Stjepan MarčeljaRavnatelj Instituta “Ruđer Bošković” Stjepan Marčelja najvažniji je hrvatski teorijski biofizičar, znatna ugleda i reputacija u svijetu. Da ta tvrdnja nije pretjerana, svjedoči podatak da je u svjetskim stručnim časopisima citiran čak 4500 puta i da se u knjizi “Ugledni hrvatski znanstvenici u svijetu” Janka Heraka nalazi uz Miroslava Radmana, Stjepana Horvata, Davora Soltera i drugih. Razgovarali smo s njim uoči dolaska predstavnika Svjetske banke koja namjerava uložiti čak 62 milijuna dolara u razvojne projekte hrvatske znanosti. Za institut “Ruđer Bošković” predviđeno je četiri milijuna, posebno za nove projekte molekularne medicine, kiralne kemije i mnoge manje poduhvate s kojima taj naš najvažniji znanstveni institut započinje novu etapu – komercijalizaciju znanosti.

ZNANSTVENICI NE ODLAZE IZ HRVATSKE ZBOG NOVCA Mladim znanstvenicima koji odlaze iz Hrvatske nije najvažniji novac, važniji su im sloboda, samostalnost i dobri uvjeti u radu: ovdje mi se mnogi tuže da vječno imaju nekoga iznad sebe tko ih stalno kontrolira NOVAC ZA ZNANOST TREBA I ZNATI ISKORISTITI Račanova Vlada povisila je proračun za znanost, što je vrlo mnogo: umjesto da krive Vladu da nije učinila dovoljno, sad je red na znanstvenicima i ljudi u sektoru visokog obrazovanja da ga i iskoriste ODLAZAK U AUSTRALIJU Kad smo odlazili u Australiju, obitelj je bila spremna podnijeti žrtvu: djeca su još bila mala, tamo smo živjeli u kući s vrtom i bazenom, a bilo je puno lijepih iznenađenja, recimo, vrhunska australska vina PROMJENE SISTEMA VREDNOVANJA NA 'RUĐERU' Nastojimo promijeniti sistem vrednovanja po kojemu se samo broje objavljene publikacije: onda se radi rutinski samo da bi se dobio što veći broj radova, a misija 'Ruđera' je puno veća od pukog brojanja publikacija ŠANSA HRVATSKE ZNANOSTI U svijetu možda ima oko 20 izrazito kvalitetnih znanstvenika iz Hrvatske: kad bi oni postali vođe znanosti u Hrvatskoj, situacija bi se ubrzo promijenila U SAD-u sistem zahtijeva puno odricanja i muke, dok su u Australiji idealni uvjeti za znanstveni rad: ja sam mogao raditi godinu dana na istraživanjima bez konkretnih rezultata a da se to smatra normalnim Marčelja je stigao u Zagreb prije godinu dana iz Australije gdje je živio s obitelji gotovo četvrt stoljeća. Tamo je radio, kaže, na Odjelu za primijenjenu matematiku unutar instituta na Australskom nacionalnom sveučilištu u Canberri, veoma sličnom ovom institutu. Unatoč fantastičnim uvjetima, vratio se da pomogne razvoju znanosti u Hrvatskoj. Iako se bavio brojnim teorijama, mahom nerazumljivim običnim smrtnicima, nalazio je vremena za skijanje, ribarenje i brojna putovanja, uglavnom vezana uz posao. Samo u zadnjih pet godina proveo je četiri mjeseca na Sveučilištu u Santa Barbari, devet mjeseci u Göteborgu, četiri mjeseca u Tel Avivu, te ostalo vrijeme u Australiji i Hrvatskoj. No priznaje da znanstvenici zapravo nemaju vremena za “obični” život.

NACIONAL: Ravnatelj ste Instituta “Ruđer Bošković” već godinu dana. Koliko ste zadovoljni onim što ste postigli za to vrijeme? – Nisam u potpunosti zadovoljan, volio bih da smo napravili više. Sretan sam što sam u suradnji s kolegama uspio poboljšati unutrašnju organizaciju i sistem napredovanja što će pokazati rezultate tek na polovici mandata. Nastojali smo promijeniti formalni sistem vrednovanja, uobičajen u Hrvatskoj, po kojemu se samo broje objavljene publikacije. To je jako štetno! Jer, onda se radi rutinski samo da bi se dobio što veći broj znanstvenih radova. Misija Instituta “Ruđer Bošković” puno je viša od pukog brojanja publikacija: želimo imati izvrsnu znanost, koju ćemo moći primijeniti u društvu. To je srž novog sistema vrednovanja kojeg bi trebalo primijeniti u cijeloj zemlji.

NACIONAL: Što smatrate svojim neuspjehom? – Na žalost, u ovu godinu dana mandata najmanje sam uspio u otvaranju mjesta za mlade ljude, što smatram izuzetno važnim zadatkom. No, struktura Instituta toliko je čvrsto zamrznuta da je vrlo teško otvoriti nova radna mjesta. To je slučaj na svim institutima i institucijama u Hrvatskoj.

NACIONAL: No na Institutu se pripremaju velike promjene: Svjetska banka uložit će velik novac u razvoj, odlučili ste se za komercijalizaciju znanosti? – Svjetska banka je u Hrvatskoj spremna uložiti 62 milijuna dolara u tehnološke razvojne projekte bazirane na znanosti. Treba spomenuti da je to većim dijelom zajam Banke našoj zemlji. Predviđeno je da Institut “Ruđer Bošković” dobije četiri milijuna dolara, a od toga otprilike pola milijuna za infrastrukturu, 2,2 milijuna za opremu i nove tehnologije, a jedan milijun za obrazovanje i tehničku pomoć. U taj paket spadaju novi Centar za funkcionalnu genomiku, novi projekt kiralne kemije te razni manji i obrazovni projekti. Program poboljšanja tehnologije u manjim firmama, uključujući i program “RAZUM” koji vodi Ministarstvo znanosti, dobio bi najviše – 38 milijuna dolara. Od ostalih institucija uključen je još Brodarski institut koji bi trebao dobiti pet milijuna dolara, mnogi manji projekti, kao riječka imunologija, šest milijuna dolara. Više će se saznati nakon posjeta predstavnika Svjetske banke Hrvatskoj potkraj siječnja.

NACIONAL: Zbog čega su značajni projekt kiralne kemije i solarne energije? – Zavod za organsku kemiju ponudio je izvanredan projekt kiralne kemije koji vodi dr. Vitomir Šunjić. Divim se njegovom uspjehu jer je njegovo otkriće omogućilo lako odvajanje lijevih od desnih molekula što je značajno za farmaceutsku industriju. Ideja je da se na Institutu taj projekt razvije kao komercijalna spin-off kompanija u kojoj bi naši istraživači imali velikog udjela. Uz Centar za funkcionalnu genomiku dr. Pavelića, ovo je naš drugi najvažniji projekt, a njihova važnost je u tome što time započinjemo komercijalizaciju znanosti.
Projekt solarne energije prikazat će mogućnosti hrvatske građevinske industrije na jednom oglednom objektu i tako nastojati proširiti upotrebu solarne energije u zemlji. Jedan od naših bivših djelatnika, dr. Natko Urli, koji radi u SAD-u, razvio je patente za proizvodnju efikasnijih ploča za solarnu energiju koje se ne kvare s vremenom. U tim je patentima navedeno da Hrvatska može proizvoditi te ploče.
Na IRB-u postoji i mnogo drugih neistraženih mogućnosti i volio bih da na institutu ljudi imaju više radoznalosti i idu jedan drugome na predavanja iz područja koja im nisu bliska. Naime, Institut pruža velike mogućnosti za interdisciplinarne kontakte i istraživanja u čemu je budućnost znanosti.

NACIONAL: Koja je vaša vizija doprinosa znanosti razvoju Hrvatske? – Mislim da imamo potencijala iskoristiti obrazovanje kao izvor prihoda plasirajući ga na međunarodnom tržištu, što australska vlada uspješno radi već 13 godina. Australija godišnje zaradi od obrazovanja više od tri milijarde australskih dolara, najviše zato što u Australiji živi 200 tisuća stranih studenata koji većinom plaćaju školarinu i troše svoj novac. Obrazovanje je na osmom mjestu, znači da donosi veći prihod od proizvodnje žita i vune, tradicionalnih australskih privrednih grana. To je izvanredan uspjeh! Kad bi se i u Hrvatskoj strateški orijentirali u tom smjeru, sigurno bismo uspjeli. Na obali imamo privlačne krajeve, a hrvatski znanstvenici mogli bi ponuditi na međunarodnoj razini zanimljive obrazovne programe. I Institut “Ruđer Bošković” predložio je Svjetskoj banci poslijediplomsku školu molekularne medicine, a u suradnji sa Sveučilištem u Zagrebu pokušavamo razviti i Studij menadžmenta za pitanje okoliša. Sve bi bilo na engleskom jeziku uz sudjelovanje međunarodnih stručnjaka. Mislim da bi studenti iz Göteborga jedva dočekali da pobjegnu koji tjedan ili mjesec od mračne i hladne švedske zime na topli jug.

NACIONAL: Što je presudilo da se nakon 24 godine provedene u Australiji, gdje ste imali sjajne uvjete za znanstveni rad, vratite u Zagreb? – Na sveučilištu u Adelaideu gostovao je moj bivši profesor Ivo Šlaus, koji me pozvao da se javim na natječaj. Izbor za ravnatelja Instituta Ruđer Bošković bilo je veliko iznenađenje za mene. Naime, već sam dobio mjesto profesora na sveučilištu u Splitu na kojem sam trebao predavati jedan semestar godišnje, dok bih drugi semestar i dalje radio na Australskom nacionalnom sveučilištu u Canberri. Kad sam razmislio, shvatio sam da je mjesto ravnatelja IRB-a velika privilegija jer mi omogućuje da utječem na razvoj znanosti u Hrvatskoj, i odlučio sam se za Zagreb. Kad mi istekne mandat nadam se da ću raditi u Splitu i Dubrovniku.

NACIONAL: Je li vam bilo teško prilagoditi se hrvatskim normama ponašanja? – Iako sam ukupno živio 30 godina u inozemstvu – SAD-u, Švedskoj, Australiji i Njemačkoj – nisam zaboravio kako se živi u Hrvatskoj. U Zagrebu sam rođen, tu sam se školovao i povratak me veseli. Kad čovjek puno putuje i često mijenja mjesto boravka postaje fleksibilan. Puno veći šok doživio sam po povratku iz SAD-a gdje sam doktorirao i živio četiri godine. Odmah sam počeo raditi kao docent na PMF-u. Tada nisam bio naviknut na česte selidbe i neugodno me iznenadila velika zatvorenost sistema prema mladim ljudima. Na žalost, to i danas vlada i bojim se da je to teško promijeniti. Ta zatvorenost sistema prema mladim ljudima uvelike je utjecala na moju odluku da ostanem živjeti u Australiji.

NACIONAL: Znači li to da ste otišli u Australiju jer u Hrvatskoj niste mogli ostvariti znanstvenu karijeru onako kako ste to zamišljali? – U Australiji sam radio na Institutu naprednih studija u sklopu Australskog nacionalnog sveučilišta u Canberri. Osnovan je šezdesetih godina i nije specijaliziran samo za prirodne znanosti nego i za zemlje pacifičke regije. Tamo sam imao puno bolje uvjete i veću slobodu u znanstvenom radu nego ovdje, što mi je bilo važno. Privukla me je i jako stimulativna grupa znanstvenika s kojom sam radio, a naravno i veća plaća. Javio sam se na oglas 1975. godine i otišao prvo na godinu dana, a tek sam 1978. godine uvidio da bih u Canberri mogao živjeti pa sam odlučio ostati. Bili smo dužni sudjelovati samo u poslijediplomskoj nastavi: tamo studenti nemaju ispite, nego izaberu mentora s kojim će raditi, a onda se on o njima svakodnevno brine. Zapravo, to je kao neki cehovski sistem u kojem se uči direktno i individualno.

NACIONAL: Kako vas je kao stranca prihvatila znanstvena zajednica u Canberri? – Australija je internacionalna zemlja, jedna trećina stanovništva je rođena izvan zemlje. Nema ni traga nikakvoj diskriminaciji. Naš fakultet je izgledao kao kolekcija iz cijelog svijeta. Atmosfera je bila vrlo inspirativna, energije su se miješale, učili smo običaje jedni od drugih.

NACIONAL: Kako je vaša obitelj prihvatila odlazak u daleku Australiju? – Obitelj je bila spremna podnijeti tu žrtvu. Djeca su tada još bila mala, živjeli smo u kući s vrtom i bazenom što tamo nije neobično, jedino je supruga, koja je kemičarka, izgubila lijep posao u analitici “Plive” i zamijenila ga lošijim poslom u Canberri. Ništa nam nije bilo neugodno, dapače, bilo je puno lijepih iznenađenja, recimo, vrhunska vina. Prije četiri godine živjeli smo u SAD-u, no tamošnji pritisak nije mi odgovarao – konkurencija je oštra i sistem zahtijeva puno odricanja i muke. U Australiji su idealni uvjeti za znanstveni rad, puno je mirnije i lakše. U to vrijeme mogao sam raditi godinu dana na nekim istraživanjima bez konkretnih rezultata i to se smatralo normalnim. Naravno, nisam to mogao raditi pet godina. No i danas bi to bilo nemoguće jer se i u Australiji situacija promijenila. Zapravo, ta je zemlja idealna za obitelj.

NACIONAL: Jesu li se i vaša djeca vratila u Hrvatsku? – Ne, oni su ostali u Australiji. Za sada. Sin Andreas je više godina bio profesionalni pilot, a sada se bavi informatikom. S njim sam proveo nezaboravne trenutke u zraku. Mlađa kći Ana je učiteljica i jako joj se sviđa Hrvatska. Namjerava ostati još godinu dana u Sydneyju, a onda potražiti posao u Zagrebu. Starija kći Lada, koja ima troje djece, godinama je s mužem Australcem živjela u Japanu, poslije je radila u njihovoj ambasadi u Canberri, no sada daje satove iz čela.

NACIONAL: Jedan ste od hrvatskih najuspješnijih svjetskih biofizičara o čemu govori podatak da su vas u znanstvenim časopisima citirali 4500 puta. Možete li predstaviti neka od svojih najvažnijih znanstvenih dostignuća? – Biofiziku možemo objasniti kao rad na biološkim problemima koristeći metode iz fizike, što nije uvijek lako. Moj najcitiraniji rad svakako je teorija o unutrašnjoj strukturi membrana, a zatim slijedi rad o optičkim signalima u vizualnom korteksu. U Canberri, na Školi za medicinska istraživanja, postojao je sjajan Odjel za fiziologiju na kojem su se bavili neurobiologijom i istraživanjem vizualnog korteksa. Uočeno je da na tom području vizualnog korteksa postoji velik broj kvantitativnih podataka koje zapravo nitko ne razumije. Nakon dosta neuspjeha, u jednom sam trenutku vidio shemu po kojoj je organizirana ta logika zapisivanja informacija u vizualnom korteksu. Ta se shema danas puno upotrebljava, npr. u informatici ili u analizi dijagnostičkih slika.

NACIONAL: Koliko su vašu karijeru i odabir zvanja odredili geni? Naime, vaš je djed od cara Franje Josipa dobio nagradu za inovaciju, a i ostali članovi iz obitelji pokazivali su sklonost prema istraživanjima i umjetnosti. – Mislim da je od genetike puno važnija radoznalost i zainteresiranost za problem, a to djeci mogu usaditi roditelji i preci. Moj djed je bio veletrgovac brašnom, ali je volio eksperimentirati. Uvozio je merino ovce iz Australije, a medalju je dobio za inovaciju u uzgajanju školjkaša. Međutim, sklonost eksperimentu nisam naučio od njega, nego od strica, graditelja mostova. Kako sam odrastao bez oca, stric je ipak najviše utjecao na moj razvoj i izbor zvanja. On mi je pokazivao kako se kvantitativno računaju konstrukcije mostova, što je ostavilo na mene velik trag. Baka i majka voljele su slikati tako da se može reći da je u obitelji postojala specifična istraživačka i umjetnička crta. A mene su oduvijek zanimale biologija i fizika. I moj brat je znanstvenik, živi u SAD-u gdje radi na Sveučilištu Stanford.

NACIONAL: Što najviše zamjerate hrvatskom obrazovnom sustavu i možete li ga usporediti s australskim? – U hrvatskom obrazovnom sustavu, kao ni u društvu, ne postoji dovoljno odgovornosti. U Australiji je briga za studente dodiplomskih i poslijediplomskih studija puno veća nego u Hrvatskoj. Tamošnji profesori stalno osjećaju odgovornost prema novcu koji primaju iz proračuna i smatraju da su privilegirani što rade na sveučilištu. Dolar koji dobivaju tretiraju kao svetinju i drže da se ta privilegija ne smije zloupotrijebiti. To je prisutno svuda u društvu. Za razliku od Australije, u Hrvatskoj ljudi misle da je njihovo prirodno pravo raditi na fakultetima i nemaju dovoljno poštovanja prema novcu iz državnog proračuna. Kad se ovdje traže neka prava, uvijek se sjetim odgovora mojeg negdašnjeg studenta u Australiji Tomislava Matića: “Jedino moje pravo je da bankrotiram!” Sve ostalo su odgovornosti. Također, u Hrvatskoj nedostaje hrabrosti poduzeti važne korake za koje svi znamo da su potrebni i da bez njih nema razvoja znanosti.

NACIONAL: Hrvatska vlada stavila je znanost kao jedan od bitnih prioriteta društva? Vidi li se to? – Nije dovoljno to reći ili odijeliti novac za znanost. Važno je i postojeći novac dobro iskoristiti. No, kod nas je jako teško otvoriti bilo što novo jer se ništa staro ne zatvori. I situacija se nije puno promijenila od početka sedamdesetih kada sam otišao u inozemstvo. Jedina veća novost koju sam našao je razvoj molekularne medicine koji vodi dr. Krešimir Pavelić. Ipak, zalaganjem Vlade i ministra znanosti sada u Hrvatskoj postoji 300 novih radnih mjesta za docente i znanstvenike sličnog ranga. To je ogromno nacionalno blago, ali je pitanje hoćemo li ta radna mjesta iskoristiti za razvoj Hrvatske ili ćemo ih podijeliti po nekom ključu i privilegijama. Kad bih imao ovlasti, formirao bih nacionalno povjerenstvo koje bi na natječaju odabralo najbolje programe znanstvenog razvoja. Onda bih tih 300 novih radnih mjesta usmjerio u skladu s odabranom vizijom razvoja. Dakle, ne stihijski nego nakon natječaja i promišljenog zaokreta u smjeru razvoja. Također, važno je potaknuti regionalni razvoj, jer će jedino takva politika uroditi plodom.

NACIONAL: Mislite li da bi takvom politikom mogli spriječiti odljev mozgova iz Hrvatske? – Mislim da mladim znanstvenicima i ostalim ljudima koji odlaze u inozemstvo nije najvažniji novac, što tvrdim iz vlastitog iskustva. Naravno, kasnije im je drago što za svoj rad dobiju puno više novca nego u Hrvatskoj. Važniji su im sloboda, samostalnost u radu i dobri uvjeti. Ovdje mi se mnogi tuže na manjak slobode u radu i da vječno imaju nekoga iznad sebe koji ih stalno kontrolira, a to zapravo onemogućava kreativnost i donosi mnogo nezadovoljstva. Osim toga, kod nas se vrlo sporo napreduje na poslu, na primjer, ja sam u Hrvatskoj godinama bio docent, a u Australiji sam odmah dobio puno viši rang jer je to bilo normalno za njihova mjerila. U svijetu možda ima oko 20 izrazito kvalitetnih znanstvenika iz Hrvatske, no kad bi oni postali vođe znanosti u Hrvatskoj, situacija bi se ubrzo promijenila.

NACIONAL: Što bi onda trebalo napraviti da znanost zaista postane pokretačka snaga društva, a ne tek puka floskula? – Osim novih radnih mjesta, trebalo bi što prije usvojiti novi Zakon o znanosti i raskinuti s praksom privilegija i stečenih prava. Također bi trebalo podići svijest ljudi o važnosti odgovornosti prema radu i na poslu. Ministar znanosti Gvozden Flego zna reći da te probleme mi moramo sami riješiti, međutim to može samo onaj tko ima financijsku moć. Ja kao ravnatelj Instituta “Ruđer Bošković” nemam nikakvu financijsku moć, znači da mogu vrlo malo napraviti. Po novom zakonu instituti će dobiti vlastiti proračun i onda će to biti lakše realizirati.

NACIONAL: Zalažete se i za decentralizaciju sveučilišta? – Svako sveučilište treba biti centar izvrsnosti određene grane znanosti. Nikako ne treba sve biti na istom mjestu, a način razvoja sveučilišta treba ovisiti o potrebama i mogućnostima određene regije. Jako me veseli što u Rijeci i Splitu postoje sjajne grupe na medicini: Na primjer riječka imunologija pod vodstvom dr. Jonjića je izvanredna. Francuske vlade svjesno su provodile politiku jačanja regionalnih sveučilišta u zemlji. Prije je Pariz bio glavni sveučilišni centar, a sada postoje izvrsna sveučilišta u Lyonu, Grenoblu, Nici, Strassbourgu i Bordeauxu. Time je francuska znanost dobila puno, olakšan je pristup do obrazovanja i znanstvenih podataka, a sveučilištima je omogućeno da djeluju kao centri gdje se razvijaju tehnologije i spin-off kompanije. Zamislite samo što bi za Split i regiju značio razvoj splitskog sveučilišta! Odličan primjer je Silicijska dolina koja je nastala zato što je na obližnjem Sveučilištu Stanford radio Frederick Terman, profesor, veliki vizionar, koji je imao ideju o industrijskom parku vezanom uz sveučilište gdje bi se razvijala nova tehnologija.

NACIONAL: Mislite li da bi i Hrvatska trebala krenuti u komercijalizaciju znanosti? – Svakako, Sveučilište Stanford je dobar primjer iz kojeg se može naučiti o odnosima znanosti i komercijalizacije. Naš budući Centar za funkcionalnu genomiku bit će spin-off kompanija. Tako će ovaj Centar raditi dijagnostiku što će biti komercijalna djelatnost, a da bi to postigao trebat će znanje Instituta. Znači, to će biti odvojena kompanija koja će funkcionirati na strogo komercijalnim pravilima. Nekad je u Hrvatskoj bilo više dodirnih točaka između znanosti i industrije u kojoj su djelovali nekadašnji giganti poput “Rade Končara” i “RIZ-a”. Najbolji primjer za komercijalizaciju znanosti pruža “Pliva” s kojom imamo odlične kontakte i gdje dr. Radan Spaventi vodi istraživački institut. Na njegov prijedlog započet će program u kojem će oko pet novaka svake godine podržati “Pliva”: oni će raditi kod nas u područjima koja su “Plivi” zanimljiva, a kasnije će nastaviti u “Pliva istraživanjima”.

NACIONAL: Jeste li ikada bili angažirani u nekoj političkoj stranci, na primjer u Australiji početkom devedesetih? – Ne! Uvijek sam bio veliki protivnik podjele na stranke izvan Hrvatske, mislim da to nema nikakvog smisla. U inozemstvu svi moraju biti ista stranka. Ni ovdje u Hrvatskoj nisam se angažirao ni u jednoj stranci. Mislim da bi me to ometalo u radu, a nemam ni volje. Mislim da bih gubio vrijeme ako bih radio izvan ovog područja koje poznajem. Ne odobravam svojim kolegama koji se jako angažiraju u stranačkom životu, osim ako se ne odluče posvetiti politici. U Australiji postoji nepisano pravilo da ljudi koji rade u javnim ustanovama ne smiju ulaziti u politiku. Taj princip i ja zagovaram.

NACIONAL: Mislite li da je Račanova Vlada učinila dovoljno na promociji znanosti u protekle dvije godine? – Povisila je proračun za znanost što je već puno, ali uvijek može biti bolje. Sad je red na znanosti i sektoru visokog obrazovanja da to iskoristi. Općenito gledano, kako ja mogu kriviti Vladu da nije učinila dovoljno ako naša kuća nije u redu? Možda je to neobičan stav za hrvatske prilike jer primjećujem da ovdje većina misli “Dajte nam više i sve će biti u redu!” Neće biti u redu. Nije dovoljno dati novac. Taj stav kod nas podržavaju mnogi od najsposobnijih znanstvenika i u tome nisam usamljen. No bilo bi mi drago kad bi bilo više hrabrosti za radikalnije zadatke. Mogu to ilustrirati riječima Ivana Čehoka koji je govoreći o situaciji u znanosti i visokom obrazovanju, rekao: “Kakva je to reforma kad oni koje reforma zahvati nisu nezadovoljni?” Dakle nije provedena nikakva reforma. Mislim da Čehok ima pravo. Vlada je jako neodlučna oko svih težih zadataka, recimo, Zakon o znanosti i visokom obrazovanju koji je već godinama u postupku, ima previše kompromisa. Ljubaznošću rektorice Jasne Mencer imao sam priliku sudjelovati u raspravama o dijelovima nacrta zakona. Najznačajniji doprinos bilo je zalaganje za osnivanje Savjeta sveučilišta, koji će se brinuti o interesima zajednice i studenata.

Biografija – 1941. rođen u Zagrebu; član je Australske akademije znanosti i dopisni član HAZU – 1964. diplomirao je fiziku na PMF-u Sveučilišta u Zagrebu – 1967-70. boravio na Sveučilištu Rochester gdje je doktorirao – 1970-71. radio na Sveučilištu Utah – 1971-75. radio na PMF-u kao docent na Odsjeku za fiziku – 1973-74. bio gost istraživač na Institutu za teorijsku fiziku na Slobodnom sveučilištu Berlin – 1975-2002. proveo na Australskom nacionalnom sveučilištu
Nagrade: – Eastman Kodak Award, Sveučilište Rochester, SAD, 1969. – Nagrada Ruđer Bošković, Hrvatska, 1974.
Djela: najvažniji radovi kratko su prikazani na osobnim internet stranicama wwwrsphysse.anu.edu.au/~stm110/stm.html