Šezdeset tisuća američkih vojnika dobilo je naredbu da krenu prema Bliskom istoku, konačan cilj je svrgnuti SadamaAmerička vojska je u pokretu. Pretprošlog vikenda američki ministar obrane Donald Rumsfeld potpisao je dvije odluke kojima je ukupno 62.000 američkih vojnika dobilo naredbu da krenu prema Bliskom istoku. U američkim lukama San Diego i Norfolk na transportne i desantne brodove ukrcavaju se tenkovi, kamioni, oklopna vozila, džipovi, topovi, streljivo i ljudstvo. Velik broj aviona premješta se u zračne baze na širem području Bliskog istoka pa nevidljivi bombarderi B-2 odlaze na otok Diego Garcia u Indijskom oceanu a borbeni avioni za podršku trupama u Tursku. Oko tisuću američkih časnika specijaliziranih za programiranje logistike dobilo je naredbu da se iz sjedišta američke Središnje komande u Tampi na Floridi prebace u novuu vojnu bazu u Kataru, odakle će voditi operacije protiv Iraka. Nekoliko tisuća američkih marinaca već vježba pustinjsko ratovanje u Kuvajtu, ali i ratovanje u gradskim uvjetima. Američki ratni reporteri prolaze temeljnu vojnu obuku u američkoj pješačkoj vojnoj bazi Fort Benning u Georgiji.

Odustane li od napada, Amerikanci ga neće izabrati na predsjedničkim izborima u studenom Američki ratni stroj je u pokretu, a procjenjuje se da će SAD sredinom veljače oko Iraka imati 150.000 vojnika, dovoljno za napad na Irak. Opća je ocjena da Bush više ne može natrag, da nakon što je pokrenuo ovoliko premještanje vojske više ne može reći ”šalio sam se.” Washington Post tvrdi da s Bush, odustane li od napada na Irak, može oprostiti od drugog predsjedničkog mandata.

Od 13 operativnih nosača aviona SAD-a uvijek tri ili četiri krstare blizu kriznih točaka, obično dva u zoni Bliskog istoka, od toga jedan Sredozemljem a drugi Perzijskim zaljevom, te još dva na vježbama sjevernim Atlantikom, u karipskom području ili uz kalifornijske pacifičke obale. Ostali su nosači u lukama. Ovog tjedna objavljene su zapovijedi koje to stanje bitno mijenjaju. U ovom trenutku SAD ima dva nosača aviona u neposrednoj blizini Bliskog istoka – USS “Harry S. Truman” u Sredozemlju i USS “Constellation” u Perzijskom zaljevu. No prije nekoliko je dana objavljeno da Pentagon u Perzijski zaljev iz matične luke u San Diegu vraća i USS “Abraham Lincoln”. On je sada nedaleko od zapadnih obala Australije, pristat će nakratko u australskoj luci Perth da upotpuni zalihe a tada će natrag u Perzijski zaljev.

Uz ta tri nosača aviona, koji će očito biti glavne operativne baze za budući rat, još tri nosača aviona pripremaju se za polazak u ratno područje: USS “Theodore Roosevelt”, koji pripada atlantskoj floti, te USS “Nimitz” i USS “Carl Vinson”, koji pripadaju pacifičkoj floti. “Roosevelt” će napustiti svoju luku Norfolk u Virginiji sljedećih dana za vježbe kod Portorika, a za plovidbu prema Sredozemlju bit će spreman početkom veljače. Sedmi nosač “Kitty Hawk” ima bazu u japanskoj luci Yokohama i bit će spreman otploviti prema Perzijskom zaljevu bude li postojala operativna potreba. Mobilizacija nosača aviona nešto je veća nego u pripremama za intervenciju u Afganistanu u jesen 2001.

Velikom brodu-bolnici također je naređeno da isplovi iz svoje američke luke prema Bliskom istoku. Rumsfeld je 10. siječnja potpisao zapovijed kojom se elitna Treća divizija, uvježbana za pustinjsko ratovanje, šalje na Bliski iIstok. To će biti dosad najveća postrojba koja kreće u buduće ratno područje. Američka ratna mornarica prošlih je tjedana unajmila velike civilne teretne brodove za prijevoz vojnog materijala na Bliski istok, jer joj vlastiti kapaciteti nisu dostatni. Pojačavaju se i zračne operacije u zonama zabrane leta nad sjevernim i južnim Irakom, pa gotovo nema dana bez vijesti o napadu američkih ili britanskih aviona na vojne ciljeve na zemlji, uvijek s objašnjenjem da su “prijetili savezničkim avionima”.

Američki listovi procjenjuju da će rat početi u veljači, neovisno o izvještaju inspektora UN-a koji će biti objavljen 27. siječnja. Procjenjuje se da američku administraciju više uopće ne zanima što će otkriti inspektori UN-a, ona samo čeka da prođe rok koji je dan inspektorima. Utjecajni komentator William Safire ovih je dana u New York Timesu predvidio da će rat početi po davno određenom rasporedu “između Lincolnova rođendana i Valentinova”. Američki predsjednik Abraham Lincoln rodio se 12. veljače 1809. a Valentinovo je 14. veljače. Neki vojni stručnjaci tvrde da će rat početi 21. veljače, a većina se slaže da će početi prije kraja veljače.

Posljednjih su dana zaredale i vježbe elitne Republikanske garde iračke vojske. Prema američkim obavještajnim podacima, brigada elitne oklopne divizije Al Nedaa uvježbava zapadno od Bagdada borbu u gradskim uvjetima, a druga brigada iz oklopne divizije Al Madina al Munawara vježba defenzivno ratovanje u uvjetima kemijskog djelovanja. Prema američkim vojnim analizama, iračka će vojska nastojati uvući američku u gradsko ratovanje, jer iračko zapovjedništvo procjenjuje da će se tako najmanje osjetiti tehnološka nadmoć Amerikanaca.

U četvrtak, 16. siječnja, u podzemnom skladištu oružja i streljiva stotinjak kilometara južno od Bagdada inspektori UN-a otkrili su 12 bojnih glava za rakete od 122 milimetra, kakve se ispaljuju iz dalekometnih višecijevnih raketnih bacača, koje se pune kemijskim oružjem, bojnim otrovom. Irak je obznanio da takve bojne glave nema, a nalaz pokazuje da je Irak prekršio rezolucije Vijeća sigurnosti UN-a i lagao u opširnom izvještaju od 12.000 stranica što ga je o svom oružju 7. prosinca predao UN-u. U prvi mah američka administracija i američki tisak različito su reagirali na tu vijest. Novinari su bojne glave proglasili dovoljnim dokazom da je Irak prekršio rezolucije Vijeća sigurnosti koje mu zabranjuju posjedovanje ikakvog oružja za masovno uništavanje. Američka vlada u prvi je trenutak mnogo suzdržanije reagirala na to otkriće, napominjući da tek treba vidjeti što piše u izvještaju inspektora, dodajući da 12 bojnih glava nije znatna količina oružja. Uz to, za 11 bojnih glava utvrđeno je da su bile prazne, a dvanaestu tek treba proučiti kako bi se utvrdilo je li u njoj ikad bilo kemijsko oružje. Tek poslije predstavnik za tisak Bijele kuće Ari Fleischer zaoštrio je stav Bushove administracije, rekavši da je otkriće da Irak posjeduje kemijsko oružje “zabrinjavajuća i ozbiljna”, ali ipak nije rekao da to znači da Irak krši rezolucije Vijeća sigurnosti.

Ipak, neki republikanski članovi Kongresa obznanili su da to smatraju kršenjem rezolucija UN-a koje opravdava američku akciju protiv Iraka. Američki tisak tvrdi da je to “pištolj koji se još dimi”, “dokaz zločina”, dokaz da je Irak prekršio rezolucije Vijeća sigurnosti, koje mu izričito zabranjuju držanje oružja za masovno uništavanje. Iračka vlast te je bojne glave sakrile u tom skladištu između običnih bojnih glava, očito nastojeći zavarati inspektore, tvrde američki listovi. Iračka pak vlast tvrdi da je na tih nekoliko bojnih glava jednostavno zaboravila, a nitko s iračke strane nije zapazio da postoje, jer su bile u istim sanducima u kakvima su obične bojne glave, a sanduke nitko dosad nije otvarao. Iračka vlast tvrdi da su te bojne glave iračke oružane snage nabavile još davne 1986., prije rezolucija UN-a o zabrani držanja oružja za masovno uništavanje, da su zaboravljene, a vjerojatno i potpuno neupotrebljive. Osim toga, tako malen broj bojnih glava u ratnom sukobu ne znači ništa.

Ipak, to otkriće kemijskih bojnih glava dovodi Irak u neugodan položaj, jer je to dokaz da je ipak prekršio rezolucije Vijeća sigurnosti koje mu zabranjuju bilo kakvo posjedovanje oružja za masovno uništavanje . Formalno, to bi čak moglo biti dovoljno da se Irak proglasi krivcem i da se na temelju te činjenice pokrene vojna akcija protiv njega.

Američka strana zadnjih je dana povećala pritisak na inspektore UN-a da nađu iračko oružje za masovno uništavanje. Šef inspektora UN-a, Šveđanin Hans Blix, imao je prije nekoliko dana u Bijeloj kući neugodan razgovor s Condoleezzom Rice, Bushovom savjetnica za nacionalnu sigurnost. Potom je u Londonu razgovarao s britanskim premijerom Tonyjem Blairom, u Parizu s francuskim predsjednikom Jacquesom Chiracom, prije najavljenog odlaska u Irak da potanko analizira što su inspektori učinili. I on je zaoštrio retoriku te mnogo konkretnije upozorava Irak. Inspektori su agresivniji, prvi su put pretraživali i privatne kuće iračkih dužnosnika, a mnogo pomnije pretražuju i palače Saddama Husseina. Očito žele učiniti neosnovanima primjedbe da djeluju mlako. Njihova neuobičajena gesta da su smjesta obavijestili novinare o kemijskim raketnim bojnim glavama pokazuje kako im je stalo da svjetska javnost što prije dozna da su ipak nešto pronašli.

Nakon što 27. siječnja predaju svoj prvi potpuniji izvještaj UN-u, američki predsjednik Bush sutradan će pred oba doma Kongresa održati govor o stanju nacije kojim će dominirati iračka kriza. Dva dana nakon toga sastat će se u Camp Davidu s britanskim premijerom Blairom. Američki tisak tvrdi da je načelna odluka da se ratuje, neovisno o tome što otkriju inspektori, već donesena, a i sam Bush, koji o Iraku govori javno gotovo svakog dana, tvrdi da se rat može izbjeći samo ako se Saddam Hussein sam razoruža.

Ako inspektori otkriju drastično kršenje rezolucija UN-a, znatno ozbiljnije od 12 starih kemijskih raketnih bojnih glava, to će američki zagovornici napada na Irak pozdraviti i na tome graditi daljnju međunarodnu podršku napadu. Ako inspektori sljedećih dana i ne nađu znatno ozbiljniji “pištolj koji se još dimi”, američki komentatori tvrde da će američke obavještajne službe obznaniti svoja otkrića o iračkom kršenju rezolucija UN-a kojima će opravdati američki napad na Irak.

O tome zašto se SAD upušta u taj rat ima raznih teorija. Formalni razlog, iračko nepridržavanje rezolucija Vijeća sigurnosti o zabrani posjedovanja oružja za masovno uništavanje, malo tko shvaća ozbiljno. Često se spominje da će SAD ratovati zato da preuzme kontrolu nad iračkom naftom, jer je Irak po zalihama druga članica OPEC-a. No SAD do nafte može doći i bez rata, kupnjom na svjetskom tržištu čim se Iraku ukinu sankcije.

Washington Post je prije nekoliko dana objavio vrlo zanimljivu genezu američke odluke o ratu protiv Iraka i utvrdio da je njeno ishodište teroristički napad 11. rujna 2001. na New York i Washington. Tog je dana američki potpredsjednik Dick Cheney na televiziji gledao dva pogođena i zapaljena nebodera WTC-a i rekao svom suradniku: “Koliko bi ta tragedija bila groznija da su teroristi imali oružje za masovno uništavanje.” Od prvog trenutka promišljanjem američkog odgovora na teroristički napad i buduću terorističku prijetnju, tvrdi Washington Post, dominira potreba da se spriječi mnogo veće zlo od onoga što se dogodilo 11. rujna 2001. Odlučeno je da se udari na Al Qaedu koja je stajala iza napada 11. rujna 2001. pa je organizirana operacija protiv Afganistana, kako bi se razbili Al Qaeda i njeni talibanski jataci. No istodobno su počele pripreme za mnogo širu operaciju protiv dalekosežne terorističke prijetnje, koja se ne može svesti samo na Al Qaedu. Prioritet treba biti, zaključili su Bushovi suradnici, neutralizacija centara u islamskom svijetu iz kojih bi teroristi mogli nabaviti oružje za masovno uništavanje: Pakistan, Iran, Irak, Libija i još neke zemlje. Washington se priklonio selektivnom pristupu pa je Pakistan pacificirao pretvorivši ga u saveznika, Libiju diplomatski nastoji navesti na odgovorno ponašanje. No u Washingtonu su procijenili da se prema Iraku treba vojnički odlučno postaviti, ne toliko stoga što bi Hussein mogao isporučiti oružje za masovno uništavanje Al Qaedi (s kojom Irak nije bio ni u kakvim odnosima ni kontaktima), nego kako bi se pokazalo da će se SAD obračunati s onima koji teže posjedovanju oružja za masovno uništenje.

Osim toga, izvor opasnosti za SAD nije samo to oružje, nego i oni koji bi ga htjeli upotrijebiti, brojni islamski ekstremisti iz raznih islamskih zemalja. Te američke neprijatelje nije moguće iskorijeniti ako se ne iskorijene uvjeti u kojima se oni rađaju i odgajaju, a to se može postići samo ako se promijeni cjelokupni islamski svijet. To pak iziskuje složenu geostratešku operaciju, kompliciranu poput nekadašnjeg sukoba zapadnog svijeta s SSSR-om i komunizmom u hladnom ratu.

Prvi korak u toj operaciji jest uspostava američke političke i strateške baze u samom srcu islamskog svijeta, a to bi trebao biti Irak nakon rušenja Husseina, pod američkom okupacijom i s proameričkom vlašću, koja će biti formirana po obrascu sličnom kao u Afganistanu. Kad Amerikanci uđu u Irak, promijenit će se strateška situacija na Bliskom istoku jer će najveća zapadna sila imati uporište na iznimno važnoj točki, u neposrednom susjedstvu Irana, Saudijske Arabije i Sirije. Buduća proamerička administracija u Iraku naći će se na udaru radikalnih antiameričkih snaga pa je neće biti lako održavati. No sve zemlje Bliskog istoka morat će se drukčije ponašati kad im Amerikanci budu prvi susjedi.

Bush i njegovi suradnici kane promijeniti širi bliskoistočni kontekst pa rasprava o tome hoće li 12 raketnih bojnih glava za kemijsko punjenje biti dovoljno opravdanje za američki napad i nije više tako važna.