Objavljeno u Nacionalu br. 384, 2003-03-26

Autor: Željko Rogošić

INTERVIEW

Blanka Vlašić - ogorčena hrvatska rekorderka

Blanka Vlašić (19), hrvatska rekorderka u skoku u vis, na nedavno održanom svjetskom prvenstvu u Birminghamu osvojila je izvrsno četvrto mjesto

Blanka Vlašić: "Ne mogu više izdržati te pritiske: svi nešto od mene traže. Osvojila sam četvrto mjesto na svijetu, a svi pričaju samo o tome kako nisam osvojila medalju."
Blanka Vlašić: "Ne mogu više izdržati te pritiske: svi nešto od mene traže. Osvojila sam četvrto mjesto na svijetu, a svi pričaju samo o tome kako nisam osvojila medalju." Blanka Vlašić prošlog je tjedna nizu svojih sjajnih rezultata dodala i četvrto mjesto u skoku uvis na Svjetskom prvenstvu u Birminghamu i definitivno dokazala da pripada svjetskoj atletičarskoj eliti. Nedugo prije Svjetskog prvenstva Blanka je u Linzu postavila hrvatski rekord preskočivši 198 centimetara. Niti jedna od svjetski poznatih skakačica s kojima se Blanka Vlašić nosila u finalu – velika Inga Babakova, Jelena Jelesina ili Irina Mihalčenko, čak ni svjetska prvakinja Šveđanka Kajsa Bergqvist s kojom se Blanka rado druži – nisu u njezinim godinama ostvarile takav rezultat. Blanka Vlašić, 19-godišnja Splićanka, dvostruka svjetska juniorska prvakinja iz Čilea, a od prije nekoliko mjeseci i s Jamajke – bila je daleko najmlađa sudionica finala u Birminghamu. Stoga joj svi stručnjaci predviđaju veliku sportsku budućnost. Otkako se 2000. godine kao neiskusna 16-godišnjakinja pojavila na velikim natjecanjima, strpljivo povisuje prečku centimetar po centimetar. Pod nadzorom oca Joška i trenera Bojana Marinovića, uz podršku majke Venere i tri mlađa brata Marina, Luke i Nikole, Blanka je uspješno skakala na Olimpijskim igrama u Sydneyju, u Edmontonu 2001. godine postala šesta skakačica među seniorkama, osvojila je zlato u Tunisu na Mediteranskim igrama, bila peta prošle godine na Europskom prvenstvu u Munchenu te dvaput zlatne juniorka, u Santiagu i Kingstonu. Tako je Blanka, odnedavno studentica Više trenerske škole u Zagrebu, osvojila atletski svijet koji bi sve dao da se iz splitskog ASK-a i neugledne dvorane sa splitskog Poljuda preseli na neko od američkih sveučilišta.

Ne mogu više izdržati te pritiske: svi nešto od mene traže Osvojila sam četvrto mjesto na svijetu, a svi pričaju samo o tome kako nisam osvojila medalju Blanka je svojim uspjesima pomalo i razmazila hrvatsku javnost koja od nje sada očekuje samo vrhunske dosege i medalje. Ta neumjerenost i nerazumijevanje da iza svakog centimetra stoje mjeseci treninga, Blanku strašno ljuti. “Govore mi: ‘Mogla si osvojiti medalju. Falilo ti je malo! Trebala si samo…’ Kako znaju da mi je falilo malo?”, kaže Blanka Vlašić koja je na intervju stigla vidno umorna i loše volje. Tijekom razgovora njezino se raspoloženje mijenjalo i ona je potpuno iskreno opisala sve muke, napore, strahove i sumnje kroz koje vrhunski sportaš mora proći da bi postigao svjetske rezultate. Vodili smo intervju drugačiji od onakvih na kakve je Blanka Vlašić već otupila. “Novinari me stalno zovu i svi bi htjeli nešto novo. A ja ne mogu govoriti što volim kuhati ili bih li se kupala na nudističkoj plaži – jer to ništa ne govori o meni kao skakačici. Ne mogu se izdavati ni za što drugo osim za ono što jesam. Svi novinari hoće razgovor izvan sportskih okvira, pitati nešto drugačije, pa od sportskog intervjua ispadne glupa blamaža. Ja sam dobra u skoku uvis i želim pričati o skoku uvis, a ne o kilogramima, oblačenju i mjestima za provod”, ističe Blanka koju je već čekalo snimanje televizijskog sporta za Podravkinu vodu Studena u Pragu, fotografiranja za jumbo plakate, potom nastup na jednoj modnoj reviji u Zagrebu. I onda nakon 1. travnja opet treninzi.

NACIONAL: Znači li to da vas osim skoka uvis druge stvari uopće i ne zanimaju? Zašto ste se odlučili za skok uvis? – Naravno da me zanimaju mnoge druge stvari. Ali skok u vis volim. To je moj izbor i time se bavim. Oduvijek sam bila vezana uz atletsku stazu. Trčkarala po “Splitovom” igralištu dok je otac trenirao i bio državni rekorder. Vidjela sam sebe u atletici. Istina, htjela sam trčati, a ne postati skakačica. Drugačije je kada se odraste na stadionu, atletika mi je ušla u krv, pogotovo kada me je otac odgovarao od bavljenja atletikom. Govorio mi je da je to grozno, da društvo za taj sport nema sluha, upozoravao kroz što je morao proći. Nagovarao me da se bavim nekim kolektivnim sportom. Ali meni je u inat želja za atletikom sve više rasla.

NACIONAL: Sjećate li se prvog skoka? – Ne, ne sjećam se točno kada sam prvi put skočila u vis. Kao dijete u ASK-ovoj atletskoj školi morala sam proći sve discipline, steći atletsku kulturu. Skakala sam i u dalj, trčala 60 i 300 metara. Doista, u početku nisam voljela skok uvis. Nerviralo me to što sam morala raditi sve što mi drugi govore. To nikada nisam voljela. Ali u skoku uvis je tako. Treneri te gledaju i vide što nije dobro.

NACIONAL: Zar nećete i vi jednom biti atletski trener? – Prije sam mislila da nikada neću biti trener. Ni sada nisam sigurna iako sam upisala trenersku školu. Znam previše dobro koliko sam živaca i snage do sada izgubila. Čini mi se da ne bih mogla još jedanput to podnijeti trenirajući neku djevojku. Pogotovo stoga jer će moja karijera trajati dugo. Sada mi se čini da ću čim završim natjecateljsku karijeru, zatvoriti poglavlje zvano atletika. Vjerujte, ovo je užasno naporan posao koji stvara velika opterećenja i traži čvrstoću.

NACIONAL: Što vam prije skoka prolazi kroz glavu? Što ste mislili pred skok u Birminghamu kojim ste preskočili 196 centimetara? – U tom trenutku ne mislim o uspjehu, rezultatu, značaju skoka ili kako je to važno preskočiti jer je to rezultat koji vodi na Olimpijadu. Mislila sam samo na ono što mi je trener rekao. Željela sam otkloniti pogrešku iz prethodnog skoka. Ponavljala sam u sebi što trebam napraviti. Svaki je skok drugačiji. Kada sam preskočila 196 cm, nisam mislila ništa posebno. Samo kako preći preko letvice. Nakon toga mnogi su mi rekli da sam išla dosta preko letvice. Ali to ništa ne znači. Letvica je bila na 196. Ne želim gajiti lažnu nadu da sam preskočila 203 centimetra. Jednom ću skočiti i 203. Uopće se time ne opterećeujem, ali opterećuju me drugi.

NACIONAL: Znači li to da ste na natjecanjima izloženi stalnom pritisku i očekivanjima? – Točno. Previše se opterećujem zbog očekivanja drugih ljudi. To se ne vidi na meni dok se natjecanje odvija. Ali pritisak je velik. Mlada sam i dopuštam da mi drugi nabijaju pritisak kako moram dobro skočiti. Opterećujem se time kako ne smijem razočarati i sebe i druge. Znam da krećem od pogrešne pretpostavke, ali vjerujem da će se to smanjiti s godinama. Mislim da se u Birminghamu dogodio prijelomni trenutak. Od sada ću početi skakati samo za sebe.

NACIONAL: Što radite da taj pritisak javnosti, prijatelja, stručnjaka smanjite? – Prije natjecanja želim to izbaciti iz glave. Na meni se može primijetiti tek lagana nervoza. Sada nisam vidno živčana, ali prije godinu ili dvije, to bi bio urnebes. Tri dana prije natjecanja nitko sa mnom ne bi mogao izaći na kraj. Na svaku bih se sitnicu nervirala. Jadni ljudi oko mene – svi su stradavali. Ali rekla sam sebi da je dosta. Ne možeš sebi dopustiti takvu razmaženost. Kada si mlad, ne znaš se kontrolirati, uvijek slijediš nagon. Sada sam zrelija. Ali vidim i od starijih atletičara kako se ne treba ponašati. Neki su gori nego što sam ja bila. Pred natjecanje ili na zaletištu potpuno su blijedi, bez kapi krvi, u grču, ozbiljni, ukočeni. Znoje im se ruke. Shvatila sam da ako stalno misliš na natjecanje i sto puta umreš od straha, potrošiš sav adrenalin prije nego ono dođe i budeš potpuno prazan kada je najvažnije. Naravno, tako se na natjecanju ništa ne može napraviti, ne može se dobro skočiti jer se sve zalihe motivacije potroše. Nisam htjela dopustiti da sav strah, trema i iščekivanje prođu kroz moju glavu prije natjecanja pa da na zaletištu nemam što pokazati.

NACIONAL: Kada to sportaš mora shvatiti? – Ako želi dobre rezultate, što prije. Ja sam to morala shvatiti jer sam na velika natjecanja počela ići sa 16 godina. Već sam tri godine među najboljim skakačicama uvis. Kao juniorka išla sam na seniorska natjecanja. Najgore je čekanje da počne natjecanje. Natjecanje je druga priča, na natjecanju radiš. Jesam nervozna, ali više nema one muke u želucu. Čim preskočim neku visinu kojom mogu biti zadovoljna, i koja ne znači podbačaj, mirnija sam. Ako je pritisak velik, sportašu to može pokvariti i tehniku i rezultat. Atmosfera djeluje pozitivno, pritisak na natjecatelja je poguban. Evo, Kajsa Bergqvist zamalo nije ušla u finale u Birminghamu. I Ruskinje koje su bile favoritkinje. Svi su rekli Kajsi: “Moraš biti prva”, svi su je proglasili pobjednicom prije početka natjecanja. I da kojim slučajem nije uspjela ući u finale, javnost i novinari proglasili bi to prvorazrednim iznenađenjem.

NACIONAL: Jeste li se sprijateljili s Kajsom i ostalim skakačicama? – Jesam, uglavnom sa svima. Kajsa je najbolja, komunikativna, druželjubiva, voli razgovarati. S Ruskinjama je teže, ne znaju engleski i komplicirane su kao osobe. Jelena Jelesina, koja je osvojila srebro, već je starija, ima druge preokupacije. Brončana Ana Čičerova je zatvorena. Ruskinje su drugačije, kao da im život ovisi o tome hoće li skočiti ili neće. Kažu da ako ne preskoče, ako ne uspiju, nemaju nikakve alternative, nemaju se gdje zaposliti. Svako im je natjecanje krucijalno jer o tome zavisi hoće li zaraditi novce. Zato su ozbiljnije, zatvorenije. Tisha Waller prava je Amerikanka, od svega radi veliki problem. Pogledajte Oprah show, veliki problemi ni od čega.

NACIONAL: Koji je vaš najveći problem? – Svi su moji problemi vezani za atletiku. Najveći mi je problem održavati tjelesnu težinu. To zvuči smiješno. ali stalno moram jesti ovo ili ono i paziti na hranu; ako se loše hranim, otići će mi snaga i mišićna masa, a o tome ovisi hoću li skočiti dobro ili ne. I to na kraju ispadne veliki problem. A kada nešto užasno želim pojesti, čini mi se, mogla bih ubiti za to! I zažaliti sljedećg trenutka.

NACIONAL: Gledajući vas na stazi pred skok, djelujete staloženo i vrlo stabilno. – Svima tako djelujem, ali samo ja znadem kolika je cijena toga. Nitko ne može znati koliko je upornosti i snage u to ugrađeno. Nitko ne sluti koliko sam puta zaplakala pred velikim natjecanjima i na njima, koliko sam se puta probudila noću i shvatila vičem u snu. Često nisam mogla niti spavati. Sve je to cijena uspjeha.

NACIONAL: Je li tako bilo i pred osvajanje druge titule svjetske juniorske prvakinje na Jamajci? – Na mene je prije Jamajke izvršen strašan pritisak. Svi su me proglasili svjetskom prvakinjom i prije nego sam otišla na Jamajku. Svima je to bilo normalno, ali ja sam bila strašno opterećena pa sam nervozu liječila na Ivani Brkljačić. Počele smo se bez veze, zbog gluposti, derati jadna na drugu. Jedva sam čekala natjecanje jer sam se počela tresti, nisam mogla jesti. Znala sam što bi bilo da nisam uspjela osvojiti zlato: svi bi me u Hrvatskoj popljuvali, okrenuli mi leđa. Nikoga ne bi bilo briga zašto nisam uzela titulu, nego bi svi rekli: “Nisi, i gotovo!”. A svi ti se dive dva dana. Najbolja sam na svijetu. I nakon dva dana to se zaboravi!

NACIONAL: Zašto je to u Hrvatskoj tako? – Meni je bilo strašno važno što će ljudi reći o mojim nastupima. Ali vidim da ljudi u Hrvatskoj ne razumiju atletiku, a ne razumiju ni filozofiju sporta. Nikoga nije briga kako je sportašu, svi hoće rezultat po svaku cijenu. I to ne bilo kakav rezultat. Samo prva mjesta i svjetske rekorde. Nitko nikada nije zadovoljan. U Birminghamu sam osvojila četvrto mjesto na svijetu, u onakvoj konkurenciji, a oni kažu: “Uh, mogla si osvojiti medalju!” Mogla sam i skočiti 205 centimetara. Puno ljudi ne razumije da se do medalje ne dolazi tako lako i da nije uspješan samo onaj tko uzme medalju. To me deprimira. Pitam se zašto skačem, zbog čega me cijene? Samo zbog zauzetog mjesta i rezultata. Ljudi kojima je medalja jedino važna, ne znaju da je 198 centimetara zapravo jako daleko od dva metra. I zar ne vide da sam ja tamo, sa svojih 19 godina, bila najmlađa. Nitko od finalistica ovog svjetskog prvenstva nije tako skakala s 19 godina.

NACIONAL: Tko je bio najstariji? I hoće li napredovati na ljestvici najboljih skakačica svijeta? – Najstarija je bila Jelena Jelesina. Ima 33 godine. Kada je ona nastupala, ja sam se još igrala kao dijete. Ne može se karijera napraviti u godinu dana. Ja sam na velikim natjecanjima počela nastupati s nešto više od 16 godina. Kada sam sa 17 godina skakala na najvećim Grand prix mitinzima, govorili su: “Osvojila je solidno sedmo mjesto” Što solidno? Pitala sam se znaju li ljudi što to znači. Ja sama sada po međunarodnim ljestvicama sedma skakačica na svijetu. Ali kod nas je bolje biti prvi u selu, nego drugi u gradu. Neka si prvi i na najjadnijem mitingu, samo da su prvi.

NACIONAL: Ali zašto ste toliko ogorčeni? Takvi se zahtjevi stavljaju i pred druge sportaše? – Točno, ali to govori o hrvatskoj sportskoj kulturi. Nisam ogorčena. Nisam ljuta ni na koga. Samo vidim da je ljudima najvažnije jesam li uzela medalju ili ne. Ja nemam grižnju savjesti. Ali komentari nekih ljudi o tome što sam trebala uraditi da bi preskočila 198 centimetara i uzela medalju, stvarno prelaze mjeru dobrog ukusa. I to govore ljudi koji nikada nisu bili na zaletištu, koji nikada nisu preskočili preko letvice. U Hrvatskoj svatko misli da može komentirati ono što u biti ne zna, i od mene očekivati još više. To govorim ne zato što sam ogorčena, već zato što nakon povratka kući nemam ni sekunde mira. Htjela bih isključiti mobitel i otići. Ali ne mogu.

NACIONAL: Je li u svemu tome dobro što imate seriju rezultata koji znače stalni napredak? – Upravo se po tome cijeni doseg skakača. Napreduje li i postoji li uzlazna putanja u karijeri. Ja sam na prvenstvu svijeta bila među šest najboljih seniorki sam na svijetu, bila sam na Olimpijskim igrama, dva puta sam juniorska prvakinja svijeta, peta sam na prvenstvu Europe, osvojila sam mediteransko zlato i postavila državni rekord na 198 cm. Sve od 16. do 19. godine.

NACIONAL: Što na vaše rezultate kažu svjetski stručnjaci? – Moji se rezultati u svijetu strašno cijene. Stručnjaci razumiju što oni znače. Na račun ovog četvrtog mjesta u Birminghamu imam takav kredit da ću slijedeće tri godine moći nastupati bez problema na bilo kojem velikom natjecanju. Ali se sa svakim velikim natjecanjem moram dokazivati da ostanem u krugu najboljih. Teško je ući u vrh, a još je teže ondje ostati. Stalno dolaze nove skakačice. Ovog će ljeta skok uvis biti Premium disciplina. Neće biti čak ni Grand prix, nego Premium. To znači da će se dvostruko više novca nego do sada dijeliti za prvo, drugo, treće i četvrto mjesto.

NACIONAL: Znači li to da imate pozive da karijeru nastavite u inozemstvu? Hoćete li otići iz Splita? – Doista, mogla bih u ovom trenutku otići kamo god hoću. Od Njemačke do SAD-a. To uopće nije u pitanju. Problem je u tome što ne bih htjela otići iz Splita jer se nigdje tako dobro ne osjećam kao ovdje. Ali ovdje imam minimalne uvjete za daljnji napredak. Dok se god ti uvjeti budu popravljali, dokle god ljudi ovdje budu imali sluha za mene, dok me god ostanak u Splitu ne bude ugrožavao u daljnjoj karijeri, neću otići. Ali ako dođe do toga da će sve što radim biti uzalud, da bi svaki moj napor udarao u zid, ja ću misliti na sebe i svoju budućnost. Neću ostati u Splitu samo zato što sam Splićanka i zato što će se netko ovdje osjetiti povrijeđen.

NACIONAL: Imate li gdje u Splitu trenirati u zatvorenom prostoru? – Treniram u dvorani na bazenima u Poljudu, svaki se put treba boriti za slobodan termin. Potom moj otac i trener Bojan Marinović moraju složiti strunjaču u kut i 40 tartan ploča po podu. Sve to traje pola sata. To su nikakvi uvjeti treninga. Nekada skačem s košarkašima. Atletske dvorane u Splitu nema, a u Zagrebu su nam sada uzeli dvoranu. Žalosno. Kada vidim što druge djevojke imaju… U Hrvatskoj nitko ne želi ulagati u budućnost talenata. Tek kada nešto postaneš, svi su skupe! Svi bi pomagali, obećavali brda i doline, fotografirali se na aerodromu. Svi bi uzeli gotov proizvod. Mi smo svi napravljeni od rada i žrtava naših obitelji i pojedinaca. Plivačicu Mirnu Jukić žele vratiti iz Austrije, a nitko joj nije htio dati ruku i pomoći. Zato je i otišla. Sada kada je postala ime, žele je natrag. Na njezinu mjestu, ne bih se nikada vratila. Kad bih osvojila zlato, recimo na Olimpijadi u Ateni, mene ovdje nitko neće trebati. A svi će biti za mene. Do sada sam uvijek šutjela o tome. Uglavnom je govorio moj otac. Možda je bolje da ponekad to kažem ja. Osim stipendije HOO-a, jer sam ispunila olimpijsku normu i preskočila 195 centimetara, nijedan uvjet za rad nije ispunjen.

NACIONAL: Možete li stvarno osvojiti zlato u Ateni? – Naravno da bih to željela, ali možda je još prerano. Moje će pravo vrijeme biti u Pekingu 2008. godine. Moj je cilj napredovati i ući u finale Olimpijskih igara, što bi bio izvanredan uspjeh. Opteretiti se zlatom bila bi glupost. U finalu nitko ne zna koliko može napraviti. Mnogi mi već provlače takvu ideju o medalju na OI. Znam da to nije nimalo lako.

NACIONAL: Što mislite da biste trebale napraviti da biste se i dalje mogli nositi sa skakačicama iz svjetskog vrha? – Naspram svi drugih iskusnih skakačica, ja sam još uvijek dijete. One su jače, iskusnije, imaju manje potkožnog masnog tkiva. Imaju više skokova, bolje uvjete. Ja sama sada na njihovoj razini spremnosti i rezultata. Ali ne znam kolike su moje stvarne unutrašnje rezerve, koliko ću sama moći. Još sam pod niskim operatorom stresa. Postoji skala po kojoj je vidljivo koliki stres izazivaju određene vježbe. Što se stresa tiče i tehničkog napredovanja, ima dovoljno mjesta za razvoj. Pojedini ljudi misle da je dovoljno da mi poruče kako moram biti strpljiva i da mi slava ne udari u glavu. Neka mi omoguće osnovne uvjete rada i skakat ću još deset godina.

NACIONAL: Postoji li mogućnost da vam slava udari u glavu? – Ne, nisam tako odgojena. Nas je u obitelji četvero djece. Majka Venera i otac Joško ne odgajaju nas tako. Mnogi su sportaši podlegli tome. Ja ne želim nikakvu slavu. Mogu se pokvariti samo ako se udam… Šalim se!

NACIONAL: Znači li to da ste jako zaljubljeni? – Ne, uopće nisam. I nemojte me pitati o mladićima, ljubavima, braku, djeci, bilo čemu takvom. Ja sam još dijete. Treba mi samo odmor i predah. Ne volim da me gledaju kao svjetsko čudio. Ne volim publicitet. Volim da me se cijeni u atletskim krugovima.

NACIONAL: Imate li koju veliku želju? – Ništa konkretno. Ljudi obično želje vežu uz materijalno. I uvijek kažu da mi je kupiti ovo ili ono. Ja svoje želje nikada ne vežem za materijalno, već za sreću, obitelj, sport. Dobro bi bilo za nekoliko godina kupiti svoj stan. Zapravo, želim doći u situaciju da sve što u životu steknem, steknem sama, svojim radom i rezultatima. Želim skakati za sebe i za svoju budućnost, svoju buduću obitelj, dijete. Svoje nastupe i uspjehe u skoku uvis nikada ne gledam kroz novac i zaradu. Nikada ne bih radila ono što ne volim. Ja sada skačem jer to volim i želim biti najbolja.

NACIONAL: Volite li davati obećanja? – Nikada se ne razbacujem izjavama. Preskočila sam 198 centimetara. Ne pada mi napamet kazati da ću za dva mjeseca preskočiti dva metra. Ne znam hoće li tako biti. I neću ispadati smiješna. Ne znam kada će se to dogoditi jer ne mogu gledati u budućnost. Kada bih znala, svima bih telefonirala.

NACIONAL: Gdje vam je bilo najteže i najljepše? – Na svakom velikom natjecanju jako je teško. Najljepše mi je bilo na Olimpijadi u Sydneyju. Bila sam mlada i ništa nisam razumjela. Otac je rekao: “To ti je veliki šušur i samo pazi da ti tko ne stavi štogod u piće.” Jedva sam čekala to vidjeti. Doveli su me na natjecanje gdje je bilo puno ljudi i puno dobrih skakačica. Skakala sam potpuno opušteno i dobro skočila. Već je na juniorskom prvenstvu svijeta u Čileu bilo drugačije. Lovila sam titulu. Još je teže bilo na Jamajci obraniti titulu. I na Europskom prvenstvu u Munchenu, gdje sam bila peta. Bilo je hladno, kiša, svi su podbacili. Sada se u Birminghamu nisam opterećivala mjestom u finalu. Ali između kvalifikacija i finala ljudi su me stalno zvali i slali poruke sa željama da osvojim medalju. Tako prave pritisak na mene bez potrebe. Dok sam došla do finala, ni meni više nije bilo svejedno, a trebalo mi je biti. Četvrto mjesto nisam očekivala. Tražila sam od sebe samo da ne podbacim. Moja je greška što stalno držim uključen mobitel i što onda svima moram i zahvaliti na željama.

NACIONAL: Što ćete ovog tjedna raditi u Pragu? – Tamo ću snimati sport za Podravkinu Studenu koji će se emitirati na HTV-u. I jumbo plakat. U Pragu su svi spremni i čekaju me. Nije lako snimati spot. Nisam profesionalac. Ne smijem se iznervirati jer nisam razmažena. Bit će naporno jer se jedna scena ponavlja sto puta. Neću se zbog šminke nigdje smjeti nasloniti. I znam, radit ćemo od šest ujutro do ponoći.

Vezane vijesti

"Košarkašica" Blanka u novoj Adidasovoj reklami

"Košarkašica" Blanka u novoj Adidasovoj reklami

Proizvođač sportske opreme Adidas objavio je novi reklamni spot u kojem je glavna zvijezda njegova dugogodišnja manekenka, najbolja hrvatska… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika