Friedrich von Schwarzenberg, bankar i financijski ekspert, potomak je jedne od najuglednijih plemićkih obiteljiDok smo prelazili Munsterbruck, najljepši most u Zurichu, Friedrich von Schwarzenberg, odnedavno član Nadzornog odbora Lura grupe, pokazao je prema kući pokraj koje smo prolazili te dobacio, ponajviše kao bizarnost: “I ovo pripada mojoj obitelji.” Bilo je to prvi put za dvodnevnog druženja s potomkom jedne od najuglednijih europskih plemićkih obitelji da je Friedrich von Schwarzenberg spomenuo imovinu koju posjeduje njegova obitelj, premda je to bogatstvo zapravo neizmjerno. Među ostalim u središtu Beča postoji trg i palača Schwarzenberg, u Češkoj su poslije sloma komunizma, nakon što se njegov brat Carl von Schwarzenberg izjasnio kao Čeh, njegovoj obitelji vraćena dva najveća i najljepša dvorca, a u austrijskom Muraou posjeduju imanje koje se prostire na 20 tisuća jutara zemlje.

Nakon što je Friedrich von Schwarzenberg godinama bio član Nadzornog odbora Zagrebačke banke, prije nekoliko mjeseci Luka Rajić predložio mu je da postane član Nadzornog odbora njegove tvrtke. Von Schwarzenberg je, naime, bankarski stručnjak s iznimnim ugledom u Europi. Više od dvadeset godina bio je, među ostalim, potpredsjednik UBS-a, jedne od najuglednijih svjetskih banaka, te direktor njezina Odjela za bankarstvo za istočnu i središnju Europu. Od 1998. viši je potpredsjednik Mirabaud&Cie banke iz Zuricha, a od 1999. jedan od partnera Mirabaud Group AG iz Zuricha. Cijelu profesionalnu karijeru Friedrich von Schwarzenberg se specijalizirao za zemlje istočne i srednje Europe te Skandinaviju. Za ta je područja danas jedan od najuvaženijih europskih stručnjaka i zbog toga ga je Luka Rajić angažirao u svojoj tvrtki. Von Schwarzenberg svojim znanjem, iskustvom i poslovnim vezama treba pomoći Lura grupi u njenim nastojanjima da se proširi na tržišta susjednih država te preraste u regionalnu prehrambenu kompaniju.

Obitelj von Schwarzenberg potječe iz 12. stoljeća, kada se prvi put spominje u Njemačkoj. Oni su bili, kaže von Schwarzenberg u šali, među prvim globalistima jer su razgranali obiteljsku lozu i poslove na područje Njemačke, Belgije i Češke. Kroz stoljeća ta važna europska plemićka obitelj dala je Austro-Ugarskoj Monarhiji mnogo uspješnih generala, političara i ministara koji su snažno utjecali na oblikovanje austrijske i češke povijesti. Jedan od predaka Friedricha von Schwarzenberga bio je zapovjednik austrijske vojske u bitci s Napoleonovom armadom kod Leipziga 1813., a njegov sin bio je kancelar nakon čuvenog Metternicha koji je bio iznimno sklon banu Josipu Jelačiću. Carl von Schwarzenberg bio je financijer i zaštitnik Vaclava Havela dok je bio u opoziciji, a nakon što je postao predsjednik, Carl je postao njegov najbliži suradnik i iznimno utjecajan državni tajnik. Carl je, kao najstariji sin, naslijedio većinu obiteljskog bogatstva.

Friedrich von Schwarzenberg rođen je 1940. u Pragu gdje je živio do 1948., kada se zbog pritiska komunističkih vlasti njegova obitelj morala preseliti u Beč. Češka vlada tada je donijela poseban zakon kojim je konfiscirana sva imovina obitelji Schwarzenberg. U Beču je Friedrich von Schwarzenberg doktorirao ekonomske znanosti, a prvo zaposlenje dobio je u Belgiji gdje je živio dio njegove obitelji. Potkraj 1969. preselio se u Švicarsku gdje se oženio, dobio sina i kćer.

Friedrich von Schwarzenberg član je Komiteta za vanjsku politiku švicarskog parlamenta, član predsjedništva Švicarske gospodarske komore, predsjednik švicarsko-češke i švicarsko-ruske gospodarske komore te član više upravnih odbora velikih švicarskih tvrtki. Friedrich von Schwarzenberg godinama je bio zadužen za praćenje ekonomskih procesa u državama visokog političkog i ekonomskog rizika, a međunarodni konzorcij nekoliko stotina banaka zadužio ga je svojedobno da u njihovo ime vodi proces rekonstrukcije albanskoga i bugarskoga gospodarstva. Na početku razgovora zanimalo nas je kako je došlo do njegova angažmana u Hrvatskoj.

“Angažirao sam se u Hrvatskoj zahvaljujući tomu što sam se već u ranoj mladosti odlučio baviti bankarstvom i financijama. Zarana sam otkrio koliko velike mogućnosti pruža ta profesija, a vrlo brzo sam se uvjerio da otvara mnoga, zapravo sva vrata. Iskustvo u radu u bankama i financijskim institucijama omogućava čovjeku, više od bilo koje druge profesije, da nastavi raditi kao financijski savjetnik ili analitičar u svim vrstama biznisa ili državnoj administraciji. Dodatna dimenzija i perspektiva otvorena mi je u Banci della Swizzera Italiana gdje sam na početku karijere radio u odjelu koji se bavio tadašnjim komunističkim europskim državama. S vremenom sam upoznao mnoge poslovne ljude, bankare i klijente iz bivše Jugoslavije i, dakako, Hrvatske. Kada sam prešao u UBS banku, bio sam u profesionalnom smislu najzadovoljniji jer sam nastavio raditi s komunističkim državama, posebice onima koje su izvozile svoje proizvode u Švicarsku. Njima je UBS banka pomagala da financiraju svoj izvoz, čime se bitno pridonijelo razvoju njihove industrije. Slom komunizma zatekao me na funkciji šefa odjela u UBS-u koji je pokrivao komunističke države, uključujući i Hrvatsku. Tada smo se preorijentirali te počeli pomagati tvrtkama i bankama koje su se pripremale za privatizaciju. UBS je u to doba dobio mandat da pomaže u privatizaciji Zagrebačke banke i ja sam bio predstavnik svoje banke u njenoj upravi.”

NACIONAL: Kakva su danas vaša sjećanja na to razdoblje? – Jako dobra. Odlično sam surađivao s članovima Nadzornog i Upravnog odbora, a očito su i oni bili zadovoljni mojim radom. Nakon što su spojene dvije najveće švicarske banke, UBS i CSB, odlučio sam otići u mirovinu. Tada su mi u Zagrebačkoj banci ponudili da ostanem u novom nadzornom odboru, što mi je dalo mogućnost da pomognem u konsolidiranju i razvoju banke te na kraju u traženju potencijalnih kupaca. Podržao sam ideju vodećih ljudi Zagrebačke banke da postanu članom velikog talijanskog koncerna Unicredito. Zagrebačka banka u usporedbi s drugim domaćim bankama, pa čak i europskim, imala je vrlo kvalitetnu upravu, stručnjake koji su točno predvidjeli kako se mora razvijati banka ako se želi održati na tržištu. Predsjednik Uprave Franjo Luković ostavio je na mene odličan dojam jer je riječ o iznimno stručnom i dobrom bankaru koji je uz to znao okupiti kvalitetne ljude, motivirati ih i zadržati uza se. Nije stoga čudno što je dio te kvalitetne ekipe poslije prešao u druge banke i tamo ostvario zapažene rezultate. Zahvaljujući tomu i u drugim hrvatskim bankama stvoreni su uspješni upravljački timovi. Vrhunac uspješnog razvoja Zagrebačke banke bila je odluka da uđe u veliki bankarski sustav Unicredito. Zagrebačka banka i Unicredito uzajamno će si pomoći da svoje poslovanje prošire na cijelu regiju, što znači da će obje strane od toga imati koristi.

NACIONAL: Kako ocjenjujete svoju suradnju s Lura grupom? – Moj posao u Lura grupi tek je počeo, ali moram priznati da sam impresioniran ekipom koja je iznimno ambiciozna i želi dokazati da je sposobna raditi moderni marketing. Kod Luke Rajića cijenim napor da privuče kvalitetne stručnjake, ali i da ih stvara u vlastitoj tvrtki. Moja iskustva govore da su Hrvatskoj najpotrebnije upravo solidne tvrtke srednje veličine koje su najsposobnije aktivno sudjelovati u otvaranju novih radnih mjesta i ulaganjima u proširenje proizvodnje. Kada Lura kupuje mlijeko od mjesnih poljoprivrednika, ona time stvara mogućnost za otvaranje novih radnih mjesta. Zajedno s proizvođačima mlijeka Lura grupa će ubrzati proces jačanja poljoprivrede i cijeloga hrvatskoga gospodarstva. S dobrom organizacijom, razgranatim poslovima i željom za izvrsnošću Lura grupa će vrlo brzo postati sposobna za iskorak i na strana tržišta, ali i za strane ulagače.

NACIONAL: U Hrvatskoj u posljednje doba raste otpor ulasku stranog kapitala i prodaji domaćih tvrtki inozemnim investitorima. Mnogi su uvjereni da se rasprodajom nacionalnog bogatstva gubi teško stečena samostalnost. – Vjerujte mi da nacionalnost vlasnika nije najvažnija. Za svaku je kompaniju jedino važno da ima vlasnika koji će donijeti svježi kapital koji će omogućiti razvoj tvrtke, jamčiti da će okupljati vrhunske stručnjake u branši te da će osigurati da kompanijom upravlja vrhunski menadžment. Ako to osigura, uopće nije važno je li vlasnik stranac ili domaći čovjek. Što vrijedi što je neki Hrvat vlasnik tvrtke ako je zbog neiskustva ili nesposobnosti uništio svoju kompaniji pa je zbog toga tko zna koliko ljudi ostalo bez posla? Zar onda nije bolje da dođe sposoban stranac koji će tim ljudima otvoriti perspektivu i jamčiti zaposlenje. Procjenjujem da je trenutačno kapital, sposobne stručnjake i upravljače mnogo lakše pronaći izvan Hrvatske i da je to razlog zbog čega su stranci povoljniji partneri od domaćih poduzetnika. U Hrvatskoj, koliko znam, stranci imaju u većinskom vlasništvu samo bankarski sustav, a to ne može ugroziti suverenost i vitalne nacionalne interese. Budući da Hrvatska želi ući u EU, na neki način je i prirodno da dio vlasništva hrvatskih banaka bude u rukama velikih europskih banaka. Usporedo s ulaskom stranog kapitala u Hrvatsku, postoji i obrnut, jednako važan i pozitivan proces: neke uspješne hrvatske tvrtke, kao što su Zagrebačka banka i Lura, počele su kupovati tvrtke izvan granica Hrvatske.

NACIONAL: Nakon početnog zanosa, sve manje građana sumnja da će Hrvatska imati veće koristi od ulaska u EU. – Integracija Hrvatske u EU nužna je i preporučujem Vladi da uloži maksimalne napore da ubrza taj proces. To nije bitno samo radi proširenja tržišta i veće ekonomske i političke sigurnosti, nego zbog toga što se mora mijenjati mentalitet cijele nacije i zakonodavni sustav. Nemojte se bojati što ćete se zbog toga morati donekle odreći malog dijela svoje suverenosti. Zauzvrat ćete dobiti puno više, postat ćete dio velike Europe. A kada se to dogodi, nećete imati razloga za sukobe i sporove sa susjedima, bez obzira na to je li riječ o Sloveniji ili Srbiji. Nakon što se u EU uključe i ostale države regije, bit će manje razloga za regionalne sukobe. Ulazak u EU najvažniji je za mlade ljude jer im se time praktički otvaraju neograničene mogućnosti školovanja i studiranja na najboljim sveučilištima u Europi, a zaposlenje će moći naći čak u 28 država. Budući da imate skoro 400 tisuća nezaposlenih, samo to bi već morao biti razlog da udvostručite napore za ulazak u EU.

NACIONAL: Što najviše nedostaje Hrvatskoj da preokrene višegodišnje loše gospodarske trendove? – Najviše joj nedostaju strani kapital, obrazovani stručnjaci te sposobni poduzetnici i menadžeri. Vlada može učiniti puno ako osigura makroekonomske uvjete i zakonodavne okvire koji će privući strane investitore te ako će stalno povećavati ulaganja u obrazovanje mladih generacija. U tomu bi vam uzor mogla biti Irska, a sretna je okolnost što će se svi procesi snažno ubrzati ulaskom Hrvatske u EU.

NACIONAL: Imaju li male države i njihova gospodarstva uopće šansu nositi se s razvijenom svjetskom konkurencijom? – Apsolutno, najbolji primjer za to je Švicarska. Ona se specijalizirala u nekoliko gospodarskih grana, intenzivno ih razvija i bez problema se nosi sa stranom konkurencijom. Ako se neka tvrtka uspjela održati na malom tržištu kao što je vaše, na kojem je također izložena slobodnoj tržišnoj utakmici, onda će joj veliko tržište EU ponuditi još veće šanse za plasman roba, razvoj proizvodnje i usavršavanje. Konkurencija se može pobijediti samo ako se svakodnevno sve više usavršavate.

NACIONAL: Kako će se rat u Iraku odraziti na Hrvatsku, ali i na procese u svjetskom gospodarstvu? – To je teško predvidjeti. Hrvatska je, što se turizma tiče, u povoljnijem položaju od Egipta, Indonezije, Kenije i Australije jer će se turisti teško odlučiti da putuju na daleke destinacije. No to ne znači da će biti bolje nego prošle godine. Ali kada rat završi, turizam će bez sumnje postati jedan od generatora gospodarskog razvoja Hrvatske.
Što se pak svjetskoga gospodarstva tiče, rat u Iraku neće potaknuti recesiju jer ekonomska kriza traje već dulje vrijeme i najviše je prouzročena precijenjenom vrijednosti dionica, ali i većom proizvodnjom od potražnje zbog čega nema novih ulaganja u proširenje proizvodnih kapaciteta. Iračka kriza može pogoršati situaciju ako se rat odulji. Ako potraje dva, tri mjeseca i u tom razdoblju cijena nafte naraste na 40 i više dolara, to će biti loše, ali ipak neće biti katastrofa. U tom slučaju nakon rata će se vrlo brzo vratiti na razinu od oko 25 dolara ili možda i malo niže. Ta cijena može usporiti gospodarski rast u svijetu, ali će dugoročno gledano osigurati stabilniji rast bruto nacionalnog proizvoda. Ovakvo stanje može potrajati tri, četiri godine, a onda je prirodno da dođe do vala novih ulaganja i rasta koji će biti malo veći od rasta broja stanovnika.