OKVIR

Petero glazbenika koji u Francuskoj rade s Darkom Rundekom napravili su najbolji hrvatski album 2002. godine Autorica kratkog dokumentarnog filma o snimanju albuma “Ruke” je filmska redateljica Biljana Todorov. Rođena je u Novom Sadu, a s Darkom Rundekom upoznala se 1996. u Parizu, kamo je doselila iz Belgije, gdje je završila filmsku akademiju. S prijateljem Australcem suvlasnica je privatne producentske kuće u Švedskoj, a dokumentarni film “Vision Man” o Eskimu koji lovi bijele medvjede prije dvije godine otkupila je i prikazala Hrvatska televizija.

Premda ga mnogi još pamte kao karizmatskog vođu sastava Haustor s kojim je prije dvadesetak godina objavio, prema mišljenju mnogih, najbolji domaći LP svih vremena “Treći svijet”, Darko Rundek još ima dovoljno ideja da samostalnim albumima osvaja nagrade, puni koncertne dvorane, privlači medije. Prema mišljenju mnogih glazbenih kritičara, njegov treći samostalni CD “Ruke” odmah po objavi u srpnju uvršten je u najužu konkurenciju za album godine.

Iz Pariza, gdje živi već 11 godina sa suprugom, također kazališnom redateljicom, Sandom Hržić i sinom Davidom Vidom Dimitrijem Sebastijanom Ernestom Viktorom, Darko Rundek je ove nedjelje svratio nakratko u Hrvatsku. S članovima pariškog banda s kojima je stvarao glazbu za “Ruke” u utorak kreće na promotivnu turneju koju počinje koncertima u Rijeci i Puli u srijedu i četvrtak, a završava zagrebačkim koncertima u subotu i nedjelju u “Tvornici”.

Inspiraciju za posljednji album pronašao je u druženju s petero glazbenika koji su s njim u tri studija snimili dvanaest pjesama i odsvirali ukupno više od dvadeset različitih instrumenata koji, kao u ostalom i sami članovi banda, dolaze s najrazličitijih strana svijeta. Osim toga, svi oni dosad su se zanimali za potpuno različite glazbene stilove, koji se međusobno razlikuju baš kao i njihove biografije.

Profesor psihologije i kreator odjeće, bivši vlasnik kluba u Ženevi, ali i plesač u kazališnoj grupi Petera Brooka – sve to objedinjeno je u jednoj osobi, nekoć violinistu, plesaču i modnom kreatoru, a danas violinistici umjetničkog imena Isabel. I Rundek, ali i ostali glazbenici iz sastava priznaju da je 57-godišnja Isabel duša banda. Pravim imenom Belais, od kojeg je napravio anagram svog novog imena, postao je žena prije tri godine, i to svirajući Bacha. Otad sebe smatra ženom, pa se tako i odijeva, a ljubav prema glazbi naslijedila je, kaže, od majke koja je i sama svirala klavir i pjevala. No otac, ugledni ženevski stomatolog, inzistirao je da njihov sin stekne ozbiljniju akademsku naobrazbu. Nakon završenog studija psihologije Isabel je čak i počela stvarati ozbiljnu karijeru na mjestu direktora Instituta za sociologiju, na odjelu za sociologiju obitelji. No, kako danas kaže, to nije u potpunosti zadovoljilo njezine interese zbog velikog uplitanja politike u rad Instituta.

“U meni se probudila želja za bavljenjem umjetnošću, pa sam se vratila glazbi, plesu i kreiranju odjeće. U Ženevi sam u to vrijeme otvorila i vlastiti butik. Istodobno sam počela istraživati ulogu violine u različitim nacionalnim glazbama, pa me put odveo do Turske, Indije, Izraela. Po povratku u Ženevu otvorila sam i vlastiti klub ‘Dancing Mill’ u kojem se svake večeri svirala etno-glazba iz cijelog svijeta, a služila su se i odgovarajuća jela”, priča Isabel.

Početkom osamdesetih, nakon jednog nastupa, Belaisa, kako se u to vrijeme zvao, zamijetio je poznati kazališni redatelj Peter Brook i odmah ga angažirao u svojoj kazališnoj skupini. “Proputovala sam s njima cijeli svijet kao plesač i muzičar, a putovanja su mi omogućila da nastavim istraživati etno-glazbu i različite nacionalne instrumente. Usporedo sa svirkom”, prisjeća se Isabel, “zanimala me astrologija, znanost simbola, učenje jezika, pa sam čak neko vrijeme učila kineski, egipatski i hebrejski, te proučavala stara pisma.”

Ipak glazba je ostala njezina najvažnija preokupacija. Zainteresirala se tako za indijski instrument vinu koju je učila dvije godine, privukla ju je i iranska glazba, pa je naučila svirati setar; iz Afrike se vratila s raznim udaraljkama, a i sama je jedno vrijeme intenzivno svirala džembe. Danas u svojoj kući, preuređenom starom mlinu u Burgonji, u kojoj je i snimljen dio materijala za album “Ruke”, Isabel ima kolekciju od stotinjak različitih instrumenata donesenih sa svih strana svijeta. Mnogi od njih upotrijebljeni su i u svirci na Rundekovu albumu. Nakon višegodišnjeg istraživanja raznih glazbala Isabel se ponovno vratila violini, no ovaj put nakon desetogodišnjeg proučavanja free jazza, otkrila je Bacha koji joj je u potpunosti promijenio život:

“Mislila sam da će mi biti dovoljno dvije godine da u potpunosti savladam Bachovu sonatu za violinu, no kad sam počela svirati, shvatila sam da će mi biti potrebno barem deset. Free jazz koji sam dotad svirala tražio je da se za vrijeme svirke krećem u ritmu i plešem, no Bach je od mene tražio ukočeni položaj tijela. Shvatila sam da ga više ne mogu svirati u casual odjeći i počela sam odijevati haljine iz 18. stoljeća koje su odredile i položaj ruku pri svirci, i tad sam shvatila da sam zapravo žena.”

Kad govori o suradnji s Darkom Rundekom, Isabel kaže da za razliku od njega, ona nije imala nikakvih predrasuda o sviranju u bandu: “Naravno da me silno zainteresirala mogućnost sviranja violine u pop-glazbi, htio sam vidjeti koliko se tu može improvizirati. Toliko sam puta u životu svirajući eksperimentirao i rekao sam: zašto ne? Ali Darko je u početku bio prilično sumnjičav, pa je presudnu ulogu odigrala njegova supruga Sanda, koja ga je uvjerila da bi ova kombinacija mogla biti dobra.”

Za razliku od Isabel koja je završila klasičnu glazbenu naobrazbu i proputovala cijeli svijet, dvojica Sarajlija, Dušan Vranić i Đani Pervan, samouki su glazbenici. Zahvaljujući glazbi Sarajevo su napustili 1994. godine. Dušan Vranić se prisjeća: “Svirali smo u kazališnoj predstavi ‘Kosa’ koja se redovito igrala u ratnom okruženju, pa su se za nas zainteresirali mnogi strani novinari. Kako smo Đani i ja imali i vlastiti sastav s kojim smo svirali rock, imali smo mnogo pjesama koje smo namjeravali objaviti na albumu u neka mirnija vremena. Kad su saznali za nas, pozvali su nas u Pariz gdje nam je Cannale Plus trebao producirati i ploču, no budući da su svi tekstovi bili na engleskom jeziku, to na žalost nije prošlo na tržištu.”

Unatoč tome Vranić i Pervan nastavili su se baviti glazbom, a danas ih najviše zanima elektronska, za koju i sami rade produkciju i aranžmane. Potvrdu za svoj rad dobili su prije godinu dana, kad im je ponuđeno da remiksiraju dvije pjesme skupine R.E.M. Đani Pervan se prisjeća: “Cijeli album ima deset pjesama i sve su remiksirane, a nas dvojica smo pod imenom ‘Chef’ napravili remiks za dvije pjesme ‘Beach Ball’ i ‘I’ve Been High’. Kontaktirao nas je Michael Stipe jer je već negdje čuo naša dva albuma koja smo prije objavili i ponudio nam da obradimo njihove pjesme. Naravno, prihvatili smo i za tri mjeseca poslali smo mu svoj prijedlog, kojim su bili oduševljeni.” Dušan Vranić otkriva: “Objavio ga je Warner Bros. u maloj tiraži jer je to bio zapravo svojevrsni underground projekt, ali ubrzo su pjesme predstavljene na velikom festivalu DJ-a u Miamiju. Pjesme su objavljene za američko tržište i mogu se zasad jedino čuti na Internetu na adresi remhq.com, no mi ih sad pokušavamo objaviti i za europsko tržište.”

Vedran Peternel rođeni je Zagrepčanin koji se u Francuskoj našao kad mu je bilo 12 godina: “Nakon razvoda roditelja nastavio sam živjeti s majkom u Parizu i nikad nisam mislio da ću biti glazbenik jer sam počeo raditi kao novinar, odnosno glazbeni kritičar na Radio France International. Prije šest godina organizirali su festival muzičara s prostora bivše Jugoslavije, pa su me zamolili da im pomognem. Tada sam upoznao Gorana Vejvodu koji me zamolio da mu pomognem pronaći izdavačku kuću koja bi objavila njegov album, no to nikad nije uspjelo, ali sam upoznao mnoge glazbene producente i urednike, što je bilo presudno za moj životni poziv.”

Danas Vedran Peternel surađuje kao producent s mnogim mladim francuskim glazbenicima, a kako kaže, u posljednje četiri godine gotovo da i nema glazbenog stila koji nije producirao, od elektronske glazbe, jazza, do šansona, a posljednje što ga iznimno zanima je stvaranje kompjutorskih efekata izravno u eter, bez prethodnog programiranja. I, napominje, toliko je angažiran da već odavno ne stiže dovršiti svoje projekte koje planira uskoro objaviti.

Za razliku od Isabel, koja je najstarija članica banda, najmlađi glazbenik u Rundekovu sastavu je 23-godišnji basist Herve Pouliquen. Otac mu je rođen u Bretanji, a majka u Kongu, iz braka Portugalca i Belgijanke. Splet različitih glazbenih utjecaja koje je slušao od djetinjstva odredio je njegov glazbeni ukus: “Moj otac je oduvijek svirao jazz pa sam tu glazbu usvojio prije nego što sam naučio govoriti. Odrastao sam uz glazbu Georgesa Brassensa, Felixa Leclerca, Jacquesa Brela. Već tada sam znao da ću biti glazbenik, a uz jazz obožavao sam i glazbu francuskih Roma. Sa šest godina počeo sam svirati klavir, ali me klasika poput Chopina ili Bacha nije ni najmanje zanimala, pa sam prekinuo nakon očeve smrti, kad mi je bilo 12 godina.”

Za žičane instrumente zainteresirao ga je očev prijatelj koji mu je ponudio da pokuša s klasičnom gitarom, ali je Herve Pouliquen na kraju odabrao bas i nastavio svirati s raznim pariškim sastavima. Preko zajedničkih prijatelja upoznao se s Rundekom, a zajednička druženja, osim zbog svirke, koristila su mu, kako kaže, za učenje hrvatskog, pa tako danas vrlo razgovjetno izgovara neke riječi poput “pjesma”, “pivo” i “živili”.

Osim glazbe vežu ih i privatna druženja, a to im, kako ističu, omogućuje spontanost u svirci. Posebnu ulogu u svemu odigrala je upravo Isabel jer je unijela sasvim novi pristup njihovoj svirci, koji se sada u potpunosti zasniva na improvizacijama i slobodi izražavanja osjećaja kroz svirku, pa svaka pjesma na koncertu uvijek zvuči različito. Osim osnovne teme, i glazbenicima i publici svaka izvedba pjesme s albuma “Ruke” bit će potpuno nova i drugačija, a kako će sve zvučati u konačnici, ovisit će, obećaju, o njihovoj trenutačnoj inspiraciji.