Objavljeno u Nacionalu br. 369, 2002-12-11

Autor: Zrinka Ferina

Prvi solo CD splitskog glazbenog producenta

Autor najljepšeg hrvatskog ljubavnog albuma

Dragan Lukić Lvky (32), splitski glazbenik, član grupe The Beat Fleet i producent koji stoji iza mnogih uspjeha Olivera Dragojevića, Dine Dvornika, Đavola i Damira Urbana, nedavno je izdao prvi solistički CD 'Ararita' koji su kritičari proglasili za najljepši hrvatski ljubavni album svih vremena

'Moj album 'Ararita' je potpuno životan a krenuo je iz osobnog obraćanja konkretnoj ženi''Moj album 'Ararita' je potpuno životan a krenuo je iz osobnog obraćanja konkretnoj ženi'Najljepši hrvatski ljubavni album svih vremena – tako su glazbeni kritičari opisali “Araritu”, prvi solistički album splitskoga glazbenika Dragana Lukića Lvkyja s kojeg je pjesma “Ti si More” već postala hit i osvojila prva mjesta na top-ljestvicama radiopostaja.

'Moj album 'Ararita' je potpuno životan a krenuo je iz osobnog obraćanja konkretnoj ženi' 'Za vrijeme turneje s Đavolima 1988. na autocesti Beograd-Niš zaletjeli smo se sa 120 na sat u kamion: bio sam klinički mrtav nekoliko minuta i doživio mističko iskustvo koje me potpuno promijenilo' 'Album 'Žena dijete', koji je Damir Urban radio sa mnom, napravio je velik preokret na hrvatskoj glazbenoj sceni: primjerice, Gibo mi često kaže da bi on, da ga nije čuo, još uvijek bio heavy metalac' 'Kurt Cobain je vjerojatno pukao kad je dospio na majice, upaljače i kemijske olovke: nisam siguran ni da bi se Isusu svidjelo kako ga prodaju na križu od 30 cm za 60 kuna a na onom od 90 cm za 120 kuna' Premda je riječ o solističkom prvijencu, 32-godišnji Lvky već je 15 godina jedan od najznačajnijih producenata na hrvatskoj glazbenoj sceni i čovjek čiji se talent krije iza najuspješnijih albuma Olivera Dragojevića, Tedija Spalata, Đavola, Dine Dvornika, Damira Urbana i, naravno, grupe The Beat Fleet čiji je član. Dio je scene koju mnogi vole nazivati “spli’ska dica”, a i potječe iz glazbene obitelji. Njegov je otac skladatelj i direktor Splitskog festivala, stric mu je tekstopisac, sestra pjeva u skupini Perle. Glazbeni mu je uzor pokojni Toma Bebić kojeg mu je otkrio djed Ante Šegedin, s kojim je do sedme godine živio na Korčuli. Osim glazbom, bavi se i kazališnom umjetnošću, glumio je u nekoliko predstava splitskog HNK, a s članovima TBF-a osnovao je kazališnu skupinu “Odron” te su snimili i tv sapunicu “Didino zlato” što će se uskoro početi prikazivati na HTV-u.

Premda su albumi koje je on producirao a koji su nagrađeni brojnim Porinima i nagradama Crni mačak značili prekretnice na hrvatskoj glazbenoj sceni (spomenimo tek “Vrime” Olivera Dragojevića, ”Žena, dijete” Damira Urbana i “Uskladimo toplomjere” TBF-a), prošlog je tjedna, dan nakon zagrebačke promocije “Ararite”, Dragan Lukić Lvky radoznalo čitao recenzije svog prvijenca. No one kojima se najviše veseli ne objavljuju se u novinama niti se emitiraju na televiziji, nego mu stižu na kućnu adresu, na dopisnicama koje su umetnute u knjižicu albuma i koje pozivaju kupce albuma da napišu na njima neku mudru izreku i nacrtaju vlastitu “Araritu”. Naziv albuma, objašnjava Lvky, ima višeslojnu simboliku, a najjednostavnije rečeno, Ararita je notarikon sastavljen od prvih slova hebrejskog izraza: “Bože, jedan je Tvoj početak, jedan je Tvoj Duh i Tvoja promjena je jedna.” Lvkyjeva Ararita je i djevojčica s čarobnim štapićem u ruci i vjenčićem od margareta na glavi, za neke je to mjesto ili stanje kojem teže, za neke ono iz kojeg su potekli, izgubljeni raj, za neke ptica u letu. Odličan odaziv publike pokazao je da Lvky nije pogriješio što ni pjesmama ni mudrim izrekama koje je stavio na omot albuma nije nimalo podilazio masovnom ukusu.

“Ispostavilo se da je koncepcija omota kao slikovnice za odrasle u kojoj su crteži Mare Milin, mudre izreke i dijelovi knjiga koji govore o duhovnim vještinama predaka, suptilan način kojim sam uspio postići željeni rezultat. Kartoline koje su umetnute u CD počele su mi se vraćati iz Kopra, Ljubljane, Duge Rese, Kastva, Zaboka, Pule, Splita, Zadra i Zagreba. Dirnule su me, potvrdilo mi se još jednom da kod nas ima jako puno dobrih ljudi, ali se valjda radi ‘tekovina’ današnje civilizacije boje sami sebe i bilo kakve ljudske i otvorene reakcije. To me s jedne strane jako zabrinjava jer je sve očitije da su ljudske vrijednosti u današnjoj civilizaciji na potpunoj margini. Zato me još više raduju reakcije na dopisnicama. Ljude samo treba na pravi način potaknuti da se otvore i oni uzvraćaju istom mjerom bez ikakve zadrške.”

NACIONAL: Zašto ste tek sada izdali solo-album, je li vam prije za to nedostajalo samopouzdanja? – Ne bih rekao da mi je nedostajalo samopouzdanja. Prije sam radio druge stvari. Tada sam razmišljao o svijetu i životu na drukčiji način i imao potrebu izražavati se na drugi način. Uvijek sam bio autor, tekstopisac i skladatelj i izvođač, iz mog gledišta nije uopće bitno biti u prvom planu. U ovom slučaju je jednostavno prevladalo moje mišljenje kao glazbenog producenta da nitko neće moći interpretirati ove pjesme tako dobro kao ja sam.

NACIONAL: Smatra vas se čovjekom koji je stvorio Urbana, zašto ste prekinuli suradnju? – Ima jedna krasna kineska misao koja kaže – samo promjena je vječna. Mislim da se odgovor na to pitanje nalazi u njoj. Damir i ja se znamo mnogo godina, još iz Laufera, radio sam im prvi album. Za vrijeme rata doživjeli su ekspanziju, a kad su se raspali, 1996., Damir me nazvao i ponudio mi da poslušam pjesme koje je napisao. Poslao mi ih je i svidjele su mi se, dobili smo studio u Lovranu i tako je nastala “Otrovna kiša”. Od samog početka snimanja nametnuo sam vrlo visoke i tehničke i umjetničke standarde, koje Damir možda tada nije očekivao. “Otrovna kiša” je bila prvi impuls velikog preokreta na hrvatskoj glazbenoj sceni. Imala je veliki hit “Nebo”, ali je album u cjelini bio prilično hermetičan. Damir i ja smo tada funkcionirali kao braća i na “Otrovnoj kiši” je izašao svijet koji smo tada nas dvojica u potpunosti dijelili, bilo je poratno stanje, opća beznadnost u društvu. Godinu dana poslije Damir je napisao nove pjesme koje autorski nisu bile puno drugačije od onih na “Otrovnoj kiši”, ali shvatio sam da je trenutak da se napravi album koji će biti potpuno ekstrovertan i tako je nastao album ”Žena dijete”. Na njemu su primijenjene neke aranžmansko-produkcijske novosti koje se dotad u nas nisu primjenjivale i tek je taj album napravio veliki preokret na hrvatskoj glazbenoj sceni. Primjerice Gibo mi često kaže, da nije bilo albuma ”Žena dijete”, on bi još uvijek bio heavy metalac. Tada je, kaže, prvi put shvatio da njegove pjesme mogu zvučati potpuno drugačije i zato “Judi, zviri i beštimje” zvuče kako zvuče.

NACIONAL: Je li vam danas krivo kada ljudi misle da ste vi inspirirani Gibonnijem, a iz ovog što ste upravo rekli proizlazi da je on zapravo inspiriran vašim radom? – Svi smo mi međusobno inspirirani. Meni “spli’ska dica” puno znače, nas sedmorica smo zajedno 80-ih počinjali u garažama i čak smo se 1990. pojavili svi zajedno kao Plavi Split s prvom domoljubnom pjesmom “Moj dom”. “Spli’ska dica” mi puno znače i zbog osjećaja da smo stalno svi tu negdje i iako se s nekima ne vidim po pola godine, godinu, a s nekima se stalno družim, uvijek imam osjećaj da smo si bliski. Kad Gibo ili Tedi naprave nešto novo, znaju da ja to promatram odnekud, da ćemo se čuti i pomoći jedan drugome. Dok sam radio svoj album u tri ujutro u studio je znao banuti Ban s burekom i jogurtom, šta ćeš lipše.

NACIONAL: Dobro je da se držite skupa s obzirom na to da se Split pokazuje kao vrlo netolerantna i ratnički orijentirana sredina. – Imam osjećaj da smo baš mi sposobni ljudima pokazati da ljudske vrijednosti ipak još vrijede za najveće blago i da je potpuno pogrešna ova trenutačna civilizacija mobitela i jumbo-plakata. Ljudi koji godinama vode Hrvatsku prodali su nam priču da smo dio zapada i da ovdje vlada demokracija, čak znaju govoriti da smo po slobodi tiska jedna od najdemokratičnijih zemalja u Zapadnoj Europi. Međutim, uvjeren sam da ti ljudi vrlo rijetko silaze među narod i da ih ne zanima puno što ja svaki dan s balkona gledam kako ljudi kopaju po kontejnerima. Demokracija nisu četiri jumbo-plakata i novi HT-paket, to je najobičnija maska koju su izmislili da bi od ovih naših ipak ne dovoljno prosvijetljenih ljudi radili ovo što rade. Pritom mislim i na sadašnju i na prošlu vlast. Poslije svega što je ova zemlja prošla to što rade ljudima je ispod svake kritike, to je degutantno i meni se od toga povraća. S obzirom na sve, možda smo baš mi, “spli’ska dica”, sposobni kroz svoje pjesme i način izražavanja pokazati ljudima da još ima nade i da se ne boje činiti dobro.

NACIONAL: Ne obeshrabruje vas situacija u kojoj Thompson puni stadione i sportske dvorane? – Ne obeshrabruje me ponajprije zato što Thompsona poznajem i znam da je on vrlo dobar i iskren momak, ovo što se oko njega događa on uopće ne kontrolira. Ali ima jedan drugi segment, to je teorija jednog od mojih najboljih prijatelja, Gorana Baraća Bare, o 40.000 ljudi koji nas sve zajebaju. Kad Goran Ivanišević osvoji Wimbledon, na doček mu ne dolaze nikakvi autobusi iz Frankfurta, Kopenhagena, Mostara i ne znam odakle sve ne. A na koncert Thompsona na Poljudu ili u Zagrebu ili u Frankfurtu ili na skup Svi smo mi Mirko Norac dolaze autobusima iz svih krajeva Europe. To znači, ako na Thompsonovu koncertu ima 40.000 ljudi i svi dolaze autobusima prvo u Split, pa u Zagreb, pa u Frankfurt, da je to uvijek tih istih 40.000 ljudi koji samo idu okolo tim autobusima i stvaraju privid da je ogromna masa Hrvata zaluđena time. Baš taj privid je politička igra, jedna opcija je u to uložila novac kako bi pokazala zube, čak ne toliko Hrvatskoj koliko svijetu od kojega smo tražili da nas prizna i primi. Sad kad svijet kaže – dobro vi ste dio Europe, ovo su pravila po kojima se u Europi igra – ti isti se javljaju i viču da nama neće nitko govoriti kako ćemo igrati. Njih jedino zanima kaos jer u kaosu mogu raditi svoj posao, a njihov posao je kriminal, šarlatanstvo i pljačka. U tome uspijevaju već dugo godina, a da nitko nije završio u zatvoru.

NACIONAL: I u svemu tome vi ste, nakon snažnog socijalnog angažmana u TBF-u, sad odlučili mirno sjediti i pisati ljubavne pjesme? – Zbog svega, zato što smo trenutačno u takvome rasulu da nas nekoliko autobusa može držati u šahu, ja sam se opredijelio za Severininu opciju – ja samo pjevam, ja samo sviram.

NACIONAL: Kako reagirate na brojne ocjene kritičara koji “Araritu” nazivaju najljepšim hrvatskim ljubavnim albumom? – To je stvarno ogroman kompliment i zasigurno veliki poticaj da i dalje radim to što mislim i osjećam. S druge mi je strane neugodno jer pomislim – pa tko sam ja da bih napravio najljepši ljubavni album u Hrvata? Ima toliko lijepih ljubavnih albuma kod nas, da ne nabrajam sve od Tome Bebića do Arsena Dedića i Marijana Bana, tako da bih teško sebe mogao prihvatiti kao neku referentnu veličinu. Ali ako je netko uspio prepoznati moje osjećaje na albumu, to znači da oni nisu toliko osobni kao što sam mislio, nego su univerzalni.

NACIONAL: Ali sigurno su krenuli iz intime i osobnog obraćanja konkretnoj ženi? – Sigurno da jesu. “Ararita” je potpuno životan album, on opisuje jedno razdoblje moga života, ne treba ići u detalje.

NACIONAL: U knjižicu albuma stavili ste ulomke Isusovih riječi, citirate Lao Tzua, začetnika taoizma. Koju religiju prakticirate? – Nemam potrebu pripadati nekoj organiziranoj religiji kao instituciji. Elementarna teorija kršćanstva je jednako savršeno sveta kao i islamska, taoistička ili hinduistička, ili budistička. Uglavnom je institucija ono što tu religiju ili životnu filozofiju profanira. Isus Krist sigurno nije razmišljao o ulozi koju će mu kršćanstvo puno kasnije dodijeliti. On je kao čovjek koji je hodao zemljom bio toliko normalan i istinit da ga većina nije mogla shvatiti. Svjetina obično ne može podnijeti da se među njima nalazi netko toliko normalan, istinit i pravedan pa na kraju tog čovjeka u pravilu snađe nevolja, razapnu ga ili ga bace zvijerima, međutim poslije ga uzmu kao legendu i na njemu izgrade sve što izgrade. Kad vidim da se na tržnici prodaje Isus na križu od 30 cm za 60 kuna, onaj malo veći za 90 a najveći za 120 kuna, nisam siguran da mu se to baš sviđa. Vjerojatno je to jedan od razloga zašto se ubio Kurt Cobain. Kad je sebe koji je došao iz garaže počeo viđati na tekama, kemijskim olovkama, upaljačima i majicama i shvatio da uopće više nema pojma tko to kontrolira, da je to postala inteligencija odvojena od njega, vjerojatno je tu pukao pa se ubio. Ali najveći zadatak svakog čovjeka je da sebe izgradi na duhovnom planu jer Bog se želi useliti samo u pravilno uređeni hram.

NACIONAL: Koliko ste o takvim temama mogli razgovarati s društvom s kojim ste odrastali, družili se i s kojim ste i danas u privatnim i poslovnim vezama? – Nisam odrastao u širem glazbenom društvu, imam prijatelje s kojima sam zajedno počinjao pa smo još i danas u istom điru, to su primjerice Ban, Gibo, Tedi koji je malo stariji od nas ali je uvijek bio s nama. Olivera ne mogu uvrstiti u taj krug makar se često družimo, ali on nam je svima ćaća. Tu je i ekipa iz TBF-a koji su redom svi mladi intelektualci. Nikad nije bilo problema u komunikaciji te vrste. S Gibom s kojim se znam često naći na kavi vrlo rijetko pričam o glazbi. Uglavnom pričamo o sociološkim i duhovnim stvarima, razmjenjujemo mišljenja o tome što bi trebalo mijenjati u društvu. K tome mislim da čovjek koji imalo radi na svom unutarnjem biću za razgovor o tome ne mora koristiti isti jezik ni isti izvor kao i njegov sugovornik. Kad je netko svjestan svoje individualnosti, jedini uvjet za kontakt među ljudima, pa tako vjerojatno i između Busha i Saddama Husseina, jest mir, tolerancija i istina. Ako se čovjek trudi da u sebi pokrene klicu i počne razmišljati na način da je slobodan jedino kad je istinit i tolerantan, tada posjeduje najjače oružje, a to je unutarnji mir.

NACIONAL: Kada ste počeli iščitavati spise koje citirate na omotu svog albuma? – Mogao bih se djelomično vratiti u najranije djetinjstvo i pričati kako sam odrastao na Korčuli sa svojim djedom Antom i kako sam već tada bio obasut nekim iskonskim stvarima, međutim tada toga nisam bio svjestan. U duhovni rad na sebi i iščitavanje sebe iznutra svjesno sam krenuo nakon prometne nesreće koju sam doživio 1988. Dogodilo se to za vrijeme jugoslavenske turneje s grupom Đavoli, kada smo na autocesti Beograd – Niš pri brzini od 120 kilometara na sat naletjeli na kamion koji je bio parkiran u zaustavnoj traci. Neno Belan i ostali članovi imali su lomove na rukama i nogama, a ja sam imao teške ozljede. Tada sam doživio svoje prvo mističko iskustvo, bio sam klinički mrtav nekoliko minuta i tada iskusio da zaista nešto postoji s one druge strane, da je to živi svijet koji ima svoje različite nivoe i zakone kao i ovaj materijalni.

NACIONAL: Možete li prepričati svoje sjećanje na to iskustvo? – Najdojmljivije je da sam odluku da umirem zapravo donio sam. Bio sam jako jako loše, polomljen, sav u krvi i vozili su me na sjedalu nekog starog “stojadina” na hitnu. Već tada sam, shvativši u kakvom sam stanju, pomislio da sam gotov. Cijelo sam vrijeme bio svjestan svega. U jednom trenutku mi je glavom prošla misao – pa što, ako već trebam umrijeti, dobro, idem. U tom trenutku odluke dolazi do osjećaja koji nikad prije nisam doživio. To je uravnoteženje svega, kao da se cijeli svemir i vaša percepcija svemira odjednom uravnotežila, sve je postalo vrlo čisto, jasno i kristalno bistro, sve stvari, cijeli život, svi događaji. I u tom trenutku sam se samo pustio i osjetio savršenu mirnoću. Takvu mirnoću nikad prije ni poslije nisam osjetio. Savršeni mir. Vjerojatno se tada događa, što sam saznao poslije, kad sam počeo puno čitati o tome, napuštanje fizičkog tijela, prelazak u astralni život. U trenutku kad se pustiš, kao da se tri dimenzije skupe u jednu točku, cijeli svemir kao da se fokusirao u nju i tada sam doživio svemir kao bijelu ravninu. Nakon toga sam s visine gledao svoje tijelo, liječnike kako me reanimiraju i u jednom trenutku sam donio odluku da se vraćam nazad. Vratio sam se u tijelo i svega toga sam i danas svjestan.

NACIONAL: Jeste li u bilo kojem trenutku kliničke smrti osjetili strah? – Samo u trenutku nesreće i u prvih 15-ak minuta nakon sudara, za vrijeme izvlačenja iz kombija.

NACIONAL: Imate li objašnjenje zašto ste se vratili u tijelo? – Ne znam. Vjerojatno je to bila stvar volje koja je naša najjača snaga, vjerojatno sam htio još nešto reći. Možda zbog “Ararite”.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika