Najveći ikada održani antiglobalistički i antiratni prosvjedi, na kojima je sudjelovalo pola milijuna demonstranata iz cijeloga svijeta, koji su uputili snažnu antiratnu poruku Georgeu Bushu i njegovu planu napada na Irak, održani su u subotu u Firenci. Prosvjedi su bili središnji događaj prvog Europskog socijalnog foruma, koji je tijekom pet dana rada posjetilo desetine tisuća uglavnom mladih antiglobalista. Generalni stav sudionika Foruma mogao bi se sažeti u rečenicu jednog novinara – i antiglobalisti su za globalizaciju, ali pitanje je kakvu i s kakvim posljedicama.

Iznenadni obrat pretvorio je Europski socijalni forum, kojem su središnje teme trebale biti globalizacija, ljudska i socijalna prava, u protestni marš pola milijuna ljudi Tijekom pet dana, koliko je trajao Forum, održan je niz predavanja, radionica i seminara, a paralelno se odvijao i Forum europskog teatraNa samom Forumu sudjelovalo je oko 50.000 ljudi, a na središnjoj priredbi, na subotnjim antiglobalističkim ili, točnije rečeno, antiratnim demonstracijama, centrom Firence prošlo je pola milijuna prosvjednika doslovno iz svih krajeva svijeta. Bio je to najveći skup ove vrste, koji antiglobalisti, nevladine organizacije i ljevičari nisu htjeli propustiti. Premda su firentinske vlasti i organizatori Foruma očekivali oko 200.000 sudionika, kolona u kojoj je pola milijuna ljudi prosvjedovalo protiv rata i za poštovanje svih ljudskih prava pokazala je da antiglobalizam postaje jedan od najjačih globalnih pokreta, a Europski socijalni forum, sada prvi put održan, zahvaljujući ovako masovnim prosvjedima prerastao je u jedan od najznačajnijih političkih događaja ove godine.

Tijekom Foruma održan je niz predavanja, radionica i seminara, a paralelno se odvijao i Forum europskog teatra. Oba foruma pokušala su dati odgovor na pitanje – je li moguć drukčiji ustroj svijeta, u kojem bi se smanjile rastuće razlike između bogatih i siromašnih, gdje slabiji i siromašniji ne bi bili minorizirani, svijeta u kojem bi sve kulture bile ravnopravne, te kako takav svijet postići. Fortezza da Basso, stara firentinska utvrda, bila je tih nekoliko dana stjecište antiglobalista svih uzrasta, velikog broja sindikalnih aktivista, predvodnika raznih alternativnih, mahom mirotvornih pokreta, boraca za ljudska prava, zagovornika antirasističkih i protuneoliberalističkih ideja, ali i zakasnjelih hipika i punkera, a pogotovo pripadnika socijalističkih i komunističkih pokreta, od SAD-a i Latinske Amerike, preko Europe i Afrike do najistočnijeg dijela Azije.

Svi su se oni okupili u subotu, kako bi mirnim demonstracijama središtem Firence izrazili svoje neslaganje s aktualnim svjetskim trendovima u ekonomiji, ali i ratnim prijetnjama. George Bush, američki predsjednik, ali i cijela Antiteroristička koalicija bili su najčešća meta njihova protesta. “Bush, Blair, Fini – Assasini! Assasini!” (američki, britanski i talijanski predsjednici – “Ubojice! Ubojice!”), odjekivalo je Firencom od ranoga jutra. Premda je početak prosvjeda bio najavljen za 13 sati, povorka se počela stvarati pred Fortezzom da Basso već oko 10 sati. Do predviđenog početka bila je dugačka skoro dva kilometra, a stalno su pristizali novi prosvjednici. Do 16 sati, kada su prvi redovi kolone prešli četiri (od ukupno planiranih sedam) kilometra planirane rute i stigli do obale rijeke Arno, u Fortezzu da Basso i dalje su stizali prosvjednici i priključivali se koloni. Odredište im je bio gradski stadion u Firenzi, na kojem je navečer za sve sudionike, bar one koji su uspjeli ući, održan koncert, no kolona je prolazila gradom i kada je koncert već bio dobrano trajao.

U nepreglednoj koloni ljudi koji su se te subote slili u Firencu bili su zastupnici svih lijevih društvenih i političkih pokreta, a prevladavale su antiratne poruke. Talijanske ženske organizacije izašle su prosvjedovati protiv muške dominacije, protiv rasizma, fašizma i šovinizma, ali i rata općenito. Mladi grčki komunisti prosvjedovali su protiv NATO-a, a Bushov napad na Irak, za koji ovih dana traži podršku svijeta, na subotnjem je mitingu dobio jednu od najvećih osuda. Britanski primjer Tony Blair također je bio omiljena meta prosvjedničkih parola, a Talijani nisu zaboravili ni svoga predsjednika Giancarla Finija te premijera Silvija Berlusconija, s tim da je Berlusconi bio meta i zbog svog otvorenog neslaganja s održavanjem cijelog Socijalnog foruma u Italiji.

Sindikalni pokreti, kako talijanski tako i mnogih drugih država, također su se pridružili prosvjedu. Slabljenje radničkih prava oni sagledavaju u kontekstu jačanja multinacionalnih kompanija, koje u potrazi za jeftinijom radnom snagom sele svoje pogone u druge države, istodobno snižavajući i cijenu rada i stečena prava u vlastitima. Talijanski seljaci, nezadovoljni agrarnom politikom, na prosvjede su došli traktorima, a samo koji metar ispred njih protiv rata su prosvjedovali homoseksualci, lezbijke i transseksualci. U isto vrijeme, na drugoj strani kolone, skupina doseljenika iz Nigerije prosvjedovala je protiv rasizma i ksenofobije, dok su emisari socijalističkih i komunističkih partija brojnih zemalja dijelili letke i brošure, sadržajem nerijetko na granici ekstremizma.

Tijekom demonstracija fascinantno velik bio je broj zastava s komunističkim simbolom – prekriženim srpom i čekićem. A ako bi o komunizmu trebalo suditi po antiratnim prosvjedima u Firenci, zaključak bi bio da on nikada nije bio snažniji i življi, kao da prije desetak godina nije doživio krah. Kuba i Kina, dvije preostale komunističke države, snažna su inspiracija ljevice koja je prosvjedovala Firencom, a zamjetan je bio i broj Che Guevarinih sljedbenika, od kojih su neki izgledali identično njemu – po frizuri, odjeći, kapi s petokrakom na glavi, ili barem karakterističnoj bradi. Istina, moglo se pronaći i pokojeg dvojnika Vladimira Iljiča Lenjina, no kao uzor antiglobalistima, Lenjin još nije ni do koljena Che Guevari. Ipak, na okolnim improviziranim štandovima majice s Lenjinovim likom jednako su se dobro prodavale kao i one s natpisom CCCP (ćirilična skraćenica za Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika) ili one što su imale simbol “peace” stiliziran od listova marihuane.

Izuzme li se internacionalni band koji je dijelu povorke davao ritam udarajući u bubnjeve, konge i doboše, među najglasnijim prosvjednicima bila je skupina grčkih postpunkera što je na pitanje predvodnika: “What’s solution?” iz svega grla spremno odgovarala: “Revolution!” (Koje je rješenje? Revolucija!) No kakva revolucija, što bi to trebalo rušiti i kakvo rješenje nude – to je pitanje na koje ne treba tražiti odgovor na ovakvim mjestima. I samo pitanje: kakva revolucija i s kojim rezultatom, na ovakvim se skupovima doživljava kao najgori neoliberalizam, skoro pa kao zagovaranje rata u Iraku. Ne čudi stoga što je Francis Fukuyama, krajem osamdesetih trendovski američki filozof japanskog podrijetla, autor knjige “Kraj povijesti”, jedna od omrznutijih osoba antiglobalista i mirotvoraca. Njegova je teza bila kako je svijet došao do krajnjeg stadija u razvoju društvenih odnosa, i da od kapitalizma ne postoji bolje društveno uređenje.

Najsjajnija zvijezda pokreta (ako se antiglobalizam uopće može tako nazvati) danas je Naomi Klein, novinarka i autorica knjige “NoLogo”, nedavno prevedene i u Hrvatskoj. Osrednja knjiga prepuna je primjera na koje upozoravaju antiglobalisti – velike multinacionalne kompanije ne libe se iskorištavati ni maloljetnike u zemljama Trećeg svijeta, plaćati im pola dolara dnevnice za proizvodnju ultraskupih i trendovskih proizvoda, simbola potrošačkog društva – od tenisica do automobila. Njezino pojavljivanje u Firenci dočekano je s neskrivenim oduševljenjem, čak i među reporterima medija u vlasništvu Silvija Berlusconija. Osim Naomi Klein, zapažena predavanja održali su i ekonomist Joseph Stiglitz, profesor ekonomije na Stanfordu, te Aminata Traore, bivša ministrica kulture i turizma Malija, jedan od najglasnijih afričkih boraca protiv globalizacije.

Suprotnost njima troma postala je Oriana Fallaci, talijanska novinarka koja je svoje sugrađane Firentince pozvala da u povodu demonstracija i u znak indignacije zatvore dućane i radnje te na njih izvjese natpise “zatvoreno radi tuge”, kao što se to radilo u vrijeme kada je Mussolini došao na vlast početkom dvadesetih godina prošlog stoljeća. Prosvjednici su sa žaljenjem mogli ustanoviti da su mnogi Firentinci radije poslušali Orianu Fallaci negoli njihove poruke. Dok je još u petak navečer cijela Firenca živjela uobičajenim životom, s restoranima prepunim antiglobalista koji su plaćali svojim kreditnim karticama (jednim tako globalnim znakom da mu možda ni McDonald’s nije ravan), u subotu ujutro u najužem dijelu grada skoro da nije bilo trgovine koja je otvorila svoja vrata. Bilo je nemoguće ne primijetiti kako su ostali zatvoreni prozori i spuštene rolete pogotovo u onim ulicama kojima je prolazila prosvjednička kolona. Ako se ponegdje, na nekom balkonu i moglo primijetiti čovjeka, radilo se uglavnom o pristalicama prosvjeda, koji su i sami istaknuli zastave u duginim bojama s natpisom “pace” (mir).

Firentinski su McDonald’sovi restorani danima bili zatvoreni, a skinuti su bili čak i njihovi znakovi sa zgrada, zlatni lukovi u obliku slova “M”. Trgovine dviju najpoznatijih svjetskih draguljarnica, “Tiffanyja” i “Bulgarija”, također su bile zatvorene i blindirane: smatrali su da bi mogli postati meta antiglobalista, kao simboli prosvjednicima omrznutog potrošačkog društva.

Policija je provela rigorozne pripreme – noć prije prosvjeda uklonjene su stotine automobila iz središta grada i ispražnjeni svi kontejneri i koševi za smeće. Ulazak automobilom u širi centar Firence bio je u subotu onemogućen svima koji nisu imali specijalne propusnice, a takvih je bilo vrlo malo. Italija je, poučena prošlogodišnjim prosvjedima u Genovi, kada je jedan prosvjednik ubijen tijekom nereda u povodu summita G8, ukinula šengenski režim na granicama, i mnogi koji su pokušali u nju ući bili su vraćeni s granice. Oni koji su pak ušli morali su pokazati sadržaj i najmanje vrećice u automobilu.

Na sam dan prosvjeda prisutnost policije nije bila toliko vidljiva. Stotine novinara čekalo je i najmanji znak da se nešto dogodilo, no cijeli je skup prošao vrlo mirno: niti su prosvjednici izazivali i radili nerede, niti je policija poduzimala bilo kakve druge aktivnosti osim samoga osiguranja skupa. Očito da je i jednima i drugima trebao ovakav skup – antiglobalistima i mirovnjacima da mirnim prosvjedima izraze svoje mišljenje i sa sebe skinu anatemu divljaka koji rade nerede, a talijanskoj policiji da sa sebe skine ljagu ubojstva iz Genove. I jedni i drugi imali su razloga za zadovoljstvo, i nisu ga krili.

Organizator skupa, grupa nevladinih organizacija iz cijelog svijeta, zadovoljan je brojnošću skupa i porukom koja je poslana, a zadovoljstvo nisu krile ni firentinske vlasti, koje su uz pomoć nevladinih organizacija, prije svega u Italiji najjače, ARCI-ja, izrazile dobrodošlicu stotinama tisuća ljudi koji su tog dana, i prije i poslije, navraćali u Firencu. Grad koji se inače diči svojom kulturnom poviješću, u kojem je i danas izložen Michelangelov “David” i u kojem se satima čeka na ulazak u hram ljepote, Palaču Uffizi, gradske su vlasti ovom prilikom predstavljale i kao grad koji u svojoj povijesti bilježi snažan antifašistički pokret, jednako snažan pokret za radnička prava, ali i grad u kojem je briga za čovjekove potrebe oduvijek bila sastavni dio života.

Koliko je od poruka upućenih s ovih prosvjeda stiglo do Busha, Blaira, Finija, Berlusconija i Oriane Fallaci tek će se vidjeti. No oni nešto realniji antiglobalisti svjesni su da nijedna alternativna društveno-politička opcija nikada nije odmah nailazila na velika odobravanja visoke politike, pa ne očekuju da se to sada dogodi. Velika je stvar da se u Firenci okupilo pola milijuna onih koji smatraju da svijet ima i drukčiju alternativu, prije svega nekonfliktnu. A to su i htjeli poručiti.