zamijenila novoformiranim, redovnim razredom, u kojem ju je, zajedno sa 16 prijateljica i prijatelja, čiji su roditelji dali POSEBAN pristanak, na ploči dočekao napis: “Dobro došli u 1. d!” Bio je to rezultat napornog rada cijelog ekspertnog Vladina tima, formiranog nakon što su nepripremljeni i zabrinuti roditelji učenika OŠ “Bijaći” u Kaštel Novom, ako Ela bude išla u razred s njihovom djecom, pa čak ako nastavu pohađa i u školskoj knjižnici, zaprijetili bojkotom nastave. Bez ikakve dvojbe, jedna je od najzaslužnijih osoba da se cijeli mukotrpni proces integriranja djevojčice Ele u prirodnu sredinu priveo kraju mirno i odgovorno, profesorica Jadranka Šošić, ravnateljica OŠ “Bijaći”, škole koja po mnogo čemu odnosi primat u splitskoj županiji. “Već drugi dan nastave u 1. d bio je sasvim normalan radni dan. Elina učiteljica Marina Grgin sada vodi cijeli razred i Ela zbog toga nije ni malo zabrinuta. Djeca su imala tjelesni, išla su prema dvorani. Vidjela sam po Elinim pokretima koliko je ona sretna. To me se jako dojmilo”, kazuje Jadranka Šošić, koja je i sama bila učenica ove osnovne škole. “I cilj svega ovoga bila je Elina sreća i osmijeh zadovoljstva. Njezin osmijeh znači i njezinu socijalizaciju i normalan nastavak djetinjstva, školovanja i života. NADAMO SE DA ĆE JOJ BOG, NAPREDAK ZNANOSTI I DOBRI LJUDI PODARITI DUG ŽIVOT. Čuli smo za najavu velikog čuda i pronalaženja odgovarajućeg lijeka za HIV pozitivne osobe. Ela i Nina bit će među prvim pacijenticama na kojima će se primijeniti novi lijek, DO ČIJEG ĆE OTKRIĆA, PREMA RIJEČIMA DR. SLOBODANA VUKIČEVIĆA DOĆI PRIJE NEGO ŠTO SE NADAMO”, ističe Jadranka Šošić.

'Radi mira roditelja u 1. d razredu zaposlit ćemo medicinsku sestru' 'Roditeljski bunt nisam slomila pritiskom nego bezbrojnim razgovorima i strpljenjem' 'Sve što se događalo oko Ele nije bila nikakva odskočna daska za moju karijeru, kao što se pričalo: ako misle da sam ja krivac za ovu situaciju, bez kalkulacija dat ću otkaz' NACIONAL: Što je sve trebalo napraviti da bi došlo do Elinog osmijeha? – Jako puno. Ne želim se vraćati na ono što se sve moglo ili trebalo učiniti do početka školske godine. Ali, od prvog sata nove školske godine puno toga je trebalo proživjeti i preživjeti. Iako sam bila racionalno spremna, I ZNALA i upozoravala na činjenično stanje, događaji koji su uslijedili uistinu su bili veliki emotivni šok.

NACIONAL: Šok je nastupio u trenucima početka školske godine i burne reakcije roditelja na Elin upis u prvi razred. – Iako sam TO TAJ ŠOK očekivala, jer roditelji nisu bili pripremljeni, te reakcije su nadišle moje slutnje. Reakcije roditelja naših prvašića su cijelu naciju digle na noge i Ela je postala općehrvatski problem. Kako sam bila u epicentru potresa, sasvim je logično da sam ga morala i najjače osjetiti. Taj potres nije trajao desetak sekundi, nego gotovo dva mjeseca. ONO ŠTO SAM ZNALA I SVJESNO I PODSVJESNO, BILO JE TO DA MORAM SVE TE OTPORE IZDRŽATI. Od početka smo moje kolegice i kolege i ja utvrdili da su nam Ela i Elina sreća najvažniji. Željeli smo da Ela jednoga dana MORA uđe u razred s ostalom djecom. Međutim, znala sam da moram poštivati nastalo stanje, činjenice i ono što se događalo. Mi smo kao društvo, A TO NARAVNO NIJE PROBLEM SAMO HRVATSKOG DRUŠTVA, uglavnom deklarativno humani, puno manje stvarno. Deklarativna humanost je postala ulaznica za društvenu promociju i vlastitu prezentaciju. Nakon iskustva s djevojčicom Elom, naše društvo treba dodatno senzibilizirati i učiti humanosti, naročito kada je u pitanju pomoć ljudima s posebnim potrebama.

NACIONAL: Kako ste uspjeli primiriti i kanalizirati taj roditeljski bunt koji je u dijelu javnosti dočekan kao nehuman i brutalan čin? – Iako sam bila zatečena, ni u jednom trenutku mi nije palo na pamet da roditelje osuđujem. Koliko god sam željela za Elu naći bolje rješenje od sjedenja u školskoj knjižnici, razumjela sam i roditelje. Oni su bili prestrašeni i zatečeni, okrenuti vlastitim predodžbama o opasnoj bolesti. Najveća zapreka je bio strah, iako je bilo i pojedinačnih žestokih reakcija koje su daleko od tolerantnog i civiliziranog. Otpor i roditeljski strah u Kaštelima nije se smio lomiti pritiskom, etiketiranjem ili osudom, jer su roditelji imali pravo biti zabrinuti. Pokušala sam uvažiti sve njihove argumente. Za mene je bio presudan 18. rujna, kada je bio najavljen bojkot nastave.

NACIONAL: Zašto je bio presudan taj datum? – Jedan dio roditelja je peticijom koju su potpisivali tražio da njihova djeca ne idu u razred s Elom. Neki su mislili da se djevojčica treba preseliti iz Kaštela, promijeniti identitet, neki su tražili da se svi moramo testirati na AIDS, svi nastavnici i učenici u školi. Neki roditelji su mislili kako imaju pravo tražiti da se Ela udalji iz škole, dakle, i s nastave koja se održavala u knjižnici. Neki su bili uvjereni da je neka visoka politika namjerno odredila da se njezini posvajatelji Oblakovi vrate iz Zagreba u Kaštela, kako bi Ela upravo ovdje išla u školu. Treći su opet tvrdili da je malu sredinu puno lakše anatemizirati i osuđivati zbog odbijanja i bojkota nego li metropolu. Željela sam se i pokušala izdići iznad svih tih reakcija, saslušati ih i tražiti rješenja. Pritom sam uvijek imala samo jedno na umu – Ela, kao sva djeca u Hrvatskoj, ima zakonsko i ustavno pravo pohađati školu. Ali, shvatila sam, do prave socijalizacije i pohađanja nastave u cjelovitom razredu trebat će jako puno vremena i rada kako bi se prebrodio roditeljski otpor i strah i kako bi se prevladala institucionalna blokada do koje je došlo. Tog 18. rujna velika većina roditelja nije dovela djecu u školu, ali su bili ispred škole. Očigledno, htjeli su vidjeti tko će to svoju djecu dovesti na nastavu, možda ih i onemogućiti u toj namjeri. Ispred škole je bilo nebrojeno puno novinara, kamera, fotoreportera. Kamere su snimale, blicevi bljeskali. Svi dotadašnji sastanci su bili u nazočnosti prosvjetnih vlasti, političara i sl. U tom dramatičnom trenutku 18. rujna, kada su tenzije rasle, pozvala sam roditelje na otvoreni razgovor, bez nazočnosti medija i bez struktura. I odazvali su se. Njihov cilj je bio bojkot nastave dok se ne ispune svi zahtjevi. Mnogi su istupali žučno i emotivno. Nije to bilo lako izdržati, ali sam povjerenje roditelja zadobila iskrenošću. Iako je bilo neprihvatljivih zahtjeva, svim roditeljima je bilo stalo da ih se ne osuđuje i vrijeđa. Sastanak je trajao skoro dva sata, a novinari su od čekanja dobili ospice.

NACIONAL: Jedna od teza je bila da se Ela mora ubaciti u nastavu, navodno, kao zalog vašeg napredovanja? – Rekla sam roditeljima da sam čula i takve priče. Kazala sam im da ću svakome tko bi želio napredovati na ovakav način i na ovakvoj dječjoj sudbini odmah prepustiti svoje ravnateljsko mjesto. Ako misle da sam ja krivac za ovu situaciju i da bi netko bolje od mene zastupao interese škole, grada, roditelja, sve djece, tog trenutka ću bez kalkulacija dati ostavku. To nisu željeli prihvatiti, VEĆ SU SMATRALI DA “BIJAĆI”, KAO NAJBOLJA ŠKOLA U ŽUPANIJI, MORAJU IMATI I NAJBOLJEG RAVNATELJA. Roditelji su shvatili da nisam osoba koja im je suprotstavljena strana i da ću učiniti sve da zaštitim i interese Ele i njihove djece. U tom trenutku bilo je maksimalno moguće dogovoriti da Ela ostane u školi i nastavu pohađa u knjižnici. Ali da nema bojkota, već da djeca redovno pohađaju nastavu, da RODITELJI prihvate i uključe se u CIJELI program edukacije koji će izraditi Vladin ekspertni tim. Ključno mjesto u raspletu događaja imao je posjet potpredsjednika Vlade dr. Ante Simonića.

NACIONAL: Je li taj posjet dr. Simonića nekoliko dana ranije shvaćen kao dogovor iza leđa roditelja? – Dr. Simonić došao je u posjet 13. rujna i točno je da to na neki način iniciralo daljnje događaje. Na sastanku s potpredsjednikom Vlade roditelji su istupali s izraženim tenzijama. Dr. Simonić je obećao da će se formirati ekspertni Vladin tim koji će djelovati kroz različite sadržaje. I obećanje održao. Ono što sam ja uspjela doprinijeti unutar programa Ekspertnog tima jest partnerstvo s roditeljima. Dolazak dr. Simonića bio mi je velika psihološka podrška. Jedan dio roditelja je doista mislio da je dolaskom dr. Simonića stvoren nekakav pakt kojim će se Ela nasilno uvesti u razred. Na sastanku od 18. rujna i taj smo problem riješili zaključkom da neće biti nikakvih skrivenih planova i nasilnih rješenja.

NACIONAL: Je li roditeljima bilo važno da je ravnateljica djevojka iz njihova mjesta? – Moguće da je i to bilo važno. DOSTA RODITELJA KOJI SU NEŠTO MLAĐI ILI STARIJI OD MENE OSOBNO POZNAJEM. Ja sam rođena Kaštelanka, iz obitelji u kojoj je raslo troje djece, moja dva starija brata i ja. I ja sa svojom obitelji živim u Kaštelima, a pohađala sam upravo osnovnu školu Bijaći, kojoj sam ravnateljica već punih 11 godina. U Splitu sam pohađala srednjoškolski centar, bivšu gimnaziju “Marko Marulić”. Studirala sam na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Nekada se to zvalo jugoslavistika, danas kroatistika. Nikada realno nisam ni otišla iz Kaštela. Tu sam se udala nakon prve godine studija. Na drugoj godini rodila sam stariju kćer Tomislavu, koja danas u Zagrebu studira engleski i hrvatski. Na četvrtoj godini studija rodila sam mlađu kćer Vinkicu, koja danas u Splitu studira engleski i talijanski.

NACIONAL: Što je sve trebalo učiniti da se dođe do 1. d razreda? – Trebalo je ne iznevjeriti roditelje, ne iznevjeriti Vladin ekspertni tim, ali prije svega ne iznevjeriti Elu. ISTO TAKO ODREDITI SE I suprotstaviti predrasudama različitih vrsta I prepustiti vremenu da učini svoje, da se emocije slegnu, da i roditelji naše djece, koji nisu nehumani i nije im bilo svejedno gledati djevojčicu izoliranu na određeni način, očvrsnu s idejom da nema nikakve opasnosti da Ela s ostalom djecom pohađa nastavu u cjelovitom razredu. Ela je u knjižnici, kazivala mi je njena učiteljica, Marina Grgin, crtala svoju obitelj, svoje skrbnike koji je drže za ruku, što je ukazivalo na sigurnost koju je ona osjećala u toj obitelji. Naravno, Ela nije mogla crtati svoje vršnjake i zajedničku igru. Najteže je svima padalo pitanje Eline izoliranosti, ali učinili smo sve da se ta izoliranost što manje osjeti. Voditeljica smjene, profesorica tjelesnog Mirjana Milić, potrudila se da puno učini na njenoj socijalizaciji. Prva ideja je bila da se Ela uključi u sate gimnastike. Kazala je djeci da pitaju roditelje dopuštaju li im da budu s Elom na gimnastici.

NACIONAL: Kakav je bio odaziv? – Došlo je stotinjak djece, svi su željeli biti Elini prijatelji. To nas je jako dirnulo. Ona je motorički vrlo spretna, usto draga i duhovita djevojčica. Pomalo je postala naša ljubimica. Ali to nije smjelo biti kontraproduktivno, jer Ela je dijete poput ostalih. Odmor je provodila s ostalom djecom. Uvijek je u blizini bila njezina učiteljica. Našem školskom magarčiću dala je ime Leo. Druga djeca su dolazila u knjižnicu, pa Ela nije bila u potpunoj izolaciji, u samici. Ali, nedostajalo je ono što svaki UČENIK u razredu ima.

NACIONAL: Je li bilo pokušaja nalaženja administrativnih rješenja? – Istina, takvih razmišljanja je bilo. Kako sam roditeljima obećala da nikakvih nasilnih rješenja neće biti, nisam smatrala dobrim ideje i sugestije po kojima bi se dijete smjestilo u razred posebnom sudskom odlukom. Svoj ugled i ugled škole, te obećanja koja sam dala, nisam htjela narušiti po cijenu formalnih ispunjavanja uvjeta. Sudske odluke ne bi riješile problem. Roditelji su morali shvatiti da se njihovoj djeci ništa ne može dogoditi. Nisam pristala na prijedloge po kojima je najbolje Elu prve dane ne dovoditi u školu. Nisam htjela Elu kriomice dovoditi u školu, jer ona nikome nije učinila ništa nažao, ona nije prekršila nikakav zakon. Ela je bila na školskoj priredbi kao i sva druga djeca. Što se ima dogoditi neka se dogodi! Bunt roditelja, s obzirom na nedostatnu pripremu, nije se mogao izbjeći. Zato su aktivnosti Ekspertnog tima, posjeti psihologinje dr. Mirjane Krizmanić, radionice s roditeljima, izvanredna predavanja dr. Vesne Jureše, jako puno pomogli. Ali, na predavanja dr. JUREŠE roditelji su stizali u sve manjem broju.

NACIONAL: Kada se rodila ideja o formiranju razreda koji bi pohađala Ela? – U individualnim razgovorima s roditeljima, U kojima sam htjela SAZNATI jesu li se oslobodili straha, došla sam do prijedloga da se formira još jedno, četvrto odjeljenje prvog razreda. RAZREDNI ODJEL koji bi s drugom djecom pohađala i Ela. To je za Elu bilo najbolje rješenje, i naš zajednički cilj. I aktivnosti ekspertnog tima na čelu s prof. dr. Antom Bilićem, zamjenikom ministra, vodile su u tom pravcu. U brojnim razgovorima s roditeljima jako puno mi je pomogla školska pedagoginja Inga Nakićen, koja poznaje gotovo svakog od 800 učenika naše škole. U razgovorima smo isticali da se taj razred može formirati samo ako postoji spremnost i volja roditelja, a da ni u kom slučaju razred neće imati manje od 15 učenika. Usto, radi njihova mira zaposlit ćemo medicinsku sestru, od prvog razreda djeca će učiti strani jezik. Mislim da ćemo to omogućiti svim prvim razredima. Nasuprot pojedinim sugestijama, SMATRALA sam kako nije dovoljno da u razredu bude svega nekoliko učenika, jer bi to bila imitacija razreda. Kroz razgovore s roditeljima pokazalo se da postoji potrebna spremnost i volja da se formira 1. d razred. Kako su veliku spremnost ZA pomoć pokazali sveučilišni profesor dr. Slobodan Vukičević i nadbiskup monsignor Marin Barišić, bilo je logično da se nakon zajedničkog sastanka s roditeljima odlučimo za početak nastave u ovom razredu. Neki od roditelja šesnaestoro djece otvoreno su rekli kako su već davno nadrasli strah, da se njihova djeca mogu slobodno družiti s Elom i učiti živjeti s razlikama u toleranciji.

U okviru prijedloga Vladina ekspertnog tima naći će se rješenja i za trajne potrebe ove škole, prvenstveno za skučene prostorne kapacitete. Vlada RH je obećala da će pomoći u adaptaciji dviju novih učionica, izgradnji sportske dvorane, adaptaciji potkrovlja te preuređenju unutrašnjih prostora. To škola koja je sagrađena 1911. godine, 800 đaka koji su na nastavi u tri smjene i 55 zaposlenih, zaslužuju.

NACIONAL: Čime ste zaslužili povjerenje i Vlade, i ekspertnog tima i roditelja? – Mojim pristupom koji je uvijek otvoren i iskren. Ono što ću razgovarati s nekim u “četiri oka”, ako treba, mogu ponoviti na skupu pred tisuću ljudi. Volim izvršiti povjerene mi zadaće, poštujem autoritete, ali ne volim biti dio bilo koje krute hijerarhijske sheme. Povjerenje sam mogla steći, jer sve što se događalo oko Ele nije bila nikakva “odskočna daska” za pravljenje neke moje karijere. Uostalom, ne moram dovijeka biti ravnateljica OŠ “Bijaći”.

NACIONAL: Je li točno da ste prilikom imenovanja prije 11 godina bili najmlađa ravnateljica škole u Hrvatskoj? – To pouzdano ne mogu tvrditi, ali jedna od najmlađih sigurno jesam. Školu sam preuzela s nepunih 30 godina. To je bio stjecaj okolnosti, ali i izraz povjerenja u mlade ljude. Lokalna gradska vlast je imala povjerenja u mladu profesoricu koja je radila na jednoj kaštelanskoj osnovnoj školi i srednjoškolskom centru. Vjerojatno zato što su i čelnici gradske vlasti bili mladi ljudi. Tijekom godina škola je postala poznata po brojnim izvanrednim školskim aktivnostima, pa smo postali spremni i za jednu ovakvu izvanrednu i turbulentnu situaciju. Već 11 godina organiziramo “Čakavske večeri” u povodu “Marulićevih dana”, i svake godine s novom dramskom predstavom dramske grupe “Dračice”, pod vodstvom Marije Meri Bradarić. Usto poznat je naš projekt zaštite povijesnog lokaliteta Bijaći, na kojem je izdana darovnica kneza Trpimira u kojoj se prvi put spominje ime Hrvat. U školi imamo i žensku klapu “Bijaćke meštrovice”, u kojoj pjevaju naše učiteljice. I ja s njima. Drugi sam sopran.

NACIONAL: Što mislite o ocjeni da ste primjer socijalne odgovornosti i obzirnosti, kako je to o vama prošlih dana napisao jedan kolega? – Što se tiče odgovornosti u školi, sve je poznato. U svojoj obitelji koliko je moguće nastojim postići harmoniju. Sretna je okolnost da su moja djeca veća, ali to ne znači da im nisam potrebna. Moj angažman izvan kuće je vrlo velik, ali mi pomaže moja svekrva Vinka. I dok sam kao mlada majka studirala, i u ovim okolnostima, ona doista o svemu vodi računa. U posljednje vrijeme i ono malo vremena koje sam provodila kući s mislima sam bila u školi.