Objavljeno u Nacionalu br. 388, 2003-04-22

Autor: Nina Ožegović

INTERVIEW

Nikola Filipović

Razgovor s uglednim zagrebačkim arhitektom, sveučilišnim profesorom i laureatom ovogodišnje nagrade za životno djelo 'Viktor Kovačić' koji je najpoznatiji po svojim 'staklenim radovima' - zgradi INA-Naftaplina u Šubićevoj ulici i interpolaciji hotela Dubrovnik, te uređenju interijera najpoznatijih zagrebačkih kafića

Nikola Filipović, ugledni zagrebački arhitekt, sveučilišni profesor i laureat ovogodišnje nagrade za životno djelo 'Viktor Kovačić'Nikola Filipović, ugledni zagrebački arhitekt, sveučilišni profesor i laureat ovogodišnje nagrade za životno djelo 'Viktor Kovačić'“Ne, ne želim se slikati, a kad me vidite, shvatit ćete i zašto. Možemo razgovarati o svemu, samo ne o arhitekturi”, rekao je prije intervjua (69), veliki zagrebački arhitekt, sveučilišni profesor i laureat ovogodišnje Nagrade za životno djelo “Viktor Kovačić”. Filipović je neformalan, elokventan i komunikativan, obožava jazz, knjige, tenis i trčanje: “U dobroj sam formi – vikendom trčim, a svaki dan igram tenis na Šalati.” Teniski partneri zovu ga “Kralj stakla” zbog njegovih poznatih zgrada INA-Naftaplina u Šubićevoj ulici i interpolacije hotela Dubrovnik koju je realizirao s prvom, pokojnom, suprugom Ines Filipovć. “Više bih volio da me zovu najbolji beker ili prvi servis.”

ISKUŠENJA 'Studentice sam uhvatio za guzu samo dva puta u životu, ali savjest mi je čista jer sam se objema oženio' SKROMNI ARHITEKTI 'Mi arhitekti zapravo smo ovce: najsretniji smo kad radimo. Zapravo smo preskromni i previše pritojni'Poznat je i njegov osebujni stil odijevanja: bijele hlače, svileni šal i neobični šeširi. Ženio se dva puta: “Studentice sam uhvatio za guzu samo dva puta u životu, ali savjest mi je čista jer sam se s obje oženio.” Strastveni je ljubitelj prestižne marke jaguar.

Zagrebačku arhitekturu obilježio je već u 70-ima kada je uredio kafiće “Match Ball” i “Charlie”, butik “Matei”, restoran “Lopatny” i pivnicu starog hotela “Dubrovnik” što se i danas smatra prekretnicom u dizajnu interijera. Autor je obiteljskih kuća i poslovnih zgrada, na primjer, u Remetinečkoj i Zamenhofovoj ulici, a među nerealiziranim objektima ističu se sportski centri Šalata, Svetice i Maksimir te zgrada Croatia osiguranja, sve iz 1997. godine. Naravno, i najnoviji: nesuđeni najviši neboder u Zagrebu koji je trebao imati 34 kata, a projektirao ga je s drugom, također pokojnom suprugom Davorkom Križ Filipović. Bio je i dekan. “To su bile dvije najteže godine mojeg života”, kaže. “Tu sam funkciju prihvatio zato da si olakšam savjest. Stalno su mi prigovarali da sam prečesto na Šalati, a premalo na fakultetu”.

NACIONAL: Jeste li očekivali nagradu “Viktor Kovačić” za životno djelo? – Ljudi često tvrde da im je svejedno hoće li dobiti neku nagradu ili ne, no to je laž – nikome nije svejedno. Moja prva supruga Ines Filipović, koju smo zvali Mića, užasno se uzrujala kada je prije dvije godine dobila nagradu “Viktor Kovačić” za životno djelo. Nazvala me i uzbuđeno rekla da još nije toliko stara da dobije nagradu za životno djelo. Kod mene je bilo drukčije. Imao sam do sada tri nagrade koje sam poredao po važnosti: najvažnija mi je bila srebrna medalja s teniskog prvenstva arhitekata, a igrao sam u paru s Brankom Kinclom; druga mi je po važnosti zlatna medalja s utrke u povodu Dana oslobođenja Zagreba; godišnja nagrada “Viktor Kovačić” koju sam dobio s Mićom za interpolaciju hotela Dubrovnik na početku osamdesetih, bila je tek na trećem mjestu. Sada imam dva “Kovačića” pa mi se poredak totalno pobrkao, ali nadam se da ću ove godine pobijediti na teniskom turniru i da će se opet sve vratiti u ravnotežu.

NACIONAL: Žiri je napisao da vam je priznanje dodijelio najviše za interpolaciju hotela Dubrovnik u Zagrebu. Je li to zaista vaš najbolji rad? – Mislim da je kuća Tereze Kesovije u Ćilipima, zapaljena u Domovinskom ratu, bila moj najbolji projekt. Na žalost nemam fotografiju te kuće, a nema ni Tereza. Imao sam potpuno otvorene ruke i mogao sam na tom ludom, pustom mjestu realizirati svoju viziju. A što se tiče interpolacije hotela Dubrovnik, mislim da je to bio splet slučajnosti. Imao sam sreću da gradim projekt na istaknutoj lokaciji, na samom kraju puta slave hrvatske arhitekture – tamo je zjapila rupa koju je trebalo popuniti. Kad smo Mića i ja počeli projektirati tu interpolaciju, imali smo nepunih 40 godina i kao pravi kreativci htjeli smo napraviti nešto dobro, lijepo i posebno. Da danas radim taj projekt, možda bih imao veći respekt prema okolnim zgradama i njihovim autorima poput Stjepana Planića ili Rudolfa Lubinskog.

NACIONAL: Možete li objasniti taj put slave hrvatske arhitekture? – Profesor Neven Šegvić lansirao je tu zgodnu priču o putu slave hrvatske arhitekture rekavši: “Važno je napraviti kuću na tom putu slave jer izvan tog puta bilo koji projekt ništa ne znači.” Put slave kreće od Arhitektonskog fakulteta, nastavlja se Klaićevom ulicom, zatim ide dijagonalno preko HNK pa kroz Masarykovu ulicu, a onda izbija na Preradovićev trg i po Bogovićevoj ulici vodi do Špice. Tu je ostavio trag veliki hrvatski arhitekt Viktor Kovačić s kućom Frank s desne strane, tu je Herman Bollé izgradio Muzej za umjetnost i obrt, a iznad “Zvečke” u Masarykovoj ulici nalaze se još dvije Kovačićeve zgrade blizanke. Malo dalje, na uglu s Gundulićevom, kultni je neboder Slavka Löwyja, a na Preradovićevom trgu, iznad kina “Zagreb”, nalazi se zgrada Antuna Ulricha. Zatim se kod Miškecovog prolaza ponovno uzdiže kuća Lubinskog, u Bogovićevoj se nižu kuće Planića, Neumanna i Ulricha, a na kraju puta slave nalazi se hotel Dubrovnik koji je projektirao Sunko. To su sve kultna imena hrvatske arhitekture i kultne zgrade Zagreba. Ponavljam, imao sam sreću da je i moje djelo završilo na tom putu slave.

NACIONAL: Karijeru ste počeli pedesetih u Arhitektonsko projektnom zavodu – APZ-u, tada vrlo poznatom birou gdje ste čak u jednoj fazi bili i predsjednik Radničkog savjeta. Što pamtite iz tog razdoblja intenzivne obnove? – Ljudi iz APZ-a bili su jako blagonakloni prema meni jer su mi dopustili da uz rad paralelno studiram. U to su vrijeme u APZ-u radili veliki arhitekti Ulrich, Zora Dumančić i Zlatko Neumann koji je svojedobno radio u Beču s Lossom kao partner. Nakon rata nastupila je euforija i svi smo prštali od energije, iako je vladalo siromaštvo. Najveći domet bio nam je zajednički izlet u Piran – to nam je bila senzacija. Puno se radilo, ali nitko se nije obogatio. Mi arhitekti zapravo smo ovce: najsretniji smo kad radimo i uopće ne shvaćamo da se arhitekturom možemo i obogatiti. Ne znamo se izboriti za sebe i za svoj status i uopće ne pitamo za novac. Od 30-ih do danas nijedan se arhitekt nije obogatio! Zapravo smo preskromni i previše pristojni. Srećom, u inozemstvu je drukčiji sistem, tamo su arhitekti velike zvijezde i pravi bogataši. Doduše Snješka Knežević smatra da su se tzv. ljevičari iz tridesetih godina na čelu s Dragom Iblerom, koji su radili vile za zagrebačke tvorničare i bankare, uspjeli obogatiti, ali to nije istina. Radio sam za mnoge od njih, na primjer za Dragu Iblera i Stjepana Planića, ali nitko se od njih nije obogatio. Čak ni Viktor Kovačić, velikan hrvatske arhitekture, koji je stanovao u skromnom tavanu, a Slavko Löwy cijeli je život proveo u rupi od 30 četvornih metara.

NACIONAL: Kako ste izabrali arhitekturu? – Živjeli smo na Trnju, moj otac Josip bio je zidar, a majka domaćica koja je čuvala tatu, mene i poslije moju 15 godina mlađu sestru. Tata je imao ambicije da napravi korak dalje od zidarstva, ali nije završio arhitekturu, poslao je mene na taj fakultet. Završio je srednju Tehničku školu, smjer za građevinske poslovođe, koju sam i ja pohađao. To je bila jako dobro organizirana škola s vrhunskim profesorima.

NACIONAL: Vaša kći nije nastavila obiteljsku tradiciju? – Moja kći jedinica Iva je psihologinja. Zovemo je Feba po ključnom liku iz Salingerova “Lovca u žitu”, presudnog za cijelu moju generaciju. Mića, moja prva supruga, željela je da i ona studira arhitekturu, a Febaq joj je rekla: “Kad vidim vas dvoje, ne pada mi na pamet da studiram arhitekturu: cijeli dan ne radite ništa drugo nego rišete kuće i slušate jazz.” Nije mi žao što nije izabrala našu struku. Doduše, nikada nije radila, ali je sa svoje četvero djece – tri sina i kćerkom, svakodnevno vježbala primijenjenu psihologiju. Presretna je s djecom, a ja sam sretan zbog nje. Obožavam unuke, ali sam ih naučio da me pred “Charlijem” ne zovu djedom nego “gospodine” jer su tek onda dobivali sladoled.

NACIONAL: Vaš stan kod Kavkaza, u Kovačićevoj kući Frank, u kojem ste živjeli s Ines Filipović, bio je stjecište tzv. socijalističkog jet-seta? – Ne, to je pretjerano! Mića i ja oženili smo se vrlo mladi, još na studiju, i kupili smo stan u Kovačićevoj zgradi. Bili smo klinci, a kultno mjesto bio je Kavkaz gdje su se svi u to doba sastajali. U našem društvu bili su slikar i scenograf Željko Senečić, jazzist Miro Löwy, sin slavnog arhitekta, oskarovac Branko Lustig i snimatelj Tomislav Pintar. To je bilo jako lijepo razdoblje života, usprkos tome što nismo imali ništa osim najnužnijeg za život. Glavni događaj bio nam je izlet na bazen u Zelini, što je nama tada izgledalo kao grandiozan odlazak u inozemstvo. Vodili smo zanimljive razgovore, a svi smo, osim Pintara koji je već imao zapažene rezultate u poslu, bili još na studiju ili na početku karijera. Kad smo mi kupili stan, oni su se počeli sastajati kod nas umjesto u Kavkazu. To im je bilo puno spretnije iako je stan bio na četvrtom katu, a zgrada nije imala lifta. No Mića je nakon dvije godine zaključila da nam u domu treba mir i to je prestalo. U stanu godinama nismo imali ni telefon ni zvono na vratima, što je bilo prekrasno. Kad smo se pristojno rastali, Mića je već drugi dan uvela telefon u stan.

NACIONAL: Kako ste se uspjeli izboriti za skrbništvo nad usvojenom kćerkom nakon smrti vaše druge supruge Davorke Križ-Filipović, također arhitektice i asistentice na fakultetu? – Davorka je iznenada oboljela i umrla, a to me je naučilo da čovjek u životu ne treba raditi nikakve planove i da je gotovo sve slučajno. Više se treba pouzdavati u intuiciju nego u planove. Kod nas se sve dogodilo drukčije od planiranog: Davorka je bila zabrinuta za mene. Mislila je da ću se ja prvi iskrenuti na Šalati igrajući tenis u podne na plus 30 stupnjeva i da će ona ostati sama. Spletom nesretnih okolnosti ja sam se našao sam s našom malenom kćeri koju smo usvojili – koju je zapravo Davorka usvojila jer ja to zbog svojih godina nisam mogao. Skoro godinu dana vodio sam bitku za skrbništvo i starateljstvo jer sam joj htio pružiti dom i ljubav. Na kraju sam čak tražio da joj budem djed, a oni su mi odgovarali da bi to bio presedan i da ta mogućnost ne postoji u zakonu. Uspio sam i zbog toga sam neizmjerno sretan. Kada me kći u tramvaju nazove tata, svi se okrenu prema nama, ali već sam se naviknuo na takve reakcije.

NACIONAL: Bili ste u majstorskoj radionici Drage Iblera. Što najviše pamtite iz te suradnje? – Ibler je bio mršav i suzdržan, s bujnom, bijelom kosom, a nadimak mu je bio Majstor. Svaki je dan sjedio na terasi Kavkaza što je u ono vrijeme bilo uobičajeno mjesta sastanaka. Pio je kavu, ali nikad sam – uvijek je bio okružen zgodnim mladim djevojkama. Imao je snažnu karizmu, bio je vođa i patron arhitektima tog doba. Tvrdio je da se u poslu ne treba žuriti, da treba raditi polako i sabrano. Danas mogu reći da je bio i dokon –imao je svoju sinekuru, a mi smo razgovarali o hrvatskoj arhitekturi. No žestoko je čuvao dignitet struke. Jednom mu je neki general dao lijepu ponudu da na mjestu današnjeg hotela “Opera”, gdje je vojska imala pekaru, izgradi stambenu zgradu za vojnike. Iako se radilo o prestižnoj lokaciji, Ibler mi je rekao da tog generala držim što dalje od njega. To je mogao zato što je Zagreb od 1930. do 1940. financijski jako dobro stajao, bilo je malo arhitekata, a puno se gradilo.

NACIONAL: Jeste li se upoznali u Kavkazu? – Da, Ibler me jednog dana pozvao prstom i rekao mi da mu se idući tjedan javim u Majstorsku radionicu u JAZU. Tada je JAZU organizirala četiri majstorske radionice: dvije su vodili kipari Antun Augustinčić i Vanja Radauš, koji se ubio, treću slikar Krsto Hegedušić, a četvrtu Ibler što je bila velika društvena potvrda arhitekturi. Mislim da je to dobio zahvaljujući prijeratnim zaslugama: osnovao je grupu “Zemlja” i bio je njezin član, a bio je i profesor arhitekture na Likovnoj akademiji. Naime, Ivan Meštrović je kao dekan Likovne akademije u sezoni 1926/27. po uzoru na Beč, Pariz i Berlin osnovao katedru za arhitekturu koja je kratko vrijeme postojala paralelno s Visokom tehničkom školom. Arhitekti iz tridesetih Drago Galić, Neven Šegvić, Stjepan Planić, Mladen Kauzlarić i Lavoslav Horvat završili su arhitekturu na Likovnoj akademiji. Kad sam tog ponedjeljka stigao u Majstorsku radionicu, bio sam jako uzbuđen. Tamo sam našao samo domara Radu koji se brinuo o Iblerovom old timer mercedesu, garaži i centralnom grijanju, a škole – nigdje. Ibler je mene zapravo trebao da bi škola dobila jednog đaka. Tu sam ostao nepune dvije godine, bez plaće, ali sam slušao prekrasne Iblerove priče o arhitekturi i stjecao dragocjeno iskustvo, sve do njegove tragične smrti. Sretan sam što studentima mogu iz prve ruke pričati o Ibleru, Löwyju, Planiću i Jurju Denzleru.

NACIONAL: Među prvima ste u Zagrebu imali jaguara, a danas ste predsjednik Društva ljubitelja tog automobila? – I to je bio stjecaj okolnosti. Branko Lustig javio mi je da je na sajmu automobila u Beogradu vidio prekrasnog crvenog jaguara te me pitao da li da mi ga kupi. To je bilo 1977. godine, svi smo dobro živjeli, a Englezi su u to vrijeme za kupnju jaguara davali popust od čak 30 posto. Uz to je i funta loše stajala. Odgovorio sam mu potvrdno iako nisam imao novac za automobil – trebao sam ga skupiti. Mića me je htjela ubiti! Sutradan mi je Lustig javio da je automobil kupio talijanski ambasador, Mića je bila presretna, a i ja sam odahnuo. Nakon nekoliko dana nazvao me neki čovjek iz Beograda rekavši mi da me zeznuo s jaguarom i neka mu pošaljem novac pa da će mi on nabaviti automobil. Poslao sam mu 5620 funti što je bila nevjerojatno dobra cijena za tu marku. Godina dana je prošla, a od automobila ni traga. U Zagrebu su mi svi pili krv: “Poslao si novce u Beograd, tipično za Hrvate!” A onda me taj čovjek nazvao i rekao: “Filipoviću, jaguar je stigao!”

NACIONAL: Jeste li ga htjeli zbog statusnog simbola? – Ne, samo zato što su jaguari prelijepi automobili. Jaguara je imao i režiser Kosta Spaić koji je nakon jedne režije u Švicarskoj kupio sportski model, tzv. cigaru. I arhitekt Vjenceslav Richter imao je predivni model, a vozio ga je i vlasnik kluba “N1” u Kavurićevoj ulici. Tog svog beogradskog jaguara imam i danas. Star je 25 godina i za pet godina bit će old timer. Moj unuk, koji će za pet godina imati 18, čeka da ga počne voziti kao old timera.

NACIONAL: Kako ste izgradili svoj prepoznatljiv stil odijevanja? – Ne, ne, to je krivo! To uopće nije stil. U jednom mjuziklu iz pedesetih Frank Sinatra i Gene Kelly odjeveni kao mornari plešu na brodu, a imaju crne izglancane cipele i bijele čarape. I Louis Armostrong je nosio bijele čarape, čak zarolane. Kada sam to vidio, odlučio sam se za bijele čarape, iako sam prije nekoliko godina bio u napasti da ih odbacim. Što se tiče marame, stvar je jednostavna: ne volim kravate pa nosim šalove. A odijela dobivam od prijatelja, jedno imam već 12 godina. Šešire je također nosio Frank Sinatra. Kada sam bio u Miamiju, kupio sam jedan slamnati šešir i nosio ga godinama. Kada se ofucao, kolega mi je donio drugi jer je zaključio da je sramota da jedan arhitekt i sveučilišni profesor hoda po svijetu s ruglom na glavi. Onda se i taj poderao pa sam otišao kod Nade Kobali. Ona mi je za 300 kuna napravila ovaj šešir na koji sam onda stavio traku s prijašnjeg.

NACIONAL: Osjećate li se više kao arhitekt ili profesor? – Cijeli život predavao sam hrvatsku i svjetsku arhitekturu, predmete koje sam naslijedio od Šegvića. Već neko vrijeme i vodim tu katedru iz jednostavnog razloga što sam tamo najstariji. Nikada se nisam predstavljao s nekim titulama ili kao inženjer, ali mi je drago kada me na Šalati zovu profesor. Profesura je moj život, iskopčaš se iz svakodnevnice, a to je zahvalno jer je zadnjih deset godina u Zagrebu teško raditi kao arhitekt. Teško je naći posao, teško je komunicirati s naručiteljem, a teško je dobiti i honorar.

NACIONAL: A teško je zadržati i stručne kriterije… – Većina misli da klijenti nisu dorasli arhitektima, a ja smatram da je priča o hrvatskoj arhitekturi patetična. Hrvatska arhitektura 30-ih godina bila je jednako vrijedna kao europska, odnosno svjetska, jer su si klijenti – tvorničari, bankari ili čak i grad – mogli dopustiti da plate svjetske standarde izvedbe. Kuće iz tih godina u Novakovoj ulici, koje su projektirali vrhunski arhitekti – od Kauzlarića i Gomboša do starog Kabilja, oca Alfija Kabilja – bile su jednako kvalitetne kao i kuće u Parizu. No nas je pogodio rat, pa Informbiro i nakon toga više nije bilo velikih investicija. Zadnja je bila bolnica Rebro iz 1939. godine, a paviljon Meštrović arhitektonski je precijenjen. Mi možemo naći u Zagrebu desetak kuća na europskom nivou, ali ne i na američkom ili azijskom. Mi se stalno brinemo oko toga da ne pretjeramo s materijalima, što i jest tradicija naše arhitekture, ali pravo čistunstvo nikada nije bilo dobro. Hrvatska arhitektura propustila je puno šansi da dobije društveni status upravo zahvaljujući svojoj odanosti čistoći, nenametljivosti, skromnosti i funkcionalnosti. No za to smo sami krivi. Generacije mojih profesora gubili su glave boreći se protiv socijalističkog realizma, a ja tvrdim da bi Zagrebu danas jako dobro došle dvije kuće iz tog razdoblja. Da je Planić, najveće ime hrvatske arhitekture, bio u prilici da napravi zgradu Centralnog komiteta u maniri socrealizma, danas bismo imali jedno bizarno zdanje, ali bi povjesničari umjetnosti imali simbol jedne epohe. U Europi se već gradila velika arhitektura i taj nesrazmjer između hrvatske i svjetske arhitekture povećavao se do danas.

NACIONAL: Kaže se da je hrvatska arhitektura izgubila lidera kada je Ibler stradao. Jesu li postojali drugi kandidati? – Bila su tri kandidata za to mjesto. Prvi je bio Kazimir Ostrogović: imao je privilegiran biro i radio je za grad, na primjer dobio je na natječaju zgradu Vijećnice. No povukla ga je slatkoća materijalnih dobara – kupio je fiću što je u ono vrijeme bila velika stvar i onda se bacio u arhitektonski posao. Doduše imao je kompleks Vijećnice jer projekt nije završen u cijelosti, no poslije je izgradio još banku i mnoge stambene zgrade. Bio je pasionirani arhitekt, od jutra do večeri sjedio je u birou, ali je umro prerano, od srčanog udara. Drugi je bio Neven Šegvić, sjajan arhitekt, ali ga izvan studija ništa nije zanimalo. On se u cijelosti davao studentima, raspravama i predavanjima, bio je i dekan. Treći je bio Vjenceslav Richter. On je uz Edu Murtića bio jedini koji je u to poslijeratno vrijeme uspio otići u inozemstvo radeći u Bruxellesu jugoslavenski paviljon za Svjetsku izložbu. To je za njega bila sreća, ali za hrvatsku arhitekturu to je bila nesreća. On je možda više bio uronjen u umjetnost i filozofiju, a uspjesi u svijetu možda su ga ponijeli pa je otišao u drugom smjeru. A zapravo je bio stvoren za novog lidera.

NACIONAL: Zašto se nikada niste politički angažirali? – Grozim se politike jer uvijek tvrdim da je politika, a ne ono što se uobičajeno smatra, najstariji zanat na svijetu. U socijalizmu sam proživio velik dio svoga života – svoju mladost, školovanje i očinstvo, u socijalizmu sam postao i djed, pa ako ću o tom režimu ili iz sadašnje perspektive govoriti loše, onda ću odbaciti 40 godina svoga života. Dečki koji nisu bili zadovoljni s tim sistemom otišli su raditi u Njemačku. I danas se često sretnenmo kod “Charlija” – oni su dobro situirani, ali kažu da u inozemstvu uvijek ostaneš stranac, bez obzira na profesiju i status. S druge strane, u tom se socijalizmu moglo lijepo živjeti i dobro je zvučala poslijeratna ideja da nitko neće biti siromašan. Mi s Trnja odmah smo prihvatili tu ideju jer smo bili sirotinja i dobro nam je zvučala parola da poslije rata neće biti bogatih i da će svi imati sve. Zahvaljujući socijalizmu prvi puta sam vidio more, išao na tečaj slikanja kod mladog Mladena Veže u Dom kulture, a u nekom Pionirskom gradu učio sam voziti vlak. Ako ste bili bolesni, mogli ste se besplatno liječiti. Naravno, socijalizam je morao propasti jer je bilo prelijepo da bi trajalo. Živjeli smo parolu “bratstvo i jedinstvo”, svi smo bili jednaki i zaista se nisu spominjale nacionalnosti, rasa, spol i vjera.

NACIONAL: Kako se snalazite u ovom liberalnom kapitalizmu? – Danas sam tako mudar da sve gledam s lakoćom i drago mi je što nisam postao star, škrt i bogat. Shvatio sam da je dobrota najvažnija vrlina na svijeta, ali ne u doslovnom kršćanskom smislu, nego praiskonskom. Kada reagiraš iz dobrote, osjećaš se dobro i sve je ljepše. Dobrota je vrlina koja vuče sve ostale – istinoljubivost, pravednost, poštenje. No dobrotu se najteže postići. Lako je voljeti prijatelje, roditelje i djecu, ali je vrlo teško voljeti nekoga koga bi zapravo objektivno trebalo mrziti. Tu se pokazuje prava dobrota.

– rođen u Zagrebu 1934. godine gdje je 1958. diplomirao, a kasnije i doktorirao na Arhitektonskom fakultetu; 1965/67. pohađao majstorsku radionicu kod Drage Iblera – 1966. postao stalni asistent na Arhitektonskom fakultetu kod prof. Nevena Šegvića, 1974. docent, 1981. izvanredni profesor, potom predstojnik katedre i dekan
DJELA: – 1976. u suautorstvu s Ines Filipović realizirao stambenu zgradu u Zamenhofovoj ulici; 1982. hotel Dubrovnik II; zgrada INA– Naftaplina u Šubićevoj; zgrada u Remetinečkoj – u sedamdesetima realizirao brojne interijere: kafići “Match Ball” i “Charlie”, butik “Matei” i restoran “Lopatny” – nekoliko obiteljskih kuća, a najbolja je kuća Tereze Kesovije u Ćilipima uništena u ratu – među nerealiziranim radovima ističu se projekti za hotel Gradski podrum, sportski centar Šalata, Maksimir i Svetice, Isusovačka crkva na Jordanovcu te poslovna zgrada Croatia osiguranja
Nagrade: – 1982. – Godišnja nagrada “Viktor Kovačić” za interpolaciju hotela Dubrovnik – 2003. – Nagrada “Viktor Kovačić” za životno djelo

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika