Ivan SlamnigNakon gotovo 20 godina, fantastično-bajkovitim romanom “Topli zrak” na hrvatsku se književnu scenu vratio Davor Slamnig (47), autor hit knjiga iz 80-ih “Čudovište” i “Quertzu i Opš”, gitarist grupe Buldožer, autor “Fride”, pjesme koja je u izvedbi Psihomodo Popa postala jednom od najizvođenijih hrvatskih rock pjesama. Ili – Davor Slamnig poznato je lice iz 80-ih kad su se ispred “Zvečke” – vođeni nečim što se danas pokušava opisati, rekonstruirati i arhivirati kao “duh 80-ih” – okupljali mladi rockeri, filmaši, glumci, novinari i strip crtači.

Proteklih 15 godina nije se sastojalo niti od inkubacije niti od nepisanja, već od vrlo sporog pisanja: roman sam počeo pisati na prastaroj pisaćoj mašini, pa na mom prvom kompjutoru, Atariju ST, pa na 4 generacije PC-ja Gobac je napravi krasnu ilustraciju za naslovnicu: toliko je bajkovita da sam u izlogu jedne knjižare ugledao 'Topli zrak' među dječjim naslovima. Warning: 'Topli zrak' nije za djecu Radeći reklame za Stojedinicu natjecali smo se tko će pogaziti više propagandnih pravila i osnovnih pravila lijepog ponašanja u eteru. Naručioci su bili šokirani, ali reklame su očito imale uspjeha jer bi nakon svih poniženja dolazili po još Fridu sam napisao za 15 minuta, nakon što je sat zvonio u 7 ujutro jer sam u 9 morao biti u studiju i snimiti je Mislim da sam preveo bar 80 Popaja – ni dan danas ne mogu smisliti mornara s lulicom Pišem otprilike jednu karticu mjesečno – kad bih pisao svaki vikend smatrao bih se skribomanom Kad je počeo ovaj recentni rat, svatko tko je bio medijski eksponiran morao se glasno i jednoznačno odrediti prema nacionalnim pitanjima: meni ništa nije bilo jasno, činjenica da se ljudi bazično dijele na Hrvate i Srbe bila je pravo iznenađenje, pa mi se činilo najpametnijim povući iz javnosti Mislim da sam napravio najbolju kompjutorsku verziju igrice Mastermind na svijetu Iako je za razgovor o “duhu 80-ih” bio najmanje inspiriran, s Davorom Slamnigom razgovarali smo tijekom božićnih i novogodišnjih praznika o tome zašto je napisao roman o doživljajima penzionera Slavka i Branka, konstruktora balona Harryja Montgolfiera i njegove raskošne supruge Veronike, koji se nađu u paralelnom svijetu buhtola, balonolikih bića, zatim o tome zašto ne čita suvremenu hrvatsku prozu, o fantastici kao trajnom mjestu njegova pisanja i čitanja, sviranju s Buldožerima i odrastanju uz slavnog oca, književnika Ivana Slamniga. Davor Slamnig popratio je svoje odgovore primjedbom u svom ironično-eruditskom stilu, s kojim će se suočiti i čitatelj “Toplog zraka”: “Nismo odabrali optimalni trenutak za diskurs, bakalar na bijelo pa na crveno, raca s mlincima, postup i rukatac alociraju metaboličke resurse više prema želucu a manje prema mozgu, koji smatramo obitavalištem svijesti.”

NACIONAL: Što očekujete od knjige, budući da vas kritika i publika pamte kao “kultnog pisca” 80-ih? – Nisam siguran da me publika uopće pamti, a kamoli kao “kultnog pisca 80-ih”. Neki se tada još nisu ni rodili. Očekujem, odnosno volio bih da ljudi pokušaju pročitati knjigu, bez obzira na moje eventualne “zasluge”. Onda, bilo bi lijepo da se prevede na engleski i proda u milijun primjeraka te da na kraju dobijem Nobelovu nagradu, ne?

NACIONAL: Napisali ste “Topli zrak” nakon 15-ak godina neobjavljavanja. Znači li to i nepisanja? Ili je to bilo razdoblje inkubacije? – Dakle, tih 15 godina mučnog stvaranja nije se sastojalo ni od inkubacije ni od nepisanja, nego od vrlo sporog pisanja. U jednom sam si trenutku zadao da ću napisati roman, i to vjerojatno nije bila najsretnija odluka. Možda sam umjesto romana mogao napisati hrpu kratkih priča, što mi je dotad dobro išlo, a ne zakopati se u taj beskrajni projekt. Ali kad sam jednom počeo, tvrdoglavost i neka vrsta opsesije nisu mi dopuštali da odustanem.

NACIONAL: Kako ste, a zatim i zašto ste napisali “Topli zrak”? – “Topli zrak” pisao sam “od početka do kraja”, bez čvrstog sinopsisa, bez jasne vizije kako će to sve završiti. Prvo na prastaroj Underwood pisaćoj mašini, pa na mom prvom kompjuteru, Atariju ST, bez hard-diska, pa na 4 generacije PC-ja. Dapače, trebalo mi je neko vrijeme da shvatim da je roman gotov, toliko sam već bio svikao na tu permanentnu tlaku. Onda sam ga dugo peglao, ne bi li se nekako stilski ujednačio preko svih tih godina. Također, velik dio trebalo je prevesti sa starohrvatskog na novohrvatski. Tu sam trebao stručnu pomoć.
Uglavnom, kad je prva beta-verzija bila isprintana i spiralno uvezana, mislio sam da je to to. Ali uslijedile su još tri godine potrage za izdavačem. Kontaktirao sam s barem šest eminentnih kuća, ali nitko se nije mogao sjetiti da sam ja onaj “kultni” autor iz 80-ih – osim Snježane Husić i SysPrinta. Jako sam zadovoljan finalnim produktom, lekturom, grafičkim dizajnom, uvezom. Gobac je napravio krasnu ilustraciju koja je toliko bajkovita da sam u izlogu jedne knjižare ugledao “Topli zrak” među dječjim naslovima. Warning: “Topli zrak” nije za djecu. Zašto sam ga napisao? Zato da na kraju imam svoj roman, lijepo ukoričen, koji mogu poklanjati rodbini, prijateljima i doktorima. Otkupio sam 50 primjeraka u tu svrhu.

NACIONAL: Kako se vi danas sjećate vaših knjiga “Čudovište” i “Quertzu i Opš” i njihovog prijema? Sjećate se nekih kritika? – “Čudovište”, koje je objavio CDD 1980., i “Qwertzu i Opš”, koji su izišli u “Znanju” 1983., bile su zbirke kratkih priča, većinom prethodno objavljene u “Poletu” ili drugdje. Možda mozak automatski briše neugodna sjećanja, ali koliko se ja sjećam, kritike su bile dobre.

NACIONAL: Pisali ste i radiodrame. – Napisao sam nekoliko radiodrama, koje su proizvedene i emitirane na zagrebačkom radiju. Najuspješnija je bila “Večerica kod Božene”, koju sam poslije malo produžio i adaptirao za kazališnu izvedbu u Teatru &TD. Imao sam predivan cast, sa Zidarićem i Hajdarhodžićem, među ostalima. Te godine išao sam često u kazalište. Nažalost, predstava je igrala samo jednu sezonu, jedna se od glavnih ženskih uloga zaljubila u Makedonca i otperjala na jug.

NACIONAL: S “Toplim zrakom” osvanuli ste na potpuno drukčijoj književnoj sceni no što je bila 80-ih, kad ste objavili “Čudovište” i “Quertzu i Opš”. Kakvom vam se ona čini, s njenom dominantno stvarnosnom literaturom, dok je ona 80-ih panično bježala od “zbilje”? – Sram me je reći, ali o novoj književnoj sceni ne znam ništa. Odnosno, znam imena trenutačno aktualnih pisaca, ali nemam pojma što pišu. Kako se bližilo izdavanje romana, znao sam da će u nekom intervjuu vjerojatno iskrsnuti upravo to pitanje. Pročitaj barem tri nove domaće knjige, govorio sam sebi, ako nudiš nešto svoje drugima na čitanje, osnovna ti pristojnost nalaže da i sam pročitaš nešto njihovo. Čak sam nabavio nekoliko knjiga i stavio ih na vidljivo mjesto na polici, ali nikad nisam uspio otvoriti ni jednu. I eto, došla Cica na kolica, i ja priznajem svoju potpunu ignoranciju. Svečano obećavam da ću uskoro stisnuti zube i pročitati nekoliko reprezentativnih hrvatskih autora.

NACIONAL: Zašto mislite da ćete morati čitati stisnutih zuba? I, koje ste to knjige pripremili za čitanje uz škrgutanje zubima? – Stvarno ste me stisnuli. Zapravo fizički na polici stoje samo Pavičićeve “Ovce od gipsa”. Tome ću sigurno pridodati jednog Jergovića i jednog Ferića. Što se tiče škrgutanja, to je samo strah od početka.

NACIONAL: Zašto čitate samo SF, odnosno ništa osim SF-a? Zašto ispisujete samo SF i bajkovitost, “čak i sada kad je žanr manje-više umro”, kako sami kažete? – Na SF sam se navukao još u mladim danima. Jednom sam u osnovnoj školi kao slobodnu lektiru odabrao neki opskurni pulp, “Planet of the Dreamers”, ili tak nekak… Profesor je bio zgrožen, premda mi je ipak dao trojku. Ali nikad nisam smatrao da pišem SF, kao ni bilo kakav drugi žanr. Neka se ostali narodi i narodnosti ne srde, ali mislim da je pisanje znanstvene fantastike privilegij Amerikanaca i Britanaca. Jedini neanglo autor kojeg priznajem je Stanislaw Lem. Ajde, Čapek je izmislio robote, ali teško da bismo ga mogli svrstati u tu kategoriju. “Topli zrak” jest nekakva fantastika, pa možda i mrvicu “znanstvena”. Ali ako se, nedajbože, opet upustim u pisanje romana, to sigurno neće biti “Povratak u topli zrak”. Dapače, sljedeća je knjiga već u pripremi, bit će to priče koje nisu objavljene u prve dvije zbirke. Stilski će biti vrlo šarolika, jer će pokrivati razdoblje od dvadesetak godina. Ali tu neću mnogo peglati.

NACIONAL: Gdje ste se inspirirali za svoja čudesna bića, događaje, ili recimo teoriju jednog od likova da je u ženskoj anatomiji mnogo toga pogrešno, dok glava “sadržava toliko toga nepotrebnog i štetnog za ženu” da biste mnogo toga reducirali, a “potpuno ukinuli mozak”. – Pa, dosta toga sam pokrao. Ali ne od Douglasa Adamsa, kao što me optužio jedan kritičar. Što se tiče Uzina plana za redukciju ženskog organizma operativnim putem, mislim da ni to nije baš sasvim originalno. Ali garantiram budućem čitaocu da u romanu ni jedna žena nije ni na kakav način reducirana. Sve se sretno svrši.

NACIONAL Kako su izgledale vaše 80-te? Svirali ste u Buldožeru, pisali, vjerojatno dolazili ispred “Zvečke”. S kim ste se družili, što ste radili, što vas je zanimalo? A danas? – Da uzmem kalkulator: 80 – 56 = 24, dakle osamdesete su pokrivale moj život od 24. do 33. godine. Mislim da je to za svaku generaciju burno razdoblje psihičkog i socijalnog sazrijevanja. I ja sam imao pune ruke sazrijevanja u to doba. Profesionalno gledano, bio sam pisac, prevodilac, reklamdžija, kompozitor, rock-gitarist… U jednom sam nezgodnijem periodu radio i na razglasu za rock koncerte. Ozvučio sam čak i dubrovački stadion. Najteže je bilo nositi kištre natrag u kombi dok je za sve ostale party odavno završio. Ali zato sam bio fino nabildan.
Teško mi je sad kompilirati listu danas “poznatih” ljudi s kojima sam se družio u 80-ima. Evo tko mi prvi pada na pamet, abecednim redom: Mladen Baraković, Boris Bele, Marko Brecelj, Borut Činč, Srđan Dedić, Vlada Divljan, Davor Gobac, Mirko Ilić, Max Juričić, Koja, Igor Kordej, Boris Leiner, Goran Pavelić Pipo, Goran Pirš, Zoran Predin, Darko Rundek, Srđan Sacher, Massimo Savić, Jura Stublić, Đoni Štulić, Milan Trenc, Pjer Žardin, Jura Novoselić. I molim vas, nemojte me pitati za žene.
Buldožeri su me vrbovali nakon jedne svirke u Lapu, trebali su nadomjestak za originalnog gitarista Uroša Lovšina. U bendu nažalost nije više bilo ni Brecelja, ali s njim sam također pio i surađivao. U te tri slovenske gastarbajterske godine svirao sam od Triglava do Đevđelije, bilo je to poučno iskustvo. Najbolje se jelo u Bosni. Ali dobro se jelo i u Makedoniji – premda smo na snimanju za makedonsku TV jedva izvukli živu glavu. Režiser je u zadnjem trenutku odustao od pirotehničkih efekata. To je tako razbjesnilo pirotehničara da je odjednom detonirao sve što je bilo na raspolaganju. A mi smo već bili na setu…

NACIONAL: Kako ste počeli praviti svoje otkačene reklame na Stojedinici? Koje su vam bile najuspjelije? – Na Stojedinicu me dovukao prijatelj Goran Pirš, godinu dana nakon što su počeli emitirati. Propagandu je prilično lukavo vodio Ivan Majstorović Majstor. Ja sam bio jedan od “kreatora”, što znači da sam pisao tekst spota, režirao ga, odabirao glazbenu podlogu i efekte, i tonski producirao. Majstor je uveo jedno važno pravilo, koje je koristilo radiju, ali i nama “kreatorima”. Naime, na Stojedinici su se tada smjeli vrtjeti isključivo spotovi koji su bili proizvedeni “u kući”. To znači da su naručioci bili osuđeni na nas – morali su prihvatiti to što bismo Piro, ja i ostali smućkali, ili se odreći reklamiranja u našem programu.
Tako da smo imali nevjerojatnu moć i natjecali se tko će pogaziti više propagandnih pravila i osnovnih pravila lijepog ponašanja u eteru. Naručioci su bili šokirani, ali bili smo jeftini i reklame su očito imale efekta jer bi nakon svih poniženja dolazili po još. Mislim da sam u tih desetak godina napravio oko 1200 spotova.

NACIONAL: Svi znaju da vam je otac bio Ivan Slamnig, pa i dosta o njemu, no kako je to bilo iznutra, odrastati uz slavnog pjesnika? Što vam je mama radila? – Majka je bila diplomirani biolog, ali nije radila u struci. Život s roditeljima bio je prepun uzaludnih odgojnih mjera, urlanja, razbijanja posuđa i pokućstva – dakle svih uobičajenih sastojaka jednog vrlo sretnog djetinjstva. Otac mi je jednom, kao nagradu za odličan uspjeh u nekom od nižih razreda osnovne škole, na Trešnjevačkom placu kupio sladoled na štapiću. Meni je, naravno, sladoled odmah pao sa štapića. I zamislite, kupio mi je novi sladoled. Je li to anegdota ili nije?

NACIONAL: Je li vas vaš tata Ivan Slamnig odvraćao od pisanja, naime, Pavao Pavličić tvrdi da najbolji pisci postaju oni koje su svi odgovarali od toga da postanu pisci. – Ne, tata me nije odvraćao od pisanja, dapače, mislim da je bio ponosan što mu sinek piše prozu, i mislim da je bio zadovoljan time što radim. Ali moji pjesnički pokušaji nisu mu se sviđali. A ni meni. Poezija je ipak bila njegova domena.

NACIONAL: Točno, ali vi ste ipak napisali jednu od najpopularnijih hrvatskih pjesama svih vremena, “Fridu”. Kako ste je napisali? Kako ju je Gobac počeo izvoditi? – “Fridu” sam napisao u 15 minuta, nakon što je sat zvonio u 7 ujutro jer sam u 9 morao biti na u studiju i snimiti je. To je bio jedan od četrdesetak songova koje sam napisao za “Blentone”, komičnu SF seriju Gorana Pirša koja je u početku bila radijska (101), a zatim i televizijska. “Fridu” je i u originalu pjevao Davor Gobac, koji je ujedno bio i glavni lik serije, popularni Milan Blenton, svemirski letač. Dakle, “Frida” je već na neki način bila njegova. U svakom slučaju, drago mi je da ju je Psihomodo Pop pojednostavio, ubrzao i otprašio. Čak je i zaradila neku paru. Nisam zapravo bio svjestan koliko je “Frida” ušla u domaći rock repertoar dok je nisam čuo na jednoj elitnoj svadbi, u neponovljivoj izvedbi Paganini benda.

NACIONAL: Je li vam otac dao neke savjete za pisanje? – Što se tiče pisanja literature, nije mi davao nikakve savjete. Ali me uveo u posao kao mladog prevodioca, naslijedio sam neke njegove gaže, kao što je prevođenje crtića. Mislim da sam preveo bar 80 Popaja – ni dan-danas ne mogu smisliti mornara s lulicom.

NACIONAL: Što mislite o njegovu romanu “Bolja polovica hrabrosti”? – Ah, svaki Slamnig, izgleda, mora napisati jedan roman, koliko nam god to nije sasvim prirođena forma. I on se mučio, ali ipak mnogo kraće nego ja, budući da je potpisao ugovor s izdavačem i potrošio predujam prije nego što ga je počeo pisati. “Bolju polovicu hrabrosti” pročitao sam jako, jako davno, jedva da se ičeg sjećam. Pročitat ću to još jednom, nakon one tri domaće knjige koje sam obećao, ali sigurno neću objaviti kritiku.

NACIONAL: U čemu ste u životu bili bolji, sviranju ili pisanju? A kad već kažete da su vas svi zaboravili – što ste svirali i gdje ste to naučili? – U muzičkoj sam školi učio klarinet i dogurao do prvog srednje. Volio sam solfeggio, teoriju, ali nažalost sam klarinet nije mi išao najbolje, unatoč izvrsnom profesoru Trumbetašu. Paralelno s tim oficijelnim muzičkim obrazovanjem počeo sam svirati električnu gitaru, sasvim neakademski, po garažama. Svirao sam svašta, rock, funky, fusion, pop. Ali mislim da sam u duši stari bluzer. Teško mi je staviti na vagu sebe pisca i sebe muzikanta, mislim da sam imao svjetlijih trenutaka i u jednoj i u drugoj domeni. Ali sviranje sigurno pruža više užitka nego pisanje.

NACIONAL: Imate li želju vratiti se na glazbenu scenu, kao što ste se vratili na književnu? – Ah, jedan roman ne čini proljeće. Ne znam u kojoj sam se mjeri “vratio na scenu”. Što se tiče muzike, još uvijek volim svirati i komponirati, nisam previše zahrđao. Napravio sam, recimo, muziku za dječju predstavu Vanje Matujec, “Alisa iz kompjutera” u teatru Exit. Povedite djecu. Ali ne vidim nikakav Davor Slamnig All Stars Revival Band u bližoj ili daljoj budućnosti.

NACIONAL: Zašto ne želite odgovarati na pitanja o društvima književnika, politici, jadnim književnim honorarima? – Ovo je trik-pitanje: ako odgovorim na njega, onda sam odgovorio na to na što ne želim odgovarati. A opet, već sam počeo, ne?
Što se tiče honorara, dok god većina autora bude spremna davati tekstove badava, slabo će se zarađivati na pisanju. Uvijek sam iznenađen time što većina suradnika na proizvodnji knjige, kao što su proizvođač papira, štamparija i izdavačka kuća, a u Hrvatskoj postoji oko 300 izdavačkih kuća, funkcioniraju u domeni “realne ekonomije”, odnosno realiziraju profit od kojeg mogu živjeti, dok se autor automatski izdvaja iz tog konteksta i eventualno dobiva gotovo prozirnu šnitu kolača.
Što se tiče društava, i sam sam vrlo pasivni član DHK, ali mislim da ću u jednom trenutku neprimjetno ishlapiti. Postoji struja koja vjeruje da društvo književnika treba biti ceh, koji s jedne strane garantira stručnu kompetentnost članova, a s druge strane propisuje minimalnu cijenu rada, odnosno književnog proizvoda. Ali za članstvo u postolarskom cehu vjerojatno je potrebno izraditi cipelu koja ne pušta vodu; za članstvo u književničkom cehu ne postoji analogni test kvalitete, budući da se radi o umjetničkom djelu, čija se funkcionalnost ne može utvrditi znanstvenim mjerenjem. Tako da to članstvo samo po sebi ne daje nužno garanciju za kompetentnost.
Što se tiče minimalne cijene autorskog arka, kartice, stiha – bilo bi zanimljivo vidjeti što bi se događalo kad bi se toga pridržavali i autori i izdavači. Pogotovo ako bi takva cijena, barem što se tiče proze, drame i scenarija, bila “realna”, odnosno stvorila mogućnost da hrvatski full-time writer živi od pisanja literature, a ne od publicistike, kritike, kroatistike, marketinga i ostalih srodnih i u svakom slučaju časnih aktivnosti – koje ipak oduzimaju vrijeme mogućem umjetniku, dekoncentriraju ga i svode na vikend-pisca – Radakovićev termin. Ja sam još mnogo gori – kad bih pisao svaki vikend, smatrao bih se skribomanom.
Osobno nisam ni za kakvu regulaciju. Ja sam stari anarhist. Neka evolucija obavi svoj prljavi zadatak.

NACIONAL: Nakon velike medijske eksponiranosti 80-ih, povukli ste se od javnosti. Svjesno odabrana anonimnost? Zašto? Kako vam je bilo u anonimnosti i što ste za to vrijeme radili? – Kad je počeo ovaj recentni rat, svatko tko je bio medijski eksponiran morao se glasno i jednoznačno odrediti prema trenutnim nacionalnim pitanjima. Meni ništa nije bilo jasno, činjenica da se ljudi bazički dijele na Hrvate i Srbe bila je pravo iznenađenje. Činilo mi se najpametnijim napraviti brzi fade-out, bar dok se stvari ne normaliziraju. Osim toga, više nisam bio odgovoran samo za svoju ludu glavu, postao sam otac jednog, pa onda i drugog djeteta, orijentirao sam se na stvari koje donose kruh, zidao kuću, odlazio na plac itd. Ne znam koliko su se stvari dosad uspjele normalizirati, ali eto, morao sam objaviti taj roman. Ako ništa drugo, iz zdravstvenih razloga.

NACIONAL: Zašto živite na Trešnjevci? – Ja sam izvorni Trešnjevčanin, iz loze starih pra-Trešnjevčana, po majci. Dedek Cimperšak došao je početkom 20. stoljeća iz Tuhlja u Zagreb i zaposlio se na Burzi kao podvornik. Od svoje podvorničke plaće zašparao je novce, kupio grunt na Trešnjevci i sazidao hižu. Bila je to omanja prizemnica, ali dedek je imao san: sagradit će još i kat, iznajmiti prizemlje a on će gore lijepo živjeti od rente. Nažalost, taj san nije uspio ostvariti.
Tu sam proveo najranije djetinjstvo. Onda je otac od pjesničkog rada zašparao novce i uplatio stan, opet na Trešnjevci. Tu sam živio dok se nisam otisnuo u lude 80-e, u kojima sam prebivao posvuda.
I eto, sad opet živim na Trešnjevci, i to baš u kući starog dedeka Milana. I uspio sam ostvariti dedekov san – sagradio sam kat. Ali ne namjeravam iznajmljivati prizemlje, predugo sam bio podstanar da bih se mogao uživjeti u ulogu gazde.

NACIONAL: Idete li kada u Metković, rodno mjesto svog oca? – U Metkoviću sam proveo prve dvije godine svog života, praktički su me doveli u Zagreb da se rodim, pa odmah natrag. Ne, nikad poslije nisam bio u Metkoviću.

– NACIONAL: Navodno ste napravili jednu od verzija igrice Mastermind za računalo? – Mislim da sam napravio najbolju kompjutersku verziju Masterminda na svijetu. Skinite je s mog pagea, http://free-zg.hinet.hr/Davor_Slamnig. Pisana je za prethistorijske Windows 3.1, ali još uvijek uredno šljaka na mom XP-ju.

NACIONAL: Priča se, jako ste odan i požrtvovan otac. Koji su vaši odgojni principi? – Skala nedopuštenih dječjih aktivnosti, od najgorih naniže. 1. Zadavanje boli i ozljeda drugim živim bićima, recimo meni. 2. Uništavanje materijalnih dobara. 3. Kopanje nosa pred gostima i ostale asocijalne aktivnosti. Po guzici se može dobiti samo za točku jedan. Za točke 2. i 3. slijedi adekvatno ispiranje mozga. A propos, jednom je moj sin, ima sedam godina, nevjerojatno otezao s večernjim pranjem zuba. U skladu s točkom 3. rekao sam mu: “Ajde, peri te zube, ne pereš ih meni, nego sebi.” On mi je odgovorio: “A ti ne pereš mozak sebi, nego meni.” Toliko o odgoju.