Robert ProsinečkiDugo najavljivani sportski tjednik, koji je još u jesen prošle godine trebao pokrenuti Robert Prosinečki, konačno će se u srijedu 5. veljače pojaviti na kioscima. Za razliku od ostalih hrvatskih nogometnih zvijezda, Prosinečki je svoj kapital, stečen dugogodišnjim igranjem za neke od najboljih europskih nogometnih klubova, umjesto u kafić ili diskoteku uložio u mnogo riskantniji biznis – pokretanje novina. Nakon prvog oduševljenja i sam priznaje da je shvatio kako izdavaštvo nije nimalo lak i zabavan posao te da mu je u posljednjih nekoliko mjeseci pokretanje Rekorda, kako će se zvati list, zadalo više briga i neprospavanih noći nego zadovoljstva.

'Zbog kontakta s velikim igračima i trenerima poput Maradone, Kroyfa i Ronalda imat ću ključne informacije prije nego drugi hrvatski listovi' 'Kad nisam u Ljubljani na treninzima ili utakmicama, onda sam u Zagrebu u redakciji na Bijeničkoj cesti, pa slobodnog vremena uopće i nemam' 'Željeli bismo da naše novine 'Rekord' nadoknade nedostatak pravog sportskog tjednika kakav je nekoć bila SN Revija' Prošli smo tjedan razgovarali s Robertom Prosinečkim u obiteljskoj kući u rodnom Čemehovcu gdje se odmarao uoči odlaska u Poreč na četverodnevne pripreme s ljubljanskom Olimpijom. Kako nam je rekao, kad nije u Ljubljani na treninzima ili utakmicama, u Zagrebu vrijeme provodi u novinskoj redakciji u Bijeničkoj ulici na Šalati, pa slobodnog vremena uopće i nema.

“Iako smo prvi broj namjeravali objaviti još u studenom prošle godine, zaključili smo da to nismo u stanju jer mnoge stvari nisu bile spremne, pa smo radije pričekali još nekoliko mjeseci. Želja nam je bila napraviti kvalitetan tjednik, a ne objaviti ga pod svaku cijenu. Evo, iako je ostalo još dva dana do tiskanja novina, još uvijek ne znamo kako će izgledati naslovnica, niti što ćemo imati u broju jer to ovisi o uspjehu naših rukometaša na Svjetskom prvenstvu u Lisabonu.”

Prve razgovore o pokretanju novina Prosinečki je počeo još u proljeće prošle godine, uoči Svjetskog nogometnog prvenstva, kad je već razmišljao o prekidu nogometne karijere:

“Da nije bilo ponude iz Olimpije, danas sigurno više ne bih igrao nogomet. Ali odluka o osnivanju izdavačke tvrtke zapravo je rezultat neobaveznih razgovora uz kavu s mojim prijateljima i bratom Danijelom. Zaključili smo da kod nas ne postoji pravi sportski tjednik koji bi zadovoljio interese ljubitelja sporta. Ideja mi se učinila primamljivom tim više jer sam počeo razmišljati što ću dalje raditi u životu. Budući da imam i nekoliko prijatelja među sportskim novinarima, počeli smo razgovarati o pokretanju novina, ali sam u početku bio siguran da je to vrlo jednostavno – okupiš tri, četiri novinara pa ćemo malo pisati i evo novine. Tek sam s vremenom shvatio da je to vrlo zahtjevan projekt. Sama činjenica da sam zaposlio 20-ak ljudi za mene predstavlja veliku obavezu i brigu. A tu je još i cijela četa vanjskih suradnika, fotografi, grafičari i sve ono što treba za kvalitetne novine.”

Osim Roberta Prosinečkog, među pokretačima novog tjednika su njegov mlađi brat Danijel, danas direktor izdavačke kuće Propress d.o.o., zatim bivši sportski urednik u Jutarnjem listu, a danas glavni urednik Rekorda Damir Klekar, te bivši sportski novinar Vjesnika Predrag Jurišić. Porsinečki priznaje da nije bilo jednostavno okupiti redakciju iako je od prvih pregovora s današnjim uposlenicima prošlo gotovo osam mjeseci:

“U srpnju smo počeli prve pregovore s ljudima. Zapravo smo ispitivali njihovo raspoloženje jer se u posljednje vrijeme ugasilo mnogo tjednika zbog raznih razloga i okolnosti na tržištu, pa su mnogi bili vrlo skeptični prema novom projektu. Zapravo sam svjestan da izlazimo u vrlo nezahvalno vrijeme i da na tržištu postoji puno novina i mnogo drugih, važnijih problema nego što je to sport, ali računamo na dulji rok.

Željeli bismo da naša novina nadoknadi nedostatak pravog sportskog tjednika kakav je nekoć bila SN Revija. Sjećam se da sam još kao klinac trčao na kiosk po svaki novi primjerak i gutao te novine od korica do korica jer su pisali afirmativno o sportu i donosili najzanimljivije tekstove o sportašima iz zemlje i svijeta.”

Prosinečki ističe da je za pokretanje sportskog tjednika bila presudna i činjenica da je tijekom svoje gotovo 20-godišnje karijere igrao s mnogim najvećim nogometnim zvijezdama i radio s najvećim nogometnim stručnjacima, s kojima je i danas u kontaktu, a s mnogima i dobar kućni prijatelj:

“Danas imam dovoljno dobre veze u sportskom svijetu i jednim telefonskim pozivom mogu doći do mnogih sportskih legendi. Naravno da je i to bila važna okolnost bez koje se nikad ne bih upuštao u kombinacije s izdavaštvom. Siguran sam da možemo doći do nekih informacija brže nego neki drugi listovi u Hrvatskoj jer sam ostao dobar prijatelj s mnogim velikim igračima i trenerima u svim klubovima u kojima sam do sad igrao. I danas sam u kontaktu s Romariom, Maradonom, Johanom Kroyfom, Raoulom, Ronaldom… To je već velika prednost Rekorda.”

Koncepcija novina zasnivat će se na praćenju najvažnijih vijesti iz domaćeg sporta, ali i brojnim intervjuima i tekstovima o svjetskim zvijezdama. Unatoč tome, kad govori o prvom broju, Prosinečki ne skriva da su moguće pogreške:

“Naravno da prvi brojevi nikad nisu onakvi kakvima ih urednici i vlasnici zamišljaju ili kakvima bi ih željeli napraviti, ali ćemo novine nadograđivati i uhodavati iz broja u broj. Ljudi koje imam uz sebe su mladi i ambiciozni. Neki od njih stjecali su iskustvo samo u dnevnim novinama i nisu još nikad radili u tjednicima, ali mislim da ćemo s marljivim radom, trudom i pozitivnim pristupom temama ipak uspjeti i da će čitatelji prihvatiti naš način izvještavanja.”

Otkriva da će u prvom broju najviše prostora posvetiti uspjesima hrvatske rukometne reprezentacije, ali dodaje da novina sadrži još nekoliko iznenađenja:

“U prvom broju smo htjeli predstaviti domaće sportaše koji su postigli uspjehe na međunarodnoj sceni. Jedan od njih je Jure Šebalj, prvi hrvatski vozač u Monte Carlu, a tu je i ekskluzivni intervju s velikim igračem Real Madrida, Fernandom Ruiz Hierrom.”

Ipak, najveće iznenađenje broja pripremio je upravo sam Robert Prosinečki, koji je prvi i zadnji put u životu preuzeo ulogu novinara i napravio veliki razgovor s Miroslavom Blaževićem: “Na jednom od redakcijskih kolegija razgovarali smo o tome tko je osoba koja je najviše utjecala na moju nogometnu karijeru. Dugo sam razmišljao jer je bilo mnogo ljudi u konkurenciji. Imao sam mnoge trenere, igrao sam u velikim klubovima, bio sam u reprezentacijama, igrao s mnogim slavnim nogometašima, ali sam zaključio da je središnja ličnost definitivno Ćiro Blažević. Zbog njega sam napustio Dinamo i otišao u Beograd, a naši sukobi i suradnja isprepletali su se tijekom čitave moje karijere. Naš međusobni odnos bio je tema koja je godinama ispunjavala novinske stupce i sad sam konačno došao u situaciju da dobijem odgovore na neka pitanja i objasnim samom sebi neke njegove postupke koji su i za mene bili tajna.”

Razgovor je, kako kaže Prosinečki, trajao gotovo tri sata, a Ćiro Blažević je, po njegovom mišljenju, vrlo iskreno odgovarao i na najprovokativnija pitanja. A da bi ga privolio na razgovor, Prosinečki se poslužio i malom smicalicom:

“Nazvao sam Ćiru i zamolio ga za razgovor za naše novine, ali mu nisam rekao tko će razgovor voditi. Pristao je bez oklijevanja, a kad sam se pojavio na dogovorenom mjestu i objasnio mu da ću ja biti novinar, oduševio se i rekao da je to izvrsna ideja.

Moram priznati da mi nije bilo nimalo lako jer je Ćiro ipak bio moj šef i prema njemu, bez obzira na njegove mane, imam respekt jer da ne vrijedi kao stručnjak, ne bi već godinama opstao u sportu.”

Kao pravi novinar, Prosinečki se za ovaj razgovor, kako kaže, pripremao nekoliko dana, bilježeći svoja sjećanja, čitajući desetke novinskih tekstova, razgovarajući s kolegama iz redakcije:

“Ozbiljno sam se pripremao za razgovor jer smo pretresali i neke, za mene vrlo bolne teme – od njegovih kvalifikacija da sam netalentirani igrač, pa zatim moji odlasci, naš sukob u Francuskoj… dakle mnoge teme čiju mi je pozadinu sam Blažević rasvijetlio u tom razgovoru. Zato mislim da će ovaj tekst biti zanimljiv i čitateljima i svima onima koji su pratili naše sukobe od samih početaka moje karijere. U svakom slučaju, pohvalio bih Ćiru jer je bio iznimno zahvalan sugovornik i čini mi se da je bio vrlo iskren u odgovorima.”

Kad govori o novinarskom angažmanu, Prosinečki ističe da je to prvi i posljednji put da je preuzeo ulogu novinara u svojoj redakciji: “Ovaj izazov nisam mogao propustiti jer sam bio znatiželjan kako to izgleda biti s druge strane mikrofona i postavljati pitanja. Ali nije mi ni na kraj pameti da pišem tekstove ili da vodim razgovore. Za to postoje novinari. Razgovor s Ćirom je iznimka. Urednici me nagovaraju da pišem kolumnu, ali ću o tome još dobro razmisliti jer naprosto nisam novinar.”

Na pitanje koliko dugo planira investirati u novine dok ne postane rentabilna, Prosinečki odgovara: “Spreman sam na moguće početne gubitke, kao i na dugoročnu investiciju jer svi želimo da novine uspiju i da se održe na tržištu. I kao igrač sam bio vrlo uporan i spreman na mnoga odricanja da bih postigao cilj, pa sam istu žrtvu spreman podnijeti i za ovaj projekt.”