Vjekoslav Šutej "u akciji"Kad je svjetski poznati hrvatski dirigent Vjekoslav Šutej prvi put bio u bečkoj Operi, imao je 17 godina, stigao je “fićom”, a kravatu je unajmio jer se bez nje nije moglo ni stajati na galeriji.

Danas, bliži se svom stotom nastupu pod slavnim krovom bečke Opere, dirigiranje Božićnim koncertom iz Beča donijelo mu je svjetsku popularnost, a prošloga je tjedna “osvojio” i treću instituciju te glazbene metropole – prvi je put dirigirao u kući Bečke filhamonije, Musikvereinu.

U međuvremenu, diplomirao je dirigiranje, proveo u Zagrebu tri godine na burzi bez posla, bio u angažmanu u nacionalnim kazališnim kućama u Zagrebu i Splitu, zatim u operi u Houstonu, Veneciji i Sevilli, dirigirao na stotinama koncerata po cijelom svijetu, surađivao s najvećim opernim pjevačima današnjice i prodao milijune snimki svojih koncerata.

Na bečkom nastupu sa Zagrebačkom filharmonijom i, kao solistom, drugim hrvatskim glazbenikom svjetskog glasa, hornistom Radovanom Vlatkovićem, izveo je glazbu Dmitrija Šostakoviča, Blagoja Berse i Richarda Straussa, a s pozornice ispraćeni su ovacijama. Nakon toga za hrvatske je glazbenike i druge uzvanike državni tajnik za umjetnost i medije Franz Morak priredio primanje: uzvanicima je bilo dovoljno da, u hladnoj prosinačkoj bečkoj noći samo prijeđu Bosendorfererstrasse i nađu se u jednom od najotmjenijih bečkih hotela, Imperialu.

NACIONAL: Prvi ste put dirigirali u Musikvereinu. Kako ste se osjećali u domu Bečke filharmonije? – U Beču sam imao puno velikih događaja. Kad smo radili četiri božićna koncerta, nastupali smo u raznim dvoranama, vrlo lijepim, ali baš nikad u Musikvereinu. Bilo mi je vrlo ugodno sinoć, prostor je prekrasan. Naravno, on je najpoznatiji po novogodišnjem koncertu, koji svi gledamo onoliko dugo koliko godina imamo.

NACIONAL: U bečkoj Operi dirigirali ste do ovog ljeta 82 puta. Je li se otad broj povećao? – Da, na 87. Sljedeće godine slavim stotu predstavu, u ožujku, a imam ugovor s njima do 2005./06., za još pedesetak predstava. U svemu, imat ću oko 160 predstava, što je dosta značajno i lijepo.

NACIONAL: Vaš prijatelj Jose Carreras rekao vam je da ne dirigirate u Beču previše, jer taj je grad nemilosrdan, zasiti se i odbaci glazbenike. Niste ga poslušali? – Pa, držim se toga. U Beču sam debitirao prije devet godina, a devet, deset predstava godišnje nije prevelik broj. Ove sam godine prvi put to premašio, pa ih imam dvadeset. Bitno je ne preforsirati se u početku. Meni iz godine u godinu ide sve više koncerata.

NACIONAL: Beč ste prvi put i “osvojili” baš velikim koncertom s Joseom Carrerasom. – Mogao bih reći da sam ušao u Beč na velika vrata, koncertom u Schonbrunnu, za nekakvih 15 tisuća ljudi. To je bilo moje prvo dirigiranje u Beču, na moj rođendan, 31. srpnja, a imali smo 16 dodataka. Osam arija je bilo u programu, a 16 je dodano, tako da je u 1 jedan sat po ponoći policija prekinula koncert, jer smo imali dozvolu samo do 11 sati. Bio je to velik događaj, jer je to bio prvi bečki koncert slavnog tenora nakon bolesti, s orkestrom. A Carreras je baš ljubimac Beča! Kad god dođe, na Ringu su španjolske zastave, kao da je došao španjolski premijer.

NACIONAL: Doista ste se udomaćili u Beču. Što to znači glazbeniku? – Moram reći da imam najveći respekt prema Beču odmalena, ovamo sam dolazio s tatom, u “fići”, gledali smo s galerije Staatsoper. Prvi put sam bio 1968., sa 17 godina, unajmio sam kravatu jer je nisam donio, a u to doba još nisu puštali bez kravate ni na stajanje. A meni je to bila najveća “crkva” za operu, uopće za glazbu. Kad sam 1992. debitirao u toj kući s “Pikovom damom”, sjećam se da sam tri puta prošetao oko kazališta prije nego što sam ušao na probu, jer nisam mogao vjerovati da mi se to događa. U Beču je Opera pojam, koncerti se održavaju tjedno i njena je popularnost ogromna. To vam je jedna operna tvornica u kojoj 1. rujna počnu predstave i 30. lipnja završe, sa samo nekoliko dana pauze godišnje. Podatak je upravo nevjerojatan, ali ove godine imali su 58 naslova na repertoaru, tako da je to u zadnjih 100 godina, uz Metropolitan i Scalu, jedna od tri prve operne kuće svijeta. Hvala bogu da sam se tu održao, jer je to najvažnije.

NACIONAL: I svjetsku popularnost stekli ste u Beču, božićnim koncertima početkom 90-ih. – Tu sam upoznao Dianu Ross, Natalie Cole, Charlesa Aznavoura, divna poznanstva. Charles Aznavour, koji je imao već 70-ak godina u to doba, prekinuo je generalnu probu i rekao mi: “Čuj, cijeli život moji Cigani sviraju onako kako ja pjevam, a sad bi ti da ja pjevam onako kako ti dirigiraš! Ja to ne mogu.” Prodali smo više od dva milijuna snimki prvog Božićnog koncerta u Beču, a ako prošećete danas Bečom, ili bilo kojom metropolom, pogotovo u ovo predbožićno doba, ima ga u svim izlozima. To je treći “klasični” CD po prodaji na svijetu. Najbolju prodaju imala su “Tri tenora”, pa onda snimka o tome kako se snimala glazba u “West Side Story” s Leonardom Bernsteinom. Mi smo treći.

NACIONAL: Kakva je bila atmosfera na tim božićnim koncertima? – Meni uvijek jako tužna! Jer u to je vrijeme kod nas bio rat. A to je bilo toliko blizu, za tri sata autom biste došli iz užasa u neviđeno veselje, ljepotu božićnog Beča.

NACIONAL: Bilo je govora da ćete i ove godine dirigirati Božićnim koncertom. – Ne, neću, ja nisam smio više dirigirati. Direktor bečke Opere rekao mi je- ako nakon četiri novogodišnja koncerta dirigiraš još jednim, ja ti za Operu više ne mogu dati ugovor. Naime, ljudi su me počeli previše poistovjećivati s Božićnim koncertom. Ti koncerti donijeli su mi popularnost, veću od bilo čega drugog. Ali ja sam dirigent, a to je bilo kao da postajem “dirigent od Božićnog koncerta”.

NACIONAL: S Božićnim koncertima iz Beča opera je postala opet svjetski popularna, zahvaljujući i vama. – I mom menedžeru u to doba, producentu Mariju Dradiju, koji je ostvario možda dvije najveće ideje u glazbenom životu u novije doba, koncert trojice tenora u Karakalama i Božićni koncert. Njegova ideja potpuno je u diskografskim kućama promijenila politiku prema klasičnoj glazbi, pogotovo prema tenorima. Nije nitko mogao misliti da će oni prodati 20 milijuna CD-a, što je tiraža Michaela Jacksona ili Madonne. Nakon Karakala, sljedeći projekt bio je “Božić u Beču”. Bili su to koncerti za milijardu-dvije ljudi u televizijskim prijenosima.

NACIONAL: Otišli ste iz Hrvatske na samom početku 90-ih, radili po svijetu, sjajno vam je išlo. Zašto ste se vratili? – Moram reći, nisam nikada otišao. Neko sam vrijeme živio vani, od 1989., zapravo 1990., do 1995. kad sam shvatio da ipak hoću živjeti u Hrvatskoj. Jer ste uvijek, kamo god dođete, stranac. U Italiji je to značilo svaka tri mjeseca stajati u redu na policiji i dobivati dozvolu boravka. Iako sam bio direktor jednog od najeminentnijih njihovih teatara, La Fenice u Veneciji, morao sam stati u red i biti maltretiran od njihove policije. Drugo, uvijek si stranac, u smislu “on nije naš”. To nije ovo što se sinoć dogodilo u Beču, da smo bili svi “naši”. Ili me je možda jedna rečenica vratila u Zagreb. Mnogo sam naših ljudi upoznao u Americi, koji su uglavnom svi uspjeli u životu, imali prekrasne kuće, ali svi su govorili: ”’E, da mi je to tamo.” U Hrvatskoj. Pomislio sam, zašto da ja to cijeli život govorim, i vratio sam se u Hrvatsku još 1996. Sad mi je baza u Zagrebu. Kad ne radim, onda sam u Zagrebu. U zadnje vrijeme uglavnom radim u Europi, počeo sam otkrivati Njemačku.

NACIONAL: Grand opera Houston bila je vaš inozemni početak, ubrzo je došla Venecija, pa Sevilla. Možete li se prisjetiti tih napornih dana? – Otišao sam na jedan mali festival u New Jersey, tamo sam došao prvi put dirigirati “Carmina Burana” i drugi me dan nazvalo nekoliko menedžera iz New Yorka – imam li agenta i treba li mi. Postao sam odmah muzički direktor tog festivala i to sam ostao sljedeće četiri godine. Dirigirao sam i u San Franciscu i Washingtonu, a kad sam 1990. došao u Houston, napravio sam jednog “Rigoletta” i odmah postao glavni gost dirigent. Sljedeće godine su mi u Houstonu, jednoj od prve tri američke operne kuće, ponudili mjesto muzičkog direktora opere. Nisam nikad živio u Americi, nego sam odlazio tamo tri puta godišnje po 50-ak dana, u jesen, zimu i proljeće, jer sam imao ugovor od tri premijere godišnje. U to vrijeme već sam postao direktor u Veneciji, a uskoro sam i u Sevilli postao umjetnički direktor filharmonije. Zapravo, osnovao sam filharmoniju, čuo četiri i pol tisuće muzičara po cijelom svijetu da bih napravio jedan orkestar od 100 ljudi u Sevilli. Tako da sam dvije godine bio istovremeno na tri mjesta, paklenim tempom, i tako do 1997., ‘98. Od tada nemam nigdje stalnu poziciju.

NACIONAL: Tako ste odlučili? Zašto? – Dok sam sve to radio, propalo mi je dosta odličnih poslova, pa sam u zadnje tri-četiri godine bez stalne pozicije, baš zato da mogu dirigirati gdje hoću, a zovu me. Zadnje tri-četiri godine idem barem jednom godišnje u Tokyo. U Beču mi je najljepše jer sam blizu kući. Prije mjesec dana imao sam veliku svečanu predstavu u Berlinu, u Deutsche Operi. Poslali su mi nakon tri dana, to mi se još nikad nije dogodilo, ugovor za sljedeću godinu, za osam predstava.

NACIONAL: Radili ste, i bili prijatelj s Carrerasom u doba njegove najveće popularnosti. Koje su mlade pjevačke zvijezde u svijetu, s kim danas radite? – Dođite na sljedeći dubrovački festival! Ili pogledajte prošli. To su moji neki frendovi koji su sada još mladi, a mi obično doznamo nakon 15, 20 godina da su bili u zenitu, kad dođu njihovi CD-ovi do nas. Sigurno je Španjolac Ramon Vargas danas nova zvijezda. Nova plejada bili bi Vargas i Roberto Alagna, dvojica tenora koji su već naslijedili veliku trojicu. Prošlog tjedna bio sam u Munchenu s Vargasom, imao je jedan gala koncert gdje je bilo potpuno ludilo. Od žena, doći će ovo ljeto u Dubrovnik Čileanka Cristina Gallardo-Tomas, sopran koji puno pjeva u Beču, Salzburgu, Scali. Sjajan bariton je Carlos Alvarez, iz Malage, s kojim sam radio kad sam bio u Sevilli. On sljedećeg mjeseca pjeva četiri Don Carlosa sa mnom u Beču. Uglavnom su najpopularniji tenori, jer tenor je tenor.

NACIONAL: Zašto ste sami za sebe rekli da ste poslije premijere ili važnog nastupa zločesti? – Zločest, u smislu umoran. Poslije premijere spavam tri sata, još uvijek sam pod adrenalinom. Zločestiji sam kad ne uspije, a ne uspije svaki put. Ne dogodi vam se svaki put ovo što se sinoć dogodilo, ja vrlo rijetko kažem da sam dokraja zadovoljan, a onda ne možeš biti nešto strašno fin i dobar, ide ti puno toga na živce. A sinoć, ja bih samo ponovio što je rekao prvi tajnik austrijske vlade Morak na prijemu u “Imperialu”, a to je rečenica koju ja 10 godina hoću čuti od nekoga u Hrvatskoj, što tumačim i bivšoj vlasti i ovoj sadašnjoj – da je kultura strašno važna, i nek se ne uvrijedi ministar Picula koji je bio prisutan, rekao je da je ovaj koncert “vrhunac vanjske politike Hrvatske”. Lako je biti prvi u selu, nemojte mi staviti tu rečenicu u naslov, jer ne mislim da je Zagreb selo, ali u Beču je bilo u zadnjih mjesec dana sigurno 15, 20 orkestara iz cijelog svijeta, pa su ih ljudi slušali – ako ih je ovo sinoć oduševilo, onda smo jako dobro prošli.

NACIONAL: Ipak, često se spomene vaša nezgodna narav, ponekad i kao razlog što u Hrvatskoj malo dirigirate. – Dirigirao sam u Baletu u zagrebačkom HNK, a u Splitu sam bio pet godina honorarni direktor Opere. Otišao sam 1989. jer sam ono što se moglo u našoj zemlji učinio. Za jednog dirigenta važno je da radi sa što boljim orkestrima, da kroz to i ja postanem bolji… Dogodio mi se put koji sam samo sanjao, volim reći da sam prohodao svoj san. Nisam nikada otišao zbog nekog sukoba, to je bio moj normalan put dalje. A u životu se dogode sukobi. Imao sam probleme samo na početku, kad sam bio na burzi rada, kad sam diplomirao, ali to je bilo na samom početku, od 1975. do 1978. Tada sam imao raznoraznih problema, jer sam bio mlad, jer sam mislio da moram sve odmah, sutra sve imati, kao i svaki drugi ambiciozni mladi čovjek. Danas, kad imam 50 godina, meni je potpuno jasno da isti problem ima mladi liječnik, inženjer, i to ne samo u našoj sredini, nego u svakoj.

NACIONAL: Obitelj vam je bila glazbena, jedan ste od onih što su prohodali u kazalištu. – Tata me odmalena vodio u deset ujutro na probe. Nastupao sam u “Madame Butterfly” s dvije i pol godine, a tata je bio Pinkerton. Često se sjetim priče moje kćeri kad je imala dvije godine. Moja je sestra bila glumica, moja bivša supruga je plesala, moja majka je bila doktor prava i pjevala je u kazalištu, moj tata je 40 godina pjevao, bio je jedan od prvih tenora u bivšoj državi. Onda je moja kći pitala drugu baku: “A gdje je tvoje kazalište?” Eto, u tom svom rodnom gradu Rijeci ja sam prije tri dana dirigirao u “Ivanu Zajcu” ovaj isti koncert i, nećete vjerovati, Zagrebačka filharmonija prvi put u svojoj povijesti, dužoj od sto godina, svirala je u Rijeci!

NACIONAL: Jeste li oprostili svom rodnom gradu što u njemu niste postali intendant nacionalnog kazališta, iako ste se natjecali? – Nisam se ja “natjecao”. Ni za sva ova moja mjesta po svijetu nisam bio na “natječaju”. To nisu politička zanimanja, gdje vas “biraju”, to su kod nas izmislili. To je struka, netko mora odlučiti da hoće toga i toga. Netko mene mora pitati – hoćeš li ti to raditi, pa ćemo se onda dogovoriti. Rijeka je davno prošla, nema smisla o tome sada ni govoriti… Meni je bilo tužno vidjeti da HNK u mom rodnom gradu ne postoji. Mjesečno su igrali sedam večeri. Rekao sam im – igrajte tombolu, bilo što, upalite svjetla navečer u kazalištu. Tako je došlo do nekih razgovora o mojoj intendanturi. Moram reći, do danas, evo do 2003., još uvijek nitko nije napravio model kazališta kakvo bi trebao biti u Hrvatskoj. Ništa nije drukčije nego što je bilo u Jugoslaviji. A mi smo sad u kapitalizmu. Osim toga, nemate nigdje na svijetu da su u istoj zgradi drama, balet i opera, u Rijeci još i Talijanska drama. No, u Rijeci, mene su baš novinari raščerupali, i to zato što sam se usudio tražiti stan. Ja sam u to doba u Sevilli zarađivao pristojan novac, pa sam računao, ako bih za intendantski mandat dobio stan, bilo bi to jedno desetak puta manje novca nego u Sevilli, to mi se činilo pošteno. Kad je sve puklo, rekli su mi da to nije trebalo tako javno reći, a ja sam mislio da se o javnom novcu mora razgovarati javno. Pogodilo me to, ja sam imao tada 48 godina i želio sam u svojim najboljim godinama otići u Rijeku, pomoći njima napraviti teatar.

NACIONAL: Što danas radite kad ste u Hrvatskoj? – Više vremena sam na brodu nego u Zagrebu. Idem u Biograd svaki mjesec. Evo sad, čim dođem iz Beča, u nedjelju, idem na more loviti lignje dva, tri dana po Kornatima. Kako se na brodu snalazim? Nadam se, kao i u dirigiranju. Oduvijek sam imao neki brod, nisam šminker koji je sad kupio brod. Imao sam najmanji kaić, a 6-metarskom jedrilicom svakog sam ljeta sam putovao od Rijeke do Dubrovnika, prije 20 godina. Supruga i ja smo sada sami na brodu, ja nemam mornare, nemam kapetana, brod sam kupio za sebe, da se veselim i radim nešto drugo od onog što inače radim. I motore sam popravljam, i farbam. A ima puno posla, brod je 15 metara dug i 25 tona težak, s tri motora, generatorom, treba to servisirati. Jedino ako treba rastaviti cijeli motor… ali ja sam ona generacija od “fiće”, kao student sam imao “fiću” i onda smo doma getribu i motor rastavili na kuhinjskom stolu, tako da sam naučio što je motor.

NACIONAL: Ljetos ste u Dubrovniku stanovali dva mjeseca na brodu, vozili se motorom, a bili ste direktor glazbenog programa. Je li to bilo ljudima malo čudno? – Nadam da nije. Ali ni motor nije nešto novo. Kao student vozio sam se na “tomosu” automatiku, pa na vespi, pa sam imao jedan drugi motor. Dobro, ovaj je iz Houstona, ali ja sam cijeli život htio jedan veliki motor, pa sam do neke love došao malo kasnije u životu i zadovoljio svoju mladenačku želju. A ima i praktičnih razloga. Autom ljeti iz marine do Dubrovnika treba 45 minuta, a motorom manje od deset. Moj otac ima 82 godine, a kad ljetuje u Fažani, ode tri kilometra “tomosom” automatik po kruh. Tako da je moja američka “magna honda” od 1200 kubika nešto sasvim prirodno. Kupio sam ga kad mi je u kontejneru kojim sam iz Amerike prevozio stvari i auto ostalo dva kvadratna metra prostora. Odlučio sam ih iskoristiti.

NACIONAL: Što vas čeka sljedeće godine? – Desetog siječnja vraćam se u Beč, imam devet predstava zaredom. Svaki mjesec imam tri, četiri predstave. Nakon toga idem u Meksiko, pa u Miami, pa se vraćam u Europu, imam koncert u Leipzigu. Otkrivam Njemačku. Zadnjih 15 godina bio sam užasno puno u avionu, sad bih bio nešto manje.

– 1951. rođen u Rijeci – Od 1975. do 1978. kao diplomirani dirigent proveo na burzi rada u Zagrebu kao nezaposlen – Do 1989. djeluje kao dirigent u Baletu zagrebačkog HNK i honorarni direktor Opere HNK Split – 1990. dirigira u Grand Opera Houston “Rigoletta” nakon čega postaje glavni gost-dirigent te operne kuće – U prvoj polovici 90-ih djeluje kao direktor “Teatro la Fenice” u Veneciji – U isto vrijeme osniva u Sevilli filharmoniju – Od 1991. do 1994. dirigira božićne koncerte u Beču – 1992. debitira u bečkoj Operi s “Pikovom damom”; do danas je tamo dirigirao 87 puta – 1997. vraća se u Zagreb odakle odlazi na gostovanja po Europi i svijetu – 2002. dirigirao u Berlinu i dobio ugovor za sljedećih osam koncerata u Deutsche Operi