Stephan LupinoStephan Lupino (51) ovih je dana potresao javnost na način koji mnogi od fotografa pin-up ljepotica nisu očekivali: u Muzeju za umjetnost i obrt pokazao je da i anđeli mogu biti u paklu. “Moji anđeli” naziv je njegove humanitarne izložbe, ciklus fotografija nastalih posljednje dvije godine u zagrebačkoj Klinici za dječje bolesti. Lupino je zbog svoje reputacije kontroverzne osobe tri mjeseca čekao odobrenje etičke komisije za snimanje. Presudilo je, kažu, kad su članovi komisije vidjeli kakav odnos ima s djecom.

Zlo mi je kad vidim političare kako se šepire u najskupljim automobilima, dok je istovremeno četverogodišnjem dječaku Peri Ministarstvo zdravstva odbilo pokriti 2000 eura za najnužnije lijekove Napravio sam fotografije više od 2000 golih žena, a s većinom njih sam i spavao: doduše, posljednjih godina sam postao mnogo veći profesionalac i sve rjeđe miješam seks i posao Puno mi je ljudi reklo da su slike teško bolesne djece strašno tužne. Odgovorio sam im protupitanjem: kad si vidio anđele da se smiju? A anđelima ih zovem jer stvarno izgledaju kao mala uzvišena bića Slike teško bolesne djece, njihovi izrazi lica i očiju, koji nikoga nisu ostavili ravnodušnima, Vladimir Maleković, ravnatelj MUO-a, doživio je kao “imitativnu magiju zahvaljujući kojoj na trenutak povjerujemo da su i one bolesti za koje medicina još nema lijeka – izlječive.” No dio novina, kako se požalio Lupino, odbio je objaviti fotografije, ne želeći šokirati javnost.

Svjetski priznati fotograf koji sebe radije naziva image-makerom, u životu se bavio svim i svačim: bio je tjelohranitelj, vozač, prvak Hrvatske i bivše Jugoslavije u karateu, glumac, model, a u posljednje vrijeme dizajnira namještaj. Rođen u Varaždinu kao Ivan Lepen, sa 20 godina otišao je u Rim, potom u London, da bi nakon dvije godine završio u Americi. Studirao je glumu, ali je nakon nekoliko sporednih uloga u kazališnim predstavama odustao zbog prepoznatljivog akcenta koji do danas nije izgubio. Pukim slučajem, dok je u Veneciji pozirao za američki Vogue, ispucao je film na djevojčicu na plaži. I otad, uz povremene izlete u druge sfere, ne prestaje snimati. O prvoj fazi Lupinovih fotografskih avantura svjedoči galerija slika newyorškog undergrounda – prostitutki, homoseksualaca, transvestita, mafijaša, dilera, čudaka. Samouki varaždinski fotograf u New Yorku je uživao status “kralja noći”, a stup njegova uspjeha je zbirka fotografija raskalašenog života u noćnim klubovima “Area” i “World”, klubovima koji su 80-ih bili popularna okupljališta poznatih, od rappera, Madonne i Billyja Idola do Mikea Tysona. Nekoć nepoznati izbacivač u splitskom diskoklubu “Arkada” u francuskom Vogueu proglašen je genijem objektiva. Poslije se preorijentirao na modne fotografije, radio je kataloge automobila za Generals Motors, Lanciu, reklamnu kapanju za cipele Kiney, snimao modnu kolekciju Ferrea, Trussardija. I povremeno dolazio u Hrvatsku. A svaki njegov dolazak punio je stranice novina: priređivao je fotosessione u klubovima, u kojima je s nevjerojatnom lakoćom razodijevao ženski dio publike, ali i sebe samoga. Lupino se danas može pohvaliti zavidnim popisom vodećih modnih i umjetničkih časopisa u kojima je objavljivao svoje radove: Photo, Zoom, Vogue, Playboy, Hommes, L’Uomo Vogue, Europeo, L’Espresso, Per Lui, King and Max. U Hrvatskoj je pokrenuo magazin Kult, a odnedavno u Pitvama na Hvaru vodi i Club Gallery gdje je pronašao svoju novu preokupaciju – izradu namještaja.

NACIONAL: Kako je nastala ideja za “Moje anđele”? – Ideja za “Moje Anđele” sinula mi je kad sam snimao akciju razminiravanja Hrvatske s američkim veleposlanikom Williamom Montgomeryjem i njegovom suprugom Lynn. Tada me dr. Ivan Fattorini pozvao da posjetim Kliniku za dječje bolesti u Klaićevoj. Otišao sam i odmah su mi ta djeca prirasla srcu. Razmišljao sam kako bih im barem malo mogao olakšati život, jer njima svaki dan nešto nedostaje, a to su sve tako potresne sudbine da čovjek poželi preokrenuti nebo i zemlju da im pomogne.

NACIONAL: Kakav je bio vaš prvi susret s tom djecom? – U prvo sam vrijeme dolazio bez kamere, samo da ih upoznam. Morao sam se sprijateljiti s djecom i ući u njihov život, ali i s roditeljima, kako bi me puštali da na miru radim. To mi je davalo slobodu – roditeljima bih inače teško objasnio zašto tražim od djece da se svlače, a poslije, kad su vidjeli rezultat – nisu imali primjedbi. Nisam napravio mnogo snimki – jer sam točno znao što želim.

Čim sam vidio neku djecu, osjetio sam po njihovu pogledu da ih moram snimiti. Ali za njih sam se previše vezao, to su uglavnom bila djeca kojoj nije bilo spasa. Ne smijem ni misliti koliko je njih umrlo. Snimao sam i plakao, ali odlučio sam ostati i snimiti, jer je najlakše pobjeći. Tehnički uvjeti bili su grozni – osim neonskog nisam imao drugog svjetla. Ali taj tehnički dio priče i nije bitan, jer te fotografije imaju dušu.

NACIONAL: Što vam je bilo najteže? – Najgore mi je bilo kad bih došao i vidio prazan krevet. A to se dogodilo mnogo puta. Teško mi je bilo gledati kako se roditelji nadaju da će im se djeca spasiti i onda kad nade više nema. Tog bih dana otišao i ne bih mogao snimati. Neka su djeca u posljednjoj fazi bolesti bila u tako teškom stanju da nisu mogla podnijeti ni dodir majčine ruke. Sigurno nikada neću zaboraviti dječaka koji, kad sam ga snimao, nije mogao ni stajati od bolova. Nije lako vidjeti ni odrasle ljude kad pate, ali stravično je vidjeti nemoćnu djecu da pate. Mnogi ljudi to ne bi mogli gledati, ali ja sam u sebi našao snage da ih snimam. Mnogo njih mi se urezalo u pamćenje, Dražen, Petra, Sara, Lovre, Mladen… Najteže je, naravno, bilo na odjelu za onkologiju. Doveo sam svog sina Martina da ih upozna, njega je jako zbunilo što su neka djeca ćelava. Poslije mi je rekao da oni bez kose zapravo izgledaju kao ja.

Osupnulo me je osoblje bolnice, oni su svi izvanserijski ljudi, od sestara do liječnika. Egidio Čepulić toliko je vezan za djecu da redovito dolazi u bolnicu premda je u mirovini. Ljudi iz udruge Krijesnica pomažu i roditeljima i djeci, organiziraju molitve, tješili su me kad sam bio tužan.

NACIONAL: Kakve su reakcije publike? – Puno mi je ljudi reklo da su slike strašno tužne. Odgovorio sam im protupitanjem: kad si vidio anđele da se smiju?

NACIONAL: Je li bilo reakcija koje su vas razočarale? – Najviše su me razočarali novinari koji su ovamo došli samo zbog senzacionalizma. Većina njih se oglušila o naše molbe da objave broj žiro-računa – riječ je o humanitarnoj akciji. Ne znam zašto je televiziji bilo teško staviti titl. Malo ih je ovu izložbu istinski doživjelo.

NACIONAL: “Moji anđeli” više su društveno angažirani nego fotografski projekt. – Nervira me što naša država troši vrijeme, energiju i novac na pogrešne stvari i ne uviđa što su prave vrijednosti društva. Živcira me i društvena nepravda i bahatost – zlo mi je kad vidim političare, i ne samo njih, kako se šepire u najskupljim automobilima umjesto da nešto od svog bogatstva podijele s onima kojima treba. Ako već nisu spremni dati svoj novac, barem da se na društvenom planu više angažiraju i vode politiku koja bi djeci uopće, a pogotovo bolesnoj, omogućila dostojniji život. Najgore mi je to što sam siguran da su barem dvije trećine vlasnika tih “bijesnih” automobila do svog imetka došlo lopovlucima i malverzacijama. A istodobno četverogodišnjem dječaku Peri, za kojeg sam se posebno vezao i koji je preživio već četiri operacije na glavi, jer ima problema s ravnotežom, Ministarstvo zdravstva odbilo je pokriti 2000 eura za lijekove, a bez lijekova mu se stanje stalno pogoršava. To je da vam srce pukne.

NACIONAL: Budući da ste dotakli najbolniju temu – bolesnu djecu, niste se bojali da će vas optužiti za zloupotrebu i manipulaciju emocijama? – Ljudi to gledaju površno. U novinama je to što sam napravio bilo prezentirano kao izložba bolesne djece, a ja mislim da mi je od Boga dano da napravim ovakvo što, plemenito. U ovakvoj situaciji uopće mi ne godi sva ta medijska halabuka oko izložbe. Premda nisam konvencionalni vjernik, dugo se osjećam kao Majka Tereza. Maleković je to, valjda, vidio u mojim radovima i zato me i podržao.

Htio sam prikazati tu dječju bol, koja je potpuno nepravedna i neobjašnjiva, ali i nadu. Bio bih sretan da sam neke ljude natjerao, ako ne na promjene, a ono barem na razmišljanje – da vide ne samo da je smrt uvijek kraj nas, nego da postanu svjesni da su djeca najvažnija na svijetu. U Hrvatskoj su ljudi ravnodušni prema svemu. Mislim da se na tim slikama vidi zašto ih nazivam anđelima – oni su zaista tako teško bolesni, a izgledaju kao mala uzvišena bića.

NACIONAL: Koliko vas je rad s bolesnom djecom promijenio? – Posljednjih pet godina ionako ne živim onako ludo kao prije, već dugo znam da mi treba dublji okvir u životu od snimanja golih žena. To, naravno, ne znači da si u New Yorku ne priuštim povremeno da poludim ili da ću prestati slikati komade.

Moj ulazak u svijet fotografije počeo je upravo s djecom – slučajno sam, dok sam radio kao model, snimio u Veneciji jednu djevojčicu, a tadašnja glavna urednica talijanskog Voguea rastopila se na taj prizor i ponudila mi 24 stranice za fotografije najavangardnijih umjetnika New Yorka toga doba.

NACIONAL: Osjećate li da ste prerasli užitke potrošačkog društva? – Totalno sam nadišao fazu tog lažnog glamura. Petnaestak godina proveo sam u žarištu mondenog svijeta i spoznao svu njegovu ispraznost i izvještačenost. Shvatio sam da to lažno blještavilo u životu ništa ne znači. Sad me zanimaju kvalitetne stvari. To ne znači da kanim glumiti sveca, ali u meni se probudio dio koji želi nešto drugo. Uostalom, koliko sam god bio okružen ljepoticama, ipak sam živio asketski skromno i osjećao da je taj moj javni image macho muškarca samo marketinški trik, koji ima jako malo veze sa mnom.

NACIONAL: Hoćete reći da je sve u vezi s Lupinom dosad bila reklamna prijevara? – Ovo je sigurno veći dio mene. Ali o tome javnost malo zna.

NACIONAL: Znači li taj preokret da su vas žene prestale zanimati? – Nipošto. Žene me zanimaju, ali me više ne zanima glamur. To je sve polusvijet: od svih tih izbora ljepote do modela, modnih agencija. Mislim da bi sve te ljude iz hrvatskog jet-seta trebalo poslati na prisilni rad. Meni se sve to zgadilo. Shvatio sam da je modna industrija, pogotovo kod nas, za jeftine, stine duše. Radi se o antiglamouru, prozirnom i bezvrijednom. Duhovno sam otišao dalje, sada me privlače emocije, realnost.
NACIONAL: Jesu li toj promjeni pridonijela i vaša vlastita djeca? – S vremenom sam postao svjestan da moram paziti kako živim. Prije sam živio totalno anarhično i ničega se nisam bojao. Otkad imam djecu, bojim se smrti, ne radi sebe, nego radi njih. Omekšao sam. Iako sam rastavljen, svaku priliku iskoristim za druženje sa svojom djecom. Ne vjerujem u brak kao instituciju. S bivšom suprugom Lidijom razišao sam se jer nikako nismo uspjeli naći zajednički jezik. Bilo je previše razdora, previše različitih mišljenja o životu.

NACIONAL: Ili s vama ni jedna žena ne može izaći na kraj? – Jako se trudim, ali sam previše svoj, teško mi se uklopiti u konvencionalne okvire. Zaključio sam da brak definitivno nije za mene i da nema smisla silom ostajati u braku. Vjerujem u ljubav, ali ne vjerujem u brak. Ljubav je kao čokolada. Rastopi se u ustima, a poslije prevladavaju ekonomija i obveze, a to potroši ljubav.

NACIONAL: Gdje zapravo živite, u Americi ili u Hrvatskoj? – Imam dvostruko državljanstvo. Kad sam u Hrvatskoj, raštrkan sam – u Zagrebu, Varaždinu, Hvaru. Nekoliko puta godišnje odem se ispuhati u New York. Sretan sam što je rat u Iraku završio i žestili su me svi ti veliki humanitarci koji su protestirali protiv rata, a sad se vidi da su Ameri bili u pravu. Naravno da je rat zlo, ali smatram da je to bio jedini način da se taj zloglasni Saddamov režim ukine. Žrtve su uvijek nužno zlo. Ni kod nas se politička situacija ne bi riješila da nam Amerikanci nisu pomogli.

NACIONAL: Kako vam je bilo živjeti u SAD-u? – U Ameriku sam došao s dva kofera i nešto novca koji sam uštedio kao bodyguard. Prva tri mjeseca živio sam u 31. ulici u hotelu, a kad sam potrošio ušteđevinu, otvorio sam karate klub. Amerika mi je bila san, ali bio sam pripremljen na svjetski život, jer sam prije toga živio u Rimu i Londonu. U Rimu sam zaista živio na visokoj nozi, radio sam kao tjelohranitelj kralja kave, Carla Fiochettija, koji je imao svoje klubove u Rimu, više smo ganjali komade nego što smo ozbiljno radili. Isprva sam mu bio vozač, ali sam tako luđački vozio mercedes 600 da se ženama u njegovoj pratnji dizala kosa na glavi pa je našao novog vozača, a ja sam mu postao pratnja i zabava.

U Americi sam završio studij glume kod Stelle Adler i glumio u nekoliko sporednih uloga na Broadwayu. Bio sam s Meryl Streep na audiciji za “Sophijin izbor” kad je ulogu dobio Kevin Kline. Ubrzo sam shvatio da ću se sa svojim akcentom teško probiti pa sam se prekvalificirao i tri sam godine radio kao model, a onda zaključio da i sam mogu snimati. Prve fotografije snimio sam u Veneciji, kad sam radio kao model na snimanju za američki Vogue. Nitko nije vjerovao da su to moje fotografije, mislili su da sam ih negdje ukrao. Stella me jako voljela i poslije, kad sam odustao od glume, zvala me da studentima držim lekcije o pokretima, jer je bila oduševljena kako se ja krećem. Poslije sam radio s Annie Flanders, vlasnicom avangardnog magazina Details, za koji sam radio seriju fotografija o newyorškim uderground klubovima.

NACIONAL: Bili ste tjelohranitelj, karatist, model, fotograf… – Sve je bilo dobro dok je trajalo. Uvijek želim dati najbolje od sebe u onome što radim. Godinama sam snimao noćni život New Yorka i to je bila dobra životna škola. Upoznati ulicu, klub, to mi je poslije puno koristilo u modnoj fotografiji, a radio sam s najvećim imenima u modnoj industriji.

NACIONAL: Jeste li od toga imali više štete ili koristi? – I jedno i drugo, radio sam s kim sam htio, kupio sam atelje i stan na Broadwayu od 300 kvadrata. Imao sam sve -novac, zabavu, žene, ali taj moj image odbijao je ozbiljnije dizajnere.

NACIONAL: Koliko ste žena u karijeri snimili? – Snimio sam više od 2000 golih žena, a s većinom njih i spavao. Doduše, posljednjih godina sam postao mnogo veći profesionalac i sve rjeđe miješam seks i posao. Mislim da su me žene iskorištavale jednako, ako ne i više, kao i ja njih. Bio sam seks simbol u New Yorku i nisam se bunio što su mnoge htjele spavati sa mnom. Meni je Annie Flanders znala reći da hoću spavati s cijelim svijetom umjesto da se koncentriram na karijeru. U to doba više me zanimao raspustan život.

NACIONAL: I što je bila prekretnica? – Za ugledne svjetske časopise pratio sam noćni život, i to vrlo glamurozno – raspolagao sam golemim novcem, noćima tulumario. Nisam htio biti komercijalni fotograf jer sam vidio koliko bijedno oni žive. U početku mi je taj night life New Yorka udario u glavu, ali zasitio sam ga se kad sam shvatio da provodim vrijeme s bijednicima i sitnim dušama.

NACIONAL: Smatraju vas najbogatijim fotografom u Hrvatskoj. – Vjerojatno i jesam, samo što taj novac nisam zaradio u Hrvatskoj. Ovdje sam mnoge stvari radio besplatno i iz entuzijazma, kad me nešto posebno impresioniralo, kao što me impresionirao pokojni predsjednik Tuđman.

NACIONAL: Tračevi o vama kažu da ste škrtac. – Ja sam najracionalniji čovjek na svijetu. Meni je glupo rasipati novac po lokalima i uopće mi je mrzak taj balkanski mentalitet – to rasipništvo i nadmenost, nikad nisam imao komplekse zbog kojih bi morao pokazivati koliko imam pred ljudima koje to uopće nije briga. Istina je da poduzetnički razmišljam i da imam asketsku crtu u svom karakteru zbog koje osjećam da sam iznad većine ljudi – ljudima pomažem kad im to treba, a ne zbog svog ega ili da bih liječio komplekse.

NACIONAL: Vaši kritičari smatraju da su vam fotografije tehnički sporne, ali da ste se uspjeli dobro prodati. – Raste mi tlak kad mi netko počne pričati o kvaliteti a da ne zna čime se ta kvaliteta mjeri. Uostalom, nikad nisam za sebe niti tvrdio da sam fotograf, ja sam image maker. Siguran sam da sam preporodio hrvatsku fotografiju i vjerojatno bih, da sam ostao živjeti u inozemstvu, bio jedan od najvećih svjetskih fotografa. Moje su fotografije prepoznatljive i imaju dušu, a što je to nego autorstvo?

Sve Lupinove izložene fotografije prodaju se po cijeni od 500 eura po komadu. Sav prihod od prodaje uplaćuje se na žiro-račun Klinike za dječje bolesti pri Raiffeisen banci 2484008-1100703347, s naznakom “Izložba u MUO”. Na isti broj računa uplaćuju se i dobrotvorni prilozi.

STEPHAN LUPINO
Rođen 1952. u Varaždinu kao Ivan Lepen
karate reprezentativac Hrvatske i bivše Jugoslavije
1972. odlazi u Italiju, u Rim, gdje radi kao bodyguard
1977. seli se u New York, upisuje se na studij glume kod Stelle Adler i glumi u sporednim ulogama na Broadwayu, osniva karate klub
1980. postaje ekskluzivni model Deborah Turbeville, fotografkinje i urednice u redakcijama Harper’s Bazaara i Voguea
1983. počinje snimati newyorški underground u klubovima za avangardni američki magazin Details
80-ih se proslavio snimkama raskalašenog života u pomodnim noćnim klubovima New Yorka
1985. prva Lupinova izložba u Zagrebu, u Muzeju za umjetnost i obrt
Objavljuje fotografije u vodećim modnim i umjetničkim časopisima: Photo, Zoom, Vogue, Playboy, Hommes, L’Uomo Vogue, Europeo, L’Espresso, Per Lui, King and Max
izložbe u Francuskoj, Britaniji, SAD-u, Italiji, Češkoj, Australiji, Japanu, Njemačkoj