Zoran Zidarić i Tomislav Ćurković“K nama u biro ne dolaze klijenti s ulice koji žele sladunjave kućice bez estetskih kriterija nego klijenti koji dobro znaju da će kod nas dobiti obiteljsku kuću s pomakom”, rekli su nam zagrebački arhitekti Zoran Zidarić i Tomislav Ćurković, suvlasnici biroa “2 A”, specijaliziranog za obiteljske kuće, koji su nakon tri godine rada upravo završili prostranu, neobičnu i za zagrebačke pojmove nekonvencionalnu obiteljsku kuću u Šestinama. Kuća se nalazi blizu crkve, a vlasnici kuće štite svoju privatnost i ne žele se slikati u javnosti. To je, po Zidarićevim riječima, sve češći slučaj, osobito među obrazovanijim klijentima, iz čega se može zaključiti da se u Zagrebu rađa sofisticiranija elita.

Zoran Zidarić i Tomislav Ćurković specijalizirali su se za obiteljske kuće mladih menedžera i privatnih poduzetnika koje se grade na rubnim područjima Zagreba Ta katnica odskače od ostalih već po svom izgledu – dugačka je i uska, ali i po tome što je oblik elipse vrlo rijetko korišten u arhitekturi obiteljskih kuća u Zagrebu. Tlocrt joj je u obliku slova L, orijentirana je u smjeru zapad-jug, a sastoji se od dva dijela: veće osnovne tamnosive kuće od 250 četvornih metara za roditelje, na koju se nastavlja natkriti bazen dug 17 i širok osam metara, te manje za sina, koja ima oblik elipse, obložena je ciglom i ima 160 četvornih metara. U svakoj se nalazi prostrani, elegantni dvoetažni stan. U prizemlju osnovne kuće prostiru se kuhinja, blagovaonica i golemi boravak obložen drvetom, koji je pomičnim staklenim vratima odijeljen od bazena. Na katu se nalazi roditeljski spavaći apartman s luksuznom kupaonicom i manjim boravkom, te nekoliko gostinjskih soba. Do kata vodi otvoreno zavojito kameno stubište koje dominira ulaznim prostorom kao reprezentativan detalj na kojem je inzistirao vlasnik. Dnevni boravak se nastavlja u vrtni atrij, koji je zajednički, tako da je taj intimni dio zaštićen od automobila, susjeda i hladnoće sa sjevera.

Obje kuće su povezane – imaju zajednički podrum s pratećim sadržajima, kotlovnicu, prolazne hodnike i bazen, ali opet nisu konstruirane na načelu klasičnih urbanih vila. Dakle, nemaju zajedničko stubište i na svakom katu po jedan stan. Cijeli stambeni kompleks iznosi više od 600 četvornih metara. U prostranom dvorištu od četiri tisuće četvornih metara iskopani su teniski tereni i dizajnirana nadstrešnica za roštilj. Baza kuće je grubi tamnosivi, klesani kamen iz kamenoloma u Kašini, koji je također korišten za ogradu, garaže i pristupni dio, a dijelom i za interijer. “Kamen, kao i druge klasične materijale, koristili smo u modernijoj varijanti”, kaže Zidarić dodajući da se ovaj granitni kamen dobro uklopio i u interijer. Ćurković dodaje da materijale nikad ne biraju površno, na primjer, ciglu nisu odabrali napamet. “Ova kuća u Šestinama zapravo je derivat između ladanjske prema gradskoj kući pa smo tim materijalom htjeli prokomentirati ovaj lokalitet”, kaže.

Smatraju da se eksterijer i interijer ne mogu razdvajati i zbog toga im je posebno drago što su u Šestinama radili i unutrašnje uređenje. No Ćurković naglašava da ne rade totalni dizajn nego da nastoje vlasniku kuće ostaviti slobodu da sam sudjeluje u kreiranju svog doma. “Mi smo za fleksibilnost!” kaže. Njihov kreativan pristup vidljiv je u tome što su kuhinju, blagovaonicu i dnevni boravak te neke prateće prostorije obložili drvom, čime su dobili jedinstven funkcionalni prostor. “Pokućstvo ne smatramo primarnim u uređenju interijera; mnogo nam je važnije da možemo posebno dizajnirati kamin, vitrinu za televizor, bar ili komodu.”

Zoran Zidarić i Tomislav Ćurković zajedno rade od 1991., a biro “2 A” osnovali su godinu dana poslije. Veže ih poslovno i kreativno partnerstvo, a u prvih pet godina istaknuli su se uređenjem interijera. Najponosniji su na radove u Zračnoj luci Zagreb, gdje su uredili razne sadržaje, od prostora agencija Lufthanse i Croatia Airlinesa, do suvenirnice, informativnog pulta i kafića. No dizajnirali su i poslovni prostor tvrtke “Telektra”, kafić “Bonus”, interijer prodavaonice “Zri šport” i drugo. “Čak su nas prije dvije godine kolege arhitekti izabrali za redizajn interijera našeg strukovnog društva na Trgu bana Jelačića, ali do sada to još nije realizirano”, kaže Ćurković. Već su u to doba postali poznati po svom rukopisu iz kojeg je poslije proizašla stambena arhitektura. Zadnjih pet godina najviše rade obiteljske kuće s jednim ili dva stana, uglavnom u podsljemenskoj zoni koja se pretvorila u veliko gradilište: realizirali su ih deset, pet se upravo gradi, a pet trenutačno projektiraju. Premda kažu da su obiteljske kuće san svakog arhitekta, u ratnom i poratnom vremenu nije bilo zanimanja za gradnju takvih kuća.

Na pitanje koja je njihova arhitektonska vizija u projektiranju obiteljskih kuća, Ćurković je odgovorio: “Scenaristička!” Zapravo, žele postići naraciju u prostoru, kao da simuliraju neki film, pa kad napišu scenarij za kuću, krenu u akciju. “Zbog toga budućem vlasniku kuće stalno objašnjavamo svoju knjigu snimanja i puno vremena provodimo na gradilištu”, kaže i dodaje da oskudno koriste boje, uglavnom bijelu, sivu i crnu, te da inzistiraju na upotrebi materijala u prirodnom obliku.

Premda se njihove kuće na prvi pogled totalno razlikuju, ipak imaju zajedničku crtu, koja bi se mogla nazvati prepoznatljivim stilom biroa “2 A”. U radu se oslanjanju na tradiciju, najviše zagrebačku modernu, dakle, vrijeme između dva rata, kada je postojala dobra garnitura arhitekata i investitora i kada su nastale neke od vrhunskih kuća, na primjer, u Novakovoj ulici, kažu. To podrazumijeva jednostavnost i pročišćenost linija, tlocrta, oblika i fasade, a najviše racionalnu misao, ali i autorski, kritički pristup prema tradiciji.

Za Zidarića i Ćurkovića u ovom projektu kuće u Šestinama bile su intrigantne dvije stvari: prvo, investitor je pred njih postavio neobičan i težak program, što ih je posebno inspiriralo, a drugo, nije htio ni premodernu niti preklasičnu kuću. Zadatak nije bio nimalo lak i proces nastanka, od nacrta do realizacije, trajao je tri godine. Na dugačkoj i uskoj parceli investitor je htio sagraditi kuću s dva odvojena stana, ali s posebnim ulazima, te sa zajedničkim bazenom, garažom za četiri automobila i dodatnim prostorijama poput kotlovnice, ostave, društvenih prostorija i “vešeraja”. Arhitekti su se dva, tri mjeseca mučili s tlocrtima, a onda s oblikovanjem, koje je naposljetku bilo rezultat njihove suradnje s vlasnikom. Odmah su odlučili da oblikom, bojom i materijalom pokažu da je riječ o dva odvojena stana, što također nije tipično za zagrebačku arhitekturu zadnjih godina. Zidarić kaže da se kod nas više ne zna ima li kuća jedan, dva ili pet stanova. Naravno, arhitekti su vukli prema modernom i eksperimentalnom, što je investitora jako iznenadilo jer je mislio da se u takvoj kući neće osjećati ugodno. Činilo mu se da je previše hladna i asketska pa je stišavao njihove ideje. Naposljetku su se našli na zlatnoj sredini. No oni to ne doživljavaju negativno, kompromis prihvaćaju kao logičan slijed događaja u svom poslu.

“Arhitektura obiteljskih kuća podrazumijeva suradnju: moraju se poštovati želje investitora i zajednički pronalaziti rješenja, koja će zadovoljiti obje strane”, objašnjavaju svoj moto, dodajući da su obiteljske kuće zapravo san svakog arhitekta i krajnji domet struke. Napominju i to da nikad ne idu ispod zacrtanog praga i da uvijek nastoje pokazati autorski pristup. Da se nisu obazirali na sugestije investitora, kuća u Šestinama bila bi puno modernija, pa kažu da ona zapravo nije njihov reprezentativni objekt unatoč tome što je drukčija i posve netipična za zagrebačku stambenu arhitekturu. Predložili su moderniju varijantu kuće, koja je imala još čišće i asketskije linije bez suvišnih ukrasa i detalja, što je u skladu s prepoznatljivim stilom koji promovira njihov arhitektonski biro. Rado bi realizirali neki objekt u stilu tzv. hi-tech arhitekture, što je danas u svijetu jedan od vodećih pravaca, a u nas je to teško izvedivo zbog tehnoloških mogućnosti.

U prvoj varijanti jedna je kuća bila obložena drvetom, zelenim bakrenim limom i zelenim kamenom, a druga je bila bijela, što se investitoru činilo prehladno i prekruto. Onda su krenuli u omekšavanje i manju kuću dizajnirali u obliku elipse, a neiskorištene prostore pretvorili u natkrivene lođe, čime su svaku sobu povezali s prirodom. Vlasnik je bio zadovoljan takvim rješenjem, potvrdivši otvorenost prema eksperimentu. Drugi problem je bio bazen: naime, pitali su se hoće li bazen u nastavku kuće previše produžiti kuću. Zapravo, investitor se bojao hoće li kuća početi sličiti tvorničkoj hali. No, po Zidarićevu mišljenju, mnoge kuće u suvremenoj arhitekturi nalikuju na tvorničke hale, osobito u Nizozemskoj, gdje je popularna tzv. kontejnerska arhitektura. Zbog toga je sve do zadnjeg časa postojala velika dilema treba li prostor dnevnog boravka i blagovaonice odvojiti od bazena i napraviti tri odvojena objekta: uz dvije kuće još i treću s bazenom. Na kraju su se odlučili za spajanje bazena s dnevnim boravkom u jednom objektu, što se pokazalo zanimljivim rješenjem. Treće, objekt je trebalo i vizualno razdvojiti. Da postignu kontrast, ali i mekoću linija, manju kuću u obliku elipse odlučili su obložiti ciglom, koja će horizontalnim linijama još više naglasiti zaobljenost zidova.

Kažu da konačni izgled obiteljske kuće uvijek najviše ovisi o tome tko je investitor, kakve ima navike i prohtjeve, gdje živi i kakvom je arhitekturom dosad bio okružen, te naravno koliko je financijski moćan. Trenutačno Zidarić i Ćurković rade kuću za poznatog zagrebačkog staklara i u oblikovanju namjeravaju obilno iskoristiti tu zgodnu činjenicu. Na pitanje kakav je socijalni i obrazovni profil tipičnog investitora u Hrvatskoj, koji se potkraj 20. i početkom 21. stoljeća odlučio za gradnju vlastite kuće, Ćurković je na temelju desetogodišnjeg iskustva odgovorio da za njih ne postoji zajednički nazivnik.

“Investitori su šaroliki po strukturi pa je suradnja s nekima mukotrpna i teška, a s drugima brza i efikasna, što ovisi o informiranosti i otvorenosti prema novom i drukčijem”, kaže. “Često se dogodi da su na kraju za nove ideje otvoreniji upravo oni koji su se na početku najviše bunili. Naše klijente možemo svrstati u tri kategorije: od mlađih, intelektualno orijentiranih, koji rade kao menedžeri u bankama ili nekim poduzećima, preko privatnih poduzetnika, koji su ostvarili veliki uspjeh, do naših poslovnih partnera, recimo, građevinskih poduzetnika, koji su baš nas odabrali za projektiranje svog doma. Zanimljivo je da većina želi sličnu funkcionalnu organizaciju, dok samo neki inzistiraju na malo drukčije organiziranim vezama između kuhinje, blagovaonice i dnevnog boravka. Također, traže komfor i udobnost, a luksuz im nije primaran. No imali smo i onih koji su na svoj dom gledali kao na statusni simbol. Ali većina naših klijenata ipak veću pažnju obraća etici a manje pukoj estetici. Po svaku cijenu žele sačuvati privatnost i nisu skloni fotografiranju i pokazivanju u javnosti”, zaključuje Ćurković i dodaje da u njihov studio ipak dolaze oni koji otprije znaju što mogu od njih očekivati: pomak u arhitekturi i kulturi stanovanja.

Tvrde da kod ljudi još postoji strah od noviteta, pogotovo u tehnološkom smislu jer takve stvari smatraju neprovjerenima. Mlađi ljudi otvoreniji su prema eksperimentima. Jedan od razloga leži u činjenici što više putuju svijetom, makar i preko Interneta, pa se suočavaju s novim tipom stambene arhitekture. No, općenito gledano, većina arhitekata mora “obrazovati” svoje investitore i informirati ih preko specijaliziranih časopisa o tome što se novo događa u europskoj arhitekturi. Katkad moraju rušiti i ustaljene predrasude kao što je slučaj s ravnim krovom. Arhitektonski biro “2 A” ne želi raditi trendovsku arhitekturu jer smatraju da je to kratkog daha, a danas se teži originalnosti. “Ako otvorite neki inozemni stručni časopis u kojem je prezentirano deset obiteljskih kuća, vidjet ćete da je svaka autentična”, zaključuje Zidarić, dodajući da danas ne postoji stil nego samo ruka određenog arhitekta.

Unatoč tome, svaka njihova nova kuća modernija je od prethodne: kad investitori vide da je njihov prijašnji eksperiment uspio i da se obitelj dobro osjeća u tom drukčije dizajniranom prostoru, kočnice i strahovi popuštaju i lakše se upuštaju u pustolovinu. Tako će, na primjer, u prostranoj crvenoj obiteljskoj kući u podsljemenskoj zoni, koja se još projektira, pokazati specifičnu terasastu gradnju, koja podrazumijeva stanovanje na različitim razinama. Za kuću na Tuškancu karakteristično je da je stubište na uličnoj strani zamišljeno kao tampon-zona između ulice i intimnosti privatnog života. Kuća na Perjavici također prezentira poseban pristup: oduzimanje, a ne dodavanje. Naime, ulaz, dnevni boravak i spavaće sobe uvučene su unutra, dublje od vanjske opne, i zbog toga propuštaju u unutrašnjost onoliko prirode koliko stanar želi.