Tijekom protekla dva tjedna hrvatski su filmoljupci bili u prilici da se uvrste među najupućenije filmske specijaliste na svijetu. U njihovu susjedstvu, u slovenskoj metropoli (do koje se iz Zagreba s malo sreće stigne automobilom i za nešto više od sat vremena) održavao se već tradicionalni Ljubljanski međunarodni filmski festival, koji je u svom 13. izdanju (praznovjernima zlosretna brojka ovaj put se nije pokazala nimalo kobnom) predstavio stotinu filmova iz recentne svjetske produkcije. Zahvaljujući agenciji Kompas, ulaznice se moglo nabaviti u njihovim zagrebačkim i čakovečkim poslovnicama, a oni s boljim vezama oslonili su se na svoje ljubljanske znance. Trebalo je, međutim, biti brz. Prije nego što je festival i počeo, u pretprodaji su rasprodane sve projekcije dobitnika Zlatne plame u Cannesu, “Pijanist” Romana Polanskog, i dobitnika Zlatnog lava u Veneciji, “Magdalenine sestre” Petera Mullana (potonji, uzgred, upravo snima u Hrvatskoj svoj novi film “Peckhamska Helena”), a među najtraženijima bile su i ulaznice za francuski hit “Osam žena” Francoisa Ozona, novi uspjeh Pedra Almodovara “Razgovaraj s njom”, art esej “Pohvala ljubavi” Jean-Luca Godarda te “Čovjeka bez prošlosti” Akija Kaurismakija, film koji su svjetski kritičari na posebnom glasovanju proglasili najboljim u ovoj godini. Pomama za ulaznicama pomalo je iznenadila organizatora, ljubljanski Cankarjev dom, koji je ustanovio da će ovogodišnji festival imati čak 40 tisuća gledatelja, osam više nego prošle godine. Ta je brojka to impresivnija što je LIFFE (kratica pod kojom je festival poznat u svijetu) prilično beskompromisna manifestacija. Za razliku od beogradskog FEST-a i Sarajevskog festivala, on ne ostvaruje iznimnu gledanost u velikim dvoranama (poput Sava centra ili Skenderije) i uključivanjem u program hollywoodskih megahitova: LIFFE se ove godine održavao u pet dvorana od kojih je najveća Linhartova u Cankarjevu domu (616 mjesta), a najmanja Kinoteka u Miklošićevoj ulici (192 mjesta). Drugo, program čine isključivo filmovi koji su svoju reputaciju stekli na svjetskim festivalima i slove kao intrigantna umjetnička djela. Mali kompromis napravljen je jedino s filmom “Moje grčko vjenčanje”, koji se našao u prestižnom programu “Perspektive”, unatoč tome što je u američkim kinima već zaradio više od 200 milijuna dolara i što ga kritičari nisu previše slavili, no selektori su objasnili da je u pitanju netipična, off-hollywoodska produkcija koja po profilu odgovara njihovu festivalu: budući da su i projekcije tog filma bile rasprodane, nikome se nije dalo iz njegova uvrštavanja na LIFFE praviti preveliki problem.

Jedini način da hrvatski filmofili vide sve najbolje svjetske filmove je da odu u LjubljanuOd skromnih početaka iz 1990. LIFFE je danas stasao u atraktivan i bogat festival. Kada je osnovan, zvao se “Ljubljana art film festival” i na programu imao samo deset filmova. Njihov se broj povećavao iz godine u godinu, tako da su dvije filmske dvorane Cankarjeva doma (uz spomenutu Linhartovu tu je i Kosovelova sa 212 mjesta) postale preusko grlo za ambicije direktorice festivala Jelke Stergel, inače voditeljice filmskog odjela Cankarjeva doma. “Ljubljanski kinematografi” spremno su im ustupili svoje dvorane, jer su ionako (u odnosu na hrvatske standarde) bili skloni art repertoaru, a prošle godine dio programa vrtio se u multipleksu “Kolosej” (ima 12 dvorana). Međutim, eksperiment je ocijenjen kao neuspjeh: publika koju zanimaju umjetnički filmovi ne podnosi prostore u kojima dominiraju hollywoodski blockbusteri i obratno. U obilju ostvarenja koja su tijekom devedesetih prodefilirala kroz festival našlo se sve što je relevantno za to razdoblje: od tajvanskih modernista (Hou Hsiao-hsien, Edward Yang, Tsai Ming-liang) i japanskih kultnih redatelja (Takeshi Kitano) do novih europskih i ruskih autora (Danci oko Dogme 95, braća Dardenne, Aleksandar Sokurov i dr.). Također, Jelka Stergel trijezno je procijenila da dvije-tri festivalske projekcije nisu dovoljne da pojedini filmski naslov utječe na slovensku publiku: Cankarjev dom počeo je figurirati kao distributer art filmova, a s nekima je čak i postigao solidne komercijalne rezultate. Ove godine CD će iz festivalskog programa otkupiti za prikazivanje u Sloveniji film braće Dardenne “Sin”, odlično ocijenjen u Cannesu, kontroverzni “Amen” Coste-Gavrasa, u kojem se elaborira kako papa Pio XII. nije htio maknuti prstom za spašavanje Židova od nacističkog pogroma, “Milenijski mambo” Houa Hsiao-hsiena, nagrađen u Cannesu i Chicagu, “Lutke” Takeshija Kitana, premijerno prikazane u Veneciji, te “Tulum od zore do mraka” Michaela Winterbottoma, koji smo mogli vidjeti u Motovunu.

Zanimljive su usporedbe između ljubljanskog i motovunskog festivala. Dok motovunski festival i nema tako loš program (ali ni približno tako bogat i dobro probran kao što je na LIFFE-u), uvjeti prikazivanja na njemu su očajni: kina pod vedrim nebom nude tek djelić onoga što možete dobiti u modernoj kinodvorani, kakvima se može podičiti slovenski festival, a jedinu pristojnu tamošnju dvoranicu “Branko Bauer”, u kojoj snopovi svjetla prigodom otvaranja i zatvaranja vrata tijekom projekcije onemogućavaju gledanje filma, bolje je i ne spominjati. Istina, ugođaj u Motovunu je zgodan, publika je iznimno zadovoljna “tulumima od zore do mraka”, a tu i tamo zaluta poneki atraktivniji strani gost. U odnosu na motovunski festival, ljubljanski se doima pomalo ukočeno, na njemu je malo gostiju (jedino veliko ime ove godine bila je Anna Karina, članica tročlanog žirija koji dodjeljuje pet tisuća eura najboljem filmu u programu “Perspektive”: osobno je pozdravila publiku u Kinoteci na projekciji “Alphavillea”, futurističkog art klasika svog bivšeg supruga Jean-Luca Godarda), a još manje stranih novinara, no Jelka Stergel zbog toga ne zdvaja. Ovogodišnji festival, po njezinim riječima, stajao je 37 milijuna tolara (nešto više od milijun i 200 tisuća kuna – što je manje od našeg zlosretnog pulskog festivala): od toga jednu trećinu dotiraju državna i gradska ministarstva za kulturu, jednu trećinu sponzori (glavni je bio u Sloveniji sveprisutni “Mobitel”), a posljednja trećina ostvaruje se prihodima od prodanih ulaznica. Da joj je proračun veći, objašnjava Jelka Stergel, organizatori bi se pobrinuli za bolji festivalski štimung, posebna izdanja, spektakularniju promociju na Internetu i zvučnije goste, no u ovakvoj situaciji svaki tolar ulaže se u programe. Pritom, na selekciji se radi čitave godine, a ne kao u Puli – gdje se program slaže u panici dva-tri mjeseca uoči početka festivala: dobar odabir olakšava činjenica što je LIFFE član udruge svjetskih festivala, pa nabava filmske kopije stoji samo 400-500 dolara. Ipak, posao nije lak. Nakon 11. rujna prošle godine, kada je Amerika postala bolno svjesna terorizma, postalo je mnogo teže pregovarati s producentima američkih nezavisnih filmova, pa je, paradoksalno, ove godine s LIFFE-a izostao omnibus “11. rujna 2001.” (u kojem je jedan segment režirao i Bosanac Danis Tanović), iako su ga selektori svakako htjeli uvrstiti u jedan od programa.

Razgovarate li s gledateljima koji su iz Hrvatske došli pogledati neki od filmova s LIFFE-a, uvijek se začne tema zbog čega u nas nema takvog festivala. Odgovor je jednostavan: hrvatske kinematografske strukture preslabo su razvijene da bi proizvele nešto poput LIFFE-a. Dok sam gledao jedini slovenski film uvršten u festivalski program, “Mrtvu točku” debitantice Hane Slak (kćeri poznatog redatelja Francija Slaka), zamijetio sam da ga nije proizvelo tamošnje ministarstvo kulture, nego “Filmski sklad Slovenije”. Objasnili su mi da je u Sloveniji još devedesetih odlučeno da se kinematografija ustanovi kao zasebni entitet, kako ne bi neprestano bila na udaru političkih mijena. Novac koji država izdvaja za film kontrolira spomenuti “Filmski sklad”, a ne razna ministarstva, čiji se članovi mijenjaju ovisno o raspoloženju birača. U Hrvatskoj Ministarstvo kulture i ne pomišlja da osamostali kinematografiju, što je tek jedan od razloga zašto nam je produkcija tako kaotična. Također, LIFFE je samo jedan od dokaza kako Slovenija promptno prati suvremeni svjetski film i njeguje ukus publike. Na primjer, Slovenska kinoteka odnedavno je ustanovila vlastitu filmsku distribuciju i otkupljuje po dvije kopije modernih klasika kao što je “Yi Yi” Edwarda Yanga ili “evergreena” poput “Dr. Strangelovea” Stanleyja Kubricka, da bi zatim jednu od njih pohranila u svom sve bogatijem arhivu. I ne samo to! Uz svoju vrlo dobru dvoranu, uskoro planira otvoriti u središtu Ljubljane art kino sa 250 mjesta, kako bi iskoristila bujicu umjetničkih filmova koji zapljuskuju Sloveniju. Nasuprot tome, Hrvatska kinoteka u Zagrebu uopće nema svoju dvoranu, a stoga, po međunarodnim propisima, ni uvjete za prikazivanje svog arhiva: dvorana u Kordunskoj ulici vlasništvo je crkve i trenutačno je u sastavu “Zagreb filma”.

Kad već u nas nemate takve uvjete kao u Sloveniji, ne preostaje vam drugo nego da redovito počnete posjećivati LIFFE. Ove se godine, recimo, isplatilo vidjeti brazilski film “Božji grad” Fernanda Meirellesa (jedan od producenata je Walter Salles, redatelj “Glavnog kolodvora”), jer tko zna hoćemo li ga ikad vidjeti u našim kinima ili na videu. Pribježište američkih nezavisnjaka “Miramax” već ga je otkupio za tamošnje tržište, a euforične recenzije na Internetu jamče mu kultni status, kakav danas uživaju meksički filmovi “Pasja ljubav” i “I tvoju mamu također!”. Film je mozaična i razigrana kronika bezakonja u jednoj četvrti Rio de Janeira kroz dva desetljeća, krcat je nasiljem i svakojakim žestokim prizorima od kojih se izdvaja sljedeći. U brazilskoj metropoli u bande ulaze klinci koji nemaju ni deset godina. Kad moćni šef najopasnije organizacije za dilanje droge shvati da mu takvi balavci kvare posao, jer nekontrolirano pljačkaju po terenu koji on nadzire, on uhvati dvojicu te jednome prostrijeli ruku a drugome nogu. Dok ozlijeđena djeca vrište od užasa, gangster naređuje svom pripravniku, koji je otprilike star koliko i uhvaćeni klinci, da dokaže je li spreman za prijem u bandu: neka upuca pištoljem jednog od te dvojice – po vlastitom izboru. Dječakovo lice dok oklijeva izvršiti naredbu tako je sugestivno da gledatelja spopada mučnina koja ne prolazi ni dugo nakon što film završi.

Ugodan provod ne nudi ni venecijanski pobjednik “Sestre magdalenke”, dosad najzapaženiji redateljski rad glumca Petera Mullana (“Zovem se Joe” Kena Loacha, “Gospodar planine” Michaela Winterbottoma). Radnja počinje 1964. u Irskoj, u vrijeme kad su britanskom pop-scenom već vladali Beatlesi i Rolling Stonesi, no glavne protagonistice – koje završavaju u samostanu gdje rade ropske poslove i trpe jeziva psihička i fizička zlostavljanja sestara milosrdnica – kao da žive u prošlom stoljeću. Za jelo dobivaju samo napoj za stoku, dok njihove čuvarice uživaju u pogačama i biranom mesu; biskupi iskorištavaju maloumne cure i sile ih na fellatio, a časne sestre broje nečasno zarađen novac takvom strašću koja bi posramila i Shakespeareova Shylocka. Temom magdalenki bavila se i autorica ženskih povijesnih bestselera Catherine Cookson, no Mullan je izravniji i polemičniji, što je bilo dostatno da razbjesni Vatikan, koji je zaprijetio bojkotom filma. Budući da u Italiji “Sestre magdalenke” postižu odlične rezultate, zasigurno bi i u nas imale odjeka, no domaći distributeri zasad nisu pretjerano zainteresirani. Zasigurno ne zbog straha od Kaptola.

Za “Pijanista” se također ne zna hoće li uskoro u hrvatska kina, budući da su nakon Cannesa dva-tri poduzeća podjednako meritorno tvrdila da su ga otkupila za naše tržište. U slučaju prevelikog zakašnjenja na gubitku će ponajprije biti gledatelji. Snimljen po autobiografskom romanu Witolda Szpilmana, poljskog pijanista židovskog podrijetla koji je preživio holokaust zahvaljujući milosti njemačkog časnika, film su mnogi najavljivali kao recikliranje Spielbergove “Schindlerove liste”, što je čista glupost. Polanski je i sam preživio nacističke progone, skrivajući se kao dječak po poljskim selima, a kao redatelju strani su mu sentimentalnost i patos. U njegovu impresivnom ostvarenju prvi put vidimo stvarno funkcioniranje varšavskoga geta, bez glorificiranja žrtava, s neugodnim detaljima kao što su profiterstvo nad židovskom sunarodnjacima i međusobno otimanje mrvica hrane. Glavni protagonist pasivni je svjedok povijesti: on promatra odvođenje svoje obitelji u koncentracijski logor, židovski ustanak u getu, poraz poljske Narodne armije, bijeg Nijemaca i drugo; on nije u stanju pomoći ni čovjeku koji mu je spasio život. Takav film mogao je potpisati samo redatelj koji o životu i ljudima nema osobitih iluzija, ali je neizmjerno talentiran. Već i samo zbog “Pijanista” isplatilo se doći na LIFFE!