Ivan MaločaNa današnji dan, u utorak 19. studenog, počinje u Karlovcu snimanje filma “Ovce od gipsa” Vinka Brešana, ekranizacije kontroverznog i iznimno čitanog romana Jurice Pavičića, koji recentnim zbivanjima u Hrvatskoj sve više dobiva na aktualnosti. Producent filma je “Inter film”, čiji je vlasnik Ivan Maloča danas zasigurno najdinamičnija osoba u takvoj vrsti posla. Premda je njegovo poduzeće proizvelo nekolicinu komercijalnih i kritičarskih podbačaja (ponajprije “Božić u Beču”), Brešanov “Maršal”, koji je u nas vidjelo 100 tisuća gledatelja i najuspješniji je hrvatski film na međunarodnim festivalima u zadnjih desetak godina, najsolidnija mu je poslovna potvrda. Maloča je upravo završio snimanje filma “Tu” Zrinka Ogreste, s kojim je već uspješno surađivao u “Crvenoj prašini”, a na proljeće počinje novi projekt, “Slučajnu suputnicu” u režiji Srećka Jurdane.

'Producent mora riskirati: evo, došao mi je Ivan Salaj sa zanimljivom idejom i ja sam ga poslao u Rovinj da o mom trošku na miru završi scenarij. Ako ništa od toga ne bude – moj problem!' 'Spotovi za predizbornu kampanju HDZ-a nisu mi se isplatili: ostali su mi dužni pa čak ni njihovog režisera Zrinka Ogrestu nisam uspio platiti' 'Filmovi bi u Hrvatskoj mogli biti jeftiniji: sad, kada dobijete novac od države za snimanje filma, odmah 30 posto vratite u proračun' NACIONAL: Rijetko se događa da domaći producenti riskiraju kad je riječ o hrvatskim filmovima. Je li točno da ste uzeli kredit od Hypo Alpe-Adria-Banke da biste na vlastitu ruku počeli snimati novi film Vinka Brešana “Ovce od gipsa”? – Da, riječ je o kreditu od dva milijuna kuna na šest mjeseci – s mogućnošću prolongiranja. Prije dva tjedna, naime, saznao sam od Mirka Galića, generalnog direktora HRT-a, da za Brešanov film – koji se treba raditi i kao serija od četiri epizode – trenutačno nema novca. Takva je situacija, jer se ove godine puno ulagalo u domaći film. Za Brešana bi se možda nešto i našlo, međutim, još nemamo ugovor s Ministarstvom kulture, što bi značilo da nam je produkcija legitimna. Kad mi je stav HRT-a postao bjelodan, odmah sam dao zahtjev za kredit u Hypo Alpe-Adria-Banku i upravo je nevjerojatno da su mi iz banke već nakon dva dana javili da je kredit odobren. Brzo sam poručio Vinku: “Krećemo sa snimanjem!”

NACIONAL: Koje ćete troškove pokriti tim novcem? – Pa recimo, najam kamere stoji oko 350 tisuća kuna. Troškove scenografije – koja se upravo gradi – u ovom trenutku procjenjujem na 550 tisuća kuna. Negativ filmska vrpca je 300 tisuća kuna. Znači, došli smo na milijun i 100-200 tisuća kuna. Tu je još vozni park i masa drugih troškova. Potrošili ste dva milijuna kuna, a da pritom još mnogo toga niste riješili. Kad smo saznali da od HRT-a nećemo ove godine dobiti ni kune, rekli smo ekipi: “Obećali smo vam 30 posto honorara do kraja godine, ali od toga nema ništa. Prve honorare možete očekivati tek od 15. siječnja, pa nadalje. Imate vremena dva dana razmisliti: tko je spreman raditi u takvim uvjetima, može ostati u ekipi, tko ne – neka potraži drugi posao.” Problem je u tome što nam ovo vrijeme jako odgovara – sivo i tmurno – pa nismo mogli čekati. Ima čak i flash-backova, pa bi bilo dobro da kasnije padne i snijeg, kako bi se ti dijelovi mogli razlikovati od glavnine radnje.

NACIONAL: Koliko procjenjujete da će biti ukupna cijena filma? – Bit će nešto skuplji od prosječnog hrvatskog filma, koji stoji oko milijun eura. Cijena će mu biti nešto više od devet milijuna kuna. Ta će cijena ovisiti i o vojsci, od koje smo dobili dopis da će odsad sve naplaćivati. Shvaćam da benzin i takve stvari treba platiti, no stoji li njihov tenk u vojarni ili se promuva ispred kamere – to ipak ne bi smjela biti prevelika razlika. Obratili smo se Željki Antunović, ministrici obrane, i generalu Stipetiću pa se nadamo da ćemo plaćati samo izravne troškove. Tada bismo ostali u okviru cijene koju sam spomenuo.

NACIONAL: Nekad je vojska zahtijevala i scenarije na uvid… – To sad nije bio slučaj.

NACIONAL: Upravo ste završili snimanje novog filma Zrinka Ogreste “Tu” koji se sada montira. Kolika je bila cijena tog filma? – Reći ću vam precizno – sedam milijuna i 800 tisuća kuna. Jeftiniji je od Brešanova jer ima samo tri epizode tv serije. Poslije Nove godine predviđamo tonsku obradu, koja će se raditi u Pragu. Radimo u tonskom studiju koji je jedan od najboljih u Češkoj, a pritom nije ni jako skup. U ožujku očekujemo tonsku kopiju.

NACIONAL: Vaš “Inter film” danas je najproduktivnije poduzeće za proizvodnju domaćeg filma. Smatrate li da je prosječan hrvatski film preskup? – Kako se uzme. Kad sam s “Crvenom prašinom” bio po stranim festivalima i govorio stranim kolegama da film nije stajao više od milijun dolara, bili su impresionirani. Dobro, u tom smo filmu neke stvari dobili jeftinije, na primjer imali smo popust od Hrvatskih željeznica i ZET-a. Međutim, u okviru te cijene napravili smo s takvim tipom produkcije jako mnogo. S druge strane, filmovi bi mogli biti jeftiniji. Ne mislim samo zakonskim regulativama, jer kad dobijete novac od države za snimanje filma, 30 posto odmah vratite u proračun. Tu su PDV, nameti na honorare i slično. Puno je, međutim, važnije da ja šest mjeseci unaprijed znam kada ću dobiti novac za film. Razliku u cijeni osjetio bih već kod okupljanja ekipe, a da ne govorim o traženju koproducenta. Ako tražim partnera Nijemca ili Austrijanca – a on mi je u stanju osigurati negativ film besplatno u zamjenu za prava eksploatacije na njemačkom govornom području – njemu je važno da već imam ugovor s Ministarstvom i da znam kolika je ukupna financijska konstrukcija, a ne kao što je sad slučaj s “Ovcama od gipsa” – da je sve u zraku. Sve će se promijeniti ako hrvatska kinematografija iduće godine uđe u međueuropski filmski fond Euroimage. Da biste od njih dobili novac, morate poslati scenarij šest mjeseci unaprijed, a bar tri mjeseca prije početka produkcije morate imati ugovor s Ministarstvom kulture i HRT-om. Neće se moći toliko improvizirati kao danas.

NACIONAL: Po vama, znači, hrvatski film i nije tako skup? – Nije. Tolika je i cijena filmova manjih kinematografija u svijetu. Druga je stvar jesu li naši filmovi kvalitetni. Imamo jako dobrih filmova, ali imamo i loših. Žalosno je što i ovi drugi koštaju. Nelogično je, također, što netko dvaput zaredom napravi loš film, pa opet dobije od države novac za novi projekt. Ja pritom kao producent za kvalitetu ne mogu jamčiti, ja moram proizvesti bar jedan film godišnje kako bi mi tvrtka mogla normalno funkcionirati. Moj je posao da realiziram film što uspješnije, u okviru predviđene cijene i u predviđenom roku.

NACIONAL: Tvrdi se da je jedan od problema hrvatske kinematografije što producenti ništa ne riskiraju. Da oni ulažu svoj novac, vjerojatno ne bismo imali toliko loših filmova. – Pa kredit za “Ovce od gipsa” valjda jest rizik! Uostalom, i u filmskoj enciklopediji piše da je najvažnija funkcija producenta da udružuje financijska sredstva, ali ne nužno i vlastita. Ni Steven Spielberg ne ulaže uvijek svoj novac u realizaciju, ali mu se vjeruje kao producentu da će napraviti dobar film. Tvrtka koja je uložila novac u film može propasti ako film ne uspije, ali Spielberg neće. Priznajem, u nas producenti i producentske kuće služe katkad samo kao servis, ali su ipak redatelji oni koji ih biraju. Nisam ja izabrao Brešana, nego je Brešan izabrao mene, jer u mene ima povjerenja. No nije da ja nemam nikakve inicijative. Evo, došao mi je Ivan Salaj (op. a. redatelj kultnog srednjometražnog filma “Vidimo se” iz 1995.) sa zanimljivom idejom i ja sam ga poslao u Rovinj da o mom trošku na miru završi scenarij. Ako ništa ne bude od toga – moj problem.

NACIONAL: Smatrate li da bi na natječaju Ministarstva kulture za cjelovečernje filmove producenti trebali biti nositelji projekata za koje odgovaraju a ne redatelji? – Ako po našem zakonu o Trgovačkim društvima ja kao producent odgovaram za povjereni novac i mogu otići u zatvor ako ga pronevjerim, onda je logično da sam ja nositelj projekta. Nemam ništa protiv da i redatelj snosi suodgovornost, no ako snimi slab i nekomercijalan film, neka se ta suodgovornost ne iscrpljuje u zlovolji zbog loših kritika.

NACIONAL: Sedamdesetih i osamdesetih godina imali smo u hrvatskoj kinematografiji naknadnu stimulaciju kako za kvalitetu (nagrade na domaćim i međunarodnim festivalima) tako i za komercijalnost (gledanost u kinima). – Producent je morao davati i učešće. Bio je to puno uravnoteženiji sustav.

NACIONAL: Kako bi, po vama, trebala funkcionirati produkcija filma u Hrvatskoj? – Ministarstvo kulture i HRT morali bi na vrijeme znati s koliko novca raspolažu za godišnju produkciju. Komisije bi zatim odlučile o raspodjeli prema kvaliteti scenarija. Broj odobrenih projekata ne bi smio biti po načelu – svima jednako novca, nego po tome kolika im je cijena. Kojiput bi mogli snimiti dva skuplja, a kojiput deset jeftinijih filmova.

NACIONAL: Vi ste ove godine na pulskom festivalu imali najjeftiniji film, omnibus “24 sata”. Koliko je stajala njegova produkcija? – Manje od sto tisuća eura. No to nije profesionalna kinematografija, to ne možemo uzeti kao obrazac. Svi su imali honorare samo za sendviče i za benzin i znali su što su produkcijski okviri koje ne smijete prijeći. Svaki film ne možete tako raditi. Taj sam film izgurao u inat onome “ne može se”. Trebalo je malo svježe krvi i mislim da smo to i dokazali.

NACIONAL: Vi ste sami inicirali projekt? – Goran Kulenović imao je scenarij za srednjometražni film “Ravno do dna” koji mu nitko nije htio realizirati. Meni se scenarij svidio, no znao sam da trebam još jedan takav za cjelovečernji omnibus. Pojavio se Kristijan Milić sa “Sigurnom kućom”, čistim žanrovskim filmom kakvih u nas nema. Snimili smo oba samo sa stimulacijama natječaja za kratkometražne filmove. Mislim da su i Kulenović i Milić pokazali da su zreli za duge filmove, i to sada, sa 26-27 godina, a ne da ga dobiju kad će im biti 36.

NACIONAL: Slovenci su preporodili svoju kinematografiju nizom niskobudžetnih filmova – “U leru”, “Porno film”, “Kruh i mlijeko” – koji su imali uspjeha i kod publike i na stranim festivalima. – Drugo su Slovenci. Oni su već dvije-tri godine u Euroimageu, pa mogu i balansirati odnos skupih i jeftinih filmova. Evo, sad mi je slovenska kompanija “Edda Productions” poslala ponudu da budem koproducent jednog njezina projekta, filma “C-100” u režiji Aleša Verbiča, koji bi se pet tjedana snimao u Hrvatskoj. Budžet je procijenjen na tri milijuna i 400 tisuća eura. A oni već imaju austrijskog i njemačkog koproducenta! U “Ovce od gipsa” htio je ući njemački satelitski kanal ARD sa 100-200 tisuća eura, no kako, kad nisam mogao dati nikakvo jamstvo od domaćih partnera!

NACIONAL: Najveći je problem s hrvatskim filmom što prosječno stoji milijun eura i što ga domaća publika ne gleda. Imate li kakvih rješenja? – Samo radikalna! Šalim se. Problem je u tome što je kod nas malodušje svega, pa se to osjeti i u kinima. Pada i gledanost američkih blockbustera u kinima. Ipak, mislim da smo s hrvatskim filmom dotaknuli dno i da se dublje ne može. Ponajprije, producent i distributer loše pripremaju film, na brzinu i s neprikladnim foršpanima. Na tome bi – kao i u svijetu – morale raditi posebne ekipe, a ne sami redatelji, koji za to katkad nemaju potrebnog znanja a pokatkad potrebnu distancu. Film se mora plasirati kao roba za tržište, a ne kao umjetničko djelo. Drugo, hrvatski bi film morao imati poseban status, dok mu se bar malo ne vrati publika, kako u pogledu niže cijene kinoulaznica tako i izbora primjerenijih kina. Potkraj prošle godine u Zagrebu je bio redatelj “Kolje” Jan Sverak, koji je na Danima češkog filma predstavio svoj novi film “Tamnomodri svijet”, i zanimalo ga je koliko je gledatelja u nas imao film Lukasa Nole “Nebo sateliti”. Nije očekivao bog zna kakvu brojku, jer je vidio da je to art film, ali se frapirao kad je čuo da ih je bilo samo tri tisuće – i to u čitavoj Hrvatskoj. Rekao je: “Pa što je to, pa vi mrzite svoju kinematografiju!” U Češkoj i najlošiji filmovi imaju kakvu-takvu gledanost. Mi se jednostavno moramo iznova učiti gledati hrvatski film, smišljati za to posebne akcije. I Ministarstvo kulture moralo bi voditi računa o tipu odobrenih projekta: oni bi morali biti žanrovski raznovrsni, a znatan dio njih i a priori atraktivan publici.

NACIONAL: Koliko znam, vi ste angažirani i u nas nekad najvećoj producentskoj kući “Jadran filmu”, bez obzira na to što ste vlasnik “Inter filma”. – Više nisam. Postavili su me za pomoćnika Borisu Gregoriću, direktoru “Jadran filma”. Odmah sam im objasnio da je to klasičan sukob interesa – moje poduzeće proizvodi domaći film, a i oni su za to zainteresirani. Ispostavilo se da me upravo za to i trebaju, jer je moja tvrtka uspješna, a njihova ne, da im dam savjete kako da pokrenu domaću produkciju. Budući da je to jedna od rijetkih hrvatskih tvrtki koja se nije restrukturirala, napravio sam neke sheme kako krenuti naprijed. Za moj ukus, to je išlo jako sporo. Moj je ured veličine 15 četvornih metara. Za organiziranje filmske produkcije i ne treba puno više, ali zato imam jaku infrastrukturu, dobre odvjetnike i slično. U slučaju da nemam puno posla, troškovi mi nisu preveliki, a ako dobijem veliki projekt, sve je u punom pogonu za samo pola sata. U “Jadran filmu” je užasno puno praznog hoda. Kad sam se zahvalio na toj dužnosti, uzeli su novog čovjeka, financijskog direktora, i to im je sad ključna osoba da vide gdje su. Ne možete imati na ulazu pet-šest ljudi, pa nekakve opće službe koje ničemu ne služe. Osim toga, moraju shvatiti zašto svi bježe od “Jadran filma”. Tržište više nije Hrvatska i bivša Jugoslavija, nego putem Interneta možete doći i do Amerike. Recimo, ako od “Jadran filma” dobijem ponudu za najam kamere od 32 tisuće eura, a istodobno njemački “Arri” za to traži 28 tisuća eura i pritom – za razliku od “Jadrana” – daje novu novcatu kameru, onda nemamo o čemu razgovarati. Ne možemo izigravati domaće veličine kad smo na svjetskom tržištu.

NACIONAL: Kako se u nas postaje filmski producent? Koliko je vama dugo trebalo da producirate svoj prvi dugi film? – Skoro deset godina. Počeo sam potkraj osamdesetih u poduzeću “Studio K36” svog pokojnog tasta Vlade Jurišića, koji je radio na mnogim filmovima u bivšoj Jugoslaviji, pa i na “Bitki na Neretvi”. Realizirali smo uglavnom glazbene spotove. Kad je izbio rat, osnovali smo studio ZNG i radili za vojsku. Poslije smo u vanjskoj produkciji realizirali “Latinicu” i još nekoliko HRT-ovih emisija. Negdje 1995. osnovao sam svoju tvrtku, “Inter film”, a prva prava produkcija bili su mi “Ribari Pacifika”, dokumentarna serija u 12 epizoda koju je režirao Neven Hitrec. Prvi dugi film bio je “Božić u Beču” Branka Schmidta.

NACIONAL: Taj baš nije imao gledatelja u kinima. Kakva je razlika kada producirate neki takav film ili kada napravite hit kao što je “Maršal”, koji je skupio u Hrvatskoj 100 tisuća gledatelja? – Bit ću iskren. Što je film uspješniji, to je više glavobolja. Za “Maršala” smo mislili da će biti veliki hit i naručili 16 kopija – neke s engleskim, njemačkim i španjolskim titlovima. Ušli smo u “minus” jer smo računali da ćemo to pokriti. Film je obišao gomilu svjetskih festivala, ali je to sve producentu trošak – kopije, kasete, reklamne mape. Zaposlili smo i ljude da to sve obavljaju: računi su se gomilali, a novca niotkuda. Drago mi je što sam napravio takav film, ali velike financijske koristi od njega nisam imao. Od prihoda iz hrvatskih kina nismo se obogatili, jer nakon što je prikazivač uzeo svoj dio, a domaći distributer pokrio svoje troškove, nama je malo ostalo. Sada sam puno realniji u očekivanjima od domaćeg tržišta, pa ćemo za “Ovce od gipsa” naručiti samo šest kopija. Kad bi ga vidjelo 30-40 tisuća gledatelja, bilo bi to jako dobro. Uostalom, film nije komedija za publiku poput “Maršala” nego ozbiljna drama.

NACIONAL: A prodaja “Maršala” stranim televizijama? – Film je kupio njemački ARD – odatle i njegovo zanimanje za “Ovce od gipsa” – i to za 120 tisuća DEM. Problem je, međutim, što sam ja film pokušao svojim vezama prodati izravno, ali nisam uspio, pa sam morao preko talijanskog posrednika. Kad je on uzeo svoj dio i odbio troškove, opet nam nije puno ostalo.

NACIONAL: Priča se da ste odlično prošli kad ste realizirali spotove za predizbornu kampanju HDZ-a. – U to sam ušao zbog Zrinka Ogreste, koji ih je režirao. A što se tiče isplativosti, mogu vam samo reći da su nam ostali dužni. Ekipu sam donekle platio, Ogrestu nisam.

NACIONAL: Među neobičnijim poslovima koje ste radili je i produkcija humoristične tv serije “Obećana zemlja”. – Bio sam samo izvršni producent. Razišli smo se zbog toga što nisam imao nikakvu kontrolu nad financijskim sredstvima. Osim toga, nitko nije slušao moje savjete. Po konceptu – to je trebao biti jako dobar projekt. No za takav tip serije koja ide svaki tjedan u eter morate imati dva-tri scenarista koji rade kao ludi. Također, ako imate profesionalne glumce i naturščike, to treba puno bolje uvježbati. U “Obećanoj zemlji” previše se toga svodilo na improvizaciju i zato je sve ispalo tako kako je ispalo. Improvizacija funkcionira u tipu showa kakav je “Večernja škola”, no “Obećanu zemlju” trebalo je raditi puno ambicioznije.