Tullio Abbate, jedan od najpoznatijih svjetskih proizvođača brzih čamaca i luksuznih jahtiJoš se nisu slegnule ni posljedice skandaloznih afera s prodajama hotelske tvrtke Sunčani Hvar i Željezare Sisak, a u Šibeniku je već uslijedila nova privatizacijska sramota. Račanova vlada i Ministarstvo pomorstva, prometa i veza dodijelili su koncesiju za gospodarsku uporabu luke za posebne namjene i brodogradilište Šibenik domaćoj tvrtki Sidrište, a odbacili su ponudu talijansko-slovenskog konzorcija KIIM SSTAr kojemu je na čelu Tullio Abbate, jedan od najpoznatijih svjetskih proizvođača brzih čamaca i luksuznih jahti. Da cijela stvar bude još gora, tvrtka Sidrište ima samo jednu uposlenicu: Majdu Baljkas, suprugu Ivice Baljkasa, donedavnog direktora Brodogradilišta Šibenik koji je, po riječima sindikalnih vođa brodogradilišta, tvrtku godinama sustavno uništavao i potkradao.

Šibensko gradsko poglavarstvo, gradsko vodstvo SDP-a i sindikat ogorčeni su što je odbačena bolja ponuda: Tullio Abate bi zadržao sve radnike i proširio proizvodnju, a direktorva supruga namjerava brodogradilište pretvoriti u marinu Tullio Abate ekskluzivno za Nacional izjavio je da je razočaran, ali da se neće predati: dovršio je razgovore s bankarima i poslovnim partnerima i očekuje da će vlada uvažiti njegovu žalbu Umjesto, dakle, da šibensko brodogradilište preuzme jedan od najuglednijih svjetskih proizvođača brzih čamaca, Vlada je donijela skandaloznu odluku o dodijeli koncesije domaćoj tvrtki bez boniteta. Sramota je još veća jer u poslovnom i sportskom svijetu plovila Tullija Abbatea uživaju imidž Ferrarija u automobilizmu. Stoga bi dolazak Tullija Abbatea u Šibenik sigurno bio pravi poslovni potez. No zbog navodnih proceduralnih propusta i nepotpune ponude komisija Ministarstva pomorstva i veza odbila je uopće raspravljati o ponudi KIIM SSTAr-a. Tako je grad s jednom od najvećih stopa nezaposlenosti u Hrvatskoj, zbog očitih manipulacija i birokratske bahatosti, ostao bez mogućnosti da se pročuje u svijetu i da se u njemu počnu izrađivati luksuzni proizvodi za izvoz.

Nije stoga čudno što je odbacivanje ponude KIIM SSTAr-a, konzorcija uglednih talijanskih tvrtki i banaka koji je najavio pretvaranje Brodogradilišta Šibenik u proizvođača elitnih brodova i jahti, izazvalo ogorčene prosvjede gradskog poglavarstva, vodstva SDP-a grada Šibenika te Neovisnog sindikata Remontnog brodogradilišta. Gradonačelnik Šibenika Milan Arnautović, jedan od gradskih čelnika SDP-a, izjavio je za Nacional kako je nezadovoljan odlukom Vlade jer je odbačen bolji ponuđač, s neusporedivo povoljnijim referencama i iznimno perspektivnim programima. Arnautović očekuje, potvrdio je Nacionalu, da će se očita pogreška ispraviti, natječaj ponoviti i tako omogućiti svim kandidatima da se natječu u poštenim i jednakim uvjetima. I dok se članovi i simpatizeri SDP-a u Šibeniku zgražaju, njihovi politički protivnici i konkurenti likuju: odluku o dodjeli koncesiji tvrtki Sidrište donio je pomoćnik ministra pomorstva, prometa i veza Rino Petrić, član SDP-a, a odluku je potvrdila koordinacija Vlade na čijem je čelu potpredsjednik SDP-a i Vlade Slavko Linić.

Neusporedivo oštriji od lokalnih socijaldemokrata bili su čelnici sindikata. Oni su upozorili Račana i Linića da su tu nečuvenu manipulaciju izvele nekadašnje hadezeovske strukture povezane sa sadašnjom vlašću. Sindikalisti, ali i cijeli Šibenik, bruje o tome kako su cijelu operaciju zamislili Ivica Buljan, direktor brodogradilišta, nekadašnji gradonačelnik Šibenika Gordan Baraka koji je vlasnik zemljišta nasuprot uvali u sklopu brodogradilišta te načelnica u Ministarstvu prometa i veza Nina Perkov.

Toj grupi, tvrdi se u Šibeniku, nije cilj unaprijediti i proširivati proizvodnju u brodogradilištu, nego im je jedina namjera domoći se uvale unutar brodogradilišta kako bi je pretvorili u marinu. Da je Baljkas htio i znao spasiti brodogradilište, kažu u Neovisnom sindikatu, učinio bi to dok je još bi njegov tehnički, a potom i generalni direktor.

I dok je Baljkas odveo Remontno brodogradilište Šibenik u stečaj, Tullio Abbate već je 40-ak godina među najcjenjenijim svjetskim proizvođačima brzih čamaca i luksuznih jahti. Njegov otac Guido otvorio je prije 70-ak godina u Tremezzu na Lago di Como radionicu u kojoj je počeo izrađivati čamce za utrke, ponajviše zbog svoje ljubavi spram brze vožnje na vodi. Kako je Guido Abbate ubrzo postao talijanski rekorder, vrlo su se brzo pročuli njegovi brodovi. No produkcija Guida Abbatea ipak nije bila velika: u životu je ukupno izradio samo oko tisuću čamaca. Za razliku od njega, sin Tullio nije imao sportskih ambicija, ali je pokazao izniman graditeljski talent. U očevu brodogradilištu počeo je raditi još kao dječak, a već s 19 godina zadivio je Italiju: dizajnirao je i izgradio svoj prvi superbrzi čamac. U 40-ak godina Tullio Abbate sagradio je 8000 plovila, stekao svjetsko ime i slavu, njegovi su čamci osvajali svjetska i europska prvenstva, u svjetskom jet-setu stvar je prestiža imati Abatteov čamac.

Svjetska slava nije promijenila Tullija Abbatea. Većina posjetitelja prvi ga put teško prepoznaje jer je uvijek odjeven u radni kombinezon pun prašine pa prije izgleda kao mehaničar ili stolar nego kao proizvođač koji diktira svjetske modne trendove u izgradnji superbrzih i luksuznih čamaca. Valjda zbog toga što nije šminker i prodavač magle, nego marljiv i skroman proizvođač, nije imponirao hrvatskih “maherima” za privatizaciju. U ekskluzivnom razgovoru za Nacional Tullio Abbate nije krio golemo razočaranje ishodom natječaja.

“Neugodno mi je pogledati u oči članovima svoje obitelji, prijateljima i partnerima koje sam nagovorio da uđu sa mnom u posao s Remontnim brodogradilištem. Supruga i četiri kćeri suglasile su se da se preselim u Šibenik, da brodogradilište u Tremezzu na Lago di Comu prepustim svom sinu Tulliju. Bankare sam uvjerio da se isplati uložiti 50 milijuna eura, jer će se taj novac sigurno vratiti, a prijateljima sam jamčio da ćemo u Šibeniku imati najbolje uvjete za rad, odlične stručnjake, iskusne i marljive radnike. Nekoliko smo mjeseci pripremali projekt, pet puta smo mijenjali i dotjerivali business plan, putovao sam više puta u Rim k bankarima, u Ljubljanu k obitelji Jože Očepeka, vlasnika tvrtke KIIM – Plovila, u Šibenik gdje sam razgovarao s gradskim čelnicima. Potrošio sam stotine sati razgovarajući s prijateljima i ostalim partnerima kako bih ih uvjerio da se zajednički upustimo u taj posao. I onda šok: iz Šibenika mi je javljeno da se naša molba uopće nije razmatrala. Osigurati 50 milijuna eura velik je posao i stoga me odnos vaše vlasti teško razočarao”, kaže Abbate.

Premda nije želio podrobnije govoriti o svojim planovima u Šibeniku, smatrajući ih još uvijek poslovnom tajnom, Nacional je od Abbateovih partnera doznao da je uz trkaće čamce planirao proizvoditi i veće brodove, superbrze vojne i policijske čamce. Stoga su svi uvjereni da bi uz 250 radnika koje je namjeravao zadržati u tvrtki Tullio Abbate vrlo brzo zaposlio i nove radnike jer je namjeravao znatno proširiti proizvodnju. Ništa od toga, međutim, nije zanimalo vladajuće strukture koje su jedva čekale da pronađu “kvaku” ne bi li Abbatea eliminirale iz natječaja. Nikomu od njih nije bilo važno da osigura Šibeniku dolazak ugledne svjetske tvrtke, nego su isključivo vodili računa o interesima lokalnih moćnika.

Koliko je Tullio Abbate ozbiljno pristupio tom poslu, najbolje pokazuje to što je bio spreman promijeniti cijeli svoj život i učiniti ono što njegovim precima nije padalo na pamet: “Moja obitelj već generacijama živi uz Lago di Como i zbog toga nitko nije vjerovao da ću se odlučiti na odlazak. No moja je odluka motivirana željom da proširim posao, a to je nemoguće u skučenom prostoru Tremezza stiješnjenom između brda i jezera. Šibenik ima idealan zemljopisni položaj, odlične uvjete i iskusne radnike pa sam bio uvjeren da ću brzo razgranati posao. Stoga sam se, kad sam doznao da postoji mogućnost za dobivanje koncesije za luku te kupnju Remontnog brodogradilišta, odlučio natjecati. Ušao sam u posao što je bilo moguće ozbiljnije. Zbog toga sam pozvao kao partnere i slovensku tvrtku KIIM – Plovila koja je poznata u izradi manjih plovila, ali i policijskih čamaca, banku Mediabanc koja je projekt trebala financijski poduprijeti te tvrtku Spartaco Sparaco iz Rima koja je specijalizirana za izgradnju marina. Želio sam napraviti pogon za proizvodnju brzih čamaca i brodova te dva remontna zavoda. Jedan za remont industrijskih brodova dužih od 50 m i jedan za remont brodova do 50 m. Također sam namjeravao izgraditi hotel i popratne turističke objekte te marinu sa suhim vezom. Tu bi se odmarali kupci mojih jahti, ali i ostala bogata svjetska klijentela koja bi uživala u čarima šibenskog arhipelaga, ali i cijele jadranske obale. Trebao je to biti projekt mog života.”

Zapelo je na bizarnosti. Kako se Tullio Abbate i Mediabac nisu htjeli kandidirati s tvrtkom s tisuću eura kapitala, odlučili su osnovati tvrtku s kapitalom od 20 milijuna eura. No za to je, objašnjava odvjetnik Davor Buljan, pravni zastupnik KIIM SSTR-a i prijatelj Tullija Abbatea, potrebno nekoliko mjeseci jer je za registraciju potrebno mnogo više dokumenata. “U fazi postupka registracije tvrtke raspisan je natječaj u Narodnim novinama koje su došle u Šibenik sa zakašnjenjem, a ja sam za nj doznao nekoliko dana poslije. Tako nam je ostalo na raspolaganju samo 20-ak dana do zaključenja natječaja. U tako kratkom razdoblju nismo mogli dovršiti registraciju tvrtke. No u Ministarstvu pravosuđa objašnjeno je da to što je postupak registracije u tijeku ima snagu rješenja. Međutim, to objašnjenje komisija nije prihvatila. Odbacujem i sve ostale optužbe da je ponuda bila nedostatna. Za službenog otvaranja ponuda naša je kandidatura pregledana i nisu joj nađene nikakve zamjerke. Ne mogu se oteti dojmu da je cijeli postupak, od raspisivanja natječaja pa do dodjele koncesije, vođen tako da se Tullio Abbate eliminira iz natječaja. Zbog toga je svaki put pronađen novi razlog da nas onemoguće”, zaključio je Davor Buljan, službeni predstavnik Tullija Abbatea.

Pokazalo se da su Tullio Abbate i njegovi partneri pogriješili što nisu u roku od nekoliko dana osnovali tvrtku s više tisuća eura nego su čekali registraciju tvrtke s 20 milijuna eura kapitala. To je, naime, jedan od razloga zašto ih je Ministarstvo pomorstva, prometa i veza eliminiralo iz natječaja. Na pitanje sindikata zašto su dodijelili koncesiju Sidrištu koje ima samo jednog zaposlenog, u Ministarstvu pomorstva, prometa i veza odgovorili su da tvrtka KIIM SSTAr uopće nije registrirana pa da nema ni jednog zaposlenog. Primjedbe sindikata da je KIIM SSTAr ponudio bolje uvjete jer je najavio da će zadržati 250 radnika, proglasili su “smiješnima” tvrdeći da KIIM STAr uopće nije imao plan investicija, plan poslovanja, a da je ponudu potpisao odvjetnik koji nije imao punomoć za zastupanje KIIM STAr-a. Odgovor Ministarstva pomorstva, prometa i veza završio je napomenom da “za razliku od sindikalista, Vladi RH nije bilo relevantno je li supruga sadašnjeg direktora Remontnog brodogradilišta suosnivač tvrtke (doduše samo sa 6 posto) kojoj će se dodijelit koncesija, nego koja je ponuda bolja za budućnost Remontnog brodogradilišta i njegove zaposlenike”.

Nacional, međutim, raspolaže dokumentima koji opovrgavaju navode Ministarstva pomorstva, prometa i veza. Od pisanih dokaza da je Davor Buljan opunomoćen da zastupa tvrtku KIIM SSTAr, preko potvrde MEDIACANCA da daje jamstvo za početnih 20 milijuna eura, do business plana i programa ulaganja. No to nije zanimalo one koji su odlučivali o dodjeli koncesije i jedva čekali da Abbatea brže-bolje izbace iz konkurencije. Premda razočaran i ogorčen, Abbate je na kraju razgovora za Nacional otkrio: “Upravo sam dovršio razgovore s bankarima i poslovnim partnerima. Ako Vlada ne uvaži našu žalbu te proteste sindikata i gradskog poglavarstva u Šibeniku, potražiti ćemo drugu lokaciju na jadranskoj obali za našu investiciju. U tom slučaju morat ću se dvostruko potvrditi: pred svojim klijentima, ali i pred onima koji su me otjerali iz Šibenika”, zaključio je Tullio Abbate.