u komadu koji će premijeru imati ovog ljeta na Jarunu nastupat će Vesna Pisarović, Đani Stipaničev, Ervin Baučić, Mila Elegović-Balić i drugi koji već poštaju kosuNečastivi na Kaptolu? Naime, riječi “Aquariusa”, amblemske pjesme svjetski slavnog rock musicala “Kosa” i programske riječi new age pokreta – jedne od većih “briga” Katoličke crkve krajem prošlog i početkom ovog stoljeća – ovih se dana čuju u najbližem susjedstvu stoljetnoga glavnog obitavališta crkve u Hrvata. Na zagrebačkom Kaptolu, u pokusnim dvoranama kazališta Komedija. Tamo se, prvi put u Zagrebu, priprema premijera “Kose”, megahita o “djeci cvijeća” s kraja 60-ih, po kojem je 1979. Miloš Forman snimio istoimeni film.

Iako je Papinsko vijeće osudilo slavni musical 'Kosa' jer propagira new age, kazalište Komedija na Kaptolu pripema hrvatsku premijeruRiječi “Aquariusa” planetarno su poznate. Izražavaju glavne teme, svojevrstan su manifest astrološkog učenja new agea: “Kad je Mjesec u sedmoj kući/ a Jupiter se izjednači s Marsom/ Onda mir ravna planete i ljubav upravlja zvijezde/ Ovo je zora doba Vodenjaka/ Sklad i razumijevanje, suosjećanje i povjerenje obiluju / Nema više laži i ismijavanja / zlatan život, snovi i viđenja / Mistička objava iz kristala i pravo oslobođenje uma / Vodenjak…”

Na njih se, kao jedan od krunskih dokaza bitne nespojivosti katolicizma i new agea poziva i knjižica “Kršćansko promišljanje o new ageu: Krist, donositelj vode žive”, dokument što su ga sastavili Papinsko vijeće za kulturu i Papinsko vijeće za međureligijski dijalog. Prijevod je izišao ovih dana i u Hrvatskoj, a napisan je u zadnjih šest godina kao svojevrstan naputak svećenicima.

Crkvena knjižica treba, vrlo pojednostavljeno rečeno, odgovoriti na pitanje može li se vjerovati u liječenje kristalima, feng shui, zoru doba Vodenjaka, prakticirati jogu, slušati new age muziku… i ostati dobar katolik. Papinski je odgovor – ne. Odnosno, sve nabrojeno ne može preuzeti mjesto istinske duhovnosti, vjere u Isusa Krista, molitve itd. A već na 20. stranici spisa, kao “vrh ledene sante” buduće pošasti new agea spominju se Woodstock festival i musical “Kosa”.

Ovaj bliski susret Katoličke crkve i Vodenjaka među kaptolskim kurijama – mogli bismo reći koincidencija, jer Vlado Štefančić, kao redatelj zagrebačkog projekta, čovjek koji je dvije godine “gurao” Kosu na repertoar, nije znao ništa o animozitetu Crkve spram new agea – događa se samo dva mjeseca nakon što se knjižica Katoličke crkve o new ageu uopće pojavila, odnosno, uz veliki odjek u medijima, imala svjetsku promociju.

A upravo ta činjenica, da se naputak pojavio sada – desetljećima nakon što su se pokret i ideologija djece cvijeća preselili u povijest, 30 godina nakon što je new age počeo pobjedonosni svjetski pohod – iako naizgled začudna, nije rezultat slučaja. Naime, Katolička crkva zahvaljujući new ageu danas gubi vjernike, ili se oni barem u ponečem “nekršćanski” ponašaju. O tome uostalom govori i sama spomenuta knjižica: krajem šezdesetih “na drogama zasnovana duhovnost hipija” i “misticizam učitelja joge na Zapadu” ograničeni su bili na supkulturu, protukulturu. New age praksa danas je dio etablirane kulture, znanosti, medicine, umjetnosti, religije, postizanja “boljeg života”. New age prožima naše vrijeme, čak i ako netko nije dokraja uvjeren u bit new age učenja, dolazak “doba Vodenjaka” u kojem bi se, iz samog položaja planeta, zemljom raširili mir i ljubav i razumijevanje, a ne kao u naše doba, doba Ribe – rat i neprijateljstvo. Zanimljivo je da papinska knjižica ne govori precizno kad doba Vodenjaka nastupa, i jesmo li možda već u njemu – kaže se samo da “sadašnje doba Ribe završava, i ustupa mjesto Vodenjaku”.

I dok zasad nema nagovještaja da će se službeni Kaptol usprotiviti izvođenju slavnog rock musicala u svome dvorištu, probe u Komediji su se zahuktale. U musicalu o dobrom američkom dečku Claudeu, provincijalcu iz Oklahome koji stiže u New York da bi odatle bio poslan u Vijetnam, o njegovu zbližavanju s hipijevskim plemenom koje predvodi neobuzdani i šarmantni Berger, a u kojemu je i Sheila, u koju se Claude zaljubi, Jeanie, trudna djevojka koja se pak zaljubi u Claudea, crnac Hud i drugi… nastupit će pjevači već prokušani u Komediji, ali i nova lica, koja će biti pravo iznenađenje. Đani Stipaničev bit će Claude (alternacija mu je Ivan Mikulić), a čak tri pjevačice – Vesna Pisarović, Vanda Winter i Danijela Pintarić – tri su ravnopravne Sheile. Tri pjevača – Maksim Hozić, Dubravko Laco i Siniša Magdalenić – tri su Bergera. “Siniša Magdalenić, primjerice, sjajno je otpjevao na audiciji, a kad sam ga pitao gdje je naučio pjevati, rekao je – ja sam ulični pjevač, pjevao sam u Amsterdamu i Beču. Dakle imamo raspon od uličnih pjevača do završenih akademaca glumačke i muzičke akademije”, kaže Štefančić. Jer Renata Sabljak, mlada estradna pjevačica u ulozi Jeani, završava glumačku akademiju, a Vanda Winter je još u srednjoj školi. U musicalu nastupaju i Nikita, Mila Elegović-Balić, te Ervin Baučić kao crnac Hud. “Nećemo ga obojiti sasvim kao crnca, nego samo malo potamniti kao Meleza. Ne želimo ništa ‘falš’. Da bi sve bilo ‘pravo’, rekao sam i da moraju bildati, jer u predstavi se skidaju, a i kostimi su oskudniji, pa glumci moraju perfektno izgledati. I, dakako – molio sam ih da se nikako šišaju”, kaže Štefančić koji na pitanje – zašto je htio baš “Kosu” na repertoaru odgovara:

“Pazite, ovo je kazalište, godinama radeći vrhunski, s predstavama poput ‘Gubec beg’, ‘Jalta, Jalta’, ‘Guslač na krovu’, ‘Čovjek iz Manche’, ‘Mali dućan strave’ i ‘Jesus Christ Superstar’, za 50. godišnjicu postojanja došlo do nekog vrhunca. Pitao sam se – što sad? Moj odgovor je bio – ‘Kosa’. Cijeli život se borim za musical, i sad, neću biti patetičan, mogu reći da mi se san ostvario, svako kazalište izvodi musical. Ali, oprostite, to nisu musicali, iako si napišu da su ‘prvi pravi hrvatski musical’. No mi u Komediji to možemo sa smiješkom popratiti…

Naravno da su odmah počele priče, kao i oko ‘Isusa Krista’, da je to passe. Ali definitivno, ako nešto danas nije passe, to je ‘Kosa’. Ne samo zbog rata u Iraku, koji ima sličnosti s onim u Vijetnamu, nego se mladi danas, kao i onda, ne daju trpati u kalupe, oni se bore ne samo protiv rata, nego za slobodu, ljudska prava. Mi stariji mogli bismo reći da je to neostvarivo, ali to je ipak san svake generacije. Premda, šezdesete su zaista bile posebno vrijeme, mislim da se ono ne da ponoviti. Mladi su danas drukčiji, ali njihove želje slične. Prijatelj iz New Yorka mi kaže da se danas na newyorškim ulicama osjeća kao šezdesetih, antiratne demonstracije, hipi moda, ponašanje… I, ne zaboravimo, praizvedba je bila 1967., dakle, puno prije ‘Isusa Krista’, pa je i to jedan od odgovora na pitanje – zašto ‘Kosa’? Zato što je bila prva! Ona je ishodište pravog rock musicala”, objašnjava Štefančić.

“Kosa”, praizvedena 17. listopada 1967., bila je prvi rock musical u povijesti, ali i prvi koji je afirmirao tome srodne, supkulturne vrijednosti. U doba nastanka nije imao problema zbog nekakvog “astrološkog učenja”, nego zbog golotinje, oskvrnjivanja državnih svetinja, recimo, američke zastave, antivijetnamskog naboja, otvorene seksualnosti. Stvorila su ga, s idejom da se igra na Broadwayu, dvojica nezaposlenih glumaca, James Rado i Gerome Ragni. Bili su, kako je objašnjavao Rado, “svjesni broadwayskih formi, ali su željeli na pozornicu dovesti fantastičnu atmosferu koja je vladala na ulicama”. “Atmosfera” je bila život dugokosih hipija newyorškog East Villagea koji su zazivali svjetski mir, bratstvo i ljubav i seks bez ograničenja.

Ragni i Rado nisu baš imali sreće s Broadwayem, pa su bili sretni kad im je producent Joseph Papp predložio da “Kosom” otvore novo kazalište, “New York Shakespeare Festival Public Theatre”, podalje od Broadwaya, i budu na repertoaru šest tjedana. Galt McDermott tada je skladao glazbu za musical. No nakon tih šest tjedana, a i financijske propasti produkcije u diskoklubu “Cheetah” – predstave su ondje morale završiti u 19 sati, kako bi se prostor oslobodio za plesni podij – “Kosa” je prestala igrati, bez novih angažmana na vidiku.

Producent Michael Butler tada je zatražio da se scenarij nešto izmijeni, dopišu nove pjesme, a da sam Rado preuzme ulogu Claudea. Kad je ugovor napokon potpisan s broadwayskim Biltmore Theatreom, “Kosa” je našla svoj dom i ostala u njemu punih šest godina: od 29. travnja 1968. do 1. lipnja 1974. odigrane su 1742 predstave. Godine 1977. pokušan je neuspješni revival “Kose”: predstava je skinuta nakon 43 izvedbe. Danas se, kako kaže službeni Internet site, opet izvodi u cijelom svijetu.

“Kosa” je često bila na meti cenzora. Posebno je zanimljiv bostonski slučaj iz 1970., kad je “Kosa” sudski zabranjena zbog “oskvrnjenja američke zastave” i “opscene izvedbe”. Viši je sud, nakon žalbe koja se pozivala na 1. amandman o slobodi govora, dopustio izvedbu uz uvjet da svi sudionici tijekom cijele izvedbe budu odjeveni do “razumne mjere” te da se “potpuno eliminira svaka simulacija seksualnog odnosa i seksualnih devijacija.” Kako “Kosa” nije pristala na uvjete, nije ponovno postavljena jer se riskiralo uhićenje sudionika i odgovornih. Ni najviši sud te države nije otvorio put “Kosi”; tako je do danas.

”Što se tiče svlačenja, kod nas u Zagrebu više nitko ne igra oblečen. U bečkoj verziji, koju sam gledao lani, kad oni pred policijom iz protesta strgnu sve sa sebe i ostanu goli, lepo je videti žensku, al’ ove gospone kaj im tu nekaj malo visi, to mi jednostavno nije bilo interesantno. Tako da je jedna od mojih ideja da se uz pjesmu ‘Hair’ svuku, ali okrenu samo stražnju stranu. To mi se čini puno jačim kao izraz protesta”, kaže Štefančić koji je, osim filma, gledao i nekoliko teatarskih izvedbi.

“U Zagrebu sam gledao Broadway Company, mali sastav s pratećim bendom iz Njemačke i posuđenim minimalnim dekorom negdje iz Nizozemske. Nijemci su izvrsno svirali, a grupa je bila tako karizmatična, tako razigrana… ‘Kosu’ sam gledao i na Broadwayu, u Londonu, i u Beču prošle godine. Išao sam s predrasudama, zamislite, rock-opera u Beču, ali Beč je napravio sjajnu predstavu”, kaže Štefančić koji će predstavu postaviti bliže originalnomu teatarskom musicalu nego poznatom filmu Miloša Formana. “Postoje bitne razlike u usporedbi s filmom. Naime, Forman je s odobrenjem autora napravio novi libreto. Osnova, rat, Vijetnam, hipi pokret ostaje, ali junake odvodi i u mondeno društvo, čega u predstavi nema. U filmu pogiba Berger, u predstavi Claude, a Berger od udaraljki palica bubnjeva pravi nad njim križ, i to je fantastična scena. Forman mi je velika inspiracija, ali sadržajno ću više pratiti predstavu”, kaže Šefančić, u čijoj će se predstavi i danas poznati songovi poput “Hair”, “Good Morning Starshine”, “Easy to be Hard”… čuti u nešto drukčijoj podjeli nego u filmu. U predstavi mu se najviše sviđa to što musical “naprosto traži neposrednost, iskrenost, nikakvu glumu, kad si na sceni moraš biti ‘to’, zato smo išli na sve te ljude izvan kazališta koji nam donose novu energiju… Mislim da ćemo mi pljesnivci, koji smo onda bili djeca cvijeća, moći obnoviti svoje nostalgične uspomene”, objašnjava Štefančić koji na pitanje je li i sam bio “dijete cvijeća” odgovara da “nikad nije bio baš načisto s tim, ali je oduvijek bio dijete kazališta, pa je prema potrebi glumio dijete cvijeća”.

“Nisam htio ni da kostimi budu strogo kazališni, pa smo uzeli Matiju Vujicu, jer je ona sva u cvijeću… Došao sam je sa strahom moliti, jer svi se boje raditi u kazalištu, tu nema novca, a ona je rekla da joj je to čast”, priča Štefančić. Dragutin Broz radi scenografiju, koreografiju Suzana Sliva, a dirigent je Dinko Appelt.

Pjevači u predstavi, s kojima smo razgovarali na Jarunu, mjestu gdje će 29. lipnja biti premijera “Kose”, unatoč svojoj mladosti, već odavno poznaju songove “Kose”, većina je gledala film, a neki i teatarska uprizorenja. “Na žalost, uspjela sam vidjeti samo scene iz filma, predstavu nikad, iako znam sve songove, ma oduvijek”, govori Vesna Pisarović koja se na audiciju javila sama. “Jako sam htjela nastupati u ‘Kosi’. Na satu pjevanja čula sam od jedne djevojke da ide na audiciju, pa sam rekla – znači, to još nije gotovo? Tako sam došla. Svaka proba za mene je korak u interpretaciji koji nisam imala gdje prije naučiti. Jako sam nestrpljiva što se tiče plesa, prvi put ću glumiti”, kaže Vesna Pisarović.

Đani Stipaničev kaže da je “Kosu” gledao kad je imao osam ili devet godina, ali priča je bila dovoljno snažna da ga zabrine i potakne na razmišljanje. Užasan je pokušaj da se ratom riješi bilo što na svijetu. Ovih dana je pogledao film baš kao pripremu za predstavu, jednako ga je uzbudio.

“Bit će zanimljivo lik kauboja, koji dolazi iz Oklahome gdje su ljudi rendžeri, bave se uzgojem stoke i mirno žive, uklopiti u jednu multikulturalnu, urbanu, hipijevsku scenu tadašnjeg New Yorka. Mislim da mogu dosta dobro odglumiti blesastog čovjeka”, kaže Stipaničev smijući se. Stipaničev se veseli sezoni na Jarunu ne samo zbog “Kose” nego i “Jesusa Christa” koji nije igrao od rujna. “A gledaoci stalno nazivaju Komediju i pitaju kad će. Tako da se veselim Jarunu općenito. A sve to iziskuje napor, bildanje i odricanje od slatkiša…”

Vanda Winter došla je na audiciju na poziv Vlade Štefančića i vrlo je ponosna što je dobila glavnu ulogu. “Ni film ni musical nisam gledala, što je možda na neki način dobro, jer neću nikoga kopirati… Pjevački, moja Sheila će biti vrlo dinamična, a do dramskih proba nismo došli pa još ne znam kakva će biti. I sama sam srednjoškolka, kao i ona, završavam četvrti razred jezične gimnazije. Svakako, nas tri ćemo biti vrlo različite Sheile…” kaže Vanda Winter, a Danijela Pintarić iz Osijeka, studentica 4. godine solo pjevanja na Muzičkoj akademiji u klasi Lidije Horvat-Dunjko, koja je prije dvije godine diplomirala i violinu, priča kako je sredinom 90-ih gledala jednu teatarsku izvedbu “Kose” u “Lisinskom” u Zagrebu. “Putovali smo iz Osijeka, cijeli razred, bilo je sedam biseva, i svi su na kraju plesali s ekipom. Voljela bih da ova predstava isto tako uspije, da uključimo publiku ”, kaže Danijela Pintarić.

“Film ‘Kosa’ gledao sam puno puta, snimku predstave također, najbolji mi je bio Berger. Mlad, lud, otkvačen, slavi život, bori se protiv konzervativne sredine, vojske u svakom slučaju, to mi je jako blisko jer i sam odrađujem civilno služenje vojnog roka. Bio sam prvo u Državnoj geodetskoj upravi, a sad sam u staračkom domu”, kaže Maksim Hozić, jedan od Bergera, a Sinišu Magdalenića zamolili smo da nam ispriča svoje bečke i amsterdamske uspomene.

“Išao sam zbog besparice i avanture, a nisam mogao drukčije nego gitaru na leđa i u U-bahn. Bio sam član benda Ozon u Beču, svirao s njim godinu dana, pa nakon povratka u Zagreb ubrzo otišao u Amsterdam, svirao u kafićima i po ulicama. Kao dijete svirao sam dvije godine violinu. Gledao sam jednu broadwaysku i jednu londonsku izvedbu ‘Kose’ i film, ali nisam mogao ni slutiti da ću jednog dana glumiti toga genijalca Bergera”, rekao je Magdalenić.