“Ako ovdje mislim provesti četiri godine, moram se osjećati kao kod kuće,” rekao je Dinko Bogdanić, ušavši prije nekoliko mjeseci u sobu direktora Baleta HNK. Tako se Bogdanić – baletni plesač i koreograf, zagrebački i američki đak, prvak baleta u Munchenu i Hamburgu, plesač na nekima od najvažnijih svjetskih pozornica, profesor baleta na Baletnoj Akademiji u Munchenu – nakon 25-godišnjeg izbivanja vratio u Zagreb.

'Zbog baleta sam ostao sam, ali nije mi žao: uživam u toj samoći'Na zid je stavio trometarsku apstrakciju brata Peruška, akademskog kipara, koja putuje s njim od Munchena do Pariza ili Berlina već 12 godina, bakino ogledalo, čitavu biblioteku o baletnoj umjetnosti, stilski pisaći stol, originalnu fotelju Louisa XIV, dijelove namještaja iz svoga dnevnog boravka u Berlinu, gradu u kojem je posljednje četiri godine radio kao prvi baletni majstor Državne opere.

Ipak, najveći dio svog obično desetsatnoga radnog dana Bogdanić provodi u dvorani za pokuse ili na pozornici. A kako su one, u plesačkom poslu koji je uvijek “pomalo ciganska čerga”, mjesta gdje oduvijek najradije boravi, nije čudo što je već nekoliko dana, nakon što je dobio Nagradu hrvatskoga glumišta za balet “Bajadera”, pred novom premijerom: “Romeo i Julija” u njegovoj koreografiji bit će izvedeni 7. prosinca u zagrebačkom HNK.

NACIONAL: S “Bajaderom” ste se sreli kad i sa svjetski slavnim plesačem i koreografom Rudolfom Nurejevim. Što je bila vaša osnovna zamisao u zagrebačkoj “Bajaderi”? – Prvi dodir s tim baletom bio mi je kad sam radio na snimanju “Bajadere” Rudolfa Nurejeva u pariškoj Operi. Nurejevu sam asistirao zbog tv snimanja. Od njega sam naučio tradicionalnu koreografiju, originalnu, ali opet prepoznatljivu – Nurejevljevu. To nije ona stara prašnjava verzija, fundament je klasičan, ali “touch” je novi. To sam i sam pokušao. Prilagodio sam koreografiju plesačima zagrebačkog ansambla. Čini se da sam uspio.

NACIONAL: Na proglašenju Nagrada hrvatskoga glumišta bili ste atraktivno odjeveni, omotani velikim svilenim šalom… – Drago mi je da su ljudi to primijetili. Šal je kupljen u Kini, na mom zadnjem gostovanju s berlinskim baletom, u veljači 2001. To je krep-svila, vrlo je tanka, ali kad šal zamotate onda čvrsto stoji jer ga je puno. Kad sam obukao crno odijelo, pomislio sam – svi će to imati, ne mogu i ja! Ne mogu reći za sebe da sam ekstravagantan, ali ponekad… recimo na premijeri “Bajadere” imao sam narančasti sako i ispod toga crnu suknju. Svi su se čudili, ali u inozemstvu je to bilo normalno prihvaćeno. Volim i klasična odijela, Armani ili Boss, ali u garderobi imam i Yamamoto i Kenzo detalje. Volim i casual, i na traperice kravatu. Kravatu, valjda kao Hrvat? Što ću obući za “Romea i Juliju”? Secret, secret…

NACIONAL: Po čemu će vaši “Romeo i Julija” biti specifični? – Želim pokazati ljubav između Tibalda i Lady Capuletti. Uvijek mi je bilo smiješno i neuvjerljivo, u svim uprizorenjima u kojima sam plesao, da se Capulettica, kad vidi da je Tibaldo ubijen Romeovom oštricom, počne histerično bacati po njemu, a on joj je samo nećak. Očito je riječ o ljubavnicima, tako da ću pokazati i ljubav između Tibalda i nje, paraleleno s ljubavlju Romea i Julije. Vidjet ćemo kako će ljudi reagirati. Juliju će plesati Edina Pličanić, mlada solistica. Jaša Otrina, inače solista u Berlinu, doveo sam kao Romea. On je bio moj student u Munchenu, a poslije je tamo i plesao, kao i u Amsterdamu, Hannoveru. Kod mene je u Berlinu igrao prvi repertoar. Lady Capuletti igra Mihaela Devald, koja se vratila s porodiljskog, Tebalda Svebor Sečak…Tu su i tri kurtizane, a opet sam napravio, kao u “Bajaderi” i “Don Quijoteu”, da igra cijeli ansambl, a ne da ih deset igra, a ostali šeću.

NACIONAL: Vaša inozemna karijera počela je 1971., kad ste otišli u Pittsburg, zato što ste se osjećali “zapadnim plesačem”. – Trebao sam dobiti stipendiju za Rusiju, kao i svi naši najbolji plesači. Došao sam pedagogu Frani Jelinčiču i rekao mu da ne bih išao u Rusiju, imao sam osjećaj da sam više zapadnjački plesač. Obožavam ruski ples i metodiku, ali nisam se tu našao. U Americi sam mnogo toga naučio, sve to nadogradio s Franom, on me “bacio na scenu” i tako sam u Pittsburghu igrao onaj prvi repertoar koji u Zagrebu nisam mogao igrati. Princa u “Labuđem jezeru”, Princa u “Giselle”, Franza u “Coppelii”. I, najviše što mi se moglo dogoditi – upoznao sam Georga Balanchina i radio s njim. Balanchina sam se pomalo plašio, zvali su ga “Gospodin B”, bio je najveće koreografsko ime u svijetu, a ja sam imao 21 godinu. Počeo je sa mnom razgovarati na ruskom, jer mu je moje ime govorilo da bih ga mogao razumjeti… Ali kažem, otvorila mi se cijela nova perspektiva, imao sam prilike u New Yorku gledati American Ballet Theatre, New York City Ballet, raditi s Joseom Limonom i Paulom Taylorom. To u Moskvi ne bih mogao, iako ne kažem da oni nisu imali fantastične stvari, ali potpuno drukčije. U Americi sam prvi put čuo da se na klasičnom baletu svira jazz. Vratio sam se u Zagreb 1975., ostao tri godine, i opet vidio da u Zagrebu ne mogu za sebe kao plesača ništa učiniti.

NACIONAL: To je razdoblje kad su smatrali da u podjeli ne možete biti Princ, nego Luda , da ste samo “čager”, a vi ste zapravo željeli najviše i najteže. – Ne želim to više spominjati, taj teret i ljude ostavio sam iza sebe. Nije bilo samo da nisam imao uloge koje sam želio, bilo je i drugih stvari. Ali nitko nije prorok u svome dvorištu. Zahvaljujem svima zbog kojih sam otišao. Znate, ja sam imao već 27 godina kad sam otišao, i svi su mislili da od te karijere neće biti ništa.

NACIONAL: Je li to doista bilo kasno? Čemu zahvaljujete europsku karijeru? – Da, bilo je kasno! Ali, opet ću reći: Ja sam Dalmatinac, Mediteranac, imam jedan dišpet, ono što si zabijem u glavu to ću zbog dišpeta napraviti. Nakon šest mjeseci u Munchenu, postao sam solist, nakon godinu prvak baleta. Prilagodljiv sam, a nisam imao ni obiteljske obveze, uvijek sam mogao samo uzeti kofer i otići. Pomogao mi je i moj fizički izgled. Nisam ni visok ni nizak, pa mogu raditi sve uloge, moja visina uvijek je tražena. Jednu večer igrao sam Princa, drugu Seljački pas de deux, u Trnoružici sam mogao igrati i Princa i Plavu pticu. Moja figura je uvijek bila u redu, nisam se debljao, uvijek sam izgledao mlađi nego što jesam.

NACIONAL: Što je bila vaša najveća plesačka kvaliteta? – Bio sam najbolji partner i dobar interpret. Znao sam se unijeti u ulogu onako kako je pisana, glumački, ako sam bio Romeo, to je bio Romeo.

NACIONAL: Što čini dobroga baletnog partnera? – Imao sam prirodan osjećaj za partnericu. Znao sam sa svakom raditi kako je zahtijevala, odnosno, kako sam je osjećao, nije mi nitko trebao reći kako je uhvatiti. To nekim mladim plesačima danas nedostaje. Ja bih studirao žensko tijelo da bih ga mogao svojim rukama, prstima, modelirati. Vjerojatno sam tu sličan bratu, kao što on modelira rukama, tako i ja “modeliram” pogledom i tijelom. Recimo, spremao sam u Munchenu “Giselle”, trebao sam igrati s Ivankom Lukateli, beogradskom primabalerinom. Ona se povrijedila, pa mi je direktor rekao da izaberem drugu partnericu. Krenuo sam od najbolje, primabalerine Constanze Vernon. Otišli smo u salu za pokuse, ja je dignem u tzv. “dasku”, “lift”. Ona kaže – “Fantastično, ali probajmo još jednom”. Drugi put kaže – “Fantatastično, ali to je bilo slučajno, još jednom”. Treći put je rekla da pristaje. Partnericama sam davao sigurnost, tako da bi u pas de deux išle bez straha. To mi je kasnije postala “specijalka”, postao sam profesor na munchenskoj Baletnoj akademiji za pas de deux.

NACIONAL: Što ste, “studirajući” žensko tijelo, zaključili o svojim partnericama? – S Vesnom Butorac imali ste osjećaj da možete sve. Imala je tehniku, ekspresivnost, seksualnost, pojavu. Kasnije sam upoznao Irenu Pasarić, imali smo divan odnos. Najbolje mi je pasala od svih partnerica, vjerojatno i zbog iste visine, tijela iste “kvalitete”, ali vjerojatno i nekog fluida, njezino tijelo u mojim rukama je bilo ono što sam htio, a ona je bila zadovoljna. S Almirom Osmanović sam samo jednom plesao, “Don Quijotea”, imala je snažan temperament, bila je vrlo samostalna žena “na špici”.

NACIONAL: Kada ste napuštali Zagreb, u dva navrata, je li vam bilo teško? – Vraćamo se na taj vražji izazov. Kad sam išao 1971., u Pittsburgh bilo me je malo strah, ali naučio sam – posao je posao. Kad sam došao u Munchen, bilo mi je žao što sam ostavio mamu, tatu, brata, prijatelje, kuću koju najviše volim, ali mi je bilo drago jer sam znao da ću raditi s europskim koreografima i plesačima, s kojima u Zagrebu nikada ne bih mogao, kao što je Rudi van Mannen, Jiri Kylian, John Neumeier, Mats Ekk. S njima moja generacija plesača nije imala šanse raditi pune 22 godine.

NACIONAL: Moderni ples imali ste priliku raditi sa slavnom Pinom Bausch. – Radili smo “Orfeja i Euridiku”, nakon što me pozvala na audiciju. Rado je usmjeravala, ali i davala slobodu. Uvijek je bila prva u baletnoj dvorani, mi bi se zagrijavali, a ona je već bila na sceni. Sve se događalo u tišini, radilo se o velikom poštovanju. Plesači su tamo bili cijeli dan samo za nju. Ne samo od 10 do 3. Vladala je obiteljska atmosfera, nije bilo “kad sam na redu, mogu li otići…”. To je velika razlika. Ne mogu se tužiti na ovo što sam zatekao u HNK, ali to je daleko od onog što želim. Kad bi se ljudima osigurala malo bolja plaća, mislim da bi se moglo. Nije lako imati obiteljski život i biti u baletu. Morate imati drugu stranu koja vas potpuno razumije. Naši plesači se trude, ali još nisu navikli na moj ritam, koji se sada promijenio za 360 stupnjeva. No, i ja, kad sam bio vani, otplesao bih ujutro s ansamblom, i nitko mi nije rekao da moram imati četiri slobodna sata odmora nego sam radio solističke stvari. Tko to nije želio, plesao je još od 6 do 9 navečer s ansamblom, i gotovo. Ali, karijera nije išla naprijed!

NACIONAL: Kad vam je bilo najteže u karijeri? – Kad sam u Gartnerplatztheatru igrao Smrt u “Zelenom stolu”, Kurta Joosa, poznatu, svjetski nagrađivanu koreografiju. Kad je došla njegova kći, koja prenosi tu koreografiju, rekla mi je da sam “izvrstan, ali lagan”. Bio sam zaprepašten. “Lagan?! Ali to mi je uvijek bila kvaliteta!” Rekla je da moram biti “prizemljen”. Na kraju sam stavio na gležanj i bedra “utege”, vrećice s pijeskom. Mišići su mi ojačali, bio sam što je ona htjela, i poslije sam to rado igrao.

NACIONAL: Unosite se u karakter koji plešete. S kojim ste se ulogama najviše poistovjetili? – Volio sam igrati Onjegina. Igrao sam samoga sebe! Kad sam ga prvi put igrao, moja ljubavna veza je propala zahvaljujući meni. I kao što Onjegin na kraju shvati da voli Tatjanu, vraća joj se na koljenima, ali ga ona otjera i ostaje sam, tako sam i ja ostao sam. Za tu ulogu dobio sam i nagradu grada Munchena. U Strindbergovoj “Gospođici Juliji” pokazao se i moj drugi karakter, potpuno drukčiji od onog romantičnog. Pravi sadomazohist! Priču znamo, gospođica Julija i sluga Jean, kojeg glumim, odrastu zajedno: ona je dama, a on uvijek podređeni. Kad joj na kraju pomogne da se ubije, kad joj zarije onaj kazališni nož na uvlačenje, kad šikne “krv”, a on otvara vrata prema jutru i suncu… osjeća se veličanstveno, on je pobjednik u prugastom batlerskom odijelu. A tada sam se i ja osjećao veličanstveno. Mislim da ta moja druga strana nikad nije izišla na vidjelo u životu, ali veliko mi je zadovoljstvo bilo to igrati. Kad bi se zastor spustio, uvijek bih ostao malo šokiran samim sobom. Je li to bilo zato što sam ušao u rolu “do daske”, ili zato što kao Onjegin izlazim kao gubitnik, a kao Jean kao “pobjednik”, ili…? Često sam o tome razmišljao, sam. A i inače, kad bih završio rolu, nisam se mogao vratiti u život samo skinuvši šminku. Uvijek sam bio zadnji, kao doktor Jekyll i Mr Hyde morao sam se vratiti u sebe, da bih izišao kao Dinko. Ne shvaćam ljude koji mogu nakon predstave otići u garderobu, skinuti šminku i gotovo. Otkad znam za sebe, svi bi otišli, ja bih se istuširao, pospremio garderobu, sve pripremio za sutra i svaku predstavu bih pred spavanje “prošao” još jednom.

NACIONAL: Pišete dnevnik već desetljećima. Zašto? – Pišem ga od svoje 18. godine. Stotine stranica. Lijepim i slike, izreske, papiriće. Kad ste aktivni plesač, mnogo vam se toga događa u životu. Neki dan sam opisivao nešto što sam mislio da nikad neću, zagrebačke zgrade, koje prije nisam ni gledao. Vidio sam koliko prekrasnih zgrada ima u Zagrebu. Počeo sam, naime, tražiti malo veći stan, pa hodajući ulicom stalno gledam uvis. Nadam se da nitko neće pomisliti kako sam počeo gledati “na visoko”.

NACIONAL: Koja se imena iz zagrebačkog kruga u dnevniku najviše javljaju? – Iz mladosti? Mnogih više nema i to nije veselo. Vlado Habunek, Josip Torbarina… Vlado Buzančić bio je jedan od mojih najboljih prijatelja. To je društvo uz koje sam odrastao, iako sam bio puno mlađi, prihvatili su me kao čovjeka koji se zanimao i za dramu i operu. Imam vrlo malo prijatelja, ali to su prijatelji za cijeli život. To su uvijek bile zrelije osobe, iz slikarskih krugova Edo Murtić, Goranka Wruss, Nives Kavurić-Kurtović, Miroslav Šutej, Ante Kuduz, Josip Diminić. Sad kad se vraćam u Zagreb uspostavljam kontakt s ljudima s kojima sam bio dobar u mladosti, Brankom Cvitković, Svetlanom Lukić, Radmilom Ortynski. To su ljudi koji danas imaju svoje obitelji, a ja sam ostao sam. Ali nije mi žao, uživam u toj samoći, vratio sam se bratu, on ima dvoje krasne djece, Jelku i Roka, mojoj mami, sestrični. Ostao sam sam zbog baleta, ali nije mi žao.

NACIONAL: Hoćete li objaviti dnevnike? – Ne bih!

NACIONAL: Priča se o vašem gotovo fanatičnom održavanju tjelesne kondicije. – Otkad sam u Zagrebu, nisam imao vremena posvetiti se sebi. Posvećujem vrijeme plesačima, ne sebi. Sva sreća, sad u teatru imamo malu saunu. Ne mogu mnogo vježbati, jer od 9 do pola 12 rješavam administrativne stvari s tajnicom ili razmišljam o koreografiji, ulazim u baletnu dvoranu u pola 12… i neprestano tako. Dobio sam najmanje dvije kile, i meni to smeta. Vratio sam se između ostalog i jer znam koliko to znači mojoj mami, ona skuha ručak, zbog njene ljubavi ja otrčim k njoj i sve pojedem.

NACIONAL: Rođeni ste na Hvaru, a u Zagreb ste došli s tri godine. Vaš brat Peruško je akademski kipar. Iz kakve ste obitelji, otkud umjetnička žica? – Mislim da je to s mamine strane. Mama Nilka, kad je bila mlada, pričala je da bi htjela u balet, uvijek je plesala, improvizirala, bavila se atletikom, bila je lijepa žena, škola ju je htjela poslati u Split ili Zagreb na školovanje, ali djed nije dao, bio je vrlo konzervativan. Kad smo došli u Zagreb, ja sam krenuo u pionirsko kazalište, a brat je počeo slikati. Roditelji nas nisu sputavali. Mene je tata odveo u baletnu školu, ne mama. A moj pokojni tata za mene je uvijek govorio – “Pusti ga, on je plesač, ako želi otići, pustimo ga”. Kad sam išao prvi put u Ameriku on mi je nabavio kartu i rekao da je povratna. “Ako ti se ne dopadne, vrati se.” Što sam sam izabrao i privatno i poslovno, oni su podržali.

NACIONAL: Najavili ste dolazak mlađih ljudi u balet? – Ronald Savković već pleše u “Bajaderi”. On je najveća hrvatska zvijezda i jedan od pet najboljih plesača u Europi. Izvukao sam ga iz Zagreba i doveo u Berlin. Zato kažem da sam uvijek volio mlade ljude, odnosno, nemojte me krivo shvatiti, mladima pokazati ono što ja u Zagrebu nisam mogao naučiti. Za Romea uzimamo Jašu Otrina. Tomislav Petranović angažiran je Beču, a doći će plesati kao gost. Mi smo svi vezani emotivno uz Zagreb, zato želim da ih publika vidi, i kao što sam ja zatvorio svoj krug, oduvijek se želeći vratiti u Zagreb, da ga i oni jednog dana zatvore, možda baš u Zagrebu. Ove sezone u veljači nastojat ću dovesti Savkovića da pleše Balanchina, Petranovića za Čajkovskog, kao i Lea Jakovinu i Jaša Otrina. Sa svim tim mogli bismo napraviti malu revoluciju u hrvatskom baletu.

NACIONAL: Zašto ste Baletni studio pri HNK preselili u Baletnu školu na Ilirskom trgu? – Zato što je tamo pravo mjesto za mlađe plesače o kojima će se brinuti kvalificirani stručnjaci. To je jedina verificirana ustanova za taj posao u Hrvatskoj.

NACIONAL: U jednom ste intervjuu izjavili da biste željeli ići u mirovinu i sunčati svoje savršeno mišićavo tijelo u Rovinju? – To je bilo kad sam radio u Njemačkoj, te istodobno i plesao i radio na Akademiji, što mi je bilo veoma naporno. Međutim, opet dišpet, kad sam se prihvatio posla, želim ga napraviti najbolje. Mirovina će morati malo pričekati. Imam 52 godine, osjećam se 20 godina mlađe, vjerojatno zato što sam uvijek okružen mladima. Doći će vrijeme kad ću se umoriti, potrošiti, a tad će mi sigurno biti drago otići u Rovinj, gdje sam 90-ih, kad mi je postalo komplicirano ići na Hvar, kupio stančić. A na Hvaru nisam bio od početka 90-ih, kad je tata umro. Možda odem ovog proljeća.