Objavljeno u Nacionalu br. 366, 2002-11-20

Autor: Mirjana Dugandžija

Najizvođeniji srednjoeuropski pisac

Moje je drame vidjelo milijun i 100.000 gledatelja

Miro Gavran je u proteklih desetak dana živio vrlo burno: izašao mu je novi roman 'Krstitelj', objavljeno je da je nominiran za jednu od najvažnijih svjetskih književnih nagrada Impac, izvedena mu je 102 premijera 'Hotel Babilon', a s radom je, pod imenom 'Teatar Gavran', počelo i njegovo vlastiti kazalište

Miro GavranMiro GavranProteklih nekoliko dana nije bilo lako za hrvatskog pisca Miru Gavrana. U tjednu zagrebačke premijere njegova “Hotela Babilon”, kojim je promovirao vlastito novoosnovano kazalište Teatar Gavran, i mjesecu izlaska iz tiska romana “Krstitelj” teško mu je bilo naći slobodno vrijeme za intervju. Zato smo razgovarali u nekoliko navrata, između sajma knjiga Interliber, gdje je potpisivao “Krstitelja”, Dobrog Dola gdje stanuje, i putovanja izvan Zagreba na predstavu “Babilona”. To, pak, nikako nije htio propustiti, “jer je rođen u selu Gornja Trnava pa zna kako je njemu bilo kad im neki najavljeni pisac ne bi došao…”

Ova jesen bila je najintenzivnija u mom životu: imao sam 10 premijera u pet zemalja Na početku 21. stoljeća mnogo je autodestruktivne i destruktivne literature: Kao pisac s pozitivnim svjetonazorom ja sam zapravo jedan ekscesU prošlom je tjednu za roman “Judita” nominiran i za svjetsku književnu nagradu International Impac Literary Award, koja se dodjeljuje u Dublinu i čiji će se dobitnik znati u svibnju 2003., a nagrada je 100.000 eura.

Miro Gavran (41) izračunao je da je do sada imao milijun i sto tisuća gledatelja u kazalištu u cijelom svijetu, a nedavno mu je izvedena 102. dramska premijera. Knjige su mu prevedene na 17 jezika. Kod njega sve je nekako utemeljeno na velikim brojevima: napisao je dvadesetak romana, nekoliko desetaka drama, komedija i satira. Dobio je nekoliko međunarodnih i domaćih nagrada, između ostalih i milijun forinti za najboljeg srednjoeuropskog pisca u Budimpešti 1999. godine. Gavran ne pripada književnim trendovima i krugovima, njegovo pisanje ne prate uvijek kritičarski superlativi pa svojom sveprisutnošću funkcionira kao fenomen.

NACIONAL: Nakon tolikih predstava, “Hotelom Babilon” otvorili ste svoj Teatar Gavran, koji u Zagrebu daje predstave u Vidri. Zašto ste ga osnovali? – Na zapadu je normalno da ljudi, kad stvore ime, žele raditi baš kako oni hoće, a u vlastitom kazalištu manje je kompromisa. U velikim ansamblima dođe i do zasićenja ako su ljudi 10, 15 godina zajedno. Računamo do proljeća financijski biti na nuli. Ja sam se prije desetak godina odlučio za slobodnjačku poziciju, a hoće li tako uvijek ostati, ne znam. Da nisam to odlučio, ne bih napisao ni pola ovog što jesam. I ne bih stigao toliko putovati. U sljedećih šest mjeseci bit će mi prevedeno šest knjiga u šest zemalja, u Njemačkoj, Francuskoj, Češkoj, Poljskoj, Slovačkoj i Sloveniji, izaći će prijevodi na engleskom, na Malti, očekuje me dosta premijera, a ova jesen bila je najintenzivnija u mom životu – deset premijera u pet zemalja.

NACIONAL: Prva predstava Teatra Garvran, monodrama “Hotel Babilon”, u kojoj 11 lica u svojevrsnoj rašomonijadi o “ubojstvu” ispriča svoj život, po mnogo čemu je vaša tipična drama. Svih 11 uloga glumi vaša supruga Mladena. Zašto ste se na to odlučili? – “Hotel Babilon” je priča iz dalmatinskog mjesta u kojem turistkinja Zuzana Kollarova ljubi i ubija nevjernoga sezonskoga recepcionara Jakšu Hektorovića, u što se upletu Bosanka, Međimurka, Talijan, Amerikanka i drugi, pa svatko pripovijeda što je vidio… Napravio sam to nakon uspjeha s prethodnom predstavom, “Sve o ženama”, gdje Mladena, Ksenija Pajić i Doris Šarić-Kukuljica glume svaka po pet likova. Rekao sam: “Dobro, kad možeš glumiti pet, zašto ne bi i 11 likova?” Zadnjih desetak godina namjeravam za Mladenu napisati dramu, a kad sam shvatio da je ona glumica transformacije, shvatio sam i kakva drama treba biti. A dok to ne znam, ne počinjem pisati.

NACIONAL: U “Babilonu” opet govorite “iz ženskih usta”. Otkud uvjerenje da ih tako dobro poznajete? – Puno sam pisao o ženama, u teatrološkim spisima nekako sam označen kao specijalist za ženske karaktere. Mislim da sam mogao s lakoćom pisati “iz žene” jer sam uvijek imao dobre odnose sa ženama. Muškarci koji žele dominirati nad ženama, ili im se beskrajno podčiniti – jer neki traže poslušnu kćer, a drugi mamu – ne mogu doživjeti da im se žene otvore, a meni su se još kao studentu povjeravale. Sa ženama koje su me odredile, majkom, sestrom i suprugom, uvijek sam bio u dobrim odnosima. Osim toga, uvijek sam govorio da se u današnje vrijeme žene mnogo teže nego muškarci realiziraju na svim planovima: emotivnom, društvenom i poslovnom. I zato su mi one zanimljiviji likovi. Najizvođenija moja drama “Ljubavi Georgea Washingtona” imala je 19 premijera, a bavi se samo odnosom Washingtonove supruge i ljubavnice, pa mislim da sam “sa ženama” uspio.

NACIONAL: Jedan ste od najizvođenijih hrvatskih dramskih pisaca u inozemstvu. Kako prodirete na inozemne pozornice? – Mislim da sam posljednjih 15-ak godina doista najizvođeniji hrvatski, a i srednjoeuropski pisac. Brešan se mnogo igrao 70-ih, a Begović 30-ih godina. Do moje prve inozemne premijere, u Rotterdamu, došlo je tako da je Hubert Fermin, veliki nizozemski glumac i režiser, u Gavelli gledao praizvedbu moje “Kreontove Antigone”, a sve što se kasnije dogodilo trebam njemu zahvaliti. Predstava je igrala u novoj zgradi RO Theatera, slavnog kazališta s dugom tradicijom, a mislim da je te godine predstava dobila najviše kazališnih nagrada u Nizozemskoj.

Najčešće je tako, neki redatelj vidi moje stvari, a često se i glumci zaljube u moje tekstove, zainate se i proguraju me. To je prirodan i meni najdraži put. Nikad nisam bio pisac koji se puno igrao na festivalima da bi me oni lansirali.

NACIONAL: Kako ste dospjeli u Ameriku? – Krešo Dolenčić je 1989. dao moju knjigu triju drama na engleskom američkom redatelju Robertu Mc Namari, koji je i direktor Scena Theatera u Washingtonu, pa je on u ljeto 1991. postavio tamo dvije moje drame, “Čehov je Tolstoju rekao zbogom” i “Noć bogova”. Do sada sam imao šest premijera u SAD-u, a najvažnija je ona u Eugene O’Neill Centeru, “Kraljevi i konjušari”. Sanja Nikčević tekst je dala kultnom Llooydu Richardu, kojem je to bila zadnja, 35. godina vođenja najznačajnijega kazališnog centra u Americi, tako da smo te godine, uz 11 američkih pisaca, tamo bili prikazani ja, pisac iz Rusije i jedan iz Australije. Na natječaj za prikazivanje stiglo je te godine 1600 drama.

NACIONAL: Dosta dug put od Nove Gradiške, gdje ste prvu “pravu” kazališnu predstavu vidjeli sa 14 godina. – Da, bio je to Kušanov “Čaruga” s Teatrom u gostima. Rodio sam se u selu Gornja Trnava, u školskoj zgradi pa možda mogu reći da sam u školu krenuo od prve sekunde života. Roditelji su mi, naime, bili učitelji. U srednju školu išao sam u Novoj Gradiški. Kad sam doznao da je u Zagrebu pokrenut studij dramaturgije jako sam se za to zainteresirao. Tako je počelo. Moje selo je sedam, osam kilometara udaljeno od Nove Gradiške, odakle sam počeo jednom tjedno putovati vlakom u Zagreb na predstave. Imao sam dva noćna vlaka za povratak, u deset do 11 i pola 12, a oko pola dva tata bi me “fićom” dočekao na stanici i odvezao doma.

NACIONAL: Sa 16 godina odlučili ste biti pisac. – Uzeo sam tada bilježnicu i napisao nekoliko priča. Do danas nisam prestao. Ideje me stalno progone. Sa 16 godina uzeo sam i korice bilježnice, koje imam i danas, pa kad god sam imao neku ideju zapisao bih je na papirić i stavio unutra. Radim selekciju svakih pola godine, godinu. Izbacim trideset-četrdeset ideja, odnosno papirića. Samo ideju koja duže ostane unutra počnem ozbiljnije razvijati. Nikad nisam imao manjak ideja, uvijek višak. Nekim idejama jednostavno ne mogu reći “ne”, a ponekad bih stvarno želio živjeti normalnim životom, bez neprestanog pisanja.

NACIONAL: Kao dramski pisac, debitirali ste u Gavelli, a nakon toga, neprestano pišete, neprestano vas posvuda izvode. U čemu je tajna? – Imao sam sreću da sam kao student od 22 godine, kad sam debitirao s “Kreontovom Antigonom”, odmah došao u Gavellu. Režirao je Damir Mađerić, glumili Anja Šovagović i Drago Meštrović. Bio sam mlad, ali to je ispalo “na velika zvona”, za dvije godine izvedena je u SNG-u Maribor, pa u Nizozemskoj 1988., a poslije i drugdje te je uvrštena i u antologije… Zašto su moje drame uspješne? Mislim da je najvažnije što omogućuju glumcima građenje karaktera. Osim toga, uvijek sam nastojao da budu pisane brzim replikama. Drama je prokleto realistična jer je živi čovjek, od krvi i mesa, mora izgovoriti, a ako su te rečenice umjetne… Tekstovi su mi komorni, ali uvijek postižem da svaki glumac ima veliku ulogu, da je bitan, da donese cijeli život. Kod mene nema lika koji unese tacu i iziđe. I naravno, ne zaboravljam publiku jer moj zadatak je nasmijati ili rasplakati, a ako se to ne dogodi, ništa se nije ni dogodilo. Prije 10-ak godina bio sam zbog toga malo čudan, a danas se književnost i teatar vraćaju karakteru, emociji, fabuli. Nikad ne bih napisao dramu rečenicom kakvom sam napisao romane “Judita” i “Krstitelj”, koje su dobre kad čovjek sjedi doma i čita u samoći.

NACIONAL: U pisanju ste izvan svih trendova. Kolege pisci opisuju vas kao nekog tko ima “svoj put”, pa niti vi kome smetate, niti tko vama. – Biti izvan trenda najveći je rizik, ali pokazalo se, recimo u ovih mjesec dana prodaje “Krstitelja” da je bilo dobro, pola naklade je prodano. Sljedeće godine bit će objavljen u Ljubljani i na engleskom na Malti. Ono što čitatelji prepoznaju je da je pisan za moju dušu, bez kalkuliranja kako će biti prihvaćen, jer to je tvrđi roman koji traži posvećenost. Odjednom se pokazuje da to ljudi rado čitaju, zovu me, imaju potrebu o tome pričati.

NACIONAL: U “Krstitelju”, povijesno-religioznom romanu o Ivanu Krstitelju, junaci su prilično razvratni. Na to vaši čitatelji nisu navikli. – Nisam mogao Salomu prikazati kao lik izvan konteksta rimskog carstva, njegova raskalašenog života i orgijanja, ako želim da bude uvjerljiva kao preobraćenica. I čitatelji su se sa Salomom identificirali, doživljavaju je blisku suvremenom senzibilitetu. Živimo u vremenu u kojem ljudi iznova traže odgovor na mnoga pitanja, možda i vremenu preobraćenika. U Rusiji, iz njenoga materijalističkog i ateističkog prostora, velik je povratak mladih duhovnom životu, temeljenom na Bibliji, pokret je to desetaka milijuna ljudi.

NACIONAL: I vi ste sami, nakon intenzivne alternativne i istočnjačke svjetonazorne faze, počeli s kršćanskom meditacijom. – Sedam, osam godina prakticirao sam neke istočnjačke stvari, literaturu, meditacije, vjerovao u reinkarnaciju. No, došao sam do zida. Teško mi je to sad racionalizirati, ali shvatio sam da prave odgovore mogu naći samo tamo gdje sam ih možda i prije trebao tražiti. Spontano, 1999. sam osjetio da alternativa nije svjetonazor našeg podneblja. Zapadna civilizacija utemeljena je na Bibliji i kršćanskoj kulturi.

NACIONAL: Jeste li sad praktičan vjernik? – Jesam, ja sam loš praktičan vjernik, koji se zaista dobro osjeća kad sa sinom i suprugom ode u crkvu. Svaki dan sa suprugom meditiram. Pravilo meditacije je da se dobije “jelovnik” iz Novog zavjeta, odlomci za 365 dana u godini, uzme se određeni ulomak, vizualizira pročitano, zavore oči i meditacija je konkretna, na Isusovim riječima i djelovanju, a pozitivna i u duhovnom i u psihološkom smislu. To su stvari koje su i meni i supruzi donijele izuzetan mir, koncentraciju. Naš sin je, mogu reći, u to krenuo prije nas. I odjednom čovjek shvati da još više voli ljude. Mladeni je to mnogo pomoglo u radu na monodrami “Hotel Babilon”. Svi su se iznenadili da netko može podnijeti predstavu furioznog ritma koja traje sat ili dva. Uvijek tvrdima da se nemir najbolje iskazuje iz mira. Kad smo imali praizvedbu Novoj Gradiški, Mladena je skuhala ručak, sjeli smo u autobus i otišli, odigrala je predstavu, družila se i drugi dan igrali smo u Požegi.

NACIONAL: Koliko znam, suprugu ste i upoznali u kazalištu? – Mladena i ja površno smo se poznavali na Akademiji. Cijenio sam je kao glumicu, ali tada je svatko od nas imao svoj život. Nakon studija, počeo sam raditi kao dramaturg u ITD-u, a Mladena na predstavi “Lukava udovica”. Prohodali smo potkraj rada na predstavi, nakon deset dana sam je zaprosio, a nakon mjesec i pol vjenčali smo se. Tko je šef? Ona odlučuje o sitnicama, a ja o krupnim stvarima. Ona o tome gdje ćemo na more, a ja o pitanjima svjetske gladi, globalizacije i zemalja u tranziciji. U kazalištu se jako uvažavamo, važna su nam prava rješenja i za glumu i za tekst.

NACIONAL: Jeste li kao romanopisac pod utjecajem planetarno popularnog Paola Coelha? – Ne, samo moja dva romana, “Klara” i “Margita”, nastala u razdoblju istočnjačke orijentiranosti na izvanosjetilna iskustva, imala su inspiraciju koja se može povezati s coelhovskim fenomenom, iako sam “Klaru” počeo pisati prije nego sam znao za Coelha. Jednog dana ta će se dva romana promatrati kao dio moga puta prema “Krstitelju” i “Juditi”. Pišući “Juditu” računao sam i s tim da će to možda zanimati 10 ljudi, a sad se prodaje već treće izdanje. Meni je to drago, ali ja se ne opterećujem uspjehom. Vrijedan sam čovjek i volim pisati. Najveća radost svakom piscu je pisanje. Kao pisac, uvijek sam bio vuk samotnjak, izvan klanova, družio sam se s piscima svih generacija. Nikad se nisam posvadio s nekim piscem, nikad nisam polemizirao. Uvijek sam smatrao da smo jedan ceh, bratstvo ljudi koji imaju isti cilj, podariti životnu radost čitatelju.

NACIONAL: Jeste li u Društvu hrvatskih pisaca ili Društvu hrvatskih književnika? – Ostao sam u DHK, premda sam bio pozvan da uđem u DHP. Mislim da oba mogu dobro funkcionirati i da nije važno tko je gdje. Molio sam velikoga pjesnika Slavka Mihalića da se ne kandidira za predsjednika DHK, znači, on nije bio moj izbor, ali sam to kao legitimist uvažio. Razumijem i potrebu da se osnuje novo društvo, važno je da se oba bave cehovskim pitanjima i da se kroz njih ne otvaraju političke teme. Ja sam uvijek čovjek pomirenja i kompromisa i čini mi se da će ova dva društva ubuduće odlično surađivati.

NACIONAL: Mnogi su skloni promatrati vaš slučaj kao “fenomen Gavran”: sav taj uspjeh, naime, ne prate i kritike u superlativima. – Mislim da sam do sad imao više od milijun i sto tisuća kazališnih gledatelja i veliku vojsku čitatelja. Dakle, svih 20 godina bio sam dosljedan u nekim stvarima: nisam bježao od fabule, čvrstih karaktera, brzog dijaloga. Za roman “Zaboravljeni sin”, koji sad doživljava izdavački revival u Europi, rekli su mi da je doista pisan kao da govori retardirani mladić od 20 godina, dakle, sa sviješću desetogodišnjaka, a u pozadini svega toga ljudi možda osjećaju afirmativni pristup životu, ljubav prema ljudima čovjeka koji nastoji ne komplicirati život. Na početku 21. stoljeća mnogo je autodestruktivne i destruktivne literature. Kao pisac s pozitivnim svjetonazorom, ja sam zapravo eksces!

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika