Gordana Buljan-FlanderŽivot se sastoji od izazova, kaže dr. sc. Gordana Buljan-Flander, ravnateljica Poliklinike za zaštitu djece grada Zagreba, prve takve klinike u Hrvatskoj, nedavno otvorene u Zagrebu. Nakon 22 godine rada na Klinici za dječje bolesti u Zagrebu (u Klaićevoj ulici), učinilo joj se da se predugo bavi istom problematikom. “Iako nisam bila nezadovoljna, smatrala sam da u Klaićevoj ne mogu dati više nego što sam dala, a vjerujem da mogu mnogo više”, kaže i dodaje kako je uvijek željela raditi s djecom. “Studij psihologije upisala sam jer su me zanimali međuljudski odnosi, zašto su neki ljudi introvertirani ili ekstravertirani, pokušavala sam povezivati osjećaje i ponašanja. Kad sam upisala studij, bila sam strašno razočarana jer je zagrebačka psihologija tada bila eksperimentalna: imala je znanstveni pristup, naučili smo kako provesti dobro istraživanje i napisati znanstveni rad, ali životne teme koje se rade u kliničkoj psihologiji, o tome smo naučili vrlo malo. Kad sam se zaposlila, shvatila sam da se ne osjećam dovoljno kompetentnom raditi s ljudima i stoga sam krenula na daljnje dodatne edukacije.” Rezultat je upravo Poliklinika, rijedak spoj znanja pojedinaca i razumijevanja nadležnih institucija, ali i knjiga “Zlostavljanje i zanemarivanje djece”, koju je napisala s kolegicom Dubravkom Kocijan-Hercigonjom, koja će u četvrtak biti promovirana u Muzeju “Mimara”.

Kod nas je zakazao sustav zaštite djece: sramotno je govoriti o uvođenju zaštitara u škole zbog problema s agresivnom djecom a izbacili smo psihologe, kojih danas u cijeloj Hrvatskoj s djecom radi samo dvadesetak Vrlo su rijetki slučajevi da nam iz škole ili vrtića prijave slučajeve zlostavljanja i vrlo rijetko reagiraju: najčešće se jave dječica sama ili nezlostavljajući roditelj Polikliniku smo osnovali da bismo imali gdje i primiti zlostavljanu djecu jer se znalo dogoditi da nam se javi takvo dijete a mi bismo ga naručili u jednu bolnicu, drugu, treću a nisu ih mogli ili htjeli primiti NACIONAL: Poliklinika je počela s radom. Otkud ideja o otvaranju poliklinike i čime će se poliklinika baviti? – Ideja o osnivanju poliklinike nastala je prije dvije godine. Tijekom rada Hrabrog telefona, SOS linije za zlostavljanu i zanemarivanu djecu, uočili smo potrebu za većim brojem stručnjaka koji će raditi s djecom, potrebu za edukacijom tih stručnjaka, a postojala je i potreba za znanstvenim istraživanjima radi bolje prevencije. Hrabri telefon kao mala nevladina organizacija sva ta područja nije mogao pokriti. S druge strane, Hrabri telefon je svojim radom zaista mnogo pomogao senzibilizaciji javnosti i edukaciji stručnjaka, a javljalo nam se i sve više djece koju nismo imali kamo uputiti. Znalo se dogoditi da nam se javi seksualno zlostavljano dijete, da ga pokušamo naručiti u jednu bolnicu, u drugu, u treću, tako da je bilo “loptanja” s tom djecom jer ih netko nije mogao primiti, a ponekad ih nisu ni željeli, jer se ljudi i boje raditi na takvoj problematici. Porast broja prijavljene zlostavljane ili zanemarene djece nije pratio porast broja stručnjaka, nego zapravo smanjenje broja stručnjaka. Predložila sam dr. Zvonimiru Šostaru, pročelniku gradskog Ureda za rad, zdravstvo i socijalnu skrb, otvaranje jednog takvog centra, jedne poliklinike, s čim se on odmah složio. Zasad smo institucija u sustavu zdravstva, a nadamo se da ćemo 15. siječnja proći na upravnom vijeću HZZO-a i da ćemo ući u njihov sustav. Kad se to dogodi, imat ćemo tri izvora financiranja – Grad, koji je 70-postotni vlasnik, Ministarstvo rada i socijalne skrbi, koje je 30-postotni vlasnik, te Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje.

NACIONAL: Kao specifičnost ove poliklinike spominjete multidisciplinarni pristup. Možete li objasniti što to znači za samu djecu? – Traumatizirano dijete ne može dobiti pomoć i zaštitu samo od jedne službe, psihološke ili socijalne, ili samo u školi ili od policije. Traumatizirano dijete, pogotovo zlostavljano dijete, zahtijeva multidisciplinarni pristup – i psihijatrijsku obradu, i psihološku obradu, i obradu socijalnog radnika, i liječnika, kako bi se vidjeli svi aspekti djetetova života, i što je za dijete najbolje: je li najbolje za to dijete da bude izdvojeno iz obitelji, da se možda radi s cijelom obitelji, treba li dijete smjestiti u skrbničku obitelj, zaštićuje li ga mama ako je tata zlostavljač, i obratno… Dakle, potreban je multidisciplinarni pristup. Specifičnost je ove poliklinike to što nudi upravo takav pristup. Druga je specifičnost to što nećemo djelovati samo kad zlostavljano i traumatizirano dijete dođe k nama, nego ćemo raditi i na prevenciji, te stoga započeti znanstvena istraživanja. Istraživanja koja je dosad proveo Hrabri telefon među studentskom populacijom, na velikom uzorku, pokazuju da je 25 posto djevojaka do 14. godine doživjelo neki oblik seksualnog zlostavljanja, 16 posto studenata do 14. godine doživjelo neki oblik seksualnog zlostavljanja, njih 30 posto doživjelo je fizičko zlostavljanje, a isto toliko i psihičko zlostavljanje. Brojke su uistinu zastrašujuće.

NACIONAL: Kažete da će se poliklinika baviti i edukacijom stručnjaka. Nije li to zadaća fakulteta? – Kod nas na fakultetima ne postoji sustavna edukacija o toj problematici, ni na jednom od fakulteta na kojem se školuju stručnjaci koji će poslije raditi sa zlostavljanom djecom. Kod nas ne postoji ni naknadna sustavna doedukacija stručnjaka, odnosno stručno usavršavanje. Zato ćemo mi educirati policiju, sudstvo, školstvo i zdravstvo. Obavljat ćemo i superviziju stručnjaka. Kad netko kod nas završi edukaciju, to nije dovoljno, on neće nakon tri ili pet dana odmah moći raditi s djecom, nego njegov rad treba i supervizirati. I zadnja je zadaća poliklinike publicistička djelatnost.

NACIONAL: Spomenuli ste smanjenje broja stručnjaka. Na što ste točno mislili?
U poslijeratnoj situaciji, kad živimo s velikom nezaposlenošću, u vremenu kad su obitelji izložene velikom stresu, u zemlji s mnoštvom financijskih problema, gdje su zbog nezadovoljstva u porastu alkoholizam i narkomanija, dakle u situaciji koja povećava rizik nasilja u obitelji, smatram sramotnim da se umjesto intervencije i prevencije nastanka psihičkih poremećaja smanjuje broj stručnjaka mentalnog zdravlja. Smatram to i realnim pokazateljem našeg odnosa prema djeci. Nismo ono što govorimo, nego kako se ponašamo, pa ako govorimo da su nam djeca najvažnija, a smanjujemo broj stručnjaka mentalnog zdravlja koji trebaju štititi i mentalno zdravlje naše djece, znači da se ne ponašamo onako kako govorimo. Danas u Hrvatskoj, u cijelom sustavu zdravstva, s djecom radi dvadesetak psihologa. Prije desetak godina psiholozi su bili dostupni djeci na svim razinama – od vrtića preko škola do domova zdravlja i bolnica. U školskim i zdravstvenim ustanovama psiholozi su ukinuti zbog štednje. Ako danas ne pomognete djetetu koje ima problema, ako s nekoliko savjeta ne pomognete obitelji gdje je poremećena obiteljska dinamika, ako se problem nastavi a djeca se nemaju kamo javiti, dolazi do agresivnog ponašanja. Tada imamo novca za dijete koje prolazi sudove i popravne domove, imamo novca i za hospitalizaciju kad to dijete postane odrastao čovjek s psihičkim poremećajima, imamo novaca za bolničke troškove i liječenje, ali nemamo novca da spriječimo da do toga dođe. Nastala je inverzija, obrnuti način djelovanja, koji je dugoročno štetan.

NACIONAL: Možete li to stanje usporediti s nekom nama bliskom zemljom?
U Budimpešti smo se 1995. našli na edukaciji timova iz svih zemalja srednje i istočne Europe. Stručnjaci koji su nas podučavali, uglavnom Amerikanci, bili su oduševljeni našom pričom o tome kako je u Hrvatskoj to bilo riješeno. Nisu mogli vjerovati kakav smo imali sustav zaštite, a i naši su stručnjaci znali raditi s djecom. Rumunjka je pričala da u vrijeme Ceauesescua kod njih nije postojao studij psihologije ni specijalizacija iz psihijatrije, jer su oni morali biti “zdrava nacija”. Tek nakon pada Ceauesescua kod njih je osnovan studij psihologije. A mi imamo tako dugu povijest razvoja psihologije i edukacije da bi 2002., kad smo završavali edukaciju, kad sam iznosila situaciju u Hrvatskoj, osjećala stid govoriti o situaciji sa stručnjacima za mentalno zdravlje, pogotovo u odnosu na dječje mentalno zdravlje. A Albanka, Rumunjka i kolege iz drugih zemalja pričali su kako je to kod njih poboljšano. Zato mislim da je i ova poliklinika pokazatelj da je nekima u društvu ipak stalo i do mentalnog zdravlja jer većina njih koje sam zamolila za pomoć bila je spremna pomoći. Žalosno je ipak da kod nas zaštita djece počiva na entuzijazmu pojedinaca. Sustav je zatajio i sramotno je da se razgovara o uvođenju zaštitara u škole koji će rješavati probleme s agresivnom djecom, a izbacili smo psihologe.

NACIONAL: Što će poliklinika ponuditi korisnicima? – Planirali smo pet psihologa, dva defektologa, dva socijalna radnika, dva psihijatra, pedijatra, neurologa, pravnika i popratne službe, administraciju. To bi trebala biti jaka služba mentalnog zdravlja koja bi trebala popraviti dosadašnju lošu sliku. Nadam se da bi ova poliklinika mogla biti “mama-poliklinika”, odnosno da će i drugi veći gradovi u Hrvatskoj otvoriti slične, možda s manjim brojem stručnjaka. Kolegica dr. Dubravka Kocijan i ja, koje smo bile na sedmogodišnjoj američkoj edukaciji o zaštiti zlostavljane i zanemarivane djece, organizirale smo edukaciju multidisciplinarnih timova u u Dubrovniku, Splitu, Rijeci, Topuskom, Slavonskom Brodu i Zagrebu. U tim gradovima već postoje multidisciplinarni timovi sastavljeni od stručnjaka iz policije, socijalne skrbi, zdravstva, školstva, državnog odvjetništva. Te timove mi svakih nekoliko mjeseci superviziramo. Što se tiče suradnje s ostalim institucijama, upravo pišemo svim ustanovama, vrtićima, školama, policiji, pisma u kojima objašnjavamo čime se bavimo, što od njih očekujemo i što nudimo. Želimo biti spona između svih tih institucija, jer traumatiziranoj se djeci ne može pomoći ako svi ne surađujemo.

NACIONAL: Kako znate da je dijete zlostavljano? Dovode vam djecu, ona vam se sama javljaju, gdje su tu školske i predškolske ustanove? – Oni vrlo rijetko reagiraju. Budući da sam predsjednica Hrabrog telefona, SOS linije za zlostavljanu djecu, imam dobar uvid u to tko zove. Vrlo rijetko iz škole i vrtića prijave takve slučajeve. Najčešće se jave dječica sama, ili se javi onaj roditelj koji ne zlostavlja. Čini mi se da ljudi koji nisu stručnjaci imaju više senzibiliteta za to nego stručnjaci koji bi ga po prirodi posla trebali imati.

NACIONAL: Što djeca kažu kad se jave na telefon? – Dječica često nazovu i poklope slušalicu, dok ne steknu više hrabrosti. Zato je važno da volonteri koji se javljaju na telefon budu dobro educirani. Na telefonu radi 40 volontera koji su prošli tromjesečnu edukaciju. Edukacija je vrlo snažna, a selekcija oštra. Samo o educiranosti, spretnosti i strpljivosti volontera ovisi hoće li se dijete koje je nazvalo na kraju i povjeriti. Pogotovo je teško s djecom koja su doživjela teže traume ili koja su žrtve seksualnog zlostavljanja. Treba znati razgovarati i o posve bezazlenim stvarima – o školi, o predmetima koji su im najdraži, o glazbi koju slušaju. Volonteri se stoga stalno doeduciraju i superviziraju. Najteže je uspostaviti kontakt s djetetom, jer ta su djeca izdana od najbližih. Važno je da volonteri imaju dovoljno strpljenja, ali i vremena, da mogu razgovarati s djecom. Na poliklinici su u posebnoj prostoriji, a Hrvatski Telekom nam je dao besplatnu liniju (broj 0800 0800) na koju se može javiti svako zlostavljano dijete i svatko tko zna da neko dijete zlostavljaju. Maksimum troškova koje HT ne naplaćuje je 30.000 kuna godišnje, ali smatram da to nije dovoljno jer će nesumnjivo biti i zlouporaba telefona. Besplatna linija je potrebna jer takvi razgovori dugo traju, a dođe li veliki račun kući, roditelj lako može tražiti ispis poziva a to bi bila još gora situacija za dijete.

NACIONAL: Koliko je bilo teško otvoriti polikliniku, pogotovo s obzirom na propise koji u Hrvatskoj reguliraju ovakvu djelatnost? – Naši su zakonski okviri jako dobri, problem je to što se zakoni ne provode. Zakoni pružaju velike mogućnosti prevencije i suzbijanja zlostavljanja djece u obitelji. Stoga namjeravam maksimalno iskoristiti zakonske mogućnosti i kroz ovu polikliniku djelovati što više na suzbijanju i prevenciji zlostavljanja. Zakonska je obveza psihologa, liječnika, socijalnog radnika, ako sumnja na seksualno zlostavljanje, da to prijavi nadležnom centru za socijalnu skrb i policiji. Ako osoba koja se profesionalno bavi zlostavljanom djecom ne prijavi takve slučajeve, može biti kažnjena novčano ili zatvorom do tri godine. Ali ja ne znam nikoga tko je dosad zbog takvih propusta odgovarao. Niz vrlo dobrih zakona izglasan je u Saboru, a za njihovu kvalitetu treba umnogome zahvaliti Milanki Opačić, koja je vrlo aktivna i na Hrabrom telefonu. Novim je propisima regulirano da se i zlostavljača može izolirati iz obitelji, a ne samo dijete, kako je prije bio slučaj, što je vrlo značajan napredak. Povećan je i raspon kazni, ali pitanje na koje ne znam odgovor jest zašto naši suci dosuđuju blage kazne. Odnedavno policija ima pravo uvida u kartone pacijenata pa se liječnici više ne mogu skrivati iza liječničke tajne. Na žalost, zakoni se često ne provode. Priča s početka 90-ih: curica je od pete godine doživljavala seksualno zlostavljanje od vrlo bliskog člana obitelji koji i sam ima petero djece koja su izložena riziku seksualnog zlostavljanja. Kad se to otkrilo, prijavili smo ga jer je imao mnogo djece. Prve istražne radnje počele su godinu dana nakon prijave, a dvije godine nakon toga postojala je opasnost da slučaj ode u zastaru. Kad je djevojčica vidjela da čovjek koji ju je zlostavljao neće biti kažnjen, pokušala je samoubojstvo.

NACIONAL: Kako prepoznati zlostavljano dijete? – Tri su najčešća oblika zlostavljanja emocionalno, fizičko i seksualno. Emocionalno je najčešće. To doživljavaju djeca koja su izložena podsmijehu, poruzi, kojoj stalno govore “Vidiš kakva si”, ili “Zbog tebe sam ostala u braku”, ili “Vidiš koliko ulažem u tebe, a od tebe nikada ništa” i slično. Emocionalno zlostavljanje najteže je prepoznati jer nikada ne ostavlja odmah vidljivi trag. Vrlo često takva djece unatoč izvrsnom uspjehu u školi imaju lošu predodžbu o sebi. Najvidljiviji simptom kod fizički zlostavljane djece je agresivnost i loša kontrola impulsa, ili ta djeca pokazuju jaki strah od blizine ljudi. Zlostavljanoj djeci fizička je blizina oznaka za bol. Ta djeca crtaju svoje roditelje zlostavljače s čavlima u glavi, sa sjekirom probodenom kroz ruku, s mišem koji im jede tijelo… Takva se djeca od zlostavljanja brane identificirajući se s agresorom, to im je lakše nego da ga vide kao lošega, a sebe kao bespomoćne. Nastavlja se interakcija agresor-žrtva, zlostavljana djeca postaju agresori prema slabijoj ili mlađoj djeci, nastupajući iz pozicije moći. Istraživanja su pokazala da su nasilni muškarci, koji su agresivni prema suprugama, u velikom postotku i sami bili žrtve zlostavljanja, pa dolazimo do transgeneracijskog prijenosa nasilja, s jednog koljena na drugo prenosi se zlostavljanje kao uobičajen način ponašanja. Da postoji zlostavljanje, može indicirati i više slojeva odjeće koje to dijete nosi iako nije hladno, ili dugi rukavi ljeti, ili strah od toga da se na tjelesnom odgoju skinu u majicu i sportske gaćice da se ne vide modrice. Pri seksualnom zlostavljanju treba obratiti pažnju na pretjerano seksualizirano ponašanje, pretjerano zavodljivo ponašanje, što je jedna krajnost, ili pak na strah od svega što ih podsjeća na seksualnost. Ta djeca često masturbiraju jer su prerano stimulirana, zavodljivo se ponašaju prema odraslima ili vršnjacima jer su navikli tako biti vrednovani, jedino kao seksualni objekt, pa na isti način pokušavaju steći pažnju i zadobiti ljubav. Nekad je seksualno zadovoljenje odrasle osobe jedina ljubav koju su ta djeca dobila. Obrnuti je slučaj kad se boje svega što ih podsjeća na seksualnost. Sjećam se slučaja iz Klaićeve kad je djevojčica došla k nama kao žrtva fizičkog zlostavljanja. Kada je tehničar trebao snimiti njene ozljede, djevojčica je dobila strašan napad panike, a taj strah od muškarca nama je bio razlog da posumnjamo i na seksualno zlostavljanje, što se pokazalo točnim. Pri seksualnom zlostavljanju vrlo su česta nagovaranja, prijetnje i potkupljivanja, a oko 30 posto seksualno zlostavljane djece su djeca predškolske dobi.

NACIONAL: U kojim se situacijama zlostavljanje češće javlja? – U nizu istraživanja pokušali su se utvrditi rizični faktori za sva tri oblika zlostavljanja. Za fizičko zlostavljanje rizična je upravo situacija u kojoj živimo – financijski problemi, stres, nezaposlenost, socijalna izolacija, povećana upotreba alkohola i droge. Isti su faktori i za emocionalno zlostavljanje. Za seksualno zlostavljanje nisu utvrđeni konkretni rizični faktori, osim što je utvrđeno da su češće seksualno zlostavljana djeca bez nadzora i ona koja u obitelji ne dobivaju dovoljno ljubavi i pažnje pa kroz seksualno zlostavljanje možda dođu do ljubavi i pažnje. O trendovima je teško govoriti, može se govoriti samo o statistikama zabilježenih slučajeva, što je u stalnom porastu. Zanimljivo je da su mi se mnoge odrasle žene, u 60-im i 70-im godinama, povjerile kako su sretne da napokon nekom mogu reći da su bile zlostavljane kao djeca. One su desetljećima u sebi nosile tu tajnu, osjećale su se prljavima i poniženima, manje vrijednima, i prije smrti nekome su to htjele povjeriti. Iako se više govori o zlostavljanju, neke se stvari teško mijenjaju. Sjećam se slučaja od prije 17 godina kad nitko od nas nije znao kako reagirati. Majka je sina dovela k nama u Klaićevu jer je pretjerano masturbirao. Nakon nekog vremena izgubio im se svaki trag, potom se ponovo pojavila, opet nestala, ponovo došla, jer je dijete po cijele noći masturbiralo. Nikad nisam upoznala oca, uvijek je našla nekakvu izliku zašto otac nije došao. Ti dolasci i nestajanja trajali su tri godine i uvijek je razlog bio isti – dijete pretjerano masturbira, sve više i više. Napokon, dogovorili smo se s majkom da dijete hospitaliziramo i kad je mali stekao povjerenje u nas, priznao je da tata dolazi noću k njemu u krevet i da mu masturbira, a on mu uzvraća. Nisam imala dovoljno iskustva, nisam znala što zakon kaže, mislila sam da majka treba prijaviti što se događa. To sam joj i rekla, no nakon toga je više nikad nisam vidjela, kao ni dijete. Majka je smatrala da joj je obitelj važnija i odlučila je ne prijaviti što se događalo noću u krevetu njenog sina. Dovode nam djecu od četiri godine koja pričaju kako su tati masirali pimpek koji potom naraste pa iz njega izlazi nešto bijelo. Djevojčica je imala šest i pol godina i ispričala nam kako stričeku iz pimpeka izlazi pivo jer pije puno piva. Ljudi ne žele znati da se takvo što događa. A taj je zlostavljač kažnjen sa dva mjeseca uvjetne kazne. Iako znam i slučaj kad je zlostavljač kažnjen s 14 godina zatvora. Zlostavljana djeca cijeli život moraju živjeti s tim, osjećaju se prljavom, manje vrijednom i misle da ne zaslužuju ništa bolje. Ako roditelji vjeruju da mogu zaštititi djecu time da ih stalno drže pod nadzorom, varaju se – takvo što gotovo je nemoguće zaustaviti u okviru obitelji, potrebna je pomoć stručnnjaka.

NACIONAL: Koliko su muškarci češći seksualni zlostavljači? – Prema pojedinim istraživanjima čak su 90 posto seksualnih zlostavljanja počinili muškarci. Mislim da je postotak žena koje zlostavljaju ipak veći nego što ta istraživanja pokazuju. Kako postajemo senzibiliziraniji za seksualno zlostavljanje, gradi se predodžba o zlostavljaču koji je muškarac i žrtve koja je djevojčica. Ali podaci o broju muškaraca koji su seksualno zlostavljani vrlo su šturi, jer očito muška djeca o tome teže govore. Što se tiče fizičkog zlostavljanja, podjednako zlostavljaju i očevi i majke, podjednako mušku i žensku djecu.

NACIONAL: Je li nasilje u obitelji, usmjereno od oca na majku (ili obratno), ujedno i zlostavljanje djeteta? – Kad je dijete svjedok nasilja u obitelji, iako samo nije fizički zlostavljano, ono je žrtva zlostavljanja. U Hrvatskoj još postoji problem jednoznačnosti definicije. Još doživljavam da moji kolege koji rade s obiteljskim nasiljem ne prijavljuju da su djeca bila svjedoci nasilja, jer smatraju da to i nije tako strašno. Ali to jest strašno. Ta djeca gledaju kako tata tuče mamu i imaju potrebu zaštititi je, preuzimaju odgovornost za njen život na svoja nejaka leđa. Kako je ipak ne mogu zaštititi, osjećaju strašnu krivnju, ne mogu biti koncentrirana u školi jer cijelo vrijeme misle o tome što će se dogoditi mami. Obično mi takva djeca budu dovedena s dijagnozom separacijske tjeskobe ili školske fobije, iako to nije slučaj. A majke su preopterećene vlastitom viktimizacijom i ne posvećuju dovoljno brige djeci, pa u inverziji uloga djeca postaju roditelji svojim roditeljima. Imala sam slučaj djevojčice koja je sa 6,5 godina čekala na prozoru kad će tata doći s posla jer je znala da će po povratku s posla istući mamu ako mama ne bude vodila ljubav s njim, odmah, čim on dođe kući. To je dijete znalo što mama mora napraviti: “Mama, mama, ide tata, idi, molim te, u spavaću sobu i daj mu.” Ta je curica gledala kako je tata iscipelario mamu u petom mjesecu trudnoće, nakon čega je pobacila.

NACIONAL: Kako se vi osjećate kad slušate takve priče? – Svaki put je to tužno slušati, ali mene je “spasila” supervizija. Od 1995. sam pod stalnom supervizijom američkog stručnjaka koji, ako se ne vidimo, naziva svakih 15 dana i sve teške slučajeve s kojima ne znam što bih rješavam s njim. Kad god sam išla na edukacije i stručna usavršavanja, uvijek je izgledalo kao da ja najmanje znam jer sam željela iskoristiti znanje tih ljudi, da im iznesem sve što sam vidjela i čula i što nisam znala riješiti. Često se događalo da ih poželim uzeti za ruku i odvesti k sebi kući, ali tada to više nije terapijski odnos. Ipak se ne mogu oduprijeti emocionalnom odnosu. Ali zadovoljstvo je kad nakon mjeseci terapije vidite da vam dolaze ta djeca i da vas više ne trebaju, da su svjesna da nisu kriva za to što im se dogodilo, da zbog toga neće biti cijeli život obilježena. To je razlog zbog kojega sam ostala u ovom poslu. Dogodilo mi se čak da me djevojčica koja je bila seksualno zlostavljana, nakon što je našla dečka s kojim nije mogla imati seksualne odnose jer su joj se tijekom odnosa stalno vraćale slike oca koji ju je zlostavljao, nakon što smo joj pomogli, pozvala na svadbu.

NACIONAL: Imate dvije kćeri. Bojite li se reagirati kad one nešto pogrešno naprave, imate li strah da ćete i sami postati zlostavljač? – Znam viknuti, nitko od nas ne može svoje ponašanje stalno kontrolirati. U svom sam poslu naučila, i to mi se čini najvažnijim, da im se ispričam ako sam pogriješila, da djeca znaju da sam spremna priznati svoju grešku. Naravno, ponekad imam i osjećaj krivnje što premalo vremena provodim s djecom. No vjerujem da je važnije kako provodite zajedničko vrijeme, nego koliko vremena provodite zajedno. Ali kad radite ovaj posao, neke vam je stvari teško razlučiti. Imala sam slučaj silovane djevojčice. Navečer, po povratku iz škole, silovana je i ujutro je došla k nama. Kad je ušla k meni u ambulantu, rasplakala sam se. Nakon što je njen otac ušao u sobu, opet sam se rasplakala. Bila je istih godina kao moja kći, išla je u isti turnus. Više nisam znala što je moj strah a što strah toga djeteta, što je njena a što moja tuga, sve se ispremiješalo. Shvatila sam da tom djetetu ne mogu pomoći jer sam previše emocionalno angažirana i zamolila kolegicu Kocijan da preuzme slučaj.

Biografija
1957. rođena u Dubrovniku
1976.-1980. studij psihologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu
1981. psiholog i psihoterapeut u Psihotrauma centru na Klinici za dječje bolesti u Zagrebu
1983.-1985. magisterij iz kliničke psihologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu
1996.-1999. magisterij i specijalizacije iz integrativne psihoterapije na Sherwood Training Institute i University of Derby, Britanija
1997. osnivanje Hrabrog telefona, SOS linije za zlostavljanu i zanemarivanu djecu (tel. 0800 0800)
2000.-2001. doktorat iz kliničke psihologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu
1981.-2002. niz stručnih usavršavanja u Europi i SAD-u
2003. ravnateljica Poliklinike za zaštitu djece Grada Zagreba

Članstva, dužnosti, publikacije

-United Kingdom Council for Psychotherapy
-The European Association for Psychotherapy
-The International Society for Prevention of Child Abuse and Neglect (ISPCAN))
-American Professional Society for Abused Children (APSAC)
-Hrvatsko psihologijsko društvo
-Hrvatska udruga za zaštitu djece od zlostavljanja i zanemarivanja
-članica koordinacijskog odbora akcije “Gradovi i općine prijatelji djece”
-članica Savjeta za praćenje i unapređenje rada Centra za socijalnu skrb pri Ministarstvu rada i socijalne skrbi
-Rotary klub Zagreb Centar
-stalni sudski vještak za psihologiju
-nositeljica kolegija savjetodavna psihologija na Hrvatskim studijima
-mentorica stručne kliničke prakse na Odsjeku za psihologiju i na poslijediplomskom studiju kliničke psihologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu te kliničkog usavršavanja na Visokoj medicinskoj školi u Zagrebu
-predavačica na poslijediplomskom studiju Medicinskog fakulteta
-psihoterapeut i supervizor u Autonomnoj ženskoj kući
-15 objavljenih radova s područja kliničke i socijalne psihologije
-autorica 15 brošura o zlostavljanju i zanemarivanju djece, za djecu, roditelje i stručnjake
-knjige “Hiperaktivno dijete (1996.) i “Zlostavljanje i zanemarivanje djece” (2003.)