Irving Frazer, jedan od najboljih britanskih strip crtača, vratio se u Zagreb zbog djevojke“Koliko znam, sada je sve u redu. Uredno sam prijavljen, imam džep pun tramvajskih karata, plaćam svoje račune na vrijeme… Nadam se da neću imati problema s preseljenjem svog posla u Hrvatsku, jer to je ono što sada želim. Ne volim osjećaj da sam negdje privremeni građanin, želio bih pustiti korijenje, i poslovno, jer emocionalno već imam.” Rekao je to Irving Frazer, 31-godišnji strip crtač, Englez koji, osim za Britance, radi i za najveće američke strip izdavače poput Dark Horsea i DC Comicsa, a dvaput zaredom osvojio je englesku nacionalnu nagradu kao najbolji mladi strip crtač. Dok to govori, Frazer se osmjehuje svojoj djevojci Maji Rivić radi koje je, prije nekoliko mjeseci odlučio trajno ostati u Hrvatskoj. Ta mu je odluka u proteklih mjesec dana donijela uzbudljiv život jer je zbog neprijavljena boravka bio protjeran iz Hrvatske na šest mjeseci. No već nakon tri tjedna, upravo ovih dana, vratio se u Hrvatsku.

Srećem postoji Internet: živjet ću u Hrvatskoj i crtati stripove za Amerikance i Britance “Bio je to jednostavan slučaj nerazumijevanja i neobaviještenosti”, objašnjava Frazer. Ne može, kako kaže, ispričati sve pojedinosti o svom progonu, jer su neki od njih još dio pravne procedure koja nije dovršena, ali bit je u tome što je prekasno zatražio produljenje boravka. “Nisam dobro razumio datume za prijavu. Tri sam tjedna zakasnio s prijavom i bio protjeran, ali sve je riješeno kad se nesporazum razjasnio. Teško je doznati informacije o pravnim stvarima. Svuda, i u Americi, Engleskoj.”

A nakon protjerivanja mogao je, kako kaže, izabrati: “Otići natrag u Englesku i reći zbogom ovom životu, ili riskirati i otići u Sloveniju, ostati blizu svoje djevojke, prijatelja. A i znao sam da nema baš nikakva razloga da pobjegnem iz Zagreba podvijena repa. Otišao sam preko granice, imao telefonski broj čovjeka koji mi je pomogao. I ondje sam upoznao mnogo ljudi. Situacija je mogla biti gadna za mene, bez znanja jezika, prijatelja, ali imao sam sreće”, kaže optimistični naturalizirani Zagrepčanin.

Zagreb je prvi put posjetio lani u ožujku, zatim nekoliko puta ljetos, kad je shvatio da bi ovdje želio dulje živjeti. Ostao je nekoliko mjeseci u Engleskoj i vratio se u siječnju. “Upoznao sam Hrvata preko Interneta, dopisivao se s njim, posjetio ga, mislio da će to biti lijepi praznici, ali ubrzo sam osjetio Zagreb svojim. Dakako, i zbog Maje Rivić, studentice kroatistike i sociologije”, objašnjava Frazer. “Upoznali smo se u ‘Pauku’ u SKUC-u, a nakon toga se više nismo razdvajali”, kaže Maja.

Dok nije došao, jedva je i čuo za Hrvatsku, priznaje Frazer. Nešto malo, na televiziji, ranih 90-ih. “Mnogi su moji prijatelji bili zaprepašteni time što želim živjeti u Hrvatskoj, imam djevojku Hrvaticu. Ljudi ne poznaju gradove i zemlje, ali sude o njima. Nekoliko crtača iz Hrvatske radi za Amerikance, o njima se nešto zna, ali to je sve, o Hrvatskoj se ne zna ništa. Sada, kad imam čvrste veze s Hrvatskom, ne sviđa mi se to neznanje. Sada, kad sam na Internetu, ili dajem preko Interneta intervjue, osjećam se kao glasnogovornik Hrvatske”, kaže Frazer koji vjeruje da se “grad ponaša prema vama onako kako mu pristupite”, a njemu je u Zagrebu iznimno lako, “neznanci ubrzo postaju moji prijatelji”.

Smatra da su zagrebački tramvaji tisuću puta bolji nego londonski javni prijevoz: “Pouzdani su, česti, i voze noću. Cijeli grad, ne samo centar, očuvan je od devastacije, ‘modernizacije’, ima vrlo malo zgrada koje strše i ružne su. Umjetnik sam, volim živjeti u lijepom okolišu. Eto, volim žute zgrade.”

Irving Frazer radio je za američki Dark Horse i DC Comics – stripove o superherojima, naravno, za najznačajnije britansko strip izdanje 2000 AD te povremeno za njemačke i francuske izdavače. Drugi crtači smatraju ga radoholičarom, a on kaže: “Prije svakog projekta obavim istraživanje, pripreme, eksperimente. Radio sam za Amerikance prije nego što sam došao u Hrvatsku, vrlo su mi dobro platili, tako da sam mogao ovo vrijeme provesti pripremajući se za drugi projekt, opet za 2000 AD. U crtačkom poslu, kao i u književničkom ili novinarskom, možete vrlo lako postati hack – onaj koji stalno iznova okreće novo smeće. Ne želim to postati, uništiti svoju karijeru, i kako sam zahvaljujući američkom honoraru dobio priliku pauzirati, to sam iskoristio. Ovog ljeta počet ću ponovno posao za 2000 AD, od kojeg imam tri narudžbe. To je moj prvi i najbolji poslodavac. Ne plaća dobro kao Amerikanci, ali daje mi kreativnu slobodu. Trenutačno iskušavam nov način rada, potpuno kompjuteriziran, bez papira. Sada moram razviti taj stil, jer sve je drukčije nego s papirom i tušem. Na ljeto ću opet u Ameriku, ugovoriti novi posao, jer, rekoh, najbolje plaćaju. Naravno, na svaki posao vrebaju stotine umjetnika, spremnih na sve da bi ga dobili”, govori Frazer.

Jedan od poslova koje će raditi za 2000 AD nastavak je priče “Judge Dredd”, vrlo popularnog crnohumornog lika. “Lik je toliko gadan da je ljudima smiješan. To je vrlo pesimističan svijet, svojevrsna umjetnička reakcija na britansko društvo 70-ih i 80-ih, kad je taj lik rođen. On je neka vrsta pravde dovedena do apsurdnog ekstrema. Volim ga, jer mi omogućuje da nacrtam zanimljive i uzbudljive slike. Što su za mene uzbudljive slike? Slike Albrechta Durera bile su vrlo mračne, moćne i sve je počivalo na liniji. I ja volim liniju, u tome je moja crtačka snaga. Želim postići isti efekt kao Durer. Kad crtam, nije mi važno što slika prikazuje, je li to Judge Dredd koji ubija svinju, svinja koja ljubi drugu svinju, ili jabuka. Za mene uzbudljivost umjetnosti izvire iz umijeća kreiranja linije, iz mračne atmosfere, ne iz sadržaja. Neke sam poslove odbio iako je sadržaj bio zanimljiv, ali sam ih morao nacrtati na vrlo dosadan način. Radije ću oslikati dosadnu priču, ali onako kako ja želim”, kaže Frazer.

Na pitanje zašto mu je važno da crteži budu mračni, kaže: “Imam teoriju da umjetnici koji su depresivni, neurotični, crtaju vrlo vesele crteže, ne žele crtati mrak jer ga stalno gledaju. Za mene, koji sam veseo, vrlo je lako crtati mračne slike. Moj imaginarij je mračan jer ja znam da su to samo slike, da u njima ima nešto ironično, da se ljudima koji me zapošljavaju sviđaju i da nema razloga da mijenjam tu formulu”, opisuje svoj crtački credo Frazer.

Irving Frazer rođen je 1972. u Essexu Diplomirao je dizajn u Londonu. “Stekao sam diplomu nakon pet godina studiranja, ali i suviše akademskog rada. Trebao sam naučiti crtati i preživljavati, umjesto toga pisao sam eseje. Za preživljavanje sam radio kao čuvar, administrator, pa u tvornici mlijeka. Bilo je vrijedno truda, jer sam se sam naučio brinuti o svojoj karijeri.” Isprva je izgledalo da će ta karijera biti muzička. Ali “moje bavljenje glazbom bilo je užas. Tamo mare samo kako izgledaš, ne kakva ti je glazba.” Svoj glazbeni stil opisuje kao “mainstream, ali ne pop, nego rock-punk-jazz. Svirao sam bas. Ali dok sam bio u bendu, shvatio sam da više ne mogu slušati muziku, stalno sam je analizirao. I tako sam odlučio, ako ubrzo ne počnemo potpisivati ugovore za milijune funti tjedno, otići ću iz benda. Sada ponovno mogu slušati glazbu.”

Prvi crtački posao bio mu je u strip magazinu 2000 AD. Obično crtače testiraju dajući im da ilustriraju kratke priče, no uredniku kojeg je upoznao toliko su se svidjeli njegovi radovi da mu je odmah dao cijelu seriju, mračni horor “Necronauts”. Ovog ljeta ona će biti izdana u dvije knjige. Frazer je na njoj radio šest mjeseci i smatra to vrlo dobrim početkom karijere.

U 2000 AD-u radio je razne stvari. Jednom od veselijih zgoda smatra prodaju priče “Mars Needs Mates”: “Bila je to priča od pet stranica za koju smo prijatelj i ja potpisali ugovor s Francuzima. Napravili smo taj strip s mnogo golih žena jer je cenzura u Francuskoj mnogo blaža nego u Britaniji. Ali francuski izdavač upravo je tada propao pa nam nisu platili. Djevojkama sam obukao hlačice i prodao strip 2000 AD-u. U Engleskoj cenzura ne dopušta pokazati obnaženu ženu od struka naniže, ali grudi – to da. Bio sam ponosan i stretan što sam 2000 AD-u prodao pet stranica golih grudi, kao da sam na zidu javnog zahoda napisao nešto zločesto. A ljudi su bili zadovoljni.”

Drugom važnom – iako ne nužno dobrom – točkom karijere smatra prošlo ljeto, kad je radio najnoviji posao za Amerikance: “Bila je to serija ‘The Autority’, rekao bih, moderni superheroji za odrasle, i važna knjiga, ali čim sam to počeo raditi, shvatio sam da to nije za mene, odnosno da ja nisam momak za superheroje. Naravno, znao sam – ako ih nastavim raditi, moja će karijera odletjeti u nebo, ali meni je bilo dosadno. Rekao sam sebi, neću postati hack. Nakon dvije i pol godine svoje karijere shvatio sam da kao umjetnik ne smijete ići protiv sebe. Iako, ti superheroji nisu bili klasični superheroji, oni su parodija superheroja. Recimo, jedna epizoda počinje produljenom scenom vođenja ljubavi između dva glavna lika. To je moja omiljena scena u kojoj ima eksplicitnosti, ali nema ništa pornografsko. Poslije ulazimo u uobičajeno stripovsko pripovijedanje, vidimo velike eksplozije, moćne svemirske brodove, ali shvatio sam da bih radije napravio daljnjih osam ljubavnih stranica nego superheroje kako probadaju jedan drugoga. Što je sasvim suprotno onomu što sam volio kao klinac. Tada sam jedino želio raditi superheroje. Ne mislim da sam napravio jako loš posao, ali svakako sam naučio da ne treba uzimati poslove, i to tako velike, ako niste sasvim uvjereni da ćete to moći napraviti odlično. Znam nekoliko ljudi koji su uništili svoju karijeru s nekoliko loših izbora.”

Za Amerikance, odnosno kuću Dark Horse, radio je i serijal “Fort, Prophet of the Unexplained”, fiction zasnovan na stvarnoj osobi koja je živjela početkom 20. stoljeća i započela cijeli žanr kojemu je u središtu po zemaljskim zakonima neobjašnjiv događaj, poput “Dosjea X”. “To je bezazleni pulp fiction, zabava bez dubljeg značenja, skrivenih metafora, samo priča o momku koji goni monstruma. On vraća zabavu u strip, i djeca ga mogu čitati. Ne volim da djeca čitaju mizogine, pornografske, zle stvari. No druga je stvar sa stripovima za odrasle, zato imam gay superheroje. Ne zanima me ta vrsta pretvaranja da su superheroji, kao, uvijek besprijekorni, pa zato i heteroseksualni. Moji superheroji Apollo i Midnighter ljudska su bića kao i ostali. Napravio sam jednog s velikim mišićima, a drugi nosi kožu. Sve što sam htio bilo je da ih napravim tako, da uzbuđuju jedan drugoga. Ali to je tipično za mene – nisam mario jesu li gay, umire li jedan od njih od raka, sadržaj mi nije bio važan.”

U kreativnom smislu najvažnije poslove Frazer smješta u 2000 MD: “Počeo sam s manjim stvarima, ‘Judge Dredd’ je došao poslije. To je vrlo zahtjevna priča, i za pisanje i za crtanje. ‘Judge Dredd’ je priča pomaknuta 150 godina u budućnost, nakon nuklearnog rata. Zakon i pravda su uništeni, on postaje u jednoj osobi policajac, sudac i ekzekutor i sve je vrlo ironična satira fašističkog svijeta. Sam Dredd na površini izgleda užasan, strašan čovjek, koji vlada slijepo se držeći zakona, potpuno nefleksibilan, ali u tome i jest stvar, jer u mnogim stvarima on se ruga zakonu. Kad je lik nastao, 1977., Engleska je imala socijalne probleme, izgledalo je da bismo jednog dana mogli imati fašističko društvo. Tvorci stripa rekli su – evo, kako bi ludo izgledalo da ga imamo. Ogromni blokovi za stanovanje, gradovi sa 60 milijuna stanovnika, a zločin tako uobičajena stvar da je svatko zločinac barem jednom godišnje. Ali, vjerujte, to može biti nevjerojatno smiješno. Sada je Judge Dredd donekle omekšan, napravili su ga mnogo humanijim, jer ovo ipak nije društvo u kojem smo živjeli 1977. Danas ima nešto više humanih kvaliteta, da je onako potpuno fašistički, ne bi više bio smiješan. Iako još uvijek uznemiruje. Mnogi ga ljudi vole jer ima mnogo akcije, i jer ima veliki pištolj. Ja mislim da je on zabavan, ali ne uživam u njemu koliko neki drugi ljudi. Nisam se nikad baš srodio s njim, pacifist sam po prirodi, za mene je tu previše nasilja, moj smisao za humor nije tako mračan. No on je svakako jedan od najkompleksnijih likova u angloameričkoj produkciji.”

Prije tri godine Frazer je u Britaniji proglašen najvećom mladom nadom britanskog stripa. Dijelio ju je s kolegom, a sljedeće godine, 2002., dobio ju je sam.

Kako je prije nekoliko mjeseci odlučio ostati u Zagrebu, proučava sve mogućnosti prenošenja svog posla u Hrvatsku, upoznaje se sa zakonima, kako ne bi ponovno imao problema: “Volim Zagreb, ljude ovdje, svoju djevojku i svoj posao, odlučio sam sve to kombinirati. Znam da ovdje mogućnosti za crtače stripa nema, da nema strip magazina, zato hrvatski crtači, koji su vrlo dobri, rade za Amerikance. I kad sam živio u Engleskoj, radio sam i za Amerikance i Francuze. Sve se to obavlja Internetom, to nas je uvelike oslobodilo, ne moramo više odlaziti u zemlju za koju radimo. Crtači su ovdje dosta pesimistični što se tiče stripa. Ja nisam. Za sve treba vremena. Zasad možemo izdavati fanzine, ali kad se ekonomska situacija poboljša, oni mogu prerasti u časopis koji bi bio komercijalan.”