Slavko Šajber - Račan nije zao ali zbog svojih fobija nije dobar za premijera Nakon što je više od jednog desetljeća proveo izvan medija, nedavnim gostovanjem u Latinici Slavko Šajber izazvao je gomilu komentara. Umjesto da poput drugih sudionika lapidarno govori o utajama poreza, Šajber je emisiju iskoristio za poimenično nabrajanje krivaca za razvitak kriminala. Tako su se na njegovu popisu našli svi članovi obitelji Tuđman, ali i najveći tajkuni koji su se naglo obogatili za vrijeme vladavine HDZ-a. Prva dva dana nakon emisije Šajberov je telefon neprestano zvonio, a većina reakcija bila je pozitivna.

Kao latinoamerički diktator Tuđman je zamislio koncept 200 obitelji koje su dobile gomilu tvrtki bez ulaganja, a njegova je bila prva: takvo obiteljsko preuzimanje agentura proveli su samo Ceaucescu, Gadafi i Saddam Hussein Rockfelleri i Rotschildi bogatstvo su stvarali generacijama, Ford i Bill Gates kao geniji svog vremena kroz nekoliko desetljeća: Tuđmanovim miljenicima uspjelo je da postanu multimilijuneri u samo nekoliko godina Slavko Šajber bio je jedan od najvažnijih socijalističkih funkcionara u Hrvatskoj. Nekoliko desetljeća vodio je Končar i Slavija Lloyd, a jedno vrijeme i zagrebačku partijsku centralu, no najpoznatiji je kao predsjednik Cibone i Nogometnog saveza Jugoslavije. Košarkašima je osigurao uvjete kako bi postali najbolja europska momčad svog doba, a u Beogradu je 1986. kaznio Partizan i Zvezdu zbog lažiranja utakmica i tako izazvao vjerojatno najveći skandal u jugoslavenskom sportu. Premda je taj događaj mogao iskoristiti za vlastitu promociju, odbio je to uraditi i početkom 90-tih povukao se iz javnog života.

NACIONAL: Jeste li očekivali da će vaš nastup u “Latinici” izazvati tako brojna reagiranja? – Nisam o tome razmišljao, no stvar je da sam otišao malo dalje od same teme, a to je bila utaja poreza. Kod nas u Hrvatskoj vlada balkanski mentalitet koji možemo sažeti u krilatici “bez rada i znanja do blagostanja”, a to se može prenijeti na većinu naših sugrađana. Utaja poreza nije samostalan fenomen, nego je rezultat desetogodišnjeg perioda pljačke i lopovluka koji je inicirao bivši predsjednik Franjo Tuđman. Poput latinoameričkog diktatora Tuđman je zamislio koncept stvaranja 200 bogataških obitelji koje su dobile gomilu tvrtki praktično bez ulaganja, dok je predsjednička obitelj u tom procesu bila na prvom mjestu. Nevenka Tuđman je dobila Netel, jedina u Hrvatskoj imala je koncesiju za duty-free dućane, uz pomoć Ivice Todorića pripala joj je tvornica “Kornet”, a sada vidimo da joj se sudi zbog primanja mita. Braco Tuđman je od običnog birtijaša preko noći postao poznati biznismen, vlasnik kafića i opskrbljivač namirnicama Studentskog centra. Njegov brat Miroslav dobio je od tate u vlasništvo sve obavještajne službe, a u bližoj povijesti takvo obiteljsko preuzimanje agentura proveli su samo Ceausescu, Gadafi i Saddam Hussein. Unuk Dejan dobio je banku, investicijski fond i streljanu, njegov brat Siniša vodio je buran život vozača sportskih automobila. Ni južnoamerički pukovnici ne bi se kao deda Franjo odvažili otkupiti vilu samo 48 sati prije nego je na snagu stupio zakon koji je zabranio takve transakcije, a baki Ankici pripao je dječji fond kojeg se danas odriču i ljudi koji su ga osnovali. Kada imate takvu svetu obitelj i još 200 svetih krava, nije teško pogoditi uzrok svega negativnog u današnjoj Hrvatskoj.

NACIONAL: Kakve su reakcije na vaše apostrofiranje Tuđmanovih u pljački ove zemlje? – Vrlo pozitivne, telefoni u uredu dva dana nisu prestajali zvoniti, a otprilike devetorica od deset bi mi čestitali. No stvar je u još nečemu, a to je brzina enormnog obogaćivanja. Rotschildi su bogatstvo stvarali generacijama, a oni koji su to uspjeli u par desetljeća, kao Ford ili Bill Gates, geniji su ispred svojeg vremena. Tuđmanovi miljenici uspjeli su u samo nekoliko godina postati multimilijunaši. Miroslav Kutle, prije nego je postao tajkun, godinama je nosio isto odijelo, Josip Gucić je od sitnog švercera zlatom postao bogataš koji ne može niti pobrojati imovinu kojom raspolaže. Luka Rajić je bio kamiondžija, Ivica Todrić je s ocem sadio lukovicu, što je bio pošten posao, a samo par godina kasnije ima helikoptere iz kojih broji divljač u vlastitim lovištima. Dok sam bio političar, Nino Pavić bio je mali od kužine u našim partijskim komitetima i bogat poput crkvenog miša, a danas ima polovicu ovdašnjih medija. Ja ne tvrdim da su oni lopovi, ali bih volio da nam objasne kako se to radi. U “Latinici” sam Mati Crkvencu kazao kako bi objašnjenje trebali dati njegovim poreznicima, a onda mi je nakon emisije on čestitao i rekao da sam ih lijepo pobrojao. Odgovorio sam mu da su to trebali uraditi on i njegov šef Ivica Račan, a ne ja.

NACIONAL: Kako je reagirao Crkvenac? – Nasmijao se i potvrdio “Tako je, trebali smo”. No ova je vlast odgovorna za stvaranje atmosfere u kojoj nitko od tih tajkuna ne smije biti kažnjen, a kada dodate i katastrofalnu razinu hrvatskog sudstva jasno je da se ništa neće promijeniti. Osnovni je propust izbjegavanje detuđmanizacije ove zemlje. Jer uz jednu dobru stvar, a to je stvaranje samostalne države, Tuđman je napravio niz groznih, a prvenstveno je kriv zbog povratka ustašluka koji je u narodu de facto potpuno iščeznuo, a danas zbog Tuđmana i Šuška ima svog Thompsona i njegove bukače. Njegovo je čedo i Ante Kostelić koji traži visokog i plavookog predsjednika iako je on sam malen i crnokos. Najkraće rečeno, Tuđmanov je režim zaslužio zatvor za ono što je učinio Hrvatskoj, a ova bi vlast također trebala otići u zatvor zbog onoga što je propustila napraviti u detuđmanizaciji.

NACIONAL: Šef ove vlasti vaš je dugogodišnji partijski kolega Ivica Račan. Kako objašnjavate takvu premijerovu neefikasnost? – Jednu stvar mogu garantirati za Račana i ljude koji ga okružuju, a to je da oni za razliku od HDZ-ovaca ne kradu. Osim toga ljudi zaboravljaju da je Račan Tuđmanu predao Hrvatsku sa 160.000 nezaposlenih, a Tuđman ju je Račanu vratio deset godina kasnije s 360.000. Ali Ivica Račan je bojažljiv čovjek, a to sam nedavno rekao jednom njegovom bliskom suradniku kada me zamolio da opišem šefa vlade. Njega je jednostavno strah i prepun je fobija, a čovjek takvog psihološkog profila nije dobar izbor za premijera. Račan je kompromiser po naravi, sjećam se partijskih foruma na kojima bi on započeo svoj nastup lupnuvši rukom po stolu i žestoko najavivši “sada ću ja sve kazati”, a onda bi čuli referat lagan kao pero. Jednostavno: on je pogrešan čovjek na pogrešnom mjestu.

NACIONAL: Ima dosta članova vladajuće koalicije koji smatraju da ga sputava kompleks zbog nekadašnje pripadnosti savezu komunista? – Pratim njegov razvoj od ulaska u politiku i mogu posvjedočiti da Račan nije zao čovjek i da nikada nikome nije skinuo jednu vlas s glave. Uostalom zašto se ne govori o komunizmu Franje Tuđmana koji je to svjesno i dobrovoljno postao 1942., u vrijeme kada se Ivica Račan nije niti rodio. S te strane on nikada nije bio komunjara, već političar kojem morate priznati da posjeduje određeni kvantum znanja i poštenja.

NACIONAL: Kako ste vi doživjeli Kostelićevu izjavu da neće plaćati poreze ili Lina Červara koji je osim 100.000 kuna tražio i državne stanove za svoje rukometaše? – Ti sportaši ne razumiju ništa. Mogu shvatiti glazbeni ukus Slavka Goluže kada na binu poziva Thompsona, ali ne mogu shvatiti da ga ne sprečava da uzvikuje “Za dom spremni”. Goluži je nejasno da ja škrgućem zubima dok slušam usklik “Za dom” jer se u tom trenu prisjećam kako su ustaše pobili 37 članova moje obitelji. Ali za većinu ljudi očito je najvažnija stvar postati svjetski prvaci u nekakvom rukometu, a ne da im se zamarati razmišljajući jesu li neki njihovi sugrađani pogođeni širenjem ustaške ideologije.

NACIONAL: Ako se tome dodaju i izjave Kostelićevih, izgleda kao da smo premala zemlja za toliku količinu mudrih sportaša? – Ivica Kostelić je obični deran koji se želio napraviti važan pa je izjavio da navija za Wehrmacht. Ali Ante Kostelić, za razliku od svog sina, može biti ružni nacionalist i ružni arijevac. On sasvim sigurno nema ništa protiv Hitlerovih teorija o poželjnim i nepoželjnim rasama jer vrlo hladno izjavljuje da želi visokog i plavookog predsjednika. A kada je kazao da neće plaćati porez, sjetio sam se svog razgovora s Mladenom Škrgatićem. On je tada bio predsjednik Ski kluba Zagreb u kojem je Ante Kostelić bio honorarni učitelj, a Janica i Ivica su se u njemu počeli baviti skijanjem. Te njihove prve skije i cjelokupna infrastruktura pripadali su klubu koji je financirala država i grad. Dakle da nije bilo mojeg poreza, Janica i Ivica Kostelić nikada ne bi počeli skijati i tko zna što bi bilo s njima. To je ono što zaboravlja Gips kome je normalno da svi mi osim njegove obitelji plaćamo zdravstvo, školstvo, diplomaciju, socijalu, policiju i ostale državne potrebe. Kao da svi Kostelići od prvog do zadnjeg nisu išli u besplatne škole i imali pravo na besplatno liječenje. Ali tako uglavnom razmišljaju svi ti veliki Hrvati i arijevci.

NACIONAL: U kakvim ste odnosima bili s Titom? – Iako sam se često družio s Bakarićem, Kardeljem i drugim vodećim političarima iz tog razdoblja, Tito je bio jedini među njima kojemu sam se obraćao s vi, što govori koliko sam ga cijenio. Nažalost znao sam i njegove mane, i čak sam pokušao utjecati na njega koliko je to bilo moguće. Pamtim dva primjera. Vozio sam se Slovenijom s jednim engleskim osiguravateljem koji je jako želio vidjeti Titovu vilu na Bledu. Uveli smo ga unutra, a Englez nikako nije htio izići, naprosto ga je interesirao svaki detalj, spavaća soba, blagovaonica, stepenište. Na kraju nas je zapitao: “A koliko često Tito boravi na Bledu?”. Kada smo mu rekli da je to možda jednom u tri godine, nije mogao razumjeti zašto svi govore o Titovoj vili, a ne o državnom objektu za reprezentaciju. No zbog takvih stvari svi su mislili da Broz posjeduje 50 vila.
Negdje 1978. predložio sam Berislavu Badurini da sugerira Titu da prekine s tradicijom nošenja štafete jer je to faraonsko-staljinistička manifestacija. Badurina mi je odgovorio da dosta ljudi o tome razmišlja, ali je odlučeno da nitko ništa ne predlaže nego da se čeka da Tito to sam potakne. Ionako smo znali da se njegov život približava kraju pa nitko nije inzistirao na otvaranju ove teme. Ali Tito nije bio isključiv, što sam vidio nakon njegova povratka iz Japana. Njega i Jovanku je fascinirao progres Japana i vjerovali su kako njihovi radnici imaju fantastičan standard. Kako sam bolje poznavao Japan, usprotivio sam se i objasnio da se unatoč brzom napretku tamošnji radnici ne mogu mjeriti s, recimo, švedskim. I Tito je naposljetku prihvatio moje mišljenje. Jednom sam prisustvovao raspravi Tita i Krleže o nacionalizmu, šovinizmu i fašizmu. Onako potiho dobacio sam “primitivizam”, a Tito me zatražio da pojasnim na što aludiram. Odgovorio sam da je primitivizam korijen svih tih –izama. Tito je malo razmislio i rekao Krleži: “Fritz, on je u pravu”. Bio sam strašno ponosan.

NACIONAL: Tijekom hrvatskog proljeća podržali ste službenu liniju što je dovelo do prekida dugogodišnjeg prijateljstva s Mikom Tripalom? – Miko Tripalo je najbolji prijatelj kojeg sam ikada imao u politici. On me i povukao iz Končara u Gradski komitet i bez njega vjerojatno ne bih postao političar. Te smo se 1971. razišli, ja sam mislio da rade krivu stvar u krivo vrijeme i na krivi način, a Miko je bio uvjeren da rade pravu stvar i na pravi način. On je bio Titov miljenik i predodređen za njegovog nasljednika. Za odcjepljenje Hrvatske nije bilo uvjeta jer se Tito nije bio spreman odreći Jugoslavije koju je stvorio, a to ne bi dozvolili ni vani, prije svih Brežnjev koji je Titu nudio svoje trupe u slučaju pobune. Rekao sam prijatelju: “Miko, otiđi privatno kod Tita i objasni mu što želite. Znaš da te voli i sigurno će te saslušati, a kada ti on kaže što misli, poslušaj ga je jer je stariji i iskusniji”. Umjesto toga Tripalo je otputovao na Korčulu i odande poput narodnog tribuna poručio Titu kako proljećari mogu biti smijenjeni, ali će iza njih doći drugi koje neće moći smijeniti. Nazvao sam mu ženu i pitao je što mu je, a ona odgovorila kratko “Ne znam”. Naše političke nesuglasice Tripalo i ja smo razriješili u vrijeme osnivanja Akcije socijaldemokrata. Sjeli smo, a ja sam kazao “Miko, ja sam bio u pravu govoreći da niste izabrali dobar tajming, a ti si bio u pravu jer si predvidio da se Hrvatska mora boriti protiv dominacije velikosrpske klike. Ispada da smo obojica bili napola u pravu”. Tripalo se složio i do njegove smrti ostali smo u dobrim odnosima.

NACIONAL: Prijatelj ste i s predsjednikom Mesićem? – Mislim da nas dvojicu povezuje normalan pogled na život, relativno lijevo političko određenje i antifašizam. Mesić je odličan za balkanski mentalitet, a dobar je predsjednik i po zapadnim kriterijima, barem kada je riječ o temeljnim političkim pitanjima. Njegova je mana da će od trojice ljudi koji ga savjetuju izabrati mišljenje najgorega. Sisačka željezara je klasični primjer takvih pogrešnih odluka – ne može se dogoditi da predsjedniku države date na potpis dokument o kojem on nije iscrpno informiran. Mesić nažalost vjeruje ljudima pa je moguće da mu neki savjetnik podvali kao kod Željezare Sisak.

NACIONAL: Kada spominjete velikosrpsku kliku, vaše odluke o poništenju nogometnog prvenstva 1986. nerijetko su doživljavane kao hrvatski odgovor srpskoj dominaciji. Jeste li imali osjećaj da u Beogradu zastupate “hrvatsku stvar”? – Nipošto. Prije nekoliko godina posjetio me tadašnji glavni urednik Sportskih novosti Darko Tironi i zatražio intervju uz obrazloženje da sam kaznivši Zvezdu i Partizan bio prvi Hrvat koji je Srbima opalio šamar na javnoj sceni. Upitao sam ga: “A što je onda s Dinamom i Rijekom koje sam također kaznio?”. Ja nisam kažnjavao Srbe nego lopove, a među njima je bilo i Hrvata. Da se razumijemo, znao sam da je Beograd centar moći i da su Srbi u mnogočemu uzurpirali svoja prava. Zato sam pristao preuzeti funkciju predsjednika Nogometnog saveza Jugoslavije jer sam želio prekinuti tu hegemoniju i uvesti malo reda. Ali to nije imalo nikakve veze s nečijom nacionalnošću jer sam uvijek imao puno sjajnih prijatelja koji su bili Srbi i puno neprijatelja među zločestim Hrvatima. Dakako, i obratno.

NACIONAL: Što vas je navelo da čak dva puta napišete otvoreno pismo izraelskom premijeru Arielu Sharonu i optužite ga za fašističku politiku, što je za Židova vjerojatno najgora moguća kletva? – Da sam Nijemac, bio bih kritičniji prema Hitlerovoj politici nego što sam kao hrvatski građanin. Zato kao Židov imam obvezu žestoko osuđivati svaku glupost koja se čini u židovsko ime, pa tako i Sharonovu politiku prema Palestincima. Sjećam se susreta s Mauriceom Grinbergom, predsjednikom AIG-a, najveće osiguravajuće tvrtke u Americi i svijetu. Ručali smo na 50. katu AIG-ova newyorškog nebodera kada je stigla vijest da su atentatori ubili egipatskog predsjednika Anwara el Sadata. Grinberg mi je prepričao kako je nedavno bio na izletu sa svojim prijateljem Kissingerom koji mu je rekao da Amerika u Egiptu igra samo na Sadata i da ne znaju što raditi ako se njemu nešto dogodi. Čovjek nije mogao doći k sebi kada sam mu rekao da je stvaranje ovakvog Izraela židovska prijevara jer su Židovi kao jači zauzeli cijelu Palestinu, a Palestince protjerali u pustinju. Kada sam politiku Izraela prema Palestincima usporedio s Hitlerovom prema Židovima, Grinberg je jednostavno poludio. “Vi ste prvi Židov kojega sam sreo u životu da navija za Palestince,” užasnuto mi je odgovorio.
Sharonu sam pisao kao pripadnik obitelji kojoj su ustaše ubili 37 od njezinih 42 člana. Zbog mojih mrtvih i sjećanja na njih ne mogu prihvatiti Sharonovu ulogu u pokolju u Sabri i Šatili, a to je nešto što puno ljudi jednostavno ne razumije.