Srećko Jurdana, redatelj "Slučajne suputnice", i Ante Prkačin“S filmom dobro ide, no malo prežestoko. Još nisam ni počeo glumiti, a već me novinari opsjedaju, a prijatelji, pa i svećenici među kojima imam dosta prijatelja, zovu moju majku i raspituju se o ulozi”, rekao nam je Ante Prkačin, poznati hrvatski političar, koji će za nekoliko dana, u svojoj 50 godini, prvi put glumiti: bit će to uloga svećenika u filmu “Slučajna suputnica” Srećka Jurdane.

'Ne treba poljepšavati Antu Prkačina i nema toga što bi me natjeralo na mršavljenje, osim lika svećenika kojeg igram'Svećenik je jedan od muškaraca koje na svom putu sreće Vanja, mlada djevojka koja opljačka tajkuna i s njegovim novcem kreće na put po Hrvatskoj. Antu Prkačina posjetili smo u Slavonskom Brodu i zatekli u pripremama za snimanje: svaki je dan dva sata u teretani, za večeru pije samo mlijeko, a tekst uloge odavno zna na pamet.

NACIONAL: Kako ste dobili ulogu? – Slučajno. Srećko mi je davno rekao da piše scenarij i da namjerava režirati film te da želi i mene u tome, doduše ništa dugo, nego da se bar pojavim. Kako smo mi dugogodišnji prijatelji, prihvatio sam. To je zapravo malo čudnovato, kako smo došli do tog svećenika, jer u prvi trenutak to mi nije ponudio. Dao mi je da čitam scenarij, i pretpostavljam da me gledao dok sam čitao, moj izraz lica. Uglavnom, kad sam pročitao, pitao me što kažem na svećenika. Rekao sam – da, ali da mi ipak da malo vremena, 24 sata. Nakon toga sam bio načisto.

NACIONAL: Kakav je lik svećenika koji glumite? – Scenarij je jedna priča iz našeg vremena, puna satire. Srećko je tu vrlo jak, lijepo je oslikao Hrvatsku kakva jest, a od pet, šest muških likova, svećenik je najsnažniji, najinteligentniji, u svakom pogledu najjači. To je već bilo dovoljno da me zaintrigira. Rođen sam u Slavonskom Brodu, ali potječem iz istočne Hercegovine, Popovog polja, tradicionalno državotvornog kraja, iako je to sad malo izlizan izraz… a u životnoj filozofiji naroda tog kraja katolički svećenik je sve. Kao mali, često sam slušao priču o događaju nakon rata 1945. godine, koja je kod nas doživljena kao godina pada, o tome kako su partizani došli u selo, a svećenik Mato Šimunović, stasit, zgodan, hrabar, stoji među svojim narodom. Partizanka dođe pred njega, i pita – “kako to, ti tako naočit, pa svećenik?”, a on joj odgovara – “a, jadnice, i da nisam, zar misliš da bih ja baš tebi pripao?”

NACIONAL: Vidi se, vaše je poistovjećenje s likom vrlo jako? – Gledajte, ja sam se odučio od onoga što su me učili ranije, straha prema Bogu. Zato mi je ovaj Jurdanin svećenik drag, jer ja ni kod njega ne prepoznajem neku veliku bogobojaznost. Prema Bogu gaji veliko poštovanje, ali ne pretjeran strah. Katolička crkva je nešto iznimno značajno za mene, a svećenik se ovdje prikazuje afirmativno, nije izvrgnut ruglu, kao što se često događa u umjetničkim djelima. Da je tako, nema govora da bih ja prihvatio tu ulogu. Pazite, u razgovoru sa Srećkom došli smo do toga da ja moram bolje izgledati, da moram skinuti četiri, pet kila. Angažirao sam profesora Damira Sisera koji pomaže Mirku Filipoviću i Gordanu Kožulju da postanu svjetski prvaci. Slučajno, Siser je moj prijatelj, pa sam mu rekao da imam za njega specijalni zadatak: mene malo proljepšati. Faca je takva kakva je, ali htio bih tjelesno izgledati što čvršće. Propisao mi je nekakav kružni trening, vježbe koje moram raditi sat vremena dnevno, i na steperu, koliko mogu. A to mogu, srce, pluća, genetika mi je dobra, pa stepam i po dva sata dnevno. I da malo povedem računa što jedem. Imao sam 105 kila, sad imam 100. Anti Prkačinu smije se dogoditi da mu preko remena prekipi, ali ovom svećeniku ne. Ne treba poljepšavati Antu Prkačina, moj izgled je primjeren mojim godinama, i nema toga što bi me natjeralo na mršavljenje, osim lika svećenika koji igram.

NACIONAL: Kakav ste kao praktični vjernik? – Zadnjih 20-ak godina rjeđe idem u crkvu, a kad idem, najradije uđem sam. Kao praktičnu vjerniku, tu bi mi mogli staviti mnoge zamjerke, međutim, moja komunikacija s Bogom postoji. Kao što i mnogo toga drugog doživljavam na svoj način. Zato u tom svećeniku nalazim nešto svoje, ali i nešto kvalitetnije od sebe. Kad primijetim da me netko provocira, burno reagiram, a svećenik primijeti svaku provokaciju, daje do znanja da je primijetio, ali je i dalje savršeno miran. Nije to svećenik svetac, on je građen od ljudskog materijala, ali vrlo kvalitetnog, to je svećenik koji je zadržao pravo da pohvali i pokudi sve živo, pa i s Bogom polemizira.

NACIONAL: Ostaje li njegov odnos s Vanjom platonski ili ne? – Od svih muškaraca s kojima se ona poigrava, on je jedini stvarno zanima. Vanja je djevojka iznimne kvalitete, drskosti, brzine misli, bezobrazluka… krenula je ona oštro i drsko, čak podcjenjivački prema svećeniku, ali se postepeno smirila i na kraju ga posebno doživi, vjerojatno zbog njegova mira i snage… Toliko smijem o sadržaju. To je jedan kvalitetni sraz muškarca i žene, neovisno što je on svećenik.

NACIONAL: Što se među njima dogodi? – U njihovu odnosu tek pred kraj, vjerojatno zbog iznimne duhovne snage jednog i drugog, a pomalo i tjelesne privlačnosti, naslućuje se i nešto drugo. No vidjet će se na ekranu…

NACIONAL: Ulogom svećenika ostvarili ste svoje dugogodišnje želje za glumom? – Ne želje, nego nekakva promišljanja. Da su bile velike želje, ja bih se na filmu okušao ranije. Kao dijete bio sam po dramskim sekcijama, ocjenjivali su me kao veliki talent, i pazite, prije 35 godina sam za Uskrs tijekom velike mise u Brodskom Varošu u jednom igrokazu glumio Isusa. Znači, i važnije sam uloge imao od svećeničkih.

NACIONAL: Rekli ste mi da ćete ovom ulogom osvojiti sve nagrade u Hrvatskoj. Zašto mislite da ste dobar glumac? – Ovo prvo nemojte preozbiljno shvaćati. A kad sam ja to rekao da sam dobar glumac, nego neke stvari mogu izvanredno odglumiti. Kažu, Mel Gibson je najveći glumac na svijetu. On jest glumac, jer može brijati noge, navući hulahopke i glumiti. Ja bih se prije ubio, pa da je ne znam kakva umjetnost u pitanju, nego navukao hulahopke. Znači, nisam glumac. Mogu glumiti ono što meni paše. Da je taj svećenik neki zadrigao, glup, da dobijem milijun dolara, ne bih ga igrao. Pošto je momčina, i pošto je moj odnos prema crkvi takav, i malo je tu želja mog pokojnog oca i majke… složilo se nešto što je za mene veliki izazov.

NACIONAL: Niste nikada bili pred filmskim kamerama? – Zapravo jesam, u dokumentarcu “Minsko polje” koji je prikazan na HTV-u. Imao sam gotovo umjetničku rolu, nisam bio klasičan narator, hodao sam kroz minsko polje, vodio računa o broju koraka do mine, hodao po Lipiku i Pakracu, prelazio most na Savi kod Gunje, bacao grumen zemlje u vodu… Kažu da je to bilo uspješno.

NACIONAL: Znači, ne biste prihvatili svaku ulogu? – Ni govora. Zato sam i rekao da nisam glumac. No ovu ulogu, pa neka zvuči prepotentno, odlično ću odigrati.

NACINAL: Koje biste uloge još prihvatili? – Meni je bilo nedavno ponuđeno da igram u odličnom filmu zapovjednika diverzantske skupine. I tu sam se našao u dilemi, jer ja to stvarno jesam. Ja sam u životu i ratu vrlo kvalitetno bio zapovjednik diverzantske skupine, ali zato mi to i nije bio glumački izazov. Zapravo, ne znam što bi mi uopće bio izazov, osim svećenika. A i čuli ste što mi kaže supruga, da mi izvanredno stoji svećenička odora. Da ćemo je zadržati!

NACIONAL: Jeste li se srodili s odorom? Kako se pripremate za ulogu? – Provjerite kod režisera koji mu je glumac najbrže znao tekst na pamet. Ja sam svoj znao nakon pet, šest dana. Ne smijem na snimanju nimalo energije trošiti na to. Moram imati svećeničku odoru na sebi barem deset puta prije snimanja. Kažu da je pokret kadionicom jednostavan, ali svaki pokret koji čovjek prvi put u životu čini nije jednostavan. I ako je ja ne budem imao deset puta u ruci, nego je uzmem prvi put, to neće biti opušteni, samouvjereni svećenik, nego štreber koji ne vlada situacijom. Zatim, cipele ne smiju biti bez veze, ali ni šminkerske, nego prave svećeničke, čvrste, kvalitetne i dobre. Jurdana i ja išli smo ih naručiti kod postolara, gospodina Zlatka u Ilici. A prije no što počnem snimati, nekoliko puta ću autom obići sve lokacije.

NACIONAL: Morate li se u filmu svlačiti? – Ne. Bih li se skinuo? Bih! Pogledajte, moje tijelo je puno ožiljaka, i od vatrenog i od hladnog oružja, imate pravu zbirku. I ako bih trebao tako poslati filmsku poruku, nema problema… ali ne namjeravam igrati ni velike ljubavnike, ni, Bože sačuvaj, u pornićima.

NACIONAL: Uvježbavate li ulogu pred ogledalom? – Meni je Čičak savjetovao prije 10 godina, kao političaru, da vježbam pred ogledalom. Probao jesam, ali nije to to. S kim ja to razgovaram, sve mi se miješa. Je li to neki drugi, ili sam to ja… od toga nemam koristi nikakve. Dejan Aćimović, koji je prvi naslutio da ću se okušati kao glumac, rekao mi je da se maksimalno umirim jer da je moja faca sama po sebi dosta izražajna, dakle sa što manje mimike i gestikulacije. A Jurdana me pogledao, dvaput me ispravio i uglavnom je zadovoljan. Mene se i ne može previše učiti, ne mogu ja sad fakultet završavati. Ja moram ići na talent i inspiraciju.

NACIONAL: Je li vam iskustvo političara pomoglo u glumi? – Ne, ja bih rekao da mi je iskustvo politike pomoglo u životu, dobro sam upoznao određenu vrstu ljudi. Političari su preslabi glumci, to su foliranti, oni često glume, ali netalentirano. Ja sam u životu probao sve varijante, bio sam sportaš, družio se s umjetnicima, književnicima i glumcima, pa i sa znanstvenicima, a i s marginalcima, kriminalcima i klošarima, i nigdje nisam vidio toliko nedojebenih tipova, toliko jadnika, toliko ljudskog jada i bijede kao u politici. Politika je ipak mjesto gdje se ljudska vrijednost može najteže provjeriti. U sportu postoji štoperica, gol, koš, kad netko zapjeva, čuje se kakav mu je sluh, biznismen mora zaraditi novac, samo u politici vrijedi – melji, muljaj, mrljaj, pa ćeš postati ministar, šef države ili saborski zastupnik. Ja se zaista osjećam lijepo jer sam u životu radio razne stvari i u svima sam bio uspješan, a i u pauzi političkog života još sam uvijek zanimljiv medijima.

NACIONAL: Znači, političarima bi koristilo da su malo bolji glumci? – Da, ali oni to nisu. Gluma je talent i znanje, a političari su foliranti. Vidite da u meni ima gorčine prema političarima-folirantima, naročito hrvatinama, odatle dolazi i moje oduševljenje likom svećenika koji živi izvorno hrvatstvo, koje sam ja živio cijeli život. Nažalost, danas su u modi hrvatine, a ja sam se puno puta osvjedočio: što veća hrvatina, to veći folirant i budaletina, pa čak i lopov. Nemojte misliti da sam ljevičarski provokator, danas je to tako, zato me oduševljava taj svećenik, on je dio moje podsvijesti. Nije idealan, nije svetac, ali nije gnjida ni budala, a ostali se grijesi, ako ih i bude, ispovijedaju.

NACIONAL: Jeste li ikad uhvatili sebe da glumite u politici? – Nikad.

NACIONAL: Što mislite o hrvatskom filmu? – Dosta hrvatskih glumaca poznajem, mislim da imamo odlične glumce, ali zbog malog tržišta hrvatska je kinematografiji u krizi.

NACIONAL: Kako ćete proći u konkurenciji s hrvatskim glumcima? – Uspoređivati se neću, znam da glumac nisam. Ranije sam rekao da ne bih igrao puzavce i gmizavce, ali ne bih ni Hamleta ni Filipa Latinovicza, prepustio bih ih Boži Aliću. Jer to je za nekog drugog. Ali ako me režiseri budu vidjeli u nekoj ulozi u kojoj se i ja vidim, nema dileme – prihvatit ću to. Ako se za ulogu moram potpuno transformirati, to neće ići.

NACIONAL: Što očekujete od uloge? – Da će biti vrijedan doprinos stvaranju jednog odličnog hrvatskog filma.

NACIONAL: Rekli ste da ste ulogu donekle prihvatili i zbog redatelja, Srećka Jurdane. – Mi se dugo poznajemo, i dugo smo dobri. U početku su nam i politički stavovi bili istovjetni. A kad nam se politički stavovi i nisu slagali, opet smo bili dobri, jer smo slične životne filozofije: znamo gdje je mjesto čovjeku pojedincu, gdje državi, gdje narodu, gdje ratu, gdje miru. I vrijedimo za dvojicu odlučnih ljudi, nepokolebljivih, ne znači da smo uvijek u pravu, bezgrešni nismo… prošli smo dosta toga zajedno, skupa smo bili na proslavama, skupa pjevali, pa možemo i na film.

NACIONAL: S kim biste rado glumili? Koga biste željeli za partnera? – Partnera ili partnericu? Za partnericu, ne znam. Sigurno ima mladih glumica, ali ja za njih ne znam. Dora Fišter je odlična. Čini mi se da su glumci dva koplja iznad glumica. A kad bih ja mogao birati, izabrao bih Ivu, Mustafu i Radu, a ja da budem četvrti.

NACIONAL: Što je s vašim političkom karijerom? – Napravio sam malu pauzu, ali kanim ja svejedno u politiku. Što se tiče ovih izbora, ne znam. Dosljedan sam onome što sam rekao – da uopće nije bitna ni moja ni bilo čija pojedinačna pozicija u politici, nego je bitno da Hrvatska dobije kvalitetnu politiku. Tako da ću ja sigurno i u sljedećim izborima sudjelovati, najvjerojatnije kao netko tko će poduprijeti nekoga za koga smatra da je najkvalitetniji. No do izbora ima još vremena, vidjet ćemo što će se dogoditi, jer ja sam jedan od utemeljitelja stranke Nova Hrvatska, osnovane prije tri i pol godine, u jedno nezgodno vrijeme, mjesec dana pred izbore. Na tim se izborima baš nismo proslavili, prehrabro smo i uletjeli, ali stranka nije ugašena. Vidjet ćemo hoćemo li se pridružiti nekome tko vrijedi ili krenuti sami, ali u svakom slučaju, za sljedeće izbore nećemo stajati skrštenih ruku. Jer je loša politika glavni hrvatski problem u ovom trenutku, a najvažnije je pomoći joj da se popravi koliko se popraviti može.

NACIONAL: Što znači “loša politika”? – Kad sam osnivao stranku prije 4 godine, u temeljna načela sam stavio zaključak da stanje u Hrvatskoj nije slučajno takvo kakvo je, nego je netko kriv, i mora odgovarati. Ja znam niz krivaca. Znam dio onoga što je radio Ivić Pašalić. Aktualna vlast nije imala hrabrosti s njim obračunati. S njim je obračunao njegov stranački kolega Ivo Sanader, koji je meni bio velika nada. Iz dva razloga. Imao je snage obračunati s Ivićem Pašalićem, iako je bio u puno težoj poziciji, i drugo, što je dao naslutiti da bi od njega mogao postati političar degolovskog ili blerovskog profila. Pitanje je hoće li se u Hrvatskoj konačno pojaviti političar kojem je Hrvatska važnija od vlastite pozicije i pozicije vlastite stranke. Zaista sam kod Sanadera prepoznavao takav gard. Međutim, jedan Sanaderov istup je to pokvario. Naime, glavni problem Hrvatske je lopovluk i kriminal i bahate neznalice u vlasti, s tim treba obračunati, a Sanader, umjesto da to podupre, on dobru ideju potpuno pogrešno kritizira. On iznosi formalne prigovore koji zapravo stoje, ali je pogreška u smislu miješanja jedne vlasti u ingerencije druge sitnica u odnosu prema korupciji, lopovluku, i što je najgore nedostatku straha od kazna kod potencijalnih i aktualnih kriminalaca. Oni se ne boje, i događa se da Sanader, iz čisto politikantskih razloga, implicitno hrabri kriminalce pričom da je u pitanju hajka aktualne vlasti na građane Hrvatske.

NACIONAL: Vratimo se na aktualnu vlast. – Kamo sreće da je aktualna vlast postupila prije tri godine tako kako je sad nešto počela. Ili, ovo zadnje vanjskopolitičko bauljanje s Irakom i ponašanjem prema Americi, to je katastrofa. Još pred rat u Afganistanu bilo mi je prvi put žao što sam malo izišao iz medija, jer sam mogao jasno predvidjeti razvoj događaja. Ali dobro znaju u lokalnim medijima da sam rekao da će svijet biti fasciniran brzinom i lakoćom s kojom će Amerikanci razbiti talibane. Još je jasnije s Irakom, gdje američko-irački sukob nije stvar političke tlapnje, nego prosječna vojnog znanja. Da su naši veliki političari angažirali prosječna vojnog stručnjaka, on bi njima nacrtao kako će taj slučaj i rat završiti. Oni moraliziraju i gataju, čemu se masovno priključuje glupa oporba, osim sad zrelog Sanadera. To nije stvar moraliziranja, nego egzaktna. Komičarka Željka Antunović, koja nabije naočale i čisti pušku u TV showu, velevažno zabrani Amerikancima prelijetanje Hrvatske. Umjesto da se s dva-tri pametna poteza pomogne državi izići iz krize. Jer tako bi hrvatski poslovi u Iraku, što se tiče obnove, bili puno vjerojatniji.

Ima situacija kad bi Račan znao voditi politiku: recimo, kad je objavljeno da se Haag interesira za pokojnog generala Bobetka. Tad se pojavljuje izvjesni Čondić, čiju borbu i rane uvažavam, ali tko tom skromnom dečku daje pravo da se petlja u državnu politiku? Razgalami se, prijeti blokadama cesta, unutrašnjim neredima, što uplaši Račana. Račan bi slučaj Bobetko riješio briljantno da mu nitko nije smetao. Čondić je natjerao Račana da stavi ustašku kapu, a ustaška kapa ni meni više ne stoji… Nezrela oporba, nezrela vlast. To mene do ludila dovodi.

NACIONAL: Koga ćete podržati na izborima? – Uopće me ne zanima tko je slijeva, tko sdesna. Zanima me pamet, snaga, hrabrost. Razmišljao sam ozbiljno o Sanaderu, on je povukao dosta dobrih poteza, ali zasmetalo me ovo što sam spomenuo. No, razmišljao sam ja i o Bancu, a to što su njih dvojica miljama daleko jedan od drugog, to me uopće ne zanima. Zanimljiva je i alijansa don Ivana Grubišića.

NACIONAL: Kako će se uloga svećenika odraziti na vašu političku karijeru? – Ne razmišljam uopće o tome. Teško mi je o tome razmišljati jer svoju političku karijeru ne shvaćam preozbiljno. Ja sam u politici samo zato što mislim da je to moja obveza, a ne zbog karijere. Unatoč činjenici da ja politiku razumijem, pa i onu najozbiljniju i visoku i ne bojim se nijedne političke dužnosti, ipak imam određena ograničenja i ne vidim se u nekim ključnim političkim pozicijama.

NACIONAL: U kojoj se onda životnoj ulozi najbolje vidite? – U običnom, normalnom životu. Ova filmska ponuda je sjajna prilika. Lijepo je to kad vi sjedite s prijateljima na ljetnoj terasi, a netko vas pozove da se natječete kao pjevač u Hitu ljeta, drugi put da igrate ozbiljnu ulogu u ozbiljnom filmu. Ali ja vapim za ozbiljnim političarom kojeg ću podržati, i ne želim pritom sebe ustoličiti. Na koncu, ma kako bile visoke, saborske plaće i privilegije još uvijek nisu ono što ja mogu zaraditi u svom privatnom poslu. Ja i bez politike mogu doći i do medija i do novaca.

14. 2. 1953. rodio se u Slavonskom Brodu – u Slavonskom Brodu završio osnovnu školu i gimnaziju – u Zagrebu se upisao na Petrokemijski fakultet i Višu komercijalnu školu, – 1975. odlazi u Njemačku, pa Italiju, i još godinu dana putuje po svijetu
-1977. vratio se u Hrvatsku i s bratom u Sl. Brodu otvorio ugostiteljski lokal, a ubrzo i drugi – u 1. i 2. mandatu zastupnik u Hrvatskom saboru – odmah po izbijanju Domovinskog rata uključuje se kao zapovjednik diverzantskog voda HOS-a, nakon toga postao je načelnik ratnog stožera HOS-a; krajem 1992. postao je članom zajedničkog zapovjedništva Armije BIH i HVO-a. S hrvatske strane partner mu je bio Tihomir Blaškić, a s muslimanske Džemal Merdan i Arif Pašalić – početkom ozbiljnijih hrvatsko-muslimanskih sukoba napustio je rat – 1990. učlanio se u HDS, kad se raspao pristupio HSP-u, a 1996. istupio iz njega
1999 – jedan od osnivača stranke Nova Hrvatska; sada se bavi privatnim biznisom