Objavljeno u Nacionalu br. 387, 2003-04-15

Autor: Dean Sinovčić

Obitelj koja je obilježila zadarsku košarku

Bit ću najniži europski igrač u NBA

Marko Popović, najbolji igrač Zadra i najzaslužniji što je Zadar u nekoliko dana osvojio Goodyear ligu i Kup Hrvatske, otkriva što je sve morao učiniti da bi kompenzirao svoju visinu (183 cm), te koliko mu je u tome pomoglo odnosno odmoglo to što je sin jednog od najvećih igrača Zadra Petra Popovića

Marko Popović visok je "samo" 183 cmMarko Popović visok je "samo" 183 cm“Sve bi bilo lakše kada ne bih bio visok samo 183 centimetra, sve bi bilo drugačije”, rekao je košarkaš Zadra Marko Popović (20) samo nekoliko dana nakon što je taj klub zahvaljujući njemu osvojio Goodyear ligu a desetak dana prije i hrvatski košarkaški kup. Premda je u ovom trenutku Popović najbolji košarkaš hrvatske lige i najveća nada hrvatske košarke, očito je da zna kako zbog samo 183 centimetara visine mora dvostruko više raditi da bi se dokazao kao odličan igrač. Pri tome mu ne pomaže ni to što je sin Petra Popovića, nekadašnjeg igrača Zadra koji je najpoznatiji po tome što je gotovo sam 1986. pobijedio Cibonu u finalu jugoslavenskog košarkaškog doigravanja iako je u tom trenutku Cibona s Draženom Petrovićem bila najjači klub u Europi. Jednostavno, zbog njegove visine, Marku Popoviću su godinama govorili kako igra košarku samo zato što je sin poznatog oca. No nakon što je proglašen najkorisnijim igračem završnice Goodyear lige, te postigao 30 koševa protiv Crvene zvezde i 26 protiv Maccabija, nitko više ne smatra da je samo tatin sin.

Kada je Petar Popović nakon 17 godina igranja za Zadar 1994. potpisao trogodišnji ugovor s Benstonom iz Zagreba, cijela obitelj Popović preselila se u Zagreb, među ostalim i zato što je zbog rata život u Zadru postao neizdrživ. Osim toga, Popovići su već na početku rata doživjeli neugodnosti, nakon što je 1991. ubijen policajac Franko Lisica iz Bibinja, njihov kafić “Time-out” bio je razbijen. “Kada je poginuo Franko Lisica, stvorila se euforija, grupa ljudi polomila je neke lokale, među ostalima i moj. Međutim, nakon toga mi smo taj isti lokal otvorili, radio je izvanredno dok se nije žestoko zaratilo pa više nije bilo uvjeta za rad. Otišli smo u Zagreb, ali nikada nismo imali pravih problema. To su bili pojedinci, a dandanas mi je brat Franka Lisice jedan od najboljih prijatelja. To što su mi uništili lokal ne uzimam za zlo, takva su bila vremena, tada su stradali i lokali čiji su vlasnici Hrvati”, priča Petar Popović čiji se otac još 1943. doselio u Zadar iz Kraljeva u Srbiji.

S obzirom na to da je Marko Popović sa šest godina počeo trenirati u zadarskoj školi košarke, kad su došli u Zagreb, Petar Popović ga je odveo u Cibonu. “Došao sam u Cibonu gdje je trener mlađih uzrasta bio Edo Bočkaj. Zamolio sam ga da pogleda mog sina koji je tada imao 12 godina i možda ga primi u Cibonu kako bi trenirao. Bočkaj je bio skeptičan, vjerojatno je mislio kako otac gura sina, no na kraju je rekao da ga dovedem”, sjeća se Petar Popović koji je još uvijek u odličnim odnosima s Bočkajem jer je upravo on prvi zapazio kvalitete njegova sina i odmah ga postavio za vođu kadetske momčadi Cibone. Ubrzo, Bočkaj je shvatio da je Marko predobar za svoje vršnjake pa ga poslao da trenira sa starijim igračima. Tako je trenirao, primjerice, s Daliborom Bagarićem koji je tri godine stariji od njega i koji danas igra u NBA momčadi Chicago Bulls.

Petar Popović vratio se 1997. u Zadar gdje je odigrao još jednu, posljednju košarkašku sezonu za Zadar, a Marko je ostao sam, bez obitelji, u Zagrebu. Upisao je prvi razred sportske gimnazije, ali je već u prvom razredu pao.

“Prvi srednje u Zagrebu u sportskoj gimnaziji nisam završio jer sam išao na pripreme za europsko kadetsko prvenstvo. Sportska gimnazija je gora od ostalih gimnazija. Ondje kao imaju razumijevanja, ali ni jedan učenik iz moje generacije koji je pohađao sportsku gimnaziju nije postao vrhunski sportaš. Nakon toga sam se vratio u Zadar i završio gimnaziju”, prisjeća se Marko Popović školskih nevolja. No ako se škola ostavi po strani, Popović je toliko napredovao da je Božo Miličević, direktor Cibone, silno želio da ostane u Zagrebu. “Postojao je dogovor s Miličevićem da će se i moj sin vratiti u Zadar ako se vrati obitelj”, kaže Petar Popović, i Miličević se na kraju ipak držao dogovora.

Marko Popović nije dočekan s oduševljenjem u Zadru iako je prije toga s kadetima Cibone bio prvak Hrvatske i izabran za najkorisnijeg igrača. Nije mu pomoglo ni to što mu je otac bio poznati košarkaš i što mu je majka Stanka bila košarkašica koja je odigrala četiri sezone u prvoj momčadi Zadra, te da mu dvije i pol godine mlađi brat Luka također igra košarku u Zadru. “U Zadru se više govorilo da igra zato što ga ćaća gura nego u Ciboni. Puno je ljudi bilo skeptično prema Marku zbog njegove visine, ali mislim da je on svima začepio usta i demantirao one koji su sumnjali u njega. U kojoj god ekipi da je bio iza njega su ostale medalje ili titula najboljeg igrača, asistenta ili strijelca. U svakoj generaciji bio je jedan od najboljih”, sada već ponosno ističe Petar Popović.

S obzirom na to da je u sezoni 1998./99. u juniorskoj momčadi Zadra postizao 25 koševa u prosjeku, već u sljedećoj sezoni prebacili su ga u prvu momčad za koju su tada igrali njegov rođak Arijan Komazec i Dino Rađa.

S Komazecom nije bilo lako, Popović kaže kako je on stalno vikao na njega. “Došao bih na trening, a on bi se izderao na mene zbog nečega što nisam dobro napravio. Znao mi je govoriti nakon pogrešaka ‘vrati se u školu košarke i vježbaj’, na što sam mu govorio ‘daj me pusti, molim te’. Mislio sam da se dere na mene jer sam najmlađi, ali sada shvaćam da je to radio da bi mi pomogao”, kaže Popović prema kojem se Komazec više ne ponaša kao mentor, nakon osvajanja Goodyear lige samo mu je čestitao na sjajnoj igri.

Iako sa 17 godina nije mnogo igrao u prvoj momčadi Zadra, tada je prvi put zabilježen kao veliki talent, što se potvrdilo 2000., kada je u Zadru odigrano Europsko košarkaško prvenstvo za juniore. Hrvatska je tada osvojila drugo mjesto a Marko Popović bio je najbolji asistent prvenstva s prosječno 5,2 asistencije po utakmici.

Međutim, i tada su se pojavile sumnje zbog njegove visine. “Dino Rađa mi je nakon finala europskog juniorskog prvenstva rekao – bio si najbolji asistent, zamalo si postao prvak Europe, ali neki važni ljudi, neću reći koji, smatraju da od tebe zbog visine nikada neće biti ništa. Ako sada baš zbog toga nećeš raditi, ja ću ti jebati mater. Pokazat ćeš im jer znam da ti to možeš”, citirao je Rađu Marko Popović, nakon čega se on zainatio da će svima dokazati kako može biti odličan košarkaš sa 183 centimetra.

Zadar je nakon tog europskog prvenstva želio potpisati prvi profesionalni ugovor s Markom Popovićem, i to na sedam godina, ali se Marku sedmogodišnja vezanost nimalo nije svidjela. Zato je uz pomoć menadžerske agencije “Entersport” otišao na koledž u Ameriku. Radilo se o koledžu Southern Idaho u gradu Twin Falls koji ima 50 tisuća stanovnika i koji se nalazi tri i pol sata vožnje od Salt Lake Cityja.

“Kada sam došao u Ameriku i vidio sve te crnce, malo sam se uplašio. Poslije, kada sam počeo igrati, vidio sam da mogu igrati s njima”, prisjeća se Popović koji je upisao smjer telekomunikacije i slobodne umjetnosti. “U početku mi je jezik bio problem pa su me stavili u poseban razred, ali nakon mjesec-dva dana vratili su me na satove koje su svi normalno pohađali”, dodaje Popović.

Bio je zadivljen izgledom cijelog koledža i košarkaške dvorane. “Tamo nema košarkaških zvijezda, svi smo bili jednaki, gotovo vršnjaci, dok sam u Zadru igrao s ljudima od 35 godina, koji su mi mogli biti očevi. U Americi se svi bore, to je borba za opstanak, od 15 košarkaša u timu stalno je igralo nas osam ili devet. Ne igraš dulje od 20 minuta, to je bila trenerova filozofija. S obzirom na to da sam bio brucoš, imao sam 18, 19 minuta u prosjeku po utakmici i 10 koševa. Da sam ostao sljedeću godinu, dobio bih više minuta i više bih igrao. Međutim, bio sam prezadovoljan onim što sam napravio”, smatra Popović koji se nakon jedne sezone, 2001., vratio u Zadar.

Premda je njegov košarkaški razvoj nastavljen u Zadru, upravo je njegov otac u općoj euforiji izjavio da je Marko ipak trebao ostati u Americi. “Marko je razmišljao o tome da ostane u Americi, godina provedena ondje mnogo mu je pomogla, bio je sam, naučio je engleski, trenirao pet-šest sati dnevno. Godinu dana bio je sam u Ciboni, godinu dana u Americi, to mu je pomoglo da prije sazrije. Vratio se zbog nostalgije, obitelji, ipak je svakom klincu san da igra u Zadru”, tvrdi Petar Popović. Marko dodaje da je glavni razlog njegova povratka bila činjenica da je za niskog igrača teže s koledža otići u NBA nego iz Europe u NBA, ali kaže: “Katkad se poželim vratiti u Ameriku.”

U Americi je Marko Popović surfao po Internetu, tražio informacije o Hrvatskoj i Zadru, čitao hrvatske novine i pratio rezultate Zadra. Prva tri mjeseca živio je sam, zatim je na mjesec dana dobio cimera iz Engleske, a potom mu je cimer bio suigrač iz momčadi. “Kako je taj hrkao, nisam mogao spavati zbog njega. No ne mogu mu zamjeriti, treninzi su bili tako teški da se odmah padalo u san i hrkalo zbog dnevnih opterećenja”, kaže Marko koji opisuje da su treninzi podjednaki kao i u Hrvatskoj, ali traju dvostruko dulje. Uz takve treninge i samački život, u kojem je trebao sam prati svoju odjeću i spremati sobu, kaže kako je psihički i tjelesno ojačao.

“Nakon onih pustih treninga od pet do šest sati ovdje mi je trening od dva sata bio pizdarija”, dodaje Popović koji se iz Amerike vratio s pet kilograma više. “Ovdje nisam nastavio s istim treninzima, malo sam se opustio. No ja sam u Zadru uvijek radio više od ostalih, dolazio sam barem 45 minuta prije treninga, a ostajao još pola sata poslije treninga”, tvrdi Popović.

Vratio se u sezoni 2001./02., kada je Zadar imao puno problema, mijenjao je trenere tijekom sezone tako da je potkraj 2001. njegov otac nekoliko mjeseci bio trener Zadra. Premda je u Goodyear ligi imao dobar prosjek od 11,3 koša i 3,6 asistencija, kaže kako mu se čini da ga suigrači nisu poštovali. “Ova je godina totalna suprotnost, pa vidite da je Damir Tvrdić za novine rekao da nije vidio igrača takve mentalne snage koji s 20 godina rješava utakmice”, tvrdi Popović, a za razdoblje kada mu je otac ujedno bio trener kaže: “Otac mi nije držao prodike, davao mi je pametne savjete. U posljednje vrijeme nema potrebe za njegovim savjetima, imam trenera Jusupa s kojim fenomenalno surađujem.”

Sada svi govore o NBA ligi i velika je vjerojatnost da će se Marko Popović naći na ovogodišnjem draftu. “Ja bih bio prvi od nižih hrvatskih igrača koji je otišao u NBA”, gotovo ponosno ističe Marko Popović, kako bi i time dokazao da se sa 183 cm visine može igrati vrhunska košarka. Tada bi naplatio svoje košarkaško znanje jer u Zadru igra za, kako sam kaže, malo više od minimuma koji se dobije pri potpisivanju prvog profesionalnog ugovora.

Marko Popović zna da nitko sa 20 godina nije bio savršen igrač. “Imam dosta prostora za napredak. Tehnički trebam napredovati, katkad mi nedostaje osjećaj za ritam utakmice. Često instinktivno reagiram, ako osjetim da mogu, šutnut ću sa 10 metara, kao nedavno protiv Maccabija”, samokritičan je Popović te dodaje da s kondicijom nikada nije imao problema jer “mene utakmica ponese, koliko god sam umoran ja to neću osjetiti makar poslije utakmice neću moći hodati”.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika