'Trainspotting'Droga – riječ koja se, naravno, pojavljuje već u prvom retku 400 stranica dugog novog romana “Porno”, svjetski slavnog škotskog pisca Irvinea Welsha – zatim seks, pornografija i nasilje milje su u kojem se “Porno” odvija. Irvine Welsh sam je u Zagrebu prošloga tjedna, nastupivši kao gost FAK-a, predstavio svoj novi roman, koji je upravo na dan promocije objelodanjen u izdanju VBZ-a.

Irvine Welsh – pisac romana “Trainspotting” koji ga je, zajedno s istoimenim filmom, sredinom 90-ih učinio svjetskom književnom zvijezdom – u “Pornu” se bavi grupom prijatelja koji snimaju pornografski film i sami u njemu glume, a zatim ga distribuiraju i prodaju. U tom romanu – svakako manje šokantnom od “Trainspottinga”, čuvenom po rečenici da je “heroin bolji od tisuću orgazama zajedno”, zbog čega se u Engleskoj 1994. mjesecima vodila kampanja protiv prikazivanja po njemu snimljenog filma – pojavljuju se poznati likovi. Tu su deset godina stariji junaci “Trainspottinga”: Sick Boy, Begbie, Spud, Mark Renton.

“Trainspotting”, roman o mladim narkomanima koji provode besciljne dane, povremeno se pokušavajući skinuti s heroina, preveden je na više od 30 jezika. Između tog romana i “Porna” Irvine Welsh napisao je i romane “The Acid House”, “Marabou Stork Nightmares”, “Ecstasy”, “Filth”, Glue”.

Irvin Welsh rođen je u Edinburghu, pri čemu se u biografijama pojavljuju dvije godine rođenja, 1961. i 1959., dok poznavatelji tvrde da nijedna nije točna. Pripadnik je skupine pisaca koju je zbog žestokog pisanja, bunta protiv građanskog načina života i mainstreama uopće, tempa objavljivanja i “udara” na engleske izdavače New York Times svojedobno nazvao ”škotskim zvijerima”.

NACIONAL: Zašto ste napisali nastavak “Trainspottinga”? – Nisam “Porno” zamislio kao nastavak “Trainspottinga”, želio sam pisati o vremenu i ljudima koji su stvorili pornografsku industriju i seks klubove u Edinburghu. Iskoristio sam likove “Trainspottinga” za knjigu, jer uvijek sam osjećao da ih volim, i želio sam ih dovesti natrag, a osjetio sam da je ovo pravi trenutak za to. Inače, likovi su se nastavljali pojavljivati i u drugim mojim knjigama, ali nakratko, kao u “Gluu”. Kao da su se sami vratili, a ja ih nisam mogao u tome zaustaviti.

NACIONAL: Što naslov “Porno” znači? Jer, naravno, to nije samo roman o ljudima koji prave pornografske filmove. – Ne, naravno. Ono o čemu sam stvarno pisao nije pornografija, nešto za seksualnu upotrebu. Pisao sam o pornografskom sentimentu ili senzibilitetu, dakle pornografskoj televiziji, pornografskoj reklami, zapravo pornografskom nasilju, dakle, zloupotrebi bilo čega da bi se izmamile vrlo niske reakcije od ljudi.

NACIONAL: Kako ste pisali “Porno”? Radi se o kompliciranoj strukturi, pet ljudi priča svoju priču, svaki svojim karakterom i jezikom. – Zaista sam želio napraviti dramu o pravljenju porno filma i trebao sam likove iz “Trainspottinga”. Oni su u središtu, ali ima i novih glavnih središnjih likova, recimo Nikki, pornozvijezda, studentica koja želi biti slavna, pa pronalazi pornografiju kao način za to. Snalaženje između pet pripovjedača, od kojih svaki govori iz sebe, prilično je komplicirano. Uvijek radim na neki način sporo, moram “pronaći” karaktere, postaviti ih zajedno na dobar način. Naknadno eliminirati materijal.

NACIONAL: Što mislite, zašto ljudi vole vaše antiheroje, zašto vole čitati vaše knjige o drogiranim ljudima, ljudima koji prazno tumaraju tražeći drogu, žestokima, nasilnima, zapravo slabima… – Mislim da čitatelji razlikuju dvije stvari koje bi fikcijska literatura trebala raditi. Pisac može biti eskapist koji pravi isprazne ulaštene heroje, ili stvarati u priči neku vrstu realnosti u kojoj se svatko može identificirati – sa slabošću, nemogućnošću samokontrole, jer svatko može biti slab i nekontroliran. Svatko pravi greške, a mislim da mnogo više učite iz grešaka nego iz uspjeha. Mislim da nije vjerojatno da ljudi “vole” moje likove, oni uče od njih, o svojim greškama i greškama ljudi oko njih, ljudskoj prirodi. O ljudskoj prirodi ne učite iz serijala o Jamesu Bondu.

NACIONAL: Jeste li zadovoljni kako je ispalo vaših pet karaktera pripovjedača? – Mislim da je O.K. Ne znam kako je knjiga prevedena. Prevodilo je pet prevoditelja.

NACIONAL: Koliko ste dugo pisali “Porno”? – Šest mjeseci. Da, kratko, ali kad pišem, vrlo sam koncentriran, napet.

NACIONAL: “Trainspotting” je bio šok. Želite li nešto reći čitateljima prije čitanja “Porna”, nešto važno što dosad nismo rekli? – Ima nešto važno? Sve što bih mogao savjetovati ljudima jest da kupe dva primjerka, ako jedan izgube, da im ostane drugi.

NACIONAL: Pročitala sam u nekoj kritici da ste “od droge zaradili više novca nego Escobar”? – Ne znam koliko je zaradio kralj krijumčara droge Escobar… No, ozbiljno, ako se misli da sam onaj koji piše samo o tome kako vas droga “diže” i “spušta”, ja to nisam, i nikad nisam bio. To me ne zanima. Ono o čemu ja pišem je kultura, društvo, društveni odnosi, u kojima ljudi uzimaju drugu, ili ih oni navode da se drogiraju. Nije droga ono na čemu sam ja zaradio, nego tip kulture, kultura koja voli moć, kultura droge. “Coca-cola” je vjerojatno zaradila na teškim drogama više novca od mene. Sve njihove reklame su dizajnirane tako da navedu ljude da se osjećaju kao da su uzeli nešto što ih čini moćnima, ili nešto što mijenja njihovu svijest. Uživanje kofeina je slično.

NACIONAL: I sami ste uzimali razne droge, pa i heroin. Kako danas vidite to svoje vrijeme? – Sada sam relativno čist. Ne, ne kažem da živim kao monah, ali moji dani izgubljenosti u teškim drogama prošli su, nakon rehabilitacije.

NACIONAL: Išli ste na rehabilitaciju? – Da. Ali to je za mene sada davna, davna prošlost, poslije toga nisam taknuo heroin, i neću. Ali ljudi će nastaviti uzimati drogu, to je nekako dio njih. I ja sam, kao i mnogi drugi ljudi, uzimao drogu kao dio odrastanja. Mladi ljudi žele eksperimentirati s raznim stvarima, a ako to žele i ako imaju priliku, ništa ih neće zaustaviti da uzmu drogu. Onu koja ih može razoriti, ili koja ih možda ne može razoriti, ali ako je uzimaju opet, i opet, i opet, onda i nije tako depresivna ta količina droge, nego činjenica da ljudi ne žele raditi ništa drugo nego ono što već rade, drogirati se.

NACIONAL: Kako ste prestali uzimati heroin? Jako teško? – Mislim da je teško nastaviti drogirati se… ponekad. Mislim, ako imate osjećaj vlastite vrijednosti, života, smrtnosti, postaje vrlo teško nastaviti uništavati se drogama poslije nekog vremena. Počinjete se pitati, postaje sve teže opravdati sama sebe – zašto to radim? U jednom trenutku dođete “na kraj mandata”. S heroinom, na primjer, ne možete olako, jer stvara i fizičku ovisnost, pa morate i to pobijediti. Ali, u cjelini, ja mislim da je ovisnost uglavnom mentalna i psihička stvar. Ništa ne trebate tražiti na drugim mjestima, osim u sebi, svom životu. Imate li osjećaj tko ste, odakle dolazite, vjerujete li u sebe, tada droga može biti samo prolazna stvar, užitak, rekreacija…

NACIONAL: Da, ako vas u međuvremenu nije ubila, a svatko zna da je to mnogo, mnogo vjerojatnije. – O tome sam i sam mnogo razmišljao. Ne možete ništa učiniti u nekim situacijama. Ali ako imate 35 godina i niste se ubili, tada se morate zapitati ”što ću učiniti s ostatkom života”. Ne možete nastaviti na isti način.

NACIONAL: Je li vam pisanje knjiga pomoglo u odvikavanju? Tako ste počeli pisati? – Da, pomoglo mi je. Ali pisanje je moja nova ovisnost. Vjerojatno ne bih mogao prestati pisati čak ni da želim. Moja je ambicija biti sposoban prestati pisati!

NACIONAL: I raditi što? – Ne znam. Možda bih bio najsretnija osoba na svijetu da mislim da nikada više neću napisati ni riječ.

NACIONAL: Zašto? – Osoba sam koja se mora potvrđivati u životu, uvijek mislim – što je sljedeće. Što bih želio? Ne znam… recimo, pokrenuo sam produkcijsku kompaniju s Bobbyjem Carlyleom, koji je bio Begbie u “Trainspottingu”.

NACIONAL: Je li vam narkomansko iskustvo pomoglo u pisanju? Mislite li da pisac mora proći kroz ono o čemu piše? – Ne, nipošto ne mora! Meni je pomoglo, ali mnogo toga možete učiniti istražujući, slušajući ljude. Ako bi bilo nužno nekoga prije ubiti, kriminalistički fiction ne bi postojao. Sve ovisi o vještini autora. Pomaže ako pišete o svom iskustvu, pomaže uvjerljivosti i emocionalnoj snazi, više nego sama vještina.

NACIONAL: Napustili ste školu sa 16 godina. Zašto? – Nisam baš bio dobar u školi. Osim u engleskom. Sve ostalo bilo je jadno. Nisam imao discipline ni koncentracije. Volio bih da sam bolje radio u školi, da sam više naučio, jer izgubio sam mnogo vremena. Ali to je sjajna stvar kad ste pisac, nikad zapravo ne gubite vrijeme. To je veliko samoopravdanje pisca – možete iskoristiti bilo što što ste radili, možete reći da ste dobili nešto drogiranjem, usamljenošću, groznim poslom, to sve postaje vaš književni materijal.

NACIONAL: Radili ste razne poslove koji su loše završavali, a zatim otkrili da ste pisac. Je li to i vas iznenadilo? – Ja sam u školi mislio da ću postati zidar ili električar, nikada pisac, iako sam pisao sastavke na satu engleskog koje je profesorica uvijek smatrala dobrima. Počeo sam se baviti glazbom, pisati stihove za pjesme. Kroz to, počeo sam pisati kratke priče, pa duže, pa zatim romane. Bio je to proces, želio sam raditi nešto kreativno, u početku je to bila muzika.

NACIONAL: Kako ste se osjećali nakon velikog uspjeha “Trainspottinga”. Znali ste da je knjiga dobra? – Da, znao sam! Ali očekivao sam da ću prodati 2000 knjiga ljudima u Edinburghu.

NACIONAL: Potječete iz radničke klase. Što ste dobili socijalnim podrijetlom? Žestinu pisanja i što još? – U vrijeme kad sam počeo objavljivati, nabijali smo komplekse literarnom Londonu, mi, škotski pisci iz radničke klase, poput Jamesa Kelmana, Duncana McLeana, Alistaira Greya, Paula Wickyja, Toma Lennearta, Alana Warnera, Allison Kennedy, mene i drugih. Živjeli smo u radničkim naseljima, išli u državne škole, objavljivali i nastupali. Engleska fikcija bila je tako ukorijenjena u srednjoj klasi. Pitanje je zašto je tako, kad Engleska ima tako brojnu radničku klasu. Zato što je književnost bila u Engleskoj shvaćena kao elitna stvar za dokonu klasu, ljude koji su imali vremena. U Škotskoj pak uvijek je postojala tradicija usmenog pripovijedanja priča. Mnogo kasnije, te su se priče počele objavljivati u novinama. Mi smo se nadovezali na tu tradiciju.

NACIONAL: Što vas je literarno formiralo, osim stihova rock glazbe, poput Iggyja Popa? – Volio sam satiričare poput Oscara Wildea, engleske klasike Charlotte i Emily Bronte, George Elliot, Jane Austin, ali i pisce koji su sada došli sa mnom u Hrvatsku, Jima Kelmana i Nialla Griffithsa.

NACIONAL: Kako ste živjeli prije no što ste postali slavni, kako sada? – Imam više novca. Mnogo putujem. Ne marim za račune, za struju i te stvari, što sam prije morao. Oduvijek sam znao kakvim načinom života želim živjeti, sada radim mnogo više stvari koje sam želio. Nemam auto, ne vozim, nemam mobitel, imam malu kuću u Londonu i stan u Edinburghu, još uvijek imam iste prijatelje, koje imam već 30 godina i s kojima sam odrastao, još uvijek idem na nogometne utakmice i imam sezonsku kartu. Doista, osim što mnogo putujem, kad sam kod kuće, ne živim mnogo drukčije nego prije. Putujem više ljeti, tako da nastojim što više napisati zimi. Živim i u Edinburghu, gdje sam odrastao, ali više u Londonu gdje sam proveo svoj odrasli život. U London sam došao s 18 godina. Tu sam počeo pisati i objavljivati, a sada živim od pisanja pa mi je to normalno.

NACIONAL: Jedan ste od najpopularnijih svjetskih pisaca. Što se događa u svjetskoj literaturi? Znate li nešto o hrvatskoj književnosti? – Tako je mnogo ljudi koji dolaze iz tako različitih kultura, tako je mnogo različitih ukusa, a ja govorim samo engleski. Tako da ne poznajem veći dio svjetske književnosti, a treba mnogo vremena da neki pisci iz manjih sredina budu prevedeni na engleski. Poznata mi je jedino književnost na engleskom, dakle i američka. Ne znam ništa o hrvatskoj književnosti.

NACIONAL: Prvi ste put u Hrvatskoj. Što biste željeli raditi? – Da je ljeto, ići u Dubrovnik. A navečer u barove.

NACIONAL: “Porno” će također postati film. Kakav biste željeli da bude? – Da, snimat će se film. Opet bih volio vidjeti Dannyja Boylea i Angie McDonald, kao i ostale iz filma “Trainspotting”. Ti su svi ljudi sada jako zaposleni. Razgovaram s raznim zainteresiranim stranama. Tko će snimati film, ovisit će i o tome tko ponudi više novca.

NACIONAL: I vi ste bili glumac, glumili ste glavnog dilera u “Trainspottingu”. Kako ste se osjećali kao glumac? – Sjajno je bilo raditi s tako izvrsnim glumcima. Ne samo s velikim imenima kao što su Bobby Carlyle, Ewan McGregor, Ewen Bremner i Jonny Lee Miller nego i Peter Mullan, James Cosmo, Kevin Mc Kidd, Shirley Henderson, Kelly Macdonald, to je tako mnogo dobrih glumaca da sam jedva mogao vjerovati da su u “Trainspottingu”.

NACIONAL: Radite na jednom projektu dance glazbe. Jeste li dobar muzičar? – Ma kakvi! Da jesam, radije bih za život radio to nego pisao. Muzika je moja prva ljubav.

NACIONAL: A pisati vam je teško? – Da, teško! Muzika lako ulazi u mene, osjećam je, ali ja je ne mogu “proizvoditi”. Pisanje osjećam, a i mogu ga otpustiti “van”. U tome je razlika.

NACIONAL: Kako ste živjeli kad ste pisali “Porno”? – To je težak posao. Kad sam pisao “Porno”, držao sam pet likova u glavi neprestano, slušao njihove glasove, kako me siluju, nisam mogao van iz toga. To nije stvar koju često poželite raditi, stanje u kojem želite biti. Ali je nužno. Prije nego počnete pisati, postoje razdoblja u kojima sve držite u glavi, to može trajati mjesec, dva, tri, dok ne dosegnete “kritičnu masu”. Morate se “opskrbiti” i preraditi materijal prije nego krenete napraviti nešto dobro. I zato to prolazite opet, i opet, i opet, osjećajući se kao hrčak na kotaču. A što dalje idete, postaje sve gore, sve vas više razara. U početku, sve vam je novo, čak i ne marite previše, poslije mislite, “Bože, ispustit ću dušu”. Ideš u krevet razmišljajući o knjizi, sanjaš o njoj, budiš se razmišljajući o njoj. Ponekad mislim da to mora da je neka mazohistička igra. Budiš se rano ujutro i vidiš ljude za vrijeme rush houra kako idu na podzemnu željeznicu i pomisliš kako bi rado bio na njihovu mjestu. Pomisliš, nije to tako loše, podzemna željeznica.