Ksenija PajićNa predstojećem filmskom festivalu u Berlinu, koji počinje u četvrtak, u sekciji Panorama bit će prikazan film “Ledina” redatelja Ljubiše Samardžića u kojem glavnu ulogu glumi Ksenija Pajić. Riječ je o prvoj filmskoj hrvatsko-srpskoj koprodukciji, filmu koji su većinom financirali zagrebačka kompanija “Gral film” i beogradski “Cinema Design” koji vodi Samardžić. Film se snimao u Beogradu i Dubrovniku, od hrvatskih glumaca glumi jedino Ksenija Pajić, ali su mnogi drugi suradnici iz Hrvatske radili na filmu pa je tako koautor scenarija Darko Lukić, ravnatelj zagrebačkog “Teatra &td”, a autor dijela glazbe Matija Dedić. Tako će i Hrvatska imati svog filmskog predstavnika u Berlinu.

Naravno da mi je drago što je film ušao na Berlinski festival: hrvatski glumci nisu navikli na to, mi se ne pokazujemo na festivalima, za nas nitko ne zna Nije mi bilo svejedno ali željela sam glumiti u tom filmu zbog hrvatskih producenata i Ljubiše Samardžića kojega cijenim i kao glumca i kao osobu koja se tijekom rata nije kompromitirala Snimanje filma počelo je 15. listopada 2002. i završen je u rekordnom roku kako bi bio prikazan u Berlinu. Isprva, organizatori festivala željeli su film uvrstiti u konkurenciju za nagradu Zlatni medvjed. Međutim, budući da nitko nije mogao garantirati da će filmska kopija biti na vrijeme dostavljena u Berlin, organizatori su odlučili film prebaciti u sekciju Panorama, najjaču sekciju berlinskog festivala nakon konkurencije. U njoj će se, primjerice, prikazati novi film Dustina Hoffmana “Moonlight Mile” i novi film Macaulaya Culkina “Party Monster”.

Za 41-godišnju Kseniju Pajić ovo je nakon dugo vremena prva glavna ženska uloga. Rođena u Rijeci, postaje zapažena ulogom u filmu “Za sreću je potrebno troje” 1985. i “Oficir s ružom” 1987. U to vrijeme bila je jedna od najvećih nada jugoslavenske filmske industrije, ali tijekom devedesetih u Hrvatskoj je dobila samo jednu glavnu žensku ulogu, i to u filmu “Garcia” redatelja Dejana Šorka. Zaposlena je u zagrebačkom kazalištu “Gavella” gdje je ostvarila brojne uloge, među ostalim u predstavama “Ah, Nora, Nora”, “Mjesec dana na selu”, “Polaroidi” i “Kroatenlager”. Na razgovor za Nacional došla je pomalo nervozna jer joj se toga dana razboljela 11-kći Vita s kojom živi u zagrebačkom naselju Malešnica nakon razvoda od Emila Vukova.

NACIONAL: Krajem osamdesetih godina s ulogama u filmovima poput “Oficir s ružom” gotovo ste bili predodređeni za glumačku zvijezdu. Međutim, u devedesetima, osim uloge u “Garciji” Dejana Šorka, niste glumili ni jednu glavnu žensku ulogu. Kako je i zašto do toga došlo? – Krajem osamdesetih doista je izgledalo da će biti onako kako ste rekli. Međutim, došao je rat, manje se snimalo, a u filmovima koji su se snimali pretežno su vladale ratne teme tako da je i ženskih uloga bilo manje. Ženske uloge kojih je bilo jednostavno nisu bile za mene.

NACIONAL: Nakon dulje stanke dobili ste glavnu žensku ulogu u filmu “Ledina”. Tko vas je odabrao za tu ulogu? – Na audiciju za tu ulogu pozvali su me hrvatski producenti Tomislav Žaja i Zoran Budak iz “Gral filma”. Audicija je bila održana u Klubu filmskih radnika u Zagrebu. U telefonskom razgovoru Žaja mi je rekao kako je riječ o Hrvatici iz Dubrovnika koja živi u miješanom braku te da će se snimati većim dijelom u Beogradu, a manjim u Dubrovniku. Na audiciji je između mene i nekoliko mojih kolegica Ljubiša Samardžić odabrao mene. O Samardžiću kao glumcu imala sam visoko mišljenje, a o njemu kao režiseru također sam čula sve najbolje. Po svemu tome shvatila sam da bi ovaj film mogao biti dobar i pristojan posao.

NACIONAL: Je li vas Samardžić odabrao za ulogu jer vas se sjetio kao sjajne glumice od prije 15 godina? – Ne bih rekla. Prvo, samu audiciju organizirali su Žaja i Budak i oni su me pozvali da dođem. Konačni odabir bio je Samardžićev, ali na audiciji nisam s njim uopće pričala o mojim nekadašnjim ulogama. Samardžić je samo razmišljao o filmu “Ledina” i tražio je glumicu koja mu je odgovarala.

NACIONAL: S obzirom na to da se smatra kako je ukupna kvaliteta hrvatskog filma posljednjih 10 godina loša, dok je srpska ipak bolja, jeste li kroz ulogu i rad na ovom filmu mogli zaključiti koji je tome razlog? – Razlika je u tome što su uvjeti snimanja i organizacija posla u Beogradu bili mnogo lošiji nego u Hrvatskoj. Navikla sam na bolje uvjete u Hrvatskoj, nedostatak novca u Beogradu se vidi jer su proračuni hrvatskih filmova gotovo dvostruko veći od proračuna srpskih. Skromnija je garderoba, šminka, catering, dnevnice su manje. No moj honorar za ulogu u filmu “Ledina” bio je jednak onom koji bih dobila za ulogu u hrvatskom filmu. Za manji honorar ne bih ni pristala raditi. Iako je nedostatak novca vidljiv, entuzijazma ne nedostaje. Nije bilo radnog vremena, a kako se pretežito snimalo u interijerima, radilo se od ranog jutra do kasne večeri, dok se dnevni plan nije ispunio. Dnevni planovi bili su veliki, stoga se dosta toga prebacivalo za sljedeći dan. No puno se radilo zato što je Samardžić želio završiti film do filmskog festivala u Berlinu, bez obzira na to što je snimanje počelo tek sredinom listopada. Dva dana bih snimala u Beogradu, onda bih se vlakom vratila u Zagreb, pa onda opet otišla na dva dana u Beograd. Što se tiče kvalitete srpskih filmova, za one koje sam gledala mogu reći da su dobri, ali ne mislim da su hrvatski filmovi loši. Mislim da ih većina kritike u startu pokopa. Osim toga, naša publika nema kulturu gledanja domaćih filmova, a u Srbiji film vidi od 300 do 400 tisuća gledatelja, no ne mislim da je kvaliteta srpskih filmova toliko veća od hrvatske. U Srbiji je glumac još uvijek zvijezda, što u Hrvatskoj nije slučaj. Možda je problem kod hrvatskog filma to što se bavio temama koje nisu bile dovoljno intrigantne. U Srbiji su hrabrije progovorili o svojim problemima, o temama rata. Osim toga, na scenariju za “Ledinu” surađivalo je pet scenarista a da pri tome nisam primijetila nikakav jal, taštinu ili nešto slično. Dva scenarista su počela pisati scenarij, druga dva su ga dorađivala i završila. Primjedbe glumaca su se uzimale u obzir pa je i na naš zahtjev scenarij mijenjan. U slučaju hrvatskog filma čini mi se da se premalo važnosti pridaje scenariju filma.

NACIONAL: Je li u vama proradila glumačka taština kada ste čuli da Samardžić želi plasirati ovaj film na festival u Berlinu? – Ne znam što bih rekla o tome. Naravno da mi je drago što je film u kojem glumim ušao na festival u Berlinu. No nisam ni u kakvoj euforiji. Ne znam bi li nekakva nagrada hrvatskim glumcima na festivalima uopće pomogla hrvatskom filmu. Mislim da smo izgubili svaku nadu da ćemo izaći iz svoje sredine i da će se bilo što dogoditi. Uostalom, hrvatski glumci nisu navikli na to, mi se ne pokazujemo na festivalima, za nas nitko ne zna.

NACIONAL: Koja je radnja filma “Ledina”? – Riječ je o bračnom paru koji glumimo ja i Dragan Bjelogrlić, koji se 1985. upoznao u Dubrovniku. Ona je Hrvatica, on je Srbin i oboje su glazbenici. Odlaze živjeti u Beograd gdje im se rađa sin. Žive s njegovom majkom, ali njezini odnosi s njegovom majkom baš nisu skladni, zbog čega se mala obitelj seli u Novi Beograd. U međuvremenu počne rat, što izaziva nove frustracije, osobito kod nje koja ne zna što se događa u Dubrovniku. Vanjske okolnosti utječu na urušavanje obitelji koja je do tada skladno živjela. U Novom Beogradu žive i brojne izbjeglice i u tom se svijetu ona teško snalazi. Do kulminacije dolazi kada oficir, kojega glumi Zijah Sokolović, slučajno ubije njihova sina. Naravno, ima tu još nekoliko likova, glume ih Radmila Živković, Jelisaveta Seka Sablić, Milena Dravić i neki mlađi srpski glumci.

NACIONAL: Kako ste se osjećali na snimanju u Beogradu? Na kojem ste jeziku glumili, jer riječ je o hrvatsko-srpskoj koprodukciji? – Ja sam govorila hrvatski, oni srpski, i razumjeli smo se. Budući da u filmu glumim ženu koja je došla iz Dubrovnika u Beograd, gdje živi deset godina, namjeravala sam obojiti hrvatski jezik dubrovačkim. U tome mi je pomogla moja prijateljica Doris Šarić-Kukuljica. Međutim, na snimanju sam shvatila koliko je taj dubrovački težak. Jedno je igrati djelo Marina Držića, glumila sam Petrunjelu, a drugo je oponašati svakodnevni, kolokvijalni govor Dubrovčana. Zato sam odustala od dubrovačkog i zadržala se na štokavskom.

NACIONAL: Jeste li zbog potencijalno negativne reakcije hrvatske publike dodatno razmišljali o tome hoćete li prihvatiti ulogu u filmu koji režira Ljubiša Samardžić? – Nije mi bilo svejedno. Imala sam tri uporišne točke zbog kojih sam prihvatila ulogu. Prvo, riječ je bila o scenariju, odnosno ulozi koja mi se sviđala i koja nije kompromitirajuća. Drugo, tu su bili hrvatski producenti koji su mi davali podršku. Cijelo vrijeme pričalo se da će to biti i suradnja hrvatskog i srpskog ministarstva kulture, ali na kraju do toga nije došlo. Treće, Ljubišu Samardžića cijenim i kao glumca i kao osobu koja se tijekom rata nije kompromitirala i koja je politički ostala čista. Nadala sam se da će sve dobro proći, tako je i bilo. To je bila vrlo dobra i uhodana ekipa s kojom je Samardžić i prije radio i s kojom sam uspostavila normalan poslovni odnos. Kada je riječ o filmu iza kojeg stoji cijela ekipa, onda je svuda na svijetu snimanje isto. Tada se privatni problemi i frustracije ne pokazuju niti se o njima govori.

NACIONAL: Snimanje ovog koprodukcijskog filma poklopilo se s problemima u vašem matičnom kazalištu “Gavella” gdje je dio glumaca odbio glumiti u hrvatsko-crnogorskoj kazališnoj koprodukciji. – Bilo kakva suradnja još je uvijek vrlo osjetljivo pitanje. Nije u redu da se bilo koga tjera na suradnju, to je stvar osobnog izbora. Ako je netko pogođen ratom zbog osobne tragedije i ako ne može pristati na suradnju, to cijenim. Ne znam koliko bi vremena trebalo proći da bi se ta suradnja ostvarila, ali to se i ne može mjeriti godinama. Netko možda cijelog života neće pristati surađivati.

NACIONAL: Koliko ste zadovoljni time što je u devedesetima vaš primarni posao postao kazališna a ne filmska gluma? – Filmska gluma atraktivnija je zbog medijske pojavnosti i zbog financijske strane posla. Osim toga ja volim film kao takav, volim igrati na filmu. Teško je govoriti postoji li neki žal za filmom. Neko se vrijeme čovjek nada a onda to prođe. Stalno sam se nadala da ću sljedeće godine dobiti neku filmsku ulogu, a dobivala sam manje uloge. Ne žalim pretjerano za tim. U “Gavelli” primam plaću i imam sreću što sam radila dobre i velike uloge s dobrim redateljima. S te je strane moja glumačka radoznalost i glumački rad zadovoljen. Sigurno bi mi bilo lakše da sam više glumila u filmovima. Možda bih tada riješila svoje stambeno pitanje jer stan u kojem živim dao mi je grad na korištenje. Još se nadam pa tako mislim da će nakon filma “Ledina” biti većih uloga za mene. No tako je i s mnogim drugim hrvatskim glumicama koje se nadaju kao i ja.

NACIONAL: Je li takvo stanje za vas frustrirajuće? – Pa i nije previše frustrirajuće jer imam obitelj. Da sam sama i da sam sve uložila samo u svoju profesiju, sigurno bih bila frustrirana, nezadovoljna i nesretna. Ovako imam kćer Vitu za koju se brinem i koja mi oduzima mnogo vremena. Zato nisam imala toliko vremena misliti samo na sebe nego sam se svakog dana morala boriti. Dok sam bila u Beogradu, došli su moji roditelji iz Rijeke kako bi se brinuli za nju. Oni to rade i kada radim u kazalištu, kada su uoči premijere probe jako duge.

NACIONAL: Je li na vašu karijeru loše utjecao i snažan medijski odjek vašeg razvoda od Emila Vukova? – Možda sam ja bila jedna od prvih glumica u nizu koja se razvela pa se zato mnogo pisalo o tome. Sjećam se da sam tada dala intervju magazinu Gloria koji je želio razgovarati o razvodu sa mnom koja sam ipak javna osoba. Ni meni niti bivšem suprugu nije drago što se to razvlači po novinama. To je jedna životna situacija koja se tiče samo nas i nikog drugoga.

NACIONAL: Kad već nemate konkretnih filmskih planova, vjerojatno imate kazališnih? – Uskoro će Ranko Zidarić raditi predstavu, nakon toga Paolo Magelli, zatim Zlatko Vitez. Točne podjele uloga za te predstave se ne znaju, ali znam da ću od proljeća biti jako zaposlena. To je nezgodno u glumačkom poslu, puno stvari se sazna u zadnji čas, a onda vam se poklope filmska i kazališna uloga.

KSENIJA PAJIĆ

Rođena: 30. lipnja 1961. u Rijeci
1984. diplomirala na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu

Filmografija:
2003. Ledina
2002. Potonulo groblje
1999. Garcia
1999. Kad mrtvi zapjevaju
1999. Maršal
1997. Rusko meso
1993. Kontesa Dora
1992. Zlatne godine
1990. Orao
1989. Diploma za smrt
1989. Hamburg Altona
1988. Život sa stricem
1987. Oficir s ružom
1985. Za sreću je potrebno troje