RAZORNI UČINAK trideset paketa plastičnog eksploziva PEP-500 na halu u kojoj su bili uskladišteni najsuvremeniji uređaji za postavljanje i preradu asfaltnih slojeva na cestamaOKVIR:

Pripadnici Državne bezbednosti Srbije uništili su postrojenje za asfaltiranje navodnog šefa surčinskog kriminalnog klana Ljubiše BuheOsim priopćenja o teroristima koji djeluju “bez jasnog motiva i razloga” MUP Srbije samo je ovog mjeseca bio suočen s nizom skandala i afera: – U beogradskoj policiji za vrijeme ispitivanja umro je mladić Milan Jezdović. Svjedoci tvrde da su ga policajci tukli i “pržili” strujom. Na tijelu su bile vidljive rane. Policija je priopćila da joj je Jezdović bio poznat kao trgovac drogom, mada nikada nije osuđivan, te da je umro od slabosti srčanog mišića izazvane koksaki virusom. Stručnjaci tvrde da je nemoguće u tako kratkom roku postaviti tu dijagnozu. – Ministar unutrašnjih poslova Srbije Dušan Mihajlović izjavio je da zna tko je 1999. godine, tokom NATO-va bombardiranja, ubio na ulici novinara Slavka Ćuruviju, ali da ne bi bilo zgodno priopćiti identitet zločinaca. – Na automobil Jove Ćuruvije, brata ubijenog novinara Slavka Ćuruvije, naletio je kamion MUP-a Srbije koji koriste Crvene beretke iz Jedinice za specijalne operacije (JSO). Ćuruvijina supruga i njena kći lakše su ozlijeđene. Policija je priopćila da je riječ o klasičnoj prometnoj nesreći. Ćuruvija neprestano optužuje srpskog premijera Zorana Đinđića i MUP da ne žele da otkriti identitet ubojica njegovog brata. Dvojica su pripadnika JSO-a optužena da su u pokušaju ubojstva lidera Srpskog pokreta obnove Vuka Draškovića usmrtili četiri istaknuta člana SPO naletjevši na njihova dva automobila kamionom punim pijeska. – U okviru istrage o ubojstvu pomoćnika ministra unutrašnjih poslova Boška Buhe saslušan je general policije Mile Puzović zbog sumnje da ima kontakte sa Željkom Maksimovićem Makom. Maksimović je osumnjičen da je lider “terorističke grupe” odgovorne za ubojstvo Boška Buhe. Za Boška Buhu tvrdilo se da ima prijateljske kontakte sa Ljubišom Buhom. – Guverner Narodne banke Jugoslavije Mlađan Dinkić izjavio je da podatke o financijskim malverzacijama ne šalje policiji jer joj ne vjeruje, već ih arhivira i čeka neka bolja vremena. – Mada je policija bila prisutna nije reagirala kada je na Badnjak pedesetak mladića spriječila održavanje polnoćke u anglikanskoj crkvi u Patrijaršiji u Beogradu. Britanski ambasador u Beogradu Charles Crowford izrazio je uvjerenje da incident neće biti tek tako zataškan, zaboravljen ili ignoriran i upozorio da će se loše odraziti na imidž Srbije. “Doživjeli smo incident bez presedana u svijetu, u središtu Beograda, prijestolnici Srbije, u samom srcu crkve, u domu patrijarha, na sam Božić”, izjavio je Crowford.

“Ponovo bombardiranje”, pomislili su mnogi stanovnici Novog Beograda, Zemuna i Batajnice kada su ih u subotu 21. prosinca, sat i deset minuta poslije ponoći, probudile snažne detonacije. Eksplozije, praćene plamenom visokim 50 metara i nestankom struje u dijelu Zemuna, oživjele su atmosferu NATO-vih bombardiranja od prije tri i po godine.
Baš kao što je i NATO često gađao privredne objekte, tako je i ovog puta cilj napadača bila jedna tvornica – “Defense Road”. Udar nije, međutim, stigao iz zraka, već sa zemlje i nisu ga izvršili stranci, već maskirane osobe koje su govorile srpski.
Sve je počelo oko ponoći kada je pet muškaraca, od kojih su dvojica bila naoružana automatskim puškama, stiglo u dva automobila, crvenom “golfu” i plavom “fiatu”, pred tvornicu “Defense Road” u naselju Zemun Polje. Upali su u portirnicu i, predstavljajući se kao policajci, dvojici čuvara i dežurnom vozaču oduzeli mobilne telefone, priključke stabilnih iščupali iz zida te isključili reflektore koji osvjetljavaju krug tvornice opkoljen bodljikavom žicom. Maskirani crnim kapama sa prorezima za oči, gotovo bez ikakve međusobne verbalne komunikacije, napadači su idućih sat vremena maltretirali čuvare i vozača. U međuvremenu je stigao i treći automobil, s još dva maskirana muškarca. U mrklom mraku i po gustoj magli napadači su, očito dobro upoznati s krugom tvornice, postavili 30 paketa plastičnog eksploziva PEP-500 na najmodernije strojeve za asfaltiranje koji postoje u Srbiji. Nekoliko ljudi tvrdi da su se u to doba vraćali kućama u Zemun Polje te da su im maskirani naoružani muškarci onemogućili da prođu putem uz tvornicu i da nastave preko njiva. Oko 1 sat poslije ponoći dvojici čuvara i vozaču naređeno je da počnu trčati što dalje od tvornice. Istu je uputu dobila i tročlana porodica koja je stanovala u baraci u krugu fabrike “Defense Road”.
Nekoliko minuta kasnije čule su se detonacije. Eksploziv je bio postavljen na najosjetljivijim dijelovima skupih strojeva, u blizini plinskih boca, kako bi učinak bio što razorniji. Teško je oštećen jedan od najmodernijih strojeva u Europi koji skida stari asfalt s ceste, prerađuje ga i postavlja novi. U potpunosti su uništena tri stroja za asfaltiranje, četiri za preradu asfalta, tri remiksera, dvije cisterne s plinom, kamion tegljač “skania” i nekoliko automobila. Srušena je hala za remont dok je upravna zgrada oštećena, baš kao i trafostanica, što je izazvalo nestanak struje u dijelu Zemuna. Na prozorima najbližih stambenih zgrada slomljena su stakla.
Maskirani napadači nestali su u magli. Policija je stigla sat kasnije. Na gašenju požara, izazvanog eksplozijama, bilo je angažirano 17 vatrogasnih vozila. Prilikom obavljanja uviđaja utvrđeno je da od 30 postavljenih bombi 13 nije aktivirano. Onih 17 koje su eksplodirale prouzrokovale su štetu od 15 milijuna eura. Ozlijeđenih nije bilo. “Hvala im, ostavili su nas na životu”, izjavio je jedan od članova porodice nastanjene u krugu tvornice.
Dva dana kasnije Ministarstvo unutrašnjih poslova Srbije priopćilo je da je riječ o napadu neidentificirane grupe terorista, počinjenom “bez jasnog motiva i razloga”. “Bahatost izražena ovim terorističkim činom ukazuje na osjećaj nedodirljivosti i nepostojanja straha pred bilo kojim državnim organom”, konstatirao je MUP, osjetivši potrebu da naglasi da “ne postoje zaštićeni, privilegirani ili nedodirljivi pojedinci i grupe”.
Priopćenje je, kao što se MUP-u sve češće događa, naišlo na podsmjeh javnosti. Teroristi koji djeluju bez motiva i razloga? Tako nešto ne postoji ni u teoriji jer je karakteristika svakog terorizma baš politička motiviranost. Stručnjaci su naglasili da je u biti terorizma da se nasiljem ili ozbiljnim prijetnjama izazovu političke posljedice. Zašto bi napad na građevinsku firmu, čiji je vlasnik izvjesna 34-godišnja Ljiljana Buha iz naselja Surčin kod Beograda, bio teroristički čin, a ne pokušaj da se “nešto ekstremnijim metodom” eliminira konkurencija u izuzetno profitabilnom poslu – obnovi putne mreže u Srbiji?
Možda bi odgovor na to pitanje mogao pružiti muž vlasnice “Defense Roada”, 38-godišnji Ljubiša Buha, poznat po nadimku Čume, koga neki proglašavaju šefom mafijaškog surčinskog klana, a drugi “kontroverznim biznismenom”, s tim da se svi slažu da je blizak srpskom premijeru Zoranu Đinđiću. Buha je značajno bogatstvo stekao prošlog desetljeća jedan od najmoćnijih trgovaca drogom i ukradenim automobilima na Balkanu. U javnosti se za Ljubišu Buhu prvi put čulo kada ga je 1995. novinar lista “Srpska reč” Milovan Brkić optužio za nanošenje teških ozljeda. Brkić je tvrdio da ga je Buha, došavši s još 11 osoba, nakon što su se lažno predstavili, izveo iz redakcije, ugurao u automobil i odvezao u Surčin gdje ga je satima maltretirao. U travnju 1998. Buha je s nekoliko prijatelja priveden u policiju jer je kod njih, za vrijeme racije u Surčinu, pronađena veća količina oružja i zaplijenjen 31 automobil. Poslije saslušanja svi su pušteni na slobodu gdje su i ostali.
Činjenica da Buha nikada nije osuđivan povezuje se s njegovim bliskim kontaktima s MUP-om te tvrdnjama da je mnogim načelnicima policije osigurao luksuzne automobile. Na optužbe za Buhine poslovne veze s ljudima iz vrha Vojske Jugoslavije bivši načelnik Generalštaba VJ general-pukovnik Nebojša Pavković izjavio je da nisu istinite, naglasivši da se s Buhom samo druži. Što se tiče tvrdnji da je Buha blizak i novim vlastima u Srbiji, Đinđić je izjavio da Buhu nije vidio od promjene režima 5. listopada 2000. godine, konstatirajući da je za vladavine Slobodana Miloševića bilo važno “imati prijatelje i u raju i u paklu”.
Poznanstvo s Đinđićem Buha je, prema svemu sudeći, pokušao iskoristiti za legalizaciju svojih aktivnosti. Samo nekoliko dana po promjeni vlasti u Srbiji registrirana je tvrtka “Defense” čiji je vlasnik Ljiljana Buha. Radnici “Defensea” tvrde da gazdaricu nikada nisu vidjeli u tvorničkom krugu. Javnost je za “Defense” prvi put čula u kolovozu 2001. godine, nakon ubojstva nekadašnjeg pripadnika Državne bezbednosti Momira Gavrilovića. On je, navodno, neposredno pred smrt u kabinetu predsjednika SRJ Vojislava Koštunice ostavio podatke o uvozu strojeva za gradnju cesta i ljudima koji žele legalizirati novac baveći se atraktivnim građevinskim poslovima. Činjenica je da je “Defense” uvezao vrhunsku opremu i da je bio angažiran na više velikih projekata. Mada nikada nije sudjelovala na natječajima za te poslove, tvrtka “Defense” angažirana je jer je imala najmoderniji stroj za asfaltiranje, a iznajmljivala ga je za 5,5 eura po kvadratnom metru. Vrlo utjecajni član Đinđićeve Demokratske stranke Čedomir Jovanović, u povodu optužbi da Buhina firma uživa monopolski položaj, izjavio je da je “Defense” nudio 30 posto jeftiniju uslugu od konkurencije uz neusporedivo bolju kakvoću. Zanimljivo je, međutim, da je nakon uništenja Buhine firme ministrica za promet Srbije Marija Rašeta Vukosavljević rekla da republička vlada s “Defenseom” nema nikakve veze.
Ekonomski analitičar tjednika Vreme Dimitrije Boarov je to ovako komentirao: “Uporno prešućivanje da je firma bila partner vlade je komično, a djeluje i sumnjivo jer je riječ o javnim troškovima visoke kategorije, to su skupi projekti. Sve ozbiljne države na natječajima ozbiljno propisuju tko može konkurirati i koga može angažirati. Kokošje sljepilo koje ministrica pokazuje prema tvrtki ‘Defense’ izaziva sumnju da tu nisu čista posla”.
Povezanost s vladom mogla bi se nalaziti u pozadini ocjene MUP-a da je uništenje tvornice djelo terorista. U skladu s ocjenom bivšeg načelnika beogradske policije Marka Nicovića da MUP proglasi neko djelo terorističkim kako bi si unaprijed osigurao alibi za neuspješnu istragu, čuju se konstatacije da je akcija u Zemun Polju mafijaški obračun zbog raspodjele posla ili teritorija. Izrečena su, međutim, i mišljenja da napad predstavlja atak na sliku kojom se vlada Srbije želi predstaviti u svijetu. Kvalitetniji su putovi zaista jedan od najočitijih rezultata dvogodišnje Đinđićeve vlasti. Možda je primarni cilj bilo onesposobljavanje građevinske operative, a sekundarni slanje upozorenja političkim sponzorima koji omogućavaju dobivanje poslova na natječajima čak i osobama povezanim s organiziranim kriminalom. No tko bi bio toliko samouvjeren da napadne čovjeka poznatog po bliskim vezama sa samim vrhom vlasti u Srbiji? Kakva je to moćna grupa spremna da se suprotstavi državi?

Mada su za stručno postavljanje eksploziva osposobljeni radnici u kamenolomima, rudnicima i podvodnim bušotinama, dojam je da su akciju u Zemun Polju izveli profesionalci koji su nekada bili, ili su i dalje, pripadnici vojske, policije ili paravojnih snaga, s iskustvom iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine ili Kosova. U cijelu je operaciju vjerojatno bilo uključeno više desetaka ljudi, možda i uz podršku pripadnika policije. Maskirani napadači u krugu tvornice nisu se nimalo žurili, kao da su bili uvjereni da ih nitko neće uznemiriti. Novinar Jovan Dulović, stručnjak za pitanja sigurnosti, koji je nedavno svjedočio na suđenju Miloševiću pred Haaškim tribunalom, izjavio je: “Očigledno nije riječ o podzemlju. Vjeruje se da je riječ o specijaliziranoj grupi, vrlo dobro obučenoj za takve stvari, pod zaštitom vlasti i kojoj, izgleda, vlast ne smije ništa učiniti”.
Dulovićevom opisu najbolje bi odgovarale Crvene beretke, formacija Državne bezbednosti Srbije, sa službenim nazivom Jedinica za specijalne operacije (JSO). Na čelu JSO dugo se nalazio Milorad Luković, poznatiji po nadimku Legija. Đinđić tvrdi da je Luković odigrao važnu ulogu u obaranju Miloševića. Pošto je spalio diskoteku u vojvođanskom mjestu Kuli i pucao u beogradskom restoranu “Stupica”, Lukoviće je suspendiran, a zatim umirovljen, mada još nije ušao u peto desetljeće života. Lider Srpskog pokreta obnove (SPO) Vuk Drašković tvrdi da ga je Luković pokušao ubiti organiziravši atentat u kojem su na Ibarskoj magistrali poginula četiri istaknuta člana SPO-a. Za to četverostruko ubojstvo optužena su dvojica pripadnika JSO-a. Luković se po Beogradu kreće uz jako osiguranje u blindiranim džipovima, brojnije od Đinđićeva, što ministar unutarnjih poslova Srbije Dušan Mihajlović opravdava tvrdnjom da je takva praksa uobičajena u svijetu jer je “gospodin Legija” bio istaknuti pripadnik državne službe.
Lukovića s akcijom u tvornici “Defense Road” povezuje na neki način i sam Buha. Buhi ova godina, unatoč uspješnim poslovima, nije bila nimalo laka. U svibnju je proveo dva tjedna na beogradskoj Vojnomedicinskoj akademiji na koju je navodno dovezen bez svijesti, otrovan. Pričalo se da je miješao lijekove i alkohola, ali i da mu je supruga Ljiljana stavila otrov u piće. Pošto su mu liječnici spasili život Buha se vratio doma gdje nije zatekao suprugu, majku svoje dvoje djece. Automobil Ljiljane Buha pronađen je sedam dana kasnije kod stadiona nogometnog kluba “Partizan” i ona se od tada vodi kao nestala.
Međutim, prije tri su se mjeseca u beogradskom tisku počela pojavljivati navodna pisma Ljiljane Buha. U njima ona, naglašavajući muževljevu bliskost s Đinđićem, optužuje muža za trgovinu drogom i brojna ubojstva, uključujući i likvidaciju bivšeg pripadnika Državne bezbednosti Momira Gavrilovića. Početkom kolovoza dvojica su maskiranih napadača u krugu “Defensea” otvorila vatru iz automatskih pušaka na Ljubišu Buhu, ali su ubili samo njegova tjelohranitelja. Od tada je Ljubiša Buha “na službenom putu” u inozemstvu – priča se da mu je prvo odredište bila Hrvatska.
Poslije napada na “Defense Road” u beogradskom tisku pojavilo se navodno pismo Ljubiše Buhe u kojem za sve svoje nevolje optužuje svojeg kuma Dušana Spasojevića. Taj je bivši pripadnik Crvenih beretki 2000. bio osumnjičen za umiješanost u pokušaj ubojstva Vuka Draškovića u Budvi. Sljedeće je godine Spasojević s grupom bivših pripadnika specijalnih jedinica Vojske Republike Srpske uhapšen u Francuskoj s krivotvorenim putovnicama. Izručen je SRJ gdje ga je ministar policije Dušan Mihajlović optužio da je organizirao otmicu vlasnika kompanije “Delta” Miroslava Miškovića i za njegovo oslobađanje iznudio 3,5 milijuna eura. Istraga je o toj otmici, međutim, ubrzo obustavljena. Budući da se Spasojevićev kum zove Milorad Luković Legija, moglo bi se zaključiti da, ukoliko su sva ta pisma po novinama autentična, Buha ima utjecajne prijatelje, ali i vrlo, vrlo moćne neprijatelje.
Nekadašnji istaknuti funkcionar Državne bezbednosti Boža Spasić iznio je teoriju, po običaju konfuznu, da je surčinska mafija, u suradnji s kriminalcima iz Republike Srpske i Crne Gore, odgovorna za napad na “Defense Road”. Po Spasiću, za napad na Buhino poduzeće postoje dva moguća motiva: osveta dijelu surčinskog klana i nezakonito angažiranje na obnavljanju cesta u Srbiji. Spasić tvrdi da je preko “Defensea” oprano više od 100 milijuna nezakonito zarađenih eura, a kao naručitelje napada imenuje “političke krugove iz SRJ i Republike Srpske”.
“Ljudi koji su služili u ratu danas se koriste za prljave poslove u miru. Zato je očito da su ih pozvale pojedine političke strukture, možda netko iz bivših vlasti iz Republike Srpske ili SRJ. Ovo je klasičan teroristički napad, izveden uz potpunu logističku podršku odgovarajućih službi ili paraslužbi”, rekao je Spasić.
Bilo kako bilo, Buhi preostaje jedino da se ne vraća sa “službenog puta” i da zaključi sve svoje poslove u Srbiji.