TIJEKOM SNIMANJA autori su razgovarali s brojnim akterima: Tihomir Loza, Laura Silber, Žarko Korać, Dai Richards i Suzana Vasiljević u Koraćevom uredu u BeograduU nedjelju, 5. siječnja 2003., britanska će televizijska publika premijerno vidjeti prvu od tri epizode dokumentarne serije “Pad Miloševića”, nastavak dokumentarne serije “Smrt Jugoslavije” što je postigla fantastičan uspjeh diljem svijeta. Serija “Pad Miloševića” snimljena je u produkciji Brook Lapping Productions, male producentske kuće iz Londona koju je prije dva mjeseca kupio Bob Geldof, vođa nekadašnje rock grupe Boomtown Rats, poznat i po organizaciji Live Aida, koncerta za pomoć gladnima u Africi. Premda dosta različita, serija je jednako zanimljiva kao ona prije nje, pa ne čudi što su je televizijske kuće s prostora bivše Jugoslavije, među kojima i HTV, već otkupile za prikazivanje.

U seriji govore i vodeći jugoslavenski političari poput Mire Marković, Zorana Đinđića, Vojislava Koštunice, Hashima Tachija, Vuka Draškovića, Mile Đukanovića i Zorana LilićaSugovornici u seriji su svi najistaknutiji političari proteklog desetljeća koji su utjecali na događaje u Jugoslaviji – američki predsjednik Bill Clinton i američka ministrica vanjskih poslova Madeleine Albright, britanski premijer Tony Blair i francuski predsjednik Jacques Chirac, britanski ministar vanjskih poslova Robin Cook i njegov francuski kolega Hubert Vedrine, ruski predsjednik Boris Jeljcin, njemački ministar vanjskih poslova Joschka Fischer, te brojni drugi političari koji su kreirali kako politiku svojih država, tako i politiku Europske unije i NATO saveza, među kojima i Richard Holbrooke, Javier Solana, Chris Hill, George Robertson…

Osim svjetskih političara, u “Padu Miloševića” pojavljuju se i Miloševićeva supruga Mira Marković, srbijanski premijer Zoran Đinđić, predsjednik SRJ Vojislav Koštunica, vođa Oslobodilačke vojske Kosova Hashim Tachi, predsjednik Srbije Milan Milutinović, predsjednik Jugoslavije Zoran Lilić, opozicijski lideri Vesna Pešić i Vuk Drašković, kosovski intelektualci Adem Demaci i Veton Surroi, predsjednik Crne Gore Milo Đukanović, generali Jugoslavenske armije Momčilo Perišić i Nebojša Pavković, jugoslavenski ministar vanjskih poslova Goran Svilanović, te mnogi drugi akteri događaja koji su pripomogli Miloševićevu silasku s vlasti.

Priča je to o onima koji su donosili ključne odluke koje su se ticale Jugoslavije – o tome kako je došlo do bombardiranja, i kako je dogovor o bombardiranju umalo propao jer su se svjetski čelnici u svojim stavovima vrlo često razilazili. Istodobno, priča je to i o srbijanskoj opoziciji, njihovim svađama, o Miloševićevim generalima i njegovoj supruzi Miri koja, pri pobjedi opozicije u Srbiji, govori kako se “vlast ne predaje bez krvi”. Na kraju, priča je to i o Miloševićevu modelu krađe izbora, o etničkom čišćenju Kosova, i o uhićenju Slobodana Miloševića te njegovu odlasku u Haag.

Rad na seriji započeo je u srpnju 1999., odmah po završetku NATO-ovih zračnih napada na Srbiju. “U početku smo bili samo nas dvoje, Tihomir Loza, pomoćnik producenta, i ja”, kaže Norma Percy, izvršna producentica serije, koja je s Tihomirom Lozom radila i “Smrt Jugoslavije”. “Radili smo mnoga istraživanja, putovali diljem bivše Jugoslavije, Europe i svijeta, čak smo išli i u Australiju. Napravili smo opsežna predistraživanja kako bismo mogli napraviti dobru i zanimljivu ponudu za financijere serije.” Dai Richards, producent serije, kaže kako su rat i kriza na Kosovu 1999. ponovno doveli Miloševića u središte svjetskog interesa. “Nekako odmah po završetku ratnih operacija na Kosovu, koje su označile i početak Miloševićeva kraja, s BBC-jem je počeo razgovor o seriji. Naravno, i suđenje Miloševiću za ratne zločine u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini te na Kosovu aktualiziralo je temu”, kaže Richards.

Prije svega, trebalo se pozabaviti manje kreativnim dijelom posla, financijama, jer cijena “Pada Miloševića” nije mala ni za britanske prilike. Svaka od epizoda stoji 500.000 britanskih funti, odnosno cijena cijele serije je 1,5 milijuna funti (oko 17 milijuna kuna). Usporedbe radi, šest epizoda “Smrti Jugoslavije”, koje su hrvatski gledatelji vidjeli 1996., stajalo je dva milijuna funti. “Pad Miloševića” najvećim je dijelom financirao BBC, koji je dao 54 posto sredstava, Discovery kanal je pribavio još 16 posto potrebnih sredstava, Brook Lapping Production osigurao je 13 posto sredstava, a ostalih 17 postotaka prikupljeno je iz raznih drugih izvora financiranja. Zbog ovih 13 posto koje je uložio Brook Lapping Production, Norma Percy kaže da im je u interesu seriju prodati na što više televizija: ”Što više prodamo, više će i serija zaraditi, iako je njena cijena tolika da je vrlo teško očekivati ikakav veliki profit. I profit od ‘Smrti Jugoslavije’ bio je vrlo upitan, ali kako smo seriju završili u trenutku kada je Hrvatska pokrenula vojnu akciju ‘Oluja’, povećalo se zanimanje za seriju, a događaji u Jugoslaviji 1999. naveli su mnoge televizijske postaje da je repriziraju, pa je osim velike gledanosti postala i financijski uspješna serija.”

Raditi nastavak serije koja je imala golem uspjeh vrlo je poticajno, ali uvijek postoji opasnost da drugi nastavak bude slabiji od prethodnika. Međutim, Norma Percy kaže kako joj, nakon svega što se dogodilo u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, a potom i na Kosovu, nije bilo jasno zašto Milošević ponovno kreće u rat, i zašto nakon 78 dana NATO-ova bombardiranja on i dalje ne odustaje, što je to što ga drži na vlasti. “Nametala su mi se mnoga pitanja, a kako je tijekom bombardiranja ‘Smrt Jugoslavije’ reprizirana na mnogim svjetskim televizijskim postajama, odlučili smo napraviti nastavak serije. Tri tjedna nakon završetka bombardiranja, Bosansko društvo u Londonu imalo je sastanak s ruskim ekspertima, na kojem se raspravljalo o ulozi Rusije tijekom bombardiranja, ali i tijekom onoga što je prethodilo bombardiranju, dakle događaja na Kosovu. Nitko nije razumio njihovo ponašanje, koje je uistinu bilo začuđujuće. Među brojnim stručnjacima koji su se tamo našli bio je i Tihomir Loza. Pokazalo se, međutim, da ti ruski eksperti koji su došli na sastanak uopće ne znaju što se događalo u Prištini i kako su se Rusi ondje ponašali. Uopće nisu imali nikakvu sliku o odnosu Jeljcina i Miloševića, a mislim da je priča o ulozi Rusije, odnosno Jeljcina, ključna u ovoj seriji. Kada se nađete u situaciji da ni oni koji slove za stručnjake nemaju pojma o događajima koji su se zbili, kao novinaru postane vam interesantna ideja da kroz seriju odgovorite na neka pitanja, da pokušate doznati što se uistinu dolje dogodilo. I odlučili smo napraviti još jednu seriju o Jugoslaviji. Ali to je bio tek početak velikog posla – trebalo je nagovoriti BBC da stane iza serije, dogovoriti mnoge detalje s američkim televizijskim mrežama, pronaći novac za tako skup projekt, i tek tada krenuti s poslom, najprije istraživanjem, a potom i snimanjem.”

Konačni odgovor na pitanje zašto je Milošević krenuo u rat autori serije nisu dali, iako se svi slažu kako je sigurno da je Milošević vjerovao da će NATO-ova akcija trajati vrlo kratko, i da će nakon toga sve biti po starome. “Balkanski krvnik”, kako su zvali Miloševića, u Daytonu je bio mirotvorac, a onda se našao u ulozi onoga koga napadaju upravo oni koji su ga pretvorili u mirotvorca. “Mislim da serija daje nekoliko odgovora na pitanje zašto je Milošević odlučio sukobiti se s NATO-om, ali konačni odgovor na pitanje zašto je Milošević sve to učinio i kako mu je uspjelo ipak nije na novinarima. Mi nismo analizirali, mi smo samo ponudili dokaze”, kaže Norma Percy. Tihomir Loza dodaje kako se može zaključiti da je “Milošević uistinu vjerovao kako će mu Rusi, odnosno ruski radikali, pomoći u sukobu s NATO-om i međunarodnom zajednicom, ali o stvarnim Miloševićevim razlozima moguće je tek nagađati”.

Norma Percy kaže da su više puta pokušali intervjuirati Miloševića, ali odgovor iz Haaškog suda bio je da bi to moglo biti shvaćeno kao prejudiciranje, pa je Milošević ustvari jedini akter posljednje jugoslavenske krize kojega nisu mogli intervjuirati. “Međutim, dobili smo veliki izbor intervjua iz arhiva RTV Srbije iz Beograda, koji prije nisu viđeni na zapadnim televizijama. Mislim da je to uistinu zanimljiv i vrijedan dokumentarni materijal, a u tim je intervjuima Milošević odgovorio i na neka pitanja koja su se meni nametala. Primjerice, na pitanje zašto je ušao u sukob, on odgovara da je to učinio zbog Rusa.”

I Norma Percy i Tihomir Loza slažu se da je bilo donekle lakše raditi “Pad Miloševića”, prije svega zbog značaja koji je imala “Smrt Jugoslavije”. “Ali nikada nije lako”, dodaje Norma Percy. “Primjerice, bilo je vrlo teško navesti srbijanske političare da otvoreno razgovaraju o Miloševiću. U trenucima kada je njihov predsjednik odveden u Haag i kada mu počinje suđenje, govoriti negativno o njemu nije bilo nimalo popularno u Srbiji. S druge strane, postojao je i strah da bi im se moglo dogoditi da uskoro slijede njegov put prema Haagu ako kažu neke lijepe stvari o njemu. Naš intervju s Milanom Milutinovićem, srpskim predsjednikom, koji je trajao dva sata, bio je prvi od intervjua čijim smo odgovorima mi bili zadovoljni, ali i da je intervjuirani bio zadovoljan onime o čemu može govoriti, a Milutinović je govorio otvoreno o svemu što se i kako događalo. S Vukom Draškovićem je bilo nevjerojatno jednostavno i lako raditi, govorio je o svemu i vrlo otvoreno. Što se ostalih tiče, bivša opozicija postala je vlast i njihove su se obveze umnožile, tako da je na organizaciju odlazilo mnogo vremena. Primjerice, za razgovor sa Zoranom Đinđićem dobili smo tek 45 minuta, a ministar vanjskih poslova Goran Svilanović višekratno nam je posvetio vrijeme, što je značilo da i višekratno dolazimo u Srbiju. Mislili smo da ćemo uspjeti sve organizirati tako da snimanja obavimo tijekom jednog putovanja, ali ispostavilo se da smo putovali pet puta da bismo snimili sve što smo htjeli.” Dai Richards dodaje kako su se mnogi bojali načina na koji su radili seriju. “Nije im se sviđalo otvoreno govoriti o stvarima koje su se nedavno dogodile, pa su mnogi u početku odbijali razgovarati s nama. Stoga smo pribjegavali taktici neformalnih razgovora, pa ako se u tim razgovorima iskristalizirao neki zajednički interes, ako bismo u tim razgovorima uspjeli ostvariti dobre kontakte, krenuli bismo i na snimanje za seriju. To se pokazalo dobrom taktikom, pa nakon mnogo takvih razgovora nije bilo osobe koja nije pristala na intervju. Problem je bio i što smo seriju počeli raditi kada je Milošević još bio u Srbiji, kada nitko nije znao kakva je njegova sudbina, hoće li u Haag ili će ostati u Srbiji.”

Svakako interesantan dio serije čine i razgovori s Mirom Marković, suprugom Slobodana Miloševića. Njeni su intervjui vrlo rijetki, a njoj pripisuju velike zasluge, odnosno krivnju, za ono što se dogodilo u Jugoslaviji i Srbiji, i da je ona navela Slobodana Miloševića na neke postupke. “Mislim da njezin utjecaj ni približno nije bio toliko velik koliko se o njemu priča”, kaže Norma Percy. “Vjerujem da je ona postajala utjecajnija s vremenom kako je Milošević postajao izoliraniji. Recimo, kad smo radili ‘Smrt Jugoslavije’, Mira Marković pomogla nam je da napravimo intervju sa Slobodanom Miloševićem, i tom prilikom nam je rekla kako ga uporno tjera da nam da intervju, govorila mu je da je to kao odlazak zubaru, a on je uporno odgovarao da će to učiniti, ali ne ovoga tjedna. Na kraju su ga naši prijatelji, predstavnici međunarodne zajednice, nagovorili da to učini. David Owen mnogo nam je pomogao oko toga intervjua. Recimo da je to epizoda na osnovi koje vjerujem da njezin utjecaj na Miloševića nije bio toliko velik kako se govori. Kako rekoh, kako su posjeti predstavnika međunarodne zajednice bivali sve rjeđi, a Milošević sve osamljeniji, vjerujem da se njezin utjecaj povećavao. Mislim da su njih dvoje ionako bili bliski u svojim političkim vizijama i načinima kako da se one ostvare.”

Dai Richards, koji je prije “Pada Miloševića” radio na šestosatnoj seriji o izraelsko-arapskom sukobu, a Normi Percy i Tihomiru Lozi se pridružio naknadno, na njihov poziv, za Miru Marković kaže da je živjela izvan stvarnosti. “Čini mi se da je Mira Marković živjela u svojevrsnom snu, u kojem je negirala određeni dio stvarnosti. Kada živite u svijetu u kojem je ona živjela, okružena osobama koje su joj govorile samo ono što je željela čuti, dolazak ljudi s drukčijim idejama svakome je teško prihvatljiv, s tim što je kod njih to poprimilo nevjerojatne razmjere. Primjerice, njoj su govorili kako je bilo samo nekoliko sudionika protesta, i ona je bila uvjerena kako je tim demonstrantima netko dao drogu i potplatio ih inozemnim novcem, ali nikako nije uspijevala shvatiti što oni doista žele i čemu teže. Osim toga, ona je vrlo dogmatična u svojim socijalističkim vizijama. Postoji i priča kako je Milošević 1996. htio priznati rezultate lokalnih izbora na kojima je opozicija pobijedila u mnogim srpskim mjestima, ali da ga je Mira Marković odgovorila od toga. Tako je provocirala drastičnu promjenu mišljenja o Slobodanu Miloševiću kod građanstva. Prema onome što danas znamo, ona nije ta koja ga je odgovorila, ali mu je dala podršku i osigurala one koji su ga podržavali. S druge strane, ljudima koji su bili Miloševićevi suradnici danas je mnogo lakše reći kako nisu bili na sastancima na kojima su donijete neke nimalo lijepe odluke, te svu odgovornost svaliti na nekoga drugoga.”

Dai Richards mnogo je radio na Kosovu, snimajući tamošnje čelnike, kako političke tako i čelnike Oslobodilačke vojske Kosova. Slika koju serija nudi o OVK donekle se razlikuje od one koju ima prosječni poznavatelj događaja na Kosovu 1999. “Neki od pripadnika OVK nisu se složili s mirnim otporom, niti im je odgovarao status Kosova u okviru Srbije. Njihova je odluka bila skrenuti pažnju svjetske zajednice na Kosovo i tamošnje probleme, i nisu prezali ni od nasilja. Bombe i terorizam tako su postali svakodnevica. Neki od kosovskih čelnika govorili su nam i kako su odlučili isprovocirati Srbe na Kosovu i izazvati njihovu reakciju. Bez sumnje, mnogi od njih i dalje žele nezavisnost Kosova, po svaku cijenu, i mislim da se to iz serije jasno vidi.” Dai Richards je imao i neugodnosti tijekom rada na seriji. “Isprva, kad smo započeli rad na seriji, situacija u Srbiji nije bila sjajna. Putujući od Kosova prema Beogradu, zaustavili su me na jednom od policijskih punktova. Devetnaest kosovskih Srba okružili su me i zadržali u pritvoru. Pretražili su mi sve stvari i pregledali sve moje dokumente. Moje srednje ime je Alban, na temelju čega su zaključili da sam sigurno Albanac. Osim toga, za potrebe serije razgovarao sam s nekim bivšim pripadnicima OVK, pa su kod mene pronašli i knjigu jednoga od njih, njegovu herojsku autobiografiju koju mi je darovao i napisao posvetu u knjizi. Sve je to njima bilo toliko sumnjivo da su pomislili da sam špijun, nekakav obavještajac… Trebalo je mnogo uvjeravanja kako je knjigu moguće kupiti u svakoj knjižari, a da je Alban vrlo često ime. Srećom, vrijeme takvih nepovjerenja kratko je trajalo.”

Norma Percy kaže kako su o situaciji u Jugoslaviji i sami učili radeći na seriji. “Mnogo toga smo naučili tijekom rada na seriji, prije svega da priča o OVK nije tako jednostavna kakvom su je prikazivali. U neku je ruku vladalo mišljenje kako se NATO uključio u rat protiv Srbije na strani OVK, pa iako se donekle znalo da u OVK nisu potpuno ‘good guys’, radom na seriji ta se priča produbila. Ali situacija je bila takva da je Milošević pristao na mir u Daytonu, a Kosovo je proglašeno unutarnjim problemom Srbije. Međutim, slijed događaja bio je takav da je srpski nacionalizam ponovno eskalirao, da je situacija na Kosovu postala kaotična zahvaljujući srpskoj strani, i kosovski su Albanci odlučili isprovocirati sukobe kako bi skrenuli pažnju na ono što se tamo događalo. Da nisu to učinili, nitko ne zna što bi se dogodilo i bi li međunarodna zajednica krenula u akciju kakvu je poduzela. Oni, dakle, nisu potpuni pozitivci, ali su se pokazali dobrim taktičarima.”

Koliko je “Smrt Jugoslavije” bila serija o raspadu federacije i ljudima koji su odigrali ključnu ulogu u tom procesu, toliko je “Pad Miloševića” serija o ulozi međunarodne zajednice u njegovu micanju s vlasti i odlasku u Haag. “Mislim da bi bilo pretenciozno raditi seriju o Miloševiću, o tome kakav je on uistinu bio, kako je donosio političke odluke i koji su mu bili motivi”, kaže Dai Richards.

U “Padu Miloševića” Hrvatska i BiH spomenute su tek kao države u kojima su počinjeni zločini zbog kojih se u Haagu sudi Slobodanu Miloševiću. Sve što se događalo u njima, smatra Tihomir Loza, nakon potpisivanje Daytonskog sporazuma više se nije ticalo Slobodana Miloševića. “Priča između Srbije i Hrvatske faktički je završena 1995. Neka pitanja koja su ostala otvorena ustvari su minorna pitanja, barem gledano iz pozicije serije koju smo radili”, kaže Loza. Norma Percy dodaje kako je veliki problem bio objasniti stvari koje su se dogodile tako da budu jasne britanskom gledatelju. “Dugo smo istraživali, no na kraju je bilo potrebno neke događaje krajnje pojednostavniti kako bi bili razumljivi i onome tko ne zna ništa o situaciji u Jugoslaviji. Upletati u događaje u Jugoslaviji Hrvatsku ili Bosnu i Hercegovinu, ili Makedoniju, nije bilo moguće. Uostalom, u samo pola sata serije morali smo smjestiti sve što se dogodilo 6. listopada 2000. u Beogradu i Srbiji. To je uistinu mnogo događaja, mnogo priča koje se odvijaju u isto vrijeme, i vrlo je teško sabiti ih u tako malo vremena. Zato smo se odlučili na najzanimljivije detalje, na neki svoj pristup koji se bazira na dvije ili tri ključne priče.” Dai Richards dodaje kako je tijekom boravka na Kosovu proveo kratko vrijeme i u Makedoniji, gdje je razgovarao s kolegama novinarima. “Oni su mi govorili o vezama koje je dio pripadnika OVK imao s Albancima u Makedoniji, ali to je dio priče koji je izlazio iz našega fokusa. Morali smo odlučiti što je primarni interes naše serije, i na to se orijentirati. Pad Slobodana Miloševića i sve što je prolazila Srbija u tim trenucima, kao i način na koji su donijete odluke unutar međunarodne zajednice, daje dovoljno materijala da se ispriča dobra priča. Uvođenje nekih drugih priča otežalo bi praćenje serije i događaja o kojima serija govori. Bez obzira na veze Miloševića s bosanskim Srbima, nismo to mogli staviti u seriju. Možda bi bilo zanimljivo da smo mogli intervjuirati Karadžića, ali i sami znate da je to nemoguće. Zato su nam unutarnji odnosi u Jugoslaviji bili primarni interes na koji smo fokusirali seriju.”

Norma Percy i Tihomir Loza kažu kako su i danas zadovoljni “Smrću Jugoslavije”, a jedino što bi ona danas eventualno drukčije napravila jest da bi se vratila u 1983. i seriju počela s usponom Slobodana Miloševića na vlast. “Osim toga, kada bih je danas radila, mnogo bismo više vremena posvetili ulozi međunarodne zajednice, odnosno njezinim pogreškama u procjenama i potezima”, kaže. Stoga ona i Tihomir razmišljaju o seriji o Kosovu ili o Bosni, u kojima bi ispričali neke priče koje su čuli a koje nisu mogle biti uvrštene u “Pad Miloševića”. Za razliku od njih, Dai Richards, na čiju je inicijativu u “Padu Miloševića” uvršteno mnogo priča običnih ljudi koji su silno željeli da Milošević ode s vlasti, razmišlja o seriji o šezdesetim godinama i Allenu Ginsbergu, beatničkom pjesniku. “Obilje je arhivskog materijala koji bi se dao dobro iskoristiti, a nakon svih ratova, serija s mnogo dobre glazbe čini mi se pravim izazovom.”