Andabak, vlasnik koncerna "Sunce"Magična šifra za siromašne i lakomislene popularno se naziva lanac sreće, a među onima koji su na toj formuli izgradili dugoročnu poslovnu filozofiju i pretočili je u unosni biznis – multilevel marketing. Procjenjuje se da je multilevel obuhvatio, bilo kao suradnike ili kupce, oko 800.000 građana Hrvatske.

U multilevel prodaji uključeno je oko 800.000 građana Hrvatske Među onima koji su sudjelovali u multilevel prodaji su i mnoga ugledna liječnička i odvjetnička imena, te mnoge poznate osobe poput Tuđmanova unuka Dejana Košutića te Zvonimira Bobana, oca poznatog nogometaša Edukacija novih suradnika odvija se uglavnom u reprezentativnim hotelima, a predavači drže euforične govore o uspjehu pa sve djeluje kao sastanak neke vjerske sekte O tome kako lanci sreće iza sebe ostavljaju razočarane i prevarene građane javnost se nedavno još jednom uvjerila kada je buknula afera pod nazivom: kako uspjeti u životu. Petorica partnera tvrtke Vendo dosjetili su se kako će skupo prodavati maglu: održavali su seminare u hotelima u Primoštenu, ulaz se plaćao 140 kuna, a krajnji cilj seminara bila je prodaja dviju knjiga za 2290 eura, koje čuvaju rijetku tajnu o tome kako zgrnuti prvi milijun. A ništa lakše nego zaraditi prvi milijun: kupite za 2290 eura seminar menedžmenta Fit for succes i nastavite ga prodavati po istoj cijeni, od svakog prodanog seminara dobivate 540 eura, a od seminara koji proda netko kome ste ga vi prodali, slijedi još 360 eura. Kako se ni jedan lanac sreće, svjedoči iskustvo, ne može širiti beskonačno, ponosni vlasnici tajne o uspjehu brzo se suočavaju s time da ljudi ne vjeruju u bajke i nemogućnošću da utrape seminar nekom drugome.

Ekskluzivnost te tajne kupcima (a prodavačima magle da će ostati izvan dosega pravde) jamči potpisivanje sigurnosnog sporazuma. Njime se sudionici seminara zavjetuju na šutnju i potpisuju ugovor kojim pristaju, podijele li svoje otkriće s nepoznatima bez njihove uplate, platiti penale od 15 tisuća eura.

Taj famozni lanac sreće u koji su se uključili građani uvjereni da su se našli u konspirativnom krugu izabranih sretnika kojima se, eto, pružila jedinstvena prilika da se otrgnu od siromaštva, razbio je Odjel za suzbijanje organiziranog kriminaliteta u Splitu. Mozgovi akcije su privedeni, ali ne zbog prijevare, obmane naivnih “ovaca”, kako je kupce seminara poslije u dnevnim novinama nazvao jedan anonimni menedžer, javno priznavši da na njima mjesečno zarađuje 40.000 eura, nego zbog utaje poreza.

Naknadna policijska istraga pokazala je da su naivni građani novac uplaćivali na račun off shore tvrtke Fit for success Academy, Delevare, USA, i to preko gibraltarske banke La caixa, da su se uplatitelji ugovorom obvezali da je u slučaju spora nadležan sud u Gibraltaru. Utvrdilo se da je na off shore račun uplaćeno 2,1 milijun dolara, premda se po novinama spekuliralo o mnogo većim iznosima: da je dvije knjige o uspjehu kupilo 4900 građana, odnosno da su inicijatori akcije time zgrnuli 10 milijuna dolara!

Lanac sreće postavljen je prilično perfidno: građani su samoinicijativno, uglavnom pri zdravom razumu potpisivali ugovore i uplaćivali novac, nitko ih na to nije prisiljavao, a lanac brzo pukne jer svatko ima ograničen broj prijatelja, pogotovo lakomislenih. Povratu novca mogu se nadati tek u dugoj i iscrpljujućoj parnici s varalicama koji se na seminarima kite titulama “aspiranti”,”asistenti”, “menedžeri”, koji su ih uveli u posao, a to su najčešće osobe iz njihova najbližeg kruga – prijatelji, kumovi, kolege s posla. Pritom na sudu moraju priznati svoju vlastitu glupost: da su za knjigu misterioznog sadržaja bili – obuzeti pohlepom- spremni dati više nego za školovanje vlastite djece.

To je primjer koji svjedoči kako u drastičnim slučajevima završava lanac sreće. Gotovo da ne postoji građanin koji nije došao u dodir s filozofijom multilevela i njegovih zagovornika, ponekad pod imenom agenata, akvizitera, menedžera, sponzora… Hrvatsku su posljednjih deset godina preplavili proizvodi koji se ne kupuju izravno u dućanima nego do kupaca dolaze tzv. multilevel marketinškom prodajom, primjerice, Tupperware, Zepter, usisivači Kirby… U praksi su multilevel prodaju mnogi građani imali priliku upoznati na organiziranim kućnim sijelima kod prijatelja i znanaca ili pak seminarima. A repertoar roba i usluga posljednjih godina sve se više širi: demonstriraju se pogodnosti životnog osiguranja, proizvodi koji su u pravilu znatno skuplji nego u dućanima; tave koje peku meso i povrće jedinstvenog okusa u kratkom roku bez ulja, kozmetika koja balzamira žensko tijelo, vitamini koji čuvaju mladost, posuđe pak svježinu, noževi čiji je vijek trajanja duži od ljudskog, usisavači koji izvlače stoljetnu prašinu… Gotovo je nepisano pravilo da se potencijalnim kupcima koji se zovu na demonstraciju nikad dokraja ne objasne razlozi poziva. Računa se da će se potrošačka groznica lakše širiti u krugu prijatelja i, kad jednom dođu i na licu mjesta vide prednosti proizvoda, da će mu teško odoljeti.

U Hrvatskoj su ugledna odvjetnička i liječnička imena, poznati i manje poznati, među kojima su bili i Dejan Košutić, unuk bivšeg predsjednika Republike, i Marinko Boban, otac poznatog nogometaša Zvonimira Bobana, svjedočili o profitabilnosti tog pristupa poslu. Ivana Katavića, sadašnjeg pomoćnika ministra poljoprivrede zaduženog za ribarstvo, početkom 90-ih smatrali su čovjekom koji je srušio sve rekorde – u samo jedanaest mjeseci rada dospio je na sam vrh, a uspjeh i pravila zanata Katavić je poslije opisao u svojevrsnom vodiču “Pristup prodaji osiguranja”, s podnaslovom “Kako osvojiti prvih 100.000 bodova u prodaji osiguranja”.

Profit pak od prodaje najraznovrsnijih proizvoda uopće nije moguće izračunati. Znalci samo napominju da je riječ o golemim iznosima. Dobri poznavatelji prilika u osiguravajućim kućama tvrde da premije od prodaje životnog osiguranja – a to je najpopularniji proizvod koji se prodaje multilevel sistemom- godišnje iznose milijardu i 200 milijuna maraka, te da barem deset posto tog iznosa završi u džepovima agenata.

Ideja multilevela, koju su u Hrvatsku još potkraj 80-ih donijeli agenti polica životnog osiguranja, počiva na filozofiji lanaca sreće: provizija se zarađuje ne samo od prodaje konkretnog proizvoda, nego i od “vrbovanja” novih suradnika. To pak znači da se provizija ubire ne samo od onoga što je netko sam prodao, nego i za svaki proizvod koji je prodao suradnik kojeg je uključio u posao i, nadalje, postotak od suradnikovih akvizicija. Svrha napredovanja u mrežnom marketingu je penjanje na ljestvici karijere, koja se sastoji od više razreda. Tako se stvara vojska i mreža prodavača kojima je krajnji cilj dosegnuti osmi stupanj karijere. Uspjeh u osmom razredu mjeri se stotinama tisuća maraka, u rijetkim slučajevima doista je ostvarenje sna o prvom zarađenom milijunu maraka.

Unovačeni prodavači rijetko vide zamke svog novog posla: multilevel prodaja ne može se perpetuirati u beskraj, profit ubiru oni koji su posao počeli prvi, osmi, čarobni krug ostaje privilegij prvih koji većina nikada neće dostići. Krug znanaca i prijatelja koji se mogu regrutirati u nove suradnike ili kupce ionako je limitiran, a time i mogućnost da će se preko noći vinuti u bogataše. Posebna pogodnost ovakve prodaje počiva na strategiji minimalnog rizika: proizvod se prodaje izravno kupcu, čime su izbjegnuti ne samo državni nameti nego i troškovi distribucije, a kupci, dok ne plate, ne mogu dobiti proizvod.

Edukacija novih suradnika doima se kao bacanje mreže. A mamac je priča o tome kako svi mogu doći do osmog razreda, biti uspješni i naravno bogati . Kako bi dojam sjaja i moći bio potpun, seminari za edukaciju održavaju se u reprezentativnim hotelima, nerijetko čak i na Filozofskom fakultetu. Predavanja obično drži osoba koja svojim primjerom može posvjedočiti o ostvarenju sna o brzoj i laganoj zaradi: do jučer je i sam bio jedan od njih, proglašen tehnološkim viškom, obični, siromašni građanin koji nije mogao plaćati račune, a sada se do hotela dovezao “mercedesom” u dizajnerskom odijelu. Sudionicima takvih masovnih sijela na kojima se propagira religija novca i potrošnje, zaslijepljeni mogućnošću da se preko noći i sami domognu novca, ipak promakne: golemi profiti i status rezervirani su samo za one na vrhu piramide. Jer multilevel marketing, kako je cinično objasnio jedan od bivših agenata, počiva na masi vojnika koji zapravo rade za druge. Mnogi se prisjećaju kako su na neke od tih seminara bili namamljeni a da nisu imali pojma što ih uopće čeka. Prijatelji i znanci telefonski bi ih opsjedali tvrdeći kako su došli do zanimljivog otkrića, novog poimanja života, koje im je proširilo horizonte, i rado bi ih s njima podijelili…

Iako su mnogi koji su pokušali raditi kao agenti ostali razočarani kad su shvatili da u hijerarhiji ne mogu dogurati bogzna kako daleko i da mogu samo raditi za druge, koncept multilevela u međuvremenu je, poput znanstvene teorije, postao predmet stručnih publikacija i rizičan, ali, ipak, legalan način prodaje.

Marija Novak-Ištok, predsjednica Grupacije direktne prodaje pri Sektoru za trgovinu Hrvatske gospodarske komore, ovako stručno objašnjava multilevel: “Mrežni marketing je forma organizacije, suvremeniji oblik direktne prodaje gdje se roba i usluge prodaju kroz prodajnu mrežu direktnih prodavača. Organiziran je na nekoliko razina, stoga se još upotrebljava naziv multilevel marketing. Dok prodavač u direktnoj prodaji ostvaruje zaradu na osnovi provizije od prodaje koju je sam ostvario, u mrežnom marketingu prodavači mogu biti nagrađeni na više načina, koji se mogu svesti na dva osnovna. Prvi je, kao kod direktne prodaje – provizija na osobnu prodaju, dok se kod drugog načina nagrađivanja provizija isplaćuje na osnovi prometa koji ostvaruje suradnička mreža koju je prodavač izgradio regrutiranjem novih suradnika. To je i osnovna razlika između direktne prodaje kao šireg pojma i njene forme reorganizacije – mrežnog marketinga.”

Procjenjuje se da u Hrvatskoj danas djeluje oko 40 sustava mrežnog marketinga i direktne prodaje. U većini slučajeva radi se o tvrtkama kćerima multinacionalnih kompanija kroz koje djeluje oko 150 tisuća suradnika. Od svih suradnika 85 posto su honorarci dok su ostali samozaposleni, tj. imaju registriran obrt ili poduzeće. Većinu suradnika uključenih u te sustave, gotovo 90 posto, čine žene. A sustavi nude sve i sva: kozmetiku, lonce, krpe, biljne preparate, usisavače, police životnog osiguranja, sredstva za čišćenje… Dok je u tvrtkama koje prodaju robu široke potrošnje teško otkriti tko su njihovi kraljevi multilevela, jer se vodeći ljudi tvrtke predstavljaju tek kao ovlašteni zastupnici strane tvrtke, a neke od njih tek uhodavaju posao, neke su ukinule ljestvice karijere i suradnicima nude samo golu proviziju od prodaje, lice i naličje multilevela najočitije je kod osiguravajućih kuća.

Multilevel prodaju potkraj 80-ih u Hrvatsku su donijeli agenti osiguravajućih društva. Mnogi se sjećaju euforije koja je zavladala oko kupnje i prodaje polica životnog osiguranja, koja je u razvijenim zemljama svijeta bila poznata kao popularan oblik štednje za starost. S druge pak strane, to je bila prilika za mase onih koji u poduzećima u državnom vlasništvu nisu mogli ostvariti svoje ambicije, da u slobodno vrijeme ostvare dodatnu zaradu. Pritom je presudno bilo to što ulog nije bio prevelik: da bi se prodavale police, trebalo je postati i njihovim vlasnikom, a to je kapital koji ostaje, čak ako posao i propadne.

Uz Ivana Katavića, pionirima multilevela u Hrvatskoj, koji su se popeli na sam vrh piramide, smatraju se Gojko Ostojić, Jaka Andabak, Mijo Matleković i Nevenka Dujmović. Ostvarili su najviše pozicije u multilevel karijeri i nitko ih poslije nije uspio istisnuti s vrha, a to, osim upornosti, trebaju zahvaliti i tome što su bili jedni od prvih koji su se počeli baviti multilevel prodajom. Njihove karijere tijesno su povezane s nastankom osiguravajućih kuća u Hrvatskoj.
Imetak Jake Andabaka, nekoć direktora u Končaru, danas zvuči impresivno: većinski je vlasnik turističkog kompleksa “Zlatni rat” na Bolu i vlasnik osiguravajućeg koncerna “Sunce” u sklopu kojeg djeluje osiguravajuće društvo “Sunce”, Štedno-kreditna zadruga “Sunce”, dvije posredničke agencije i zdravstvene poliklinike “Sunce” za dopunsko zdravstveno osiguranje. Manje je impresivan podatak da je taj livanjski tajkun 1993. sudjelovao u spornoj pretvorbi splitskog poduzeća “Bobis” pa je osuđen na šest mjeseci zatvora zbog poticanja na zloupotrebu i krivotvorenja isprave, da bi mu Županijski sud ipak ukinuo kaznu. Premda je, prema vlastitom priznanju, isprva kanio samo poboljšati kućni budžet i nije namjeravao ostaviti direktorsku poziciju u “Končaru”, ubrzo je otkrio fantastične izvore prihoda: “Moja prva plaća bila je 27.000 šilinga.” Ispleo je mrežu od oko 5000 akvizitera. Uspio je u jednom mjesecu zaraditi čak 100.000 maraka provizije koju mu je priskrbila mreža suradnika.
Joka Andabak i Gojko Ostojić 1989. su počeli prodavati osiguranje kao agenti austrijske kuće VWP, koja se kao posrednik bavila marketingom osiguranja za Wiener Stadtische. Osiguranje je obuhvaćalo vezanu štednju i životno osiguranje s mogućnošću kasnijeg pretvaranja u rentu. Poslije se pokazalo da su najviše koristi imali njezini tuzemni posrednici koji su zaradili golem novac. I Andabak i Ostojić ubrzo su postali uvjerljivi predavači na seminarima koji su nerijetko poprimali euforično obilježje sektaških skupova. Za VWP u Hrvatskoj radilo je oko 5000 akvizitera koji su se nadali usponu na hijerahijskoj “ljestvici karijere”, skupljajući bodove uvođenjem novih suradnika u lanac mrežne prodaje osiguranja. Potpuno nova mogućnost zarađivanja novca u tada još socijalističkom sustavu, mrežna prodaja životnog osiguranja, cvjetala je do kraja 1990. Šireći mrežu agenata u Hrvatskoj za austrijsku osiguravateljsku kuću potkraj 80-ih, Ostojić je postao “profesionalni trgovac”, kako danas voli etiketirati svoje zvanje. Nakon izbijanja rata u Hrvatskoj, Ostojić i Andabak 1991. su osnovali vlastitu tvrtku Sunce Zagreb d.o.o. koja se bavila marketingom osiguranja za VWP. Međutim, Austrijancima se nije sviđao njihov način rada pa su raskinuli ugovor već nakon samo dva mjeseca. U međuvremenu je ista ekipa s još nekoliko suradnika osnovala Helios osiguranje, kako bi organizirali mrežnu prodaju za vlastitu osiguravajuću kuću. Taj je poslovni aranžman neslavno propao nakon svađe Jake Andabaka i tadašnje direktorice Heliosa Lidije Fischer, koja je tvrdila da je njezin potpis Andabak falsificirao na garantnom ugovoru kojim Helios osiguranje jamči da će tvrtka Adriamerkur (Andabakova firma koju je osnovao s Ivanom Toljem) financirati izgradnju nove tvornice splitske slastičarske tvrtke Bobis. Umjesto za Helios, Sunce Zagreb sljedeće je dvije godine radilo najprije za Prima osiguranje, a poslije i za Zagreb osiguranje. Dojučerašnji bliski partneri, Ostojić i Andabak posvađali su se i razišli 1994. i svaki je osnovao zasebnu tvrtku. Za razliku od Jake Andabaka koji vrlo brzo upada u afere oko kuponske privatizacije, nelegalne pretvorbe Bobisa i utaje poreza, Ostojić je manje eksponiran u javnosti i za njegovo ime ne veže se u javnosti ni jedna financijska afera. Nakon neuspjelih pokušaja osnivanja vlastitog osiguravajućeg društva, Ostojiću se ukazala idealna prilika da “uleti na gotovo” kad je Dejan Košutić s Kaptol bankom zapao u financijsku krizu te se htio riješiti vlasništva nad Libertas osiguranjem. Već u veljači 2001. Ostojić je s nekoliko suradnika od Kaptol banke, čiji je temeljni kapital procijenjen na 12 milijuna kuna, kupio 85 posto dionica te osiguravateljske tvrtke i postao predsjednik Nadzornog odbora, a predsjednik Uprave Libertas osiguranja bio je Ivan Vrljić, dotadašnji pomoćnik ministra financija u vladi Zlatka Mateše i glavni devizni inspektor. Iduće je godine Ostojićeva grupa otkupila od Košutića i preostalih 15 posto dionica Libertas osiguranja.

Gojko Ostojić, magistar ekonomskih znanosti, kaže kako prvi kapital kojim je krenuo u osiguravateljski posao nije zaradio vrbujući ljude koji će uložiti ušteđevinu u Wiener Stadtische, nego proizvodeći 80-ih u domaćoj radinosti plastične vrećice i natpisne pločice. Navodno su njegovi i ženini mjesečni prihodi dosezali 10 tisuća njemačkih maraka, računajući i plaću u Končaru gdje je tada radio. Kapital je iskoristio za osnivanje trgovačke tvrtke Sunce d.o.o. u koju je potkraj 80-ih zajedno s kolegama iz Končara uložio 500 tisuća DEM.

Jedan od njegovih kolega u Končaru bio je i Mijo Matleković, koji potječe iz istog miljea mrežnih agenata VWP-a. No, za razliku od Gojka Ostojića, Jake Andabaka i Ivana Katavića, koji su se vrlo brzo popeli na sam vrh “ljestvice karijere”, Matleković se teže probijao jer je zakasnio na prvi vlak i počeo je tek početkom 1991. Neko je vrijeme radio za Sunce Zagreb, a potom je zbog previranja u osiguravajućim društvima prešao u agenciju Senag, što mu je usporilo napredak na “ljestvici karijere” jer je izgubio dio suradničke mreže. Trebale su mu dvije godine da se popne do petog stupnja, a potkraj 1995. prešao je u odjel prodaje Helios osiguranja i definitivno dao otkaz u Končaru. Honorarni posao agenta osiguranja donosio mu je već tada veću zaradu od plaće koju je imao u Končaru – servisu dizala. Nakon konzultacija s Upravom Helios osiguranja i direktorom Mihaelom Hribarom 1997. je osnovao vlastitu agenciju Prodaja Helios d.o.o., koja je po uzoru na austrijski model zadržala osmostupanjsku ljestvicu napretka. Vlasnik i direktor tvrtke, Matleković je i dalje ostao na vrhu mrežne strukture koju je gradio godinama. Kako sam kaže, prodaja osiguranja postala mu je stil života. U vrijeme osnivanja Prodaje Helios njegovu je mrežu suradnika činilo 150 ljudi. Tada na šestom stupnju “ljestvice karijere”, Matleković je mjesečno zarađivao više od 10 tisuća njemačkih maraka bruto.

Nevenka Dujmović, direktorica Helios DUB-a, nekoć zaposlena u Marsonija komercu, dijelu tvrtke Đuro Đaković, dosegnula je najviši stupanj u prodaji osiguranja. Ona je jedina žena iz Hrvatske koja je u samo godinu dana došla do šeste razine, te jedna od tri žene koje su 1990. dobile direktorski status u austrijskoj osiguravajućoj kući Wiener Stadtische, koja je u to vrijeme u Europi imala oko 200 direktora. O svojoj zaradi Nevenka Dujmović ne želi javno govoriti, tek da se “od osiguranja može dobro živjeti, ali uz puno rada.”

Ali zato strasno objašnjava kako je dospjela na vrh: za razvoj svoje mreže koristila je poznanstva stečena radom u Đuri Đakoviću i obilazila svoju rodbinu. Svoju poslovnu mrežu ubrzo je proširila po cijeloj tadašnjoj Jugoslaviji, posebice u Makedoniji. Nakon nekog vremena u njezinoj strukturi bilo je oko 600 ljudi, od kojih neki čak iz Turske i Bugarske.

Ona u okolnosti da u početku osiguranja nije bilo registriranih privatnih osiguravajućih tvrtki i da se novac iznosio ilegalno iz zemlje ne vidi ništa sporno: “Tada se smatralo da netko osiguranje uplaćuje iz svoje ušteđevine ili neto plaće, što je značilo da je država svoj dio već dobila, a osiguranje je bilo nečiji osobni kapital koji je mogao ulagati bilo gdje.”

Slaže se s ocjenom da su agenti na terenu nerijetko nasrtljivi, ali to ovako objašnjava: “Problem je što se agenti više bave brzom zaradom nego osiguranjem.” I samu je, veli, “ljuti kad neki agenti pokušavaju lijepim pričama ljudima uzeti cijelu ušteđevinu kako bi ostvarili što bržu zaradu. Sa svojom grupom trudim se ponuditi onaj oblik uplate koji je korisnicima najpovoljniji, što je u većini slučajeva mjesečna uplata.”

Police životnog osiguranja naišle su na dobar odjek u javnosti i Hrvatima dale priliku da se poput zapadnjaka skrbe o svojoj starosti, uostalom, i država je nudeći porezne olakšice pokazala da je riječ o pametnoj investiciji. Pa, ipak, sam sustav multilevel prodaje najraznovrsnijih proizvoda u dijelu je javnosti izazvao skepsu. Djelomice zbog sporadičnih slučajeva prijevare, primjerice, u Slavonskom Brodu, gdje se otkrilo da su akviziteri uzeli novac i nestali. Djelomice zbog toga što se većina proizvoda kupovala na crno, a zazor su poticali i sami akviziteri, koji su reklamirajući svoje proizvode nerijetko podsjećali na vjerske fanatike, s tom razlikom da je njihova jedina religija postala uspon u viši razred i veća provizija. Najmanje ljutnje izazvala je pak činjenica da je sam multilevel sustav prodaje sofisticirana prijevara, opijum za siromašne mase, koje na seminarima upečatljivom retorikom i raznim trikovima treba uvjeriti da troše svoje vrijeme i trud za ljude koji su ionako već čvrsto zaposjeli položaje na vrhu.

Da mrežni marketing nema dobar imidž, slaže se i mr. Marija Novak–Ištok, koja je siguran posao u odjelu za marketing Zagrebačkog velesajma zamijenila 1991. poslom direktne prodaje u Avon kozmetici, tvrtkom koja je te godine otvorila zastupstvo u Hrvatskoj, a danas je vlasnica tvrtke Gendar, jedine u Hrvatskoj koja se bavi prodajom znanja na principu direktne prodaje.

Razlog lošeg imidža mrežnog marketinga u javnosti mr. Novak–Ištok prije svega vidi u nedorečenoj pravnoj regulativi koja pojmove mrežnog marketinga i direktne prodaje ne tretira kao specifične trgovačke djelatnosti nego u sklopu ostale trgovine. “A ta nedorečenost nekim tvrtkama ostavlja mogućnost da se bave ovom djelatnošću na nelegalan način. Upravo te tvrtke, koje nisu registrirane u Hrvatskoj, koje nelegalno unose robu u Hrvatsku i ne plaćaju obvezna davanja, glavni su razlog loše slike te djelatnosti u javnosti.” Ona očekuje da će se stvari promijeniti s izmjenama Zakona o trgovini, u kojem bi direktna prodaja i mrežni marketing bili posebno definirani, a sve dotad neće biti moguće otkriti koliko se točno tvrtki uopće bavi takvim načinom prodaje.

Predsjednica GDP-a napominje da se poslovne statistike vode samo u okviru Grupacije, a zbog promjena u strukturi članstva nije moguće utvrditi je li djelatnost direktne prodaje i mrežnog marketinga u porastu. Prošle je godine samo osam članica koje su objavile poslovne rezultate ostvarilo prodaju od 435 milijuna kuna, na osnovi čega je uplaćen PDV od 95 milijuna kuna. Zbog nepostojanja pravne regulative grupacija direktne prodaje okuplja samo 14 tvrtki, iako se procjenjuje da je njihov broj čak tri puta veći.

A to znači da u Hrvatskoj postoji čitava vojska akvizitera, agenata, samoproglašenih menedžera koji državi ne plaćaju ni kune, kako za proizvode koje prodaju po visokim cijenama, tako ni za svoje prihode. Oni su i dalje siva zona ekonomije, a njihova multilevel prodajna filozofija dimna zavjesa koja samo skriva rupe u državnom proračunu i omogućuje šačici pojedinaca da ostanu tamo gdje već odavno jesu i nitko ih ne može svrgnuti s prijestolja multilevela.

Kada se govori o direktnoj prodaji jedna od najstarijih tvrtki tog tipa zasigurno je Tuppperware, američka tvrtka koja je nedavno proslavila 50. godina postojanja. Danas u svijetu ima preko milijun direktnih prodavača Tupperware proizvoda za domaćinstvo, a od svog osnutka tvrtka se nikada nije oglašavala putem medija ili na neki drugi način. Proizvodi za domaćinstvo ove tvrtke prodaju se od početka na isti način – putem prezentacija. Prezentatori koji su većinom žene okupe zainteresirane na prezentaciji proizvoda koja obično traje oko četiri sata. Tokom prezentacije se pokazuje način na koji se pojedini proizvodi koriste, a po završetku sudionici, bez bilo kakvih pritisaka, mogu kupiti neki od proizvoda. Tupperware proizvodi danas se prodaju u preko 100 zemalja svijeta, a oko 1.23 milijarde američkih dolara zarade ostvaruje se izvan SAD-a.
Sjedište tvrtke za područje bivše Jugoslavije od 1994. godine smješteno je u Hrvatskoj. Tako Tupperware CMC uključuje Sloveniju, Hrvatsku, BiH, Jugoslaviju, Makedoniju, Bugarsku, Tunis te Maltu. Glavni centar iz kojega dolaze proizvodi smješten je u Milanu, a administrativni poslovi u Hrvatskoj. U svakoj zemlji postoje zastupstva, u Hrvatskoj njih 12, putem kojih prezentatori naručuju robu te je dalje prodaju. Mreža Tupperware CMC dosegao je godišnji promet od oko 25 milijuna eura, a samo u Hrvatskoj u 2002. godini ukupna dobit iznosi oko osam milijuna eura.
Direktor Tupperwara CMC, Branko Petrović počeo je u Tupperwareu raditi 1995. godine. «Prvo sam radio u Italiji, u Milanu, gdje je bilo središte za ovu regiju. Tamo sam došao nakon što sam u novinama pročitao oglas i iako sam bio pomalo skeptičan kada sam vidio o kakvoj se organizaciji radi i koliko se truda ulaže u poslovanje postao sam zainteresiran. Radio sam kao marketing menadžer te nakon tog kao direktor prodaje te 95. godine došao u Hrvatsku kako bi vodio Tupperware CMC», kaže Petrović koji je inače 1998. godine završio fakultet u Osijeku, nekoliko godina radio u maloj privatnoj tvrtki, a u razdoblju od 1991. godine do zaposlenja u Tupperwareu bio nezaposlen.
Petrović ističe kako u Tupperwareu od svih svojih zastupstava zahtijevaju uredne papire, plaćanje poreza, carina i ostalih davanja, a ponajviše njihovom ugledu štete male tvrtke koje se na području direktne prodaje pojavljuju na godinu dvije te se nakon toga ugase. «Veliki problem je i nedostatak zakonske regulative vezane uz direktnu prodaju. Trenutno čekamo da vidimo kako će se ove godine riješiti pitanje plaćanja doprinosa na honorarni rad jer dosta našim prezentatora je u penziji li im je Tupperware dodatni posao», kaže Petrović.