Milan RapaićMilan Rapaić vratio se u Split. Hrvatski nogometni reprezentativac i igrač Hajduka, talijanske Perugie i turskog Fenerbahcea nakon punih pet godina opet je u Poljudu. Rijetko viđenim golom iz slobodnog udarca u utakmici protiv Slaven Belupa podsjetio je na svoje najbolje dane. “Nogomet je jedino što me zanima i što znam raditi”, kaže 29-godišnji Rapaić. Posebnu naklonost ljubitelja nogometa stekao je golom u utakmici Hrvatske protiv Italije na SP-u prošlog ljeta. Od je jedini igrač na svijetu kojem su nakon gola urnebesno skandirali navijači protivničke momčadi. Na ulicama Perugie talijanski navijači dugo su slavili Rapaićev pobjednički gol protiv reprezentacije Italije. Prisjeća se djetinjstva u Gradiški i svog oca Mihajla, inženjera strojarstva, kojeg su svi, zbog velike sličnosti s karizmatskim vođom ruske perestrojke, zvali Gorbačov. Za Rapaića su se zadnjih godina otimale velike europske momčadi,poput Juventusa, Rome, Barcelone, Mancester Uniteda, Newcastlea. Nedavno, kad je u dogovoru s Turcima otišao iz Istanbula, Rapaićevu potpisu na ugovor nadali su se škotski Celtic, engleski Bolton i španjolska Osasuna. Ni jedan od tih transfera nije se realizirao jer Rapaić nije bio zadovoljan ponudama: “Ja znam koliko vrijedim. Ne želim ići nekamo gdje neću rado živjeti i još igrati pod ugovorom ispod svoje stvarne vrijednosti.” Tako se vratio u Split, grad u kojem je “proveo osam najljepših godina svog života”. I upoznao suprugu Žanu s kojom ima sina Borisa, kojemu je pet i pol godina. Rapaić ne voli davati intervjue: ”Što ja mogu zanimljivo reći? Ništa! Kada daješ intervju, postoji opasnost da se previše hvališ i time navučeš urok na svoje dobre igre. A ni pojedini novinari nisu uvijek dobronamjerni, pa ispadneš problematičan.”

U Perugiji su me obožavali: ja sam jedini nogometaš čijim su se golovima protiv Italije veselili i talijanski navijači Stari gazda Perugije Luciano Gaucci stalno je grintao, govorio bi mi da sam debeljko: 'Igra odlično, a što bi bilo da je mršaviji'NACIONAL: Zar su vaša iskustva s novinarima tako loša? – To se osobito odnosi na dio novinara u Turskoj, gdje dvije i pol godine nisam dao intervju. Kad sam 2000. iz Perugie prelazio u Fenerbahce, neki su se novinari raspisali kako sam u Tursku došao samo uzeti novac, ali ne i igrati. Odmah su me povrijedili, jer su se mogli uvjeriti da ja svugdje dajem maksimum i poštujem ugovore. Kad su u tome pretjerali, a ne možete im ništa, jer su sportski novinari u Turskoj potpuno zaštićeni, pa i kada napišu svašta, rekao sam: “Dobro, kad sam došao uzeti vaš novac, neću uopće davati intervjue!” Takvo mišljenje novinara nisu dijelili navijači, uprava, vlasnici kluba. Mišljenje pojedinih zlobnih novinara nije odražavao doček u Turskoj. Mnogi su me izvrsno primili.

NACIONAL: Ipak, ostao je dojam da niste rado otišli u Tursku, u klub čije ime u prijevodu znači “vrtna svjetiljka”. – Istina, meni se nije odlazilo u Tursku, jer mi se nije išlo iz Italije. U Perugii mi je bilo izvrsno. Ali znao sam koliko u tom trenutku vrijedim i koliko mogu dobiti za taj prijelaz. Nisam naučio turski, je se nisam ni trudio. Talijanski sam govorio već nakon mjesec dana boravka u Perugii. Sin Perugiina gazde Luciana Gauccija molio me da prihvatim ponudu Fenerbahcea. Alessandro Gaucci rekao mi je da je Perugia u financijskoj krizi, da je u opasnosti i cijela obitelj Gaucci. Alessandro je bio korektan momak. U Fenerbahceu su nestrpljivo čekali moj pristanak. Gazda Perugie, Luciano Gaucci, zvani Luciano Uragano, uistinu je bio legenda. I čudan, i provokativan, i korektan, i bijesan. Sve u isti mah. U Perugii sam igrao jako dobro, nosio ekipu, napravio sjajno dvogodišnje razdoblje. Ušli smo u prvu ligu a druge sezone igrali jako dobro. Navijači su podržavali klub a mene obožavali. Ali stari je uvijek grintao. Govorio bi mi da sam debeljko, iako nikada nisam bio debeo. “Igra odlično, a što bi bilo da je mršaviji!”, znao je govoriti. Ipak, otišao sam u Tursku, u prvom redu da pomognem obitelji Gaucci. Cijeli život pomažem nekomu, pa i onima koji imaju milijarde. Na račun moga odlaska Luciano Gaucci od Turaka je dobio 10 milijuna dolara oštete.

NACIONAL: Jesu li u Fenerbahceu bili zadovoljni vašim igrama? – Naravno. U Perugii ludnicu s utakmice protiv Fiorentine ili moj slalom s centra protiv Caglarija nisu zaboravili. A Fenerbahce je u mojoj prvoj sezoni 2000./2001. osvojio prvenstvo Turske, nakon šest godina stanke. Postigao sam 11 golova i imao 23 asistencije. Bogati poduzetnik Aziz Ildrim, gazda Fenerbahcea, bio je jako zadovoljan mojim igrama. Prije njega predsjednik kluba bio je Ari Sein. On je bio faca. Čudan, ali ugodan. Svi moćnici Fenerbahcea su bogati i ugledni vlasnici građevinskih i trgovačkih tvrtki i s njima sam bio u dobrim odnosima.

NACIONAL: Ali zašto ti skladni odnosi ipak nisu potrajali? – Problemi su počeli u zadnjoj godini ugovora. Od jesenas mi nisu dali igrati. Time su zapravo tražili da produžim ugovor, odnosno potpišem novi na dvije i pol godine. Ali već smo se bili dogovorili o raskidu i ja to nisam želio. Zato su me držali na ledu, odlučili da sjedim na klupi. Odmah su me zvali iz konkurentskog Galatasaraya. Ali imali smo posebnu klauzulu da prvih šest mjeseci nakon raskida tamo ne mogu otići. Kad su vidjeli da odbijam produžiti ugovor, ipak su odlučili da će mi prije lipnja ove godine dati slobodno. Tako su uštedjeli oko milijun dolara. I za mene i za njih bilo je bolje da igram, a ne da sjedim na klupi pola godine. Nikada u životu nisam sjedio na klupi. Nemam 33 godine pa da mi odgovara ne igrati. U kolovozu ću navršiti 30 godina.

NACIONAL: Kako su vas pokušali angažirati u Celticu? – Sasvim iznenada. Otišao sam u Škotsku. Zadovoljan sam što sam tamo bio, ali dogovor nismo postigli. Iz Celtica su obznanili da mnome nisu zadovoljni jer nisam dovoljno fizički spreman. To su gluposti, jer to sigurno nije razlog zbog kojeg sam se vratio iz Glasgowa bez potpisanog ugovora. Znaju oni dobro što je razlog.

NACIONAL: Je li razlog novac i nemogućnost dogovora vašeg transfera? – Upravo tako. Iskreno govoreći, da su prije polaska na put rekli koju mi svotu kane ponuditi, ne bih ni sjeo u avion. Ali Čeh Varga odmah je potpisao. Doveli su mene i Vargu, ali Čeh je znao koliko nude, a meni se nisu usuđivali reći. Mene su obmanjivali. Rečeno mi je da su za moj prijelaz dogovorili cijenu, znatno drukčiju od one koju su mi rekli u Glasgowu. Ispada da su namjeravali potpisati s Vargom, koji je bio znatno jeftiniji. O onome što sam u Celticu vidio mogu pričati samo najbolje. Martin O’ Neil, manager Celtica, pravi je gospodin. Uostalom, neka Škoti govore kako im je drago. Ja znam kakva je moja tjelesna sprema i koliko vrijedim.

NACIONAL: Je li točno da su ishod pregovora čekali Bolton i Liverpool? – Bolton je čekao ishod pregovora. Htjeli su da odmah dođem, da će sve platiti. Liverpool je htio da dođem na sedam dana. Na neku vrstu probe. Ali meni je sve to bilo previše. Imao sam vrlo lijepu ponudu iz španjolske Osasune. Ali, istina, nije mi se baš išlo. Razvlačio sam s odgovorom, mislio lako ćemo. Sa svakim pozivom podizao sam i svoju cijenu. Uvijek sve rješavam u zadnji čas. Možda je to moja loša navika. Španjolci su zvali dok sam bio na skijanju na Pohorju, sa suprugom i sinom. Poslali su mi dokumente, čak i izjavu da neću tražiti više novca nego što sam im rekao. Meni se tamo i nije išlo, pa sam povećavao traženje. Kad su shvatili da nisam spreman doći, uzeli su Malfredinija iz Lazija.

NACIONAL: Što ste zapravo htjeli? – Igrati nogomet i doći kući. Zaželio sam se nogometa, shvatio sam da ga toliko volim, iako sam mislio da mogu pobjeći od njega. Ali ništa drugo u životu neću raditi osim nogometa. Nogomet je jedina stvar koju znam raditi. I želio sam se vratiti u Split. Tu je počela moja nogometna priča, ali i odlazak u inozemstvo.

NACIONAL: Kako ste iz Hajduka otišli u Perugiu? – Istekao mi je ugovor s Hajdukom. Ivica Šurjak kontaktirao je s Udineseom, gdje je prije igrao, i s Perugiom. Otišao sam u Perugiu. Potpisao sam ugovor koji bi trajao još uvijek da nisam otišao u Tursku. U Italiji mi je bilo odlično. Bio sam blizu kuće, odgovorala mi je klima, ljudi, mentalitet, hrana. Jako su me cijenili, a navijači voljeli. Osjećao sam se kao kod kuće. U Turskoj mi nije bilo tako dobro.

NACIONAL: Zašto? I ondje ste imali golemu vilu sa bazenom. – Ali nigdje nisam izlazio iz kuće Imao sam predivnu vilu s bazenom. Bila je lijepa, ali za pet dana. Instanbul je prevelik. U njemu živi 20 milijuna ljudi. Kamo god odem, treba mi sat ili dva vožnje autom. To meni ne leži. U Istanbulu sam se mučio. Imao sam sve, ljudi su bili korektni. Ali znaju oni da se nikada nisam uspio adaptirati na njihov način života. Posebno nisam mogao podnositi karantene prije utakmica, koje traju pet dana u tjednu. Supruga i sin su mi bili tamo samo mjesec dana. Evo, i Ortega je otišao iz Fenerbahcea nakon samo pet mjeseci. Nije mogao podnijeti takav način života. Nije lako izdržati u karanteni. Te su karantene najveći nogometni promašaj. Ali nitko ih toliko ne prakticira kao Turci. Ne znam koji im je razlog, osim pritiska javnosti. Nogometna javnost u Turskoj je strašna. Ljudi su fanatično vezani za nogomet. Novinari mogu napisati što ih je volja. O igračima na terenu i izvan njega. I doista rade pritisak. Uprave i treneri odgovaraju karantenama, kako bi onemogućili kontakt nogometaša s novinarima, pri čemu stradavaju nogometaši, koji kao da su u pritvoru. Što će mi dobra plaća, vila i svi divni uvjeti, kad moram pet dan u tjednu biti zatvoren u karantenu. Tamo se ništa ne radi nego se, kao u kućnom pritvoru, jedino možete kartati. Jedan dan pred utakmicu, to mogu razumjeti. Mnogo je važnije stvoriti klimu u klubu i izvan njega da igrač bude zadovoljan.

NACIONAL: Mogu li se uspoređivati turski i hrvatski nogomet? Turci imaju nekoliko europskih klubova, treći su na SP-u u Japanu i Koreji. – Turski nogomet doživio je velik napredak. Njihov je skok odraz velikih ulaganja u nogomet. Turski nogomet je investicija i veliki industrijalci, trgovci, poduzetnici natječu se tko će više uložiti. Biti predsjednik Fenerbahcea ili Galatasaraya veća je čast nego biti predsjednik države. Ali cijeli porezni sustav potiče ulaganja u nogomet. Investitoru i klubovima pružaju se velike olakšice. Ništa od toga ne može se usporediti s trenutačnim stanjem u hrvatskom nogometu. Trenutačno iz Turske odlaze ponajbolji strani igrači. Iz Fenerbahcea smo otišli Revivo, Ortega i ja. Kupili su Ruse Rebrova i Besčasnog. Fenerbahce ima malo turskih reprezetativaca. Galatasaray čak sedam. Turski nogomet je u uzlaznoj putanji, hrvatski u silaznoj. U naš nogomet nitko ne ulaže, ni na sportskom ni na financijskom planu. I kod nas bi veliki poduzetnici ulagali u nogomet kad bi imali interesa. Svake godine naši klubovi sve teže opstaju, krpaju rupe. Jedini izlaz za klubove je Liga prvaka.

NACIONAL: U čemu uživate? – Ponajviše s obitelji. Stignemo k prijateljima, na rođendane. Ujutro ustanem rano i odem po kruh i novine. Do treninga prođem cijeli grad, viđam se s ljudima. Najljepših osam godina proveo sam u Splitu. Iz Gradiške sam stigao kao 15-godišnjak. Doveli su me u Hajdukovu omladinsku školu. Trenirao sam, išao u školu, živio odvojen od obitelji. Nije bilo lako. Ovdje u Splitu upoznao sam Žanu. Zaljubili smo se, vjenčali. Tko može nadomjestiti zadovoljstvo šetnje s Borisom.

NACIONAL: Koje su vaše najbolje utakmice u Hajduku, Perugii i Fenerbahceu? – Na Poljudu sam najbolje odigrao protiv varšavske Legije. Zabio sam gol i namjestio dva. U Perugii sam izvrsno odigrao protiv Rome. Pobijedili smo 3:2. Opet sam namjestio dva gola i dao jedan u 89. minuti. U Romi su htjeli poludjeti. U Fenerbahceu moja je najbolja igra bila u prvenstvu, protiv Gazianteba. Pobijedili smo 4:3. Pet kola prije kraja Gazianteb je bio prvi na ljestvici. Prvo poluvrijeme vodili su 3:0: Ušao sam u igru u drugom dijelu, dva gola dao i dva namjestio. Neopisiva ludnica. Navijači su me stalno podržavali. Čak i kad nisam igrao.

NACIONAL: Kako su se navijači Fenerbahceaa oprostili od vas? – Na tranparentu od 50 metara napisali su: “Nikad te nećemo zaboraviti!”

NACIONAL: Je li točno da su navijači Perugie navijali za vas u utakmici Hrvatska – Italija na Svjetskom prvenstvu? – Za vrijeme te utakmice navijači Perugie su radi mene javno navijali za Hrvatsku. Protiv Italije. Kad sam dao gol, po kafićima u Perugii navijači su skakali od oduševljenja. Zvali su me prijatelji iz Perugie, novine su o tome pisale. Nakon SP-a postojala je mogućnost da se vratim u Italiju, u Parmu. Almeida je trebao otići u Fenerbahce, ja u Parmu. Ali Almeida je otišao u Inter. Meni je talijanska liga najdraža.

NACIONAL: Postoji li mogućnost da opet odete u inozemstvo? – Ugovor s Hajdukom ostavlja otvorenom i tu mogućnost. Ovdje sam godinu dana, ali sam slobodan ako se ukaže aranžman. Najvažnije mi je ostati do kraja godine. Nisam igrao četiri mjeseca. Ove sam godine za Fenerbahce odigrao 13 utakmica. U Kupu UEFA u četvrtfinalu smo ispali protiv Fayenoorda. Igrali smo protiv Panathinaikosa kod kuće neriješeno, izgubili smo u Grčkoj.

NACIONAL: Što je vaše najjače nogometno oružje? – Netko odlično izvodi slobodne udarce, netko voli moj dribling ili pasove. Mislim da je moja najjača osobina želja za pobjedom. Već tri mjeseca ne pušim, smršavio sam tri kilograma.

NACIONAL: Računa li Otto Barić na vas? – Ako sam potreban i pozove me, dat ću sve od sebe. Meni Barić ništa ne znači, ali reprezentacija mi je svetinja. Naša je reprezentacija u katastrofalnoj fazi, nikada nismo igrali gore. Ali nismo izgubili sve šanse za plasman na EP u Portugalu. Treba pobijediti Belgiju i sve je otvoreno.

NACIONAL: I Miroslav Blažević vas je zanemarivao. – Ali on je znao što hoće. Hrvatska reprezentacija sada nema viziju. To je problem. Blažević je imao viziju i napravio rezultat koji se možda više nikada neće ponoviti.