Objavljeno u Nacionalu br. 382, 2003-03-12

Autor: Željka Godeč

INTERVIEW

Šutnja i protest razočaranoga kolumnista

Razgovor s publicistom, redateljem i glazbenikom, autorom antologijskih filmova poput 'Ronda' i 'Ljubavnih pisama s predumišljajem', koji je nakon desetogodišnjeg ispisivanja kolumni u Globusu i Vjesniku, potpuno razočaran hrvatskom stvarnošću, odustao od pisanja

Zvonimir Berković (75) jedna je od svestranijih ličnosti hrvatske društvene sceneZvonimir Berković (75) jedna je od svestranijih ličnosti hrvatske društvene sceneZvonimir Berković (75), glazbeni i kazališni kritičar, esejist, scenarist, autor reklamnih slogana, profesor na Akademiji za kazalište, film i televiziju, režiser i kolumnist, jedna je od svestranijih ličnosti hrvatske društvene scene. Lucidni zvonar katedrale duha i autor kritičkih pisama vlasti, kojeg su čitatelji posljednjih godina upoznali kao bogatog erudita elegantnog stila pisanja, rodio se u Beogradu u tradicionalnoj katoličkoj obitelji. Obitelj potječe s Brača, a Berković je bio najstarije od troje djece oca Franje, knjigovođe, i majke Dobrile, domaćice. Oni su živjeli životom međuratnih “gastarbajtera” na prostoru tadašnje Jugoslavije, selivši se iz Beograda u Zaječar, da bi se 1943. nastanili u Zagrebu. Berk, kako je Zvonimira Berkovića na Akademiji nazvao njegov profesor dramaturgije Ranko Marinković, učio je violinu, studirao filozofiju i režiju. S nepunih 19 godina uzeo je svoje potrošačke “točkice” i iz roditeljskog doma preselio se u podstanarstvo, oženio se i postao otac. Već kao student objavljivao je glazbene i kazališne kritike, bavio se lutkarskim kazalištem, a na poziv Gavelle prihvatio je 1953. posao prvog dramaturga u netom osnovanom Zagrebačkom dramskom kazalištu. Godinu kasnije prelazi u Jadran film, a javnost ga upoznaje kao provokativnog glazbenog i kazališnog kritičara čiji su tekstovi ljutili tadašnji establishment. Tih godina objavljivao je u Narodnom listu, Vjesniku, Večernjem vjesniku, Večernjem listu, Naprijedu, Krugovima, Telegramu… Berković je autor većeg broja scenarija od kojih su najpoznatiji “H-8” koji je potpisao s Tomislavom Butorcem za redatelja Nikolu Tanhofera i “Opsada” sa Slavkom Kolarom i Nikolom Tanhoferom za redatelja Branka Marjanovića… Kao urednik u Hrvatskom tjedniku bio je 1971. u epicentru političkih zbivanja.

Uvijek će pamtiti dan kad sam rekao dosta – 3. veljače, doček rukometaša: kada je Thompson digao ruke i povikao 'Za dom', a masa mu uzvratila 'Spremni', odjedanput sam osjetio u sebi klik i shvatio da mi je dosta, da više ne moguBerković je svoj eklekticizam, koji ga je vodio od muzike, kazališta, filma do reklama i novinarstva, sklon opisati kao “ljubavništvo kratkog daha”. Oni koji ga poznaju opisuju ga kao osobu s filigrantskim darom. Tom osobinom “da sve čega se dotakne potanko razradi, ali rijetko nazire kraj”, koju su njegovi kritičari nazivali i lijenošću, valja objasniti i činjenicu da je u 27 godina rada snimio svega četiri igrana filma i to prema vlastitim scenarijima – “Rondo”, “Putovanje na mjesto nesreće”, “Ljubavna pisma s predumišljajem” i “Kontesa Dora”.

Nakon deset godina pisanja Berković je odlučio odustati od zvonjave što ju je na poziv Nenada Polimca započeo u Globusu, a posljednjih godinu dana nastavio u Vjesniku. Od publike se oprostio onako kao je i započeo, posvetivši posljednju kolumnu temi hrvatstva, “Lijepoj našoj”, Mihanoviću i Runjaninu. Premda se deklarira kao ekstremni nacionalista, Berković je svojim tekstovima posljednjih deset godina utirao put pametnijem, tolerantnijem i poštenijem društvu.

NACIONAL: Zašto odustajete od pisanja; znači li to da se “luda”, kako ste se često osjećali u ulozi kolumnista, umorila? – Uvijek ću pamtiti dan kad sam rekao dosta: 3. veljače, u ponedjeljak, sjedio sam ispred kompjutora i pisao kolumnu koja je trebala rezimirati deset godina mog pisanja. Pod pauzom sam počeo gledati svečani doček rukometaša na Trgu. Dočekao sam i onaj slavni prizor kada je Thompson digao ruke i povikao “Za dom”, a masa mu je uzvraćala “Spremni!”. Odjedanput sam osjetio u sebi klik i shvatio da mi je dosta, da više ne mogu. Cijeli sam život, od najranije mladosti do danas, branio tezu da se Hrvata ustaštvo uopće nije primilo. Vjerovao sam da smo mi jedan gotovo izuzetan narod na svijetu, narod koji je jako želio nezavisnost, a kada ju je dobio na tanjuru, vratio ju je jer nije htio ostvariti svoje želje u ustaškom režimu.

To me je uvjerenje držalo i 1971. Ne bih bio urednik, niti bih surađivao u Hrvatskom tjedniku, da nisam u to najčvršće vjerovao. Ni danas ne mislim da je ustaštvo naša sudbina, da će taj “Za dom spremni”, izazvati bitne promjene u našim životima, ali to neka sada drugi objašnjavaju.

NACIONAL: Zvučite razočarano. Mislite da se nije isplatilo pisati? – I razočarano i žalosno. Objektivno govoreći nije se isplatilo pisati – ništa se nije promijenilo, moji apeli nisu urodili plodom. Upravo je nevjerojatno do koje se mjere to što sam pisao ignoriralo. Sve komplimente koje sam dobivao ticale su se mog stila, a ne sadržaja. Za Tuđmanove vlasti bilo mi je zapravo mnogo lakše – činilo mi se da on čita moje kolumne i da se barem ljuti. Taj dijalog, istina, podsjeća na film “Pričaj s njom” u kojemu glavni lik razgovara s osobom koja ne daje nikakve znakove života, ali on svejedno govori i zamišlja da odgovara na replike. Ali to je ipak bio dijalog. Moje je najveće razočarenje došlo poslije 3. siječnja. Počeo sam pisati “Pisma vlasti”, a tema je uvijek bila ista – Hrvatska. I adresa je uvijek bila ista, i upozorenja da je opasno tako se poigravati s hrvatskom sudbinom. Slao sam vlasti poruke, tobože u ime najvećih zemaljskih i prekogrobnih autoriteta, samo da bi me ozbiljnije shvatili, ali nisu. Neprestano sam im nudio savršene uzore, Churchilla, de Gaullea, Wojtylu. Uzalud.

NACIONAL: Kako tumačite to ignoriranje? – Hrvatska je zaista čudna zemlja – možete o svakome pisati što hoćete, a da iza toga nema nikakvih reperkusija, da se nitko ne smatra pozvanim da odgovori. Povijest Hrvata mogla bi se napisati i kao povijest smušenosti i diletantizma.

NACIONAL: Zašto ste iz Globusa prešli u Vjesnik, nije li vam smetala mala tiraža Vjesnika? – Na Vjesniku sam se i kao pisac i kao čitatelj odgojio. Kao kolumnist osjećao sam se mnogo bolje u Vjesniku nego u Globusu. Baš zato jer je Globus visokotiražni list, smatrao sam da me čita manjina njegovih čitatelja. U Globusu sam uvijek osjećao kako drugi novinari misle da me uzdržavaju. Nikad mi nije bilo osobito stalo do “masovne upotrebe”, činilo mi se da sam za većinu čitatelja svojim stilom, asocijacijama i metaforikom na samom rubu razumljivosti. Promijenio sam redakciju kad sam se prestao ozbiljno shvaćati .

NACIONAL: Jednom ste izjavili da vam je bilo teže u deset godina kolumnizma, nego u posljednjoj dekadi komunizma. Tko vas je povrijedio kao kolumnista? – Radije se sjećam slučaja u kojemu sam ja nanio štetu. I to ne bilo kome, nego predsjedniku Republike! Naime prvi tekst iz serije “Pisma vlasti” uputio sam preko Globusa Stipi Mesiću. Pozvao sam ga da učini sve što može kako bi se što prije raspisali novi parlamentarni izbori jer narod nije 3. siječnja izrazio koga želi, nego tko mu je dojadio, pa bi tek sada trebalo ozbiljno odlučivati o ljudima koji će voditi zemlju. Danas, kada se popularnost pobjedničke koalicije strmoglavljuju prema točci smrzavanja, takva se teza čini rutinskom, ali u ono je vrijeme djelovala revolucionarno.

Nakon nekoliko dana dobio sam poziv s Pantovčaka da za dva dana dođem na objed s Predsjednikom. Nikada mi ni jedan političar tako visokog ranga nije ukazao toliku čast. Rastrubio sam tu vijest po čitavom gradu i svima obećao da ću zapamtiti sve detalje. Međutim svečanost nije protekla kako sam očekivao. Iako sam sjedio kraj Predsjednika, skoro da ni riječ nismo izmijenili, premda sam imao u planu da za neke silno važne stvari privučem pažnju svog domaćina. Danima sam bio ojađen, a zatim bijesan – tjednima. Kako me je smio tako poniziti? Nisam otrpio i prvom sam prilikom tom slučaju posvetio čitavu kolumnu, koja je mnoge nasmijala. No brzo me je stigla kazna. Kad je tekst objavljen, vidio sam samog sebe kao ukočenog, natmurenog, nešarmantnog kraj opuštenog, nasmijanog šefa države…

NACIONAL: Pripremate li novu knjigu u kojoj ćete objaviti kolumne? – Spremam knjigu koja će izaći u izdanju Hena Coma, pod blagoslovom mog stalnog urednika Zlatka Crnkovića, ali naslov neće biti “Pisma vlasti” nego “Pisma iz Diletantije”.

NACIONAL: Zašto ste preimenovali kolumnu? – Nedavno sam objavio pismo kralju Kolomanu povodom tisućugodišnjice Pacta Convente i njegova stupanja na hrvatsko prijestolje. Napravio sam svojevrsni dvojni portret pobjedničke dinastije Arpadovića i izgubljene dinastije Trpimirovića, mađarske sudbine i hrvatskog udesa, njihovog i našeg milenijskog ponašanja u Europi. Došao sam do uvjerenja da su se oni ponašali uvijek sukladno europskim standardima – iako su došli na ove prostore znatno kasnije od Hrvata – a mi nikada ni jedan društveni sustav, ni poredak vrijednosti, ni ideološku, ni religijsku formu nismo prihvaćali onako kako se to radi u ostatku svijeta. Hrvati su još od doba Grgura Ninskog i glagoljice svoju zemlju tretirali kao politološki laboratorij u kojemu se obavljaju pomirbe suprotnih ideologija, u kojemu se uzgajaju hibridi mentaliteta i sinkretizmi religija. Mađari su se u svemu držali prakse profesionalizma, a mi diletantizma. Naveo sam mnoge primjere od kojih je najstrašniji onaj kada se hrvatska vojska u Bleiburgu nudi svojim bivšim antifašističkim protivnicima za buduće antikomunističke saveznike, a nitko od pregovarača ne zna engleski. U svakoj kulturi ima diletantizma, ali u Hrvata su njime zaraženi najveći duhovi i najslavnije ličnosti, kao što su Meštrović, Krleža, Radić, o Tuđmanu da i ne govorimo… Moja biografija također je slučaj jednog diletanta, samo bez genijalnosti spomenutih velikana. Zato su sva moja pisma bila zapravo pisma iz Diletantije.

NACIONAL: Kako biste definirali svoj politički i ideološki svjetonazor? – Ja sam zapravo pravi pravcati nacionalist, skoro ekstremni nacionalist. Ekstremni nacionalisti su oni koji smatraju da je njihov narod dobio od samog Boga nekakvu misiju, da su na neki način privilegirani u odnosu na druge narode. Od malih nogu vjerujem da smo se pojavili na Balkanu da budemo lijek drugima jer smo na ovom kompleksu jedini narod koji može razumjeti sve probleme i osobitosti koje drugi imaju – zato što ih imamo i sami.

NACIONAL: Ako ste vi ekstremni nacionalisti, što su onda Marko Perković Thompson, Igor Zidić, Vladimir Šeks? – Nisu oni isti. Kad je jedna nacija privilegirana, kao što tvrdim da mi jesmo, to onda nije jednostrana privilegija, nego i velika obveza – ako mi nismo ono što bismo trebali biti, onda smo gori od drugih. Ustaštvo je jedna od najgorih balkanskih varijanti, mi kad izdajemo sebe, onda u tome idemo do kraja i tu nam nema spasa.

NACIONAL: U knjizi “Dvojni portreti” portretirali ste dvojicu glavnih urednika Hrvatskoga tjednika, Igora Zidića i Vladu Gotovca. Teško je reći koji od njih ima po vama više kvaliteta. Sudeći po nedavnoj kolumni “Letak za Maticu hrvatsku” vi baš i niste oduševljeni politikom aktualnog predsjednika Zidića. – Mogu mijenjati mišljenja, ali ne mogu promijeniti uspomene. Igor Zidić me svojim potezima u posljednje vrijeme prilično razočarao, ali to ne briše moja sjećanja na sedamdesete kada smo odlično surađivali.

NACIONAL: Kako danas gledate na 1971. kada ste bili jedan od urednika Hrvatskog tjednika zadužen za glazbu? – Hrvatski tjednik prvotno je zamišljen kao kulturni list bez nekih političkih ambicija. Ali događaji su ga pretvorili u jedini opozicijski list između Trsta i Vladivostoka. U redakciji su bili Igor Zidić, prvi glavni urednik, Jozo Ivičević, odgovorni urednik, Ivo Škrabalo, Petar Selem, Franjo Tuđman… Nismo bili profesionalni novinari, a osjećali smo da bi nas događaji mogli prerasti. Nakon desetak brojeva, kad je Zidić otišao, skoro smo odustali. Dvoumili smo se da li da potražimo novog urednika ili da jednostavno prestanemo raditi. Sjetio sam se Vlade Gotovca nadajući se da bi on, koji tada nije bio na glasu kao izraziti nacionalist, mogao smanjiti političke tenzije. Vlado Gotovac, književnik europske orijentacije, imao je prijatelja i štovatelja svugdje, možda čak više u Beogradu nego u Zagrebu. Nije ga trebalo dugo nagovarati da se prihvati uredničkog mjesta. Pisao je temperamentne uvodnike koje su i publika i vlast u užarenoj političkoj atmosferi doživljavali kao borbene pokliče pa je s Vladom atmosfera postajala još užarenija, što je na koncu dovelo do kraha. Da smo ukinuli Hrvatski tjednik, a to bismo učinili da Gotovac nije pristao biti urednikom, sve bi bilo drugačije. Hrvatski tjednik s Gotovcem na čelu postao je opasan za režim, a time smo kvarili i položaj Savke i Tripala. Naravno da bi taj trend Tito u svakom slučaju prekinuo, ali vjerojatno ne bi došlo do masovnih represalija.

NACIONAL: Jeste li poslije sloma vi osobno doživjeli neugodnosti? – Poslije Karađorđeva više nisam bio tražen. Pozvali su me na Akademiju dramskih umjetnosti da dođem predavati scenarij, ali su mi savjetovali da se najprije sam raspitam postoji li za mene zabrana rada. Otišao sam Stipi Šuvaru, tadašnjem sekretaru za kulturu. Sjećam se da sam sa Škrabalom tjedan dana pripremao govor za Šuvara koji mi je trebao sačuvati dostojanstvo. Tako sam se pojavio pred njim s rečenicom: “Ne tražim od vas da mi date posao, već me samo zanima hoće li onaj tko me zaposli zbog toga nastradati”. Šuvar me je ljubazno primio i nakon nekoliko dana mi je javio da nitko nema ništa protiv toga da radim na Akademiji.

NACIONAL: Što vam je kao profesoru na Akademiji bilo važno? Čemu ste učili svoje studente? – Pokušavao sam natjerati naše nedovoljno pismene naraštaje da logično i funkcionalno ispričaju neku zanimljivu i relevantnu priču. Nisam imao osobitih rezultata, a čini se da i nisam ostao u simpatičnoj uspomeni korisnicima mojih usluga jer mi, otkad više ne moraju, nikada ne donose svoje radove. Griješe. Jer dragi mi je Bog uskratio mnoge darove, ali bio je široke ruke kada je u pitanju dramaturgija. Nikada nisam svojim studentima naturao disciplinu koju sam zahtijevao od sebe, da u svojim scenarističkim formama rješavaju komplicirane fabulističke jednadžbe po analogijama na neke druge umjetnosti, ali da su prihvatili bar trećinu moje kompozicijske akribije, filmovi bi im sigurno bili bar trećinu bolji.

NACIONAL: Scenariji vaših filmova poznati su po tome što nisu imali bogate fabule. – U mojim filmovima nema negativnih likova, sukoba, nitko nikome ne čini zlo. Na filmu me je zanimala kriza savršenstva. U “Rondu” sam htio pokazati kako troje dobrih ljudi, koji žive u savršenu skladu, na kraju propadnu. U “Ljubavnim pismima s predumišljajem” skoro da se ništa i ne događa, a vidimo kako jedna savršena ženska ljepota i jedna sjajna ženska osoba svojom karmom izaziva krizu i opet propada. I tako na kraju svih mojih filmova ljepota postaje ružna.

NACIONAL: Vi ste i školovani glazbenik, violinist, kojemu je glazba u filmovima bila podjednako važna kao i priča. – O umjetnosti i filmu naučio sam više kroz glazbu nego iz sve druge literature. Moj glazbeni ukus oblikovao se pod znatnim utjecajem fenomenalnog profesora Stjepana Šuleka koji me učio u privatnoj školi profesorice Ele Bašić za vrijeme Drugog svjetskog rata. “Rondo” je film u kojemu je glazbena struktura postala obrascem za stvaranje strukture filmske priče. U mnogim filmovima glazba igra veliku ulogu, ali u “Rondu” je filmska fabula napisana po načelima pisanja muzičke kompozicije i to Mozartove.

NACIONAL: S petnaest godina svirali ste pred nadbiskupom Stepincem. – O tome sam pisao u svojoj kolumni. Bilo je to krajem 1944. ili početkom 1945. Moj stric franjevac pozvao me da dođem s violinom na neku svečanost u njihov samostan. Rekao mi je da će biti prisutan I sam nadbiskup pa neka izaberem neki lijepi komad. Odabrao sam jednu stvar zbog koje i danas osjećam nelagodu – Masenetovu Meditaciju iz opere Taida, koju najveći violonisti izvode na koncertima. Nadbiskup me je najprije pažljivo pogledao, a onda je za sve vrijeme moje izvedbe ostao nepomičan, oborenog pogleda. Činilo mi se da nešto ne štima, da sam izabrao pogrešnu skladbu i da je nedostojno producirati se estradnom meditativnošću pred čovjekom koji jako dobro zna što znači meditacija.

NACIONAL: Kolege su sumnjali u vaše režiserske sposobnosti zbog vaše naravi. Kakva vam je narav i je li ona razlog što ste u karijeri snimili samo četiri filma? – Vjerojatno su moje kolege bile u pravu. Nisam siguran da sam bio dobar režiser, ali sigurno je da nisam znao biti režiser. Režiser po definiciji mora biti osoba baš potpuno suprotna od mene. Imam mane koje su za režisera nepopravljive – mrzim donositi odluke i nikada se nisam znao odlijepiti od scenarija. Često sam puta govorio da je režiranje kao ruski rulet – u trenutku morate odlučiti, pa što ispadne. A ja bih donio odluku i onda se propitivao jesam li učinio dobro. Kao režiser ponašao sam se kao mali činovnik koji sa strahom ide u svoj ured.

NACIONAL: Čime vas je fascinirao lik Dore Pejačević o kojoj ste napravili film i peterosatnu seriju, godinama bunkeriranu? – Dora je nešto najdragocjenije što imamo. Skoro da nije znala naš jezik, a nosila je žig hrvatstva. Nedovoljno školovana glazbenica, na rubu amaterizma, ali ono što je znala – savršeno je znala. A ono što nije, nadoknađivala je divnom invencijom, iskrenošću i nježnošću. Bila je silno bogata, a iza nje je ostala strašno siromašna fabula. Nitko od Hrvata u povijesti nije imao tako ugledno i slavno društvo kao ona, ali joj to nije moglo nadoknaditi samoću, ljudsku i stvaralačku. Danas to znam mnogo bolje nego kada sam radio film. A snimio sam ga 1989. ne znajući da je to zadnja godina Jugoslavije. Tada mi je bio veliki gušt što će čitava država vidjeti kakve su obitelji živjele u Hrvatskoj prije nego smo se ujedinili. Zamišljao sam gledaoce koji tu raskoš gledaju u Titovom Velenju, Titovom Drvaru, Titovom Velesu, Titovoj Korenici, Titogradu, Titovom Užicu… Dora tamo ipak nikada nije dospjela, a ja bih se danas mnogo više bavio njenom glazbom nego društvenim glamurom.

NACIONAL: Kritičari smatraju da pripadate rijetkoj skupini režisera u muškom svijetu koji ženske likove gradi s poštovanjem. – Tek donekle! Istina je da u sam u filmovima ostvario neke prilično uspjele prizore fascinacije ženom. I znao sam milimetarski precizno pratiti gradaciju nekog zaljubljivanja. No kada bi nakon toga trebala uslijediti ljubav kao kruna svih tih nastojanja, tu bih uvijek fatalno zastao. Balkancima to ne ide.

NACIONAL: Koketirali ste s političarkama, a nitko vas nije optužio da ste seksist poput Ante Kovačevića. Vesni Pusić obraćali ste se kao Katarini Velikoj i kraljici Kristini u glumačkoj formuli Grete Garbo. – Hvata me strah da i gospođa Pusić nije shvatila moje pismo kao verbalnu igrariju galantne korespondencije. A ja sam joj se obratio krajnje dramatičnim apelom. Ona je naime bila možda posljednja nada da bi u Hrvatskoj, umjesto stranačke primitivističke oligarhije, moglo doći do meritokracije, vladavine intelektualaca i sposobnih znalaca. Neovisnu Hrvatsku već je njezin tvorac ustanovio kao ustajalo jezero na koje je legla debela zelena mrena. Lijeva koalicijska pozicija i desničarska glasnohrvatska opozicija vrlo su sličnog parazitskog biološkog sastava i zato je potpuno svejedno kako će koja stranka unutar te ljigave kore proći na slijedećim izborima. Činilo mi se da je baš Vesna Pusić predodređena da angažira elitu kako bi se obavila velika smjena. Tako bi se u demokratskom poretku dogodila meritokracija, ono što je bilo čudo u teokratskom egipatskom faraonluku, ono što je bilo čudo u eri europskog prosvijećenog apsolutizma, ono što je bilo čudo i u Rusiji pod enciklopedističkom vladavinom Katarine Velike. Ali to se čudo neće dogoditi u koalicijskoj Hrvatskoj. Vesna Pusić zadovoljila se, izgleda, da napuni svoje vojne šatore četama iste kvalitete i psihologije kao i njezini partneri. Umjesto da napadne primitivizam na čitavoj močvarnoj površini, ona se odlučila na taktičke čarke i igrice kako bi za sljedeće izbore osigurala sebi bolju poziciju unutar istog gnjilog ambijenta. Ako se još jedan američki profesor, dubrovački gospar doktor Ivo Banac, ne angažira kao vođa hrvatskih intelektualnih postrojbi, čitava će se Hrvatska definitivno identificirati kao beznadna zemlja Diletantija.

NACIONAL: Zašto ste odbili postati članom Povjerenstva za film? Odbili ste i posao intendanta hrvatske kinematografije… – Varate se. Kad me je poslije trećesiječanjskih izbora ministar Vujić pozvao da preuzmem te funkcije, ja sam taj poziv primio s oduševljenjem. Eto, ja ću na najljepši mogući način završiti svoju filmsku i pedagošku karijeru. Sve filmove koja jedna nacionalna kultura mora imati da bi postala vrijedna tog imena, a koje su sve dosadašnje filmske vlade propustile snimiti, ja ću realizirati sa svojim studentima i pokazati zadivljenom svijetu. Čak sam i ugovor za to potpisao. Ali kako se bližio dan da trebam dobiti prvu plaću, sve sam se više hladio od tih zanosa. Shvatio sam ono što sam maloprije spomenuo. Ako moji studenti nisu nalazili potrebnim da mi od svoje volje pokažu scenarije prije snimanja, oni će ovu suradnju, koja mene tako razgaljuje, doživjeti kao prisilu, a mene kao cenzora i despota. Osim toga, ja ću, istini za volju, projekte nekih autora odbijati prije nego što ih i uzmem u ruke. Jer poznajem autore, znam njihove mogućnosti i mogu do u tančine predvidjeti katastrofu koja će iz svega toga nastati. A što ću odgovoriti na pitanje mladog autora: ako sam ja, profesore, tako nesposoban, zašto ste me primili na studij i kako to da ste mi dopustili da diplomiram? To me isto može pitati i ministar koji očito mnogo liberalnije zamišlja kulturno stvaralaštvo u svom mandatu i koji se sigurno grozi vizije filmske produkcije u stilu nekadašnjih socijalističkih repertoarnih planiranja. Uzalud bih ga uvjeravao da jedna mala i siromašna kinematografija kakva je hrvatska teško može sebi dopustiti luksuz spontanog cvjetanja mnogo filmskih promašaja da bi kvantiteta skočila u kvalitetu. Nije bilo druge, valjalo je dati ostavku.

NACIONAL: Zašto Hrvatska nema kinematografiju? – Zato što su Hrvati bića s urođenim defektom za stvarnost. Gdje je stvarnost kod Krleže? A tek kod Marinkovića? Lako mogu zamisliti da se u nas pojavi neki filmski Kostelić iz čijeg bi se roda pojavili neki hrvatski muški oskarovac i neka hrvatska zlatna medvjedica. No mi svejedno ne bismo imali kinematografiju – za razliku od srpske stvarnosti u kojoj se, gdje god uperili kameru, nešto zanimljivo dogodi kao što i u Sloveniji, u kojoj su sva brda prekrivena snijegom, svagdje netko skija. U Srbiji i najprosječniji filmovi dostižu šesteroznamenkaste brojke gledanosti, Slovenija će uvijek biti skijaška velesila. U nas je svaki uspjeh, i na jednom i na drugom području, neponovljiva iznimka. Svaki od nas hrvatskih autora ima neki svoj svijet, neki majušni planet Malog princa, ali taj je dovoljan za šetnju od sat i pol vremena.

NACIONAL: Bili ste glazbeni i kazališni kritičar, esejist, scenarist, režiser, kolumnist…Što biste sve promijenili u svojoj karijeri da možete? – Ne bih se bavio filmom. I ne bih ni deset mjeseci potrošio na političke kolumne.

NACIONAL: Što danas mislite, koje bi vam zvanje najviše odgovaralo? – Teolog. Iako sam skoro čitavog života praktički agnostik, nikada mi nije dosadilo preludirati po svojim žicama na religiozne teme. Hodajući ulicom dosta lako prepoznajem svećenike u civilu. Ni jedno takvo lice ne može sakriti ožiljke spoznajnih i moralnih kriza. I mene su prepoznavali, osobito žene. Zato se i ne mogu pohvaliti s mnogo uspjeha kod tog spola. Ne znam je li moja sreća ili nesreća da su vanjske prilike brzo okončale moje dileme oko teoloških studija. Da sam postao svećenikom, sigurno bih postao crkveni brodolomac. I možda ne bi odolio napasti da potražim izgubljeni vjerski zavičaj u komunističkom apsolutu. Mnogo stvari danas sebi zamjeram, ali takvu blamažu nikada si ne bih oprostio.

NAGRADE – prva nagrada za kratki film ‘Moj stan’ na festivalu u Cannesu 1963. – s Tomislavom Butorcem piše scenarij za film ‘H-8’ redatelja Nikole Tanhofera; Zlatna arena i nagrada publike Jelen u Puli – scenarist i režiser ‘Ronda’ 1966; šest Zlatnih arena na Filmskom festivalu u Puli i nagrada u Atlanti – scenarist i režiser ‘Ljubavnih pisama s predumišljajem’ 1985; proglašen najboljim hrvatskim filmom; Nazorova nagrada – scenarist i režiser ‘Kontese Dore’ 1991; Zlatna arena za scenarij i Zlatna arena za film 1993. u Puli te Oktavijan za najbolji film 1993. na Danima hrvatskog filma – autor knjiga ‘Zvonar katedrale duha’ i ‘Dvojni portreti’; 1998. Vjesnikova nagrada za književnost Ivan Goran Kovačić

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika