Objavljeno u Nacionalu br. 371, 2002-12-24

Autor: Nina Ožegović

HRVATSKI DOKUMENTARAC IZ INDIJSKOG OCEANA

Zagrepčanin o morskim psima

'Prvi susret s morskim psom uopće mi nije bio strašan: gledao sam ga kroz staklo maske pa sam imao dojam kao da ga gledam na televiziji'

“Ako se morskom psu, najvećem predatoru u moru, predstaviš i daš mu bombon, dakle pristupiš mu s poštovanjem, sve će biti dobro i neće te napasti”, kaže Hrvoje Čermak (28), zagrebački filmski snimatelj, sin bivšeg generala, koji se upravo vratio s jednomjesečne ekspedicije s Maldiva u Indijskom oceanu, gdje je sa četvero prijatelja, snimatelja i ronilaca snimao dokumentarni film o morskim psima, po njemu najfascinantnijim životinjama u tropskim morima. To mu je prvi samostalni dokumentarac, snimljen u produkciji njegova “Orka filma”, na kojemu je radio kao podvodni i nadvodni snimatelj, ali i kao redatelj. Snimili su oko deset sati podvodnog i još toliko kopnenog materijala, a upravo su u fazi montaže, što će trajati najmanje dva mjeseca. Film žele prodati u inozemstvu, a preliminarno su već pregovarali s britanskim televizijskim stanicama, kao što su BBC, Discovery i Animal Planet, koje su poznate po dokumentarcima. Zapravo, ideja je da spoje profesiju i zadovoljstvo, i od toga naprave business.

Petorica snimatelja i ronilaca iz Zagreba predvođeni Hrvojem Čermakom (28), sinom generala i poduzetnika Ivana, snimili su na vulkanskim otočju Maldivi u Indijskom oceanu dokumentarac o egzotičnom podvodnom svijetu tog arhipelaga izlažući se opasnosti od ugriza morskih pasa i nebrojenih vrlo otrovnih životinja, a film koji upravo montiraju namjeravaju ponuditi BBC-ju i Discovery ChanneluOvaj dokumentarac ne govori samo o životu i različitim vrstama morskih pasa nego i o egzotičnom podvodnom svijetu vulkanskih Maldiva, otočja s 1200 otoka koja zapravo kontinuirano nestaju, a onda ponovno nastaju na drugom mjestu. Osim toga, prikazat će i “divlje Maldive”, najzanimljivije nepoznate detalje iz života na kopnu. Za snimanje na Maldivima odlučili su se zato što je taj dio svijeta, oko četvrtog stupnja iznad ekvatora, najpoznatiji po različitim vrstama morskih pasa. Na primjer, tu se mogu sresti mlat, odnosno čekičar, zatim psina dugonoska, modri kučak, bjeloperajni grebenasti pas, velika bijela psina, pas tigar, kitopsina, sivi grebenasti pas, crnoperajni grebenasti pas i drugi. Čermak nam otkriva da su zapravo krenuli sa sloganom “Sunce, more, život” jer je ta regija oduvijek bila poznata po životnosti. Na žalost, nakon što je 1998. El Nino žestoko poharao taj kraj, većina koraljnih grebena zauvijek je nestala, što je uvelike promijenilo konfiguraciju područja. Neki su dijelovi mrtvi, a neki su još puni života. Zbog toga je jedna od ideja njegove ekipe bila da kamerom zabilježe taj svijet u nestajanju jer je nestanak, kako kaže, njegova očita sudbina.

Čermak je ovog ljeta odletio na Maldive da istraži mogućnosti snimanja dokumentarca o morskim psima u tropskim morima. Uvidjevši na terenu da je “to – to”, rekao je sam sebi: “Sad ili nikad!” Osnovao je tvrtku “Orka film” za samo 20 dana i okupio ekipu: Miroslava Ružića kao izvršnog producenta, kopnenog snimatelja Sašu Avakumovića, asistenta podvodne kamere zaduženog za osiguranje Hrvoja Šiletića, te znanstvene savjetnike poput. dr. Emina Teskaredžića i Ivana Bagarića, koji nisu s njima putovali na Maldive. Dr. Davorka Lukas, specijalistica za tropske bolesti, ih je cijepila protiv svih vrsta tropskih bolesti, ali i uputila u različite metode samopomoći. “Tamo na oceanu, na otvorenom, prepušten si sam sebi i ne možeš se osloniti da će u slučaju opasnosti netko helikopterom odmah doći po tebe”, kaže Čermak, dodajući da je svaki drugi koralj otrovan, a o opasnim ribama da se i ne govori.

Kupili su sedam kamera, od toga su dvije za podvodno snimanje nabavili u Americi, a u Zagrebu su iznajmili kran od devet metara, težak 200 kilograma. Mikrokamere su nabavili od hrvatskih proizvođača. Jedna od temeljnih ideja “Orka filma” je da maksimalno koriste dostignuća hrvatske tehnologije, što bi pomoglo razvoju proizvodnje opreme za filmsku produkciju, a istodobno pojeftinilo te proizvode za 50 posto.

Prije puta dobro su proučili taj dio svijeta, pročitali brojne knjige, konzultirali se sa znanstvenicima, čak i s nekima iz Italije, i na geografskoj karti ucrtali plan puta. Putovali su preko Milana deset sati, a jedva su ih pustili s 500 kilograma snimateljske opreme u avion što je bilo, kako kažu, prvo iskušenje na putu. Sletjeli su na Male, glavni otok Maldiva, gdje ih je čekao drveni brodić od svega 12 metara, naizgled prikladniji za rekreativno ribarenje na Jadranu nego za snimanje opasnih morskih pasa. Nazvali su ga Trešče. Tu je bio i lokalni kapetan, te tri Maldivijanca i jedan mornar sa Šri Lanke. Lokalni moreplovci su nužni jer je veliko umijeće ploviti između koraljnih atola – svaki drug brod se nasuče. Ekspediciju su započeli u glavnom središtu Malea, a ukupno su prešli više od tisuću morskih milja. Tvrde da su posjetili neke plaže na kojima još nitko nije bio, boravili su na pješčanim otocima koji bi već sutradan nestali, a posjetili su i glavni grad Male.

Hrvoje Čermak sin je Ivana Čermaka, bivšeg generala, nekadašnjeg ministra gospodarstva i vlasnika tvrtke “Tifon”. U prošli četvrtak imao je promociju na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu, gdje je diplomirao prije godinu dana filmsko i TV snimanje. Sebe opisuje kao osobu pustolovnog i nemirnog duha, teškog ovisnika o adrenalinu, kojeg privlače neistraženi predjeli gdje se vidi autentičnost života. Godinama se bavi automobilizmom, bio je prvak Hrvatske u klasi N, a sudjelovao je i na europskim prvenstvima Formule 3. Također, instruktor je budokaja i kick boxinga. Već nakon završetka Škole primijenjene umjetnosti, smjer fotografija i dizajn, a pogotovo tijekom studija na Akademiji dramskih umjetnosti, s ruksakom na leđima proputovao je pola svijeta, od Kube preko Namibije, Angole i Bocvane do Tajlanda i Malezije. Cijelo vrijeme je fotografirao misleći da će prirediti izložbu dokumentarnih fotografija. Kako je bio filmski snimatelj, kupio je skupocjenu podvodnu kameru, čija se cijena, ovisno o tehnološkim mogućnostima, kreće od 20 tisuća do milijun eura, i počeo surađivati na dokumentarcima o jadranskom podmorju. Na primjer, s Hrvojem Hribarom radio je “Svijet je velik” i “Bi jedon”. Pojavila se i ideja o samostalnom snimanju dokumentaraca pod vodom, tim više što je jedini u Zagrebu diplomirao s dokumentarnim filmom koji je snimio u podmorju oko Visa, Biševa i Jabuke.

Drugi član posade bio je Miroslav Ružić (36), izvršni producent u “Orka filmu”, koji Čermaka poznaje deset godina. Ružić je bivši djelatnik SZUP-a, ronjenjem se bavi od 1990., a ovo mu je bio prvi posjet tropskim morima. Bavi se i podvodnim snimanjem te konstrukcijom opreme – podvodnih skutera, rasvjete, stativa i kamera. Hrvoje Šiletić (29) apsolvent je na Strojarskom fakultetu, ima vlastiti klub “Meduza”, gdje u Ičićima kraj Opatije radi kao instruktor ronjenja. Ronio je po cijelom Jadranu, a s Hrvojem Čermakom upoznao se prije pet godina kada se zapravo javila prva ideja o dokumentarcu o podmorju. Četvrti član bio je snimatelj Saša Avakumuvić (26), koji je za HTV kao slobodnjak snimao, između ostalog, i “Porin”, “Latinicu”, “Glamour” i “Zaleđe”, za Hrvatski ronilački savez napravio je promotivni materijal, a za slovensku kozmetičku kuću “Afrodita” spot i reklame.”

“Moj prvi susret s morskim psom uopće nije bio strašan: gledao sam ga kroz staklo maske pa sam imao dojam kao da gledam televiziju”, otkriva nam Čermak i dodaje da je Hrvoje Šiletić, koji je pod vodom snimao s fotoaparatom, s morskim psom imao sasvim drukčiji bliski susret: kada mu se učinilo da mu je zoom preblizu, pomaknuo je fotoaparat da vidi što se događa, a onda mu je golema morska psina prozujala iznad glave. Tvrde da su morski psi agresivni jedino kad su gladni, a oni su “pouzdano znali kada to nisu”, no nisu ih hranili ribama jer to nije dopušteno. “Miris krvi može ih nadražiti”, kaže Čermak. Ronili su četiri puta dnevno u vrijeme kada se u tim vodama pojavljuju morski psi koji imaju zacrtanu rutu kretanja. Spuštali su se na dubinu od 50 metara, makar se ne preporučuje ići dublje od 30 metara.

“Kad skočite u plavo, nemate nikakav orijentir jer nema stijena ni drugih znakova, i iznad i ispod sebe vidite samo plavo, a kad se roni noću, plavetnilo se pretvara u crnilo, što djeluje prilično jezovito,” kaže Čermak odgovarajući na pitanje kakav je osjećaj roniti u egzotičnim vodama, što običnim rekreativnim plivačima može izgledati čudnije nego putovanje podmornicom Nautilus. Prvi put su uronili u pet sati ujutro, kada se može susresti od pet do 50 morskih pasa koji se vraćaju iz noćnog lova. Njihov cilj bio je morski pas čekičar, specifičan morski pas s njuškom u obliku čekića. Čekali su ga s kamerama, u tišini, na dubini od 50 metara oko desetak minuta. Tada su se pojavili ispod njih, možda nekih petnaestak metara dublje, i – otplovili. Zbog tehničkih uvjeta nisu “pohitali” u lov za morskim psima, dublje u ocean, jer su ionako već bili na dubini većoj od dopuštene.

“Iako je prvi uron bio neuspješan, osjećaj da čekate morskog psa negdje usred Indijskog oceana bio je nezaboravan”, oduševljeno priča Čermak koji je i danas nesretan što tada nisu uspjeli snimiti tu vrstu.

Očekivali smo da su najdramatičniji trenuci ekspedicije bili suočavanje s morskim psima u tišini oceanskog plavetnila, no otkrio nam je da su se najteže nosili s prehranom: pošto nisu imali kruha, svakodnevno su se hranili rižom i ribama, pa ih idućih mjeseci ne žele ni vidjeti. Doduše, bilo je gusto kada je pod vodom porezao nožni prst na aparaturi: krv mu se slijevala, a oko njega su plutali morski psi. Jedan od najopasnijih trenutaka snimanja bio je kada je Čermak neoprezno stavio ruku na stone fish, gotovo neprimjetnu a vrlo otrovnu ribu, nalik škarpini, koja u nekoliko sekundi može paralizirati ruku. Srećom, sve je dobro prošlo. Nije im bilo svejedno ni kada su usred ničega, plutajući na podvodnim skuterima na površini oceana, čekali – delfine. Uvjeravaju nas da je osjećaj nezaštićenosti i ugroženosti mnogo veći na površini nego u dubinama oceana, što zvuči dosta nevjerojatno.

Teškoće na snimanju stvarale su i vrlo jake struje, kao u nabujaloj rijeci, koje bi ih u hipu odvukle više od dva kilometara, pa su ispaljivali balone da ih matični brodić Trešče lakše nađe. Osim toga, Indijski ocean je jako topao – temperatura mora je oko 30 stupnjeva, čak i na dubini od 40 metara, pa im se činilo kao da su se kupali u termalnim toplicama. Trebalo se priviknuti i na česte promjene vremena. Kad bi uronili, bio je prekrasan sunčan dan, a kad bi nakon sat vremena izronili, izgledalo je kao da se sastavilo nebo sa zemljom. Činjenica da su bili unutar atola, ne znači da su bili zaštićeni od tornada jer se to plavo prostranstvo uokvireno atolima proteže na više od 200 kilometara, dakle, preko pola Jadrana. Zbog velike vlage i sparine nisu mogli spavati. Shvatili su da su premala ekipa za takvu avanturu pa se za sljedeće ekspedicije namjeravaju bolje pripremiti.

”Želimo sve dalje, više i opasnije”, kaže Čermak. “Kad organiziramo sljedeću ekspediciju, na primjer, na Pacifik, namjeravamo se organizirati kao što su to radil Jacques Cousteau i David Attenborough.” Zaključuju da bi htjeli praviti dokumentarce samo o morskim predatorima, na primjer, u morima oko Australije ili Afrike, ili o nekim drugim specifičnim vrstama u nedovoljno istraženim morskim predjelima, recimo kod Brazila.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika