Objavljeno u Nacionalu br. 390, 2003-05-06

Autor: Mladen Pleše

Novi Grlićev dokumentarni spektakl

Talijanski redatelji koji su zaratili zbog Jugoslavije

Redatelj Rajko Grlić već mjesecima snima dugometražni dokumentarni film o dugogodišnjem prijateljstvu i brojnim sukobima dvojice velikih talijanskih redatelja, Paolu Magelliju i Robertu Ciulliju, koji režiraju po cijeloj Europi a značajan dio svog života proveli su u Zagrebu i Beogradu

Redatelji Paolo Magelli i Rajko GrlićRedatelji Paolo Magelli i Rajko GrlićKada je filmski redatelj Rajko Grlić usred Prata, grada od 180.000 stanovnika udaljenog desetak kilometara od Firenze, ugledao šareni vrtuljak za djecu, odmah je u tomu prepoznao scenu za svoj novi film. “Ovakvu scenografiju teško da bi netko mogao osmisliti”, zaključio je zadovoljno. I doista: na glavnom gradskom trgu, Piazzi del Duomo, scena kao iz filmova Frederica Fellinija: uz osebujnu srednjovjekovnu crkvu s vanjskom propovjedaonicom koju je projektirao veliki talijanski graditelj Donatello, praćen zvucima starih napoletanskih kancona, vriskom djece i galamom njihovih roditelja, polako se okretao veselo obojeni i osvijetljeni karusel za djecu iz 18. stoljeća. Živopisni vrtuljak bio je ukrašen desetinama drvenih konjića, konjskih zapreka, stotinama raznobojnih svjetiljki i crtežima turističkih atrakcija najpoznatijih talijanskih gradova. Samo nekoliko sati kasnije, naslonjen na jednu drvenu konjsku zapregu, Paolo Magelli, talijanski kazališni redatelj s hrvatskom putovnicom, prisjećao se pred Grlićevom filmskom kamerom djetinstva i mladosti koje je proveo na tom trgu i vrtuljku.

Upravo je s tom scenom redatelj Rajko Grlić nastavio ovih dana realizaciju novog dugometražnog dokumentarnog filma. Riječ je o, čak i za europske pojmove, jedinstvenom multinacionalnom i multikulturalnom filmskom projektu. Po vlastitom scenariju Rajko Grlić režira film o dvojici talijanskih kazališnih redatelja Paolu Magelliju i Robertu Ciulliju čiji su se životi isprepletali više desetljeća. Grlića je dodatno privuklo i to što su obojica dio svoga života bili profesionalno i osobno vezani uz prostor bivše Jugoslavije. Uz zajedničke umjetničke i profesionalne sklonosti dvojicu talijanskih režisera posebno je zbližilo to što su se obojica, krajem sedamdesetih, oženili beogradskim glumicama. No rat je uništio njihovo prijateljstvo. Ciulli, koji se životno vezao uz beogradsku glumicu Gordanu Kosanović, njenu obitelj, ali i brojne srpske kulturne djelatnike poput Jovana Ćirilova, potpuno se srodio sa srpskim kulturnim prostorom. Stoga je za vrijeme srpske agresije na Hrvatsku optužio Paola Magellija, koji je tada živio u Zagrebu s glumicom Almom Pricom, da je pod utjecajem “ustaške propagande”. Magelli mu nije ostao dužan: proglasio je Ciullija taocem političkih ideja balkanskog krvnika Slobodana Miloševića. Magelli i Ciulli zbog toga se godinama nisu viđali. Jedino su razmjenjivali pisma na francuskom i u njima se uzajamno optuživali: Ciulli je vrijeđao Magelija da je ustaša, a Magelli ga je nazivao četnikom.

Dokumentarni film tri redatelja, jednog filmskog i dva kazališna, radnog naslova “Toi, toi, toi”, pozdrava kojim u Njemačkoj glumci jedni drugima pola sata prije početka predstave požele sve najbolje, snima se već nekoliko mjeseci u Njemačkoj i Italiji. Rajko Grlić očekuje da će ga dovršiti do kraja ove godine, a napraviti će dvije verzije: jednu od 50 i drugu od 90 minuta. Do sada je, na polovici projekta, snimio već 50 sati materijala. Producent je njemačka televizijska postaja ZDF te Motovun Film Festival d.o.o., snimatelj je Čeh s njemačkim državljanstvom Pavel Schnabel, a ton majstor Nijemac Timo Mujele. Magelli i Grlić komuniciraju na hrvatskom, Ciulli i Magelli na talijanskom, Grlić i Schnabel na češkom, Grlić, Ciulli i Mujele na engleskom, a Magelli, Schnabell i Mujele na njemačkom. Još jedan kuriozitet: Rajko Grlić i snimatelj Pavel Schnabel, dobitnik niza prestižnih svjetskih nagrada za dokumentarni film, studirali su u isto vrijeme na filmskoj akademiji u Pragu i stanovali u istom koledžu, ali tada se nisu družili.

Rajko Grlić snimao je u Pratu susret Paola Magellija s Dramskim kazalištem Gavella koje je u njegov rodni grad došlo s njegovom predstavom ”Život na selu”. Kada je prije nešto više od godine dana dogovarao posjet Gavelle, Mageli nije slutio u kakvim će se dramatičnim okolnostima gostovanje odvijati te da će susret zabilježiti filmska kamera. Glumci Anja Šovagović Despot, Boris Svrtan i Inge Apelt pobunili su se protiv njegova projekta suradnje Gavelle i Crnogorskog narodnog pozorišta iz Podgorice, pa se Magelli s njima u Pratu nije želio niti pozdraviti, a na probama s njima uopće nije komunicirao, dok je na Enesa Vejzovića, koji je u posljednji trenutak uskočio u predstavu umjesto Gorana Grgića, urlao i psovao ga. “Vičem i psujem samo one koje volim i cijenim. Mali je Vejzović veliki talent, želim mu pomoći, pa se ponekad izderem na njega kako bih ga prodrmao”, opravdavao se Magelli pred Grlićevom ekipom.

Po žustrini i temperamentu kojima vodi probe, po incidentima i ispadima koje izaziva, godine Magellija uopće nisu promijenile. Pisac ovih redova pratio je točno prije tridesetak godina Magellijeve probe za predstavu “Ljubavni koncil” koju je postavljao u Ljubljanskoj drami. Mirni i hladnokrvni Slovenci bili su šokirani kada je Magelli počeo vikati na njih, psovati ih i ganjati po pozornici. Uvrijeđeni su napuštali probe, prijetili da će prekinuti s radom, no na kraju su ipak svi bili zadovoljni: predstava sjajno uspjela kod gledatelja i kritike.

Dok su Schnabel i Muyel pomno pratili Magellijev rad s glumcima, Rajko Grlić objasnio je kako je došao na ideju da snimi dokumentarni film o talijanskim redateljima. “Magellija i Ciullija, dvojicu provokativnih i nekonvencionalnih umjetnika, poznam više od trideset godina. Njihovi su se životi i profesionalne karijere tako osebujno prepletali i razdvajali da se to moralo zabilježiti na filmskoj vrpci. Tim više što su neko vrijeme bili gotovo sudbinski povezani i s onim što danas nazivamo prostorom bivše Jugoslavije, ali i zbog toga što ta dva Talijana danas žive u Njemačkoj. Zanimao me fenomen njihova intelektualna azila, želio sam otkriti kako se osjećaju ljudi koji se dobrovoljno odluče za duhovnu i intelektualnu emigraciju te vidjeti kako izgleda njihov pokušaj da se intelektualno uklope u Europu. Riječju: zanimala me pozicija europskih intelektualaca i umjetnika koji, u želji da uspostave univerzalnu komunikaciju, uspijevaju premostiti nacionalne i jezične barijere. Film je višeslojna egzistencijalna drama o dvojici muškaraca čiji su privatni i poslovni odnosi snažno emotivno obojeni, koji imaju istu strast prema kazalištu i umjetnosti. Kamera prati uspone i padove tog muškog prijateljstva, njihove odnose sa ženama, izmiješanost europskog tla i kulture, govori o pacifizmu, ratu i miru. To je drama o konfliktima i katastrofama koje završavaju u katarzi pomirenja,” objasnio je Grlić.

Filmskom kamerom Grlić je tijekom studenoga i prosinca prošle godine bilježio intimnu dramu Paola Magellija: hoće li ostati u Zagrebu, preseliti se u Njemačku ili se pak nakon trideset godina vratiti u Italiju. Središnja je tema filma dolazak Paola Magellija u Mullheim gdje na poziv Roberta Ciullija režira djelo Maksima Gorkog “Ljetni gosti”. Magelli je prvi redatelj izvana koji je režirao u Teatru Am der Ruhr. Nakon iznimnog uspjeha te predstave Roberto Ciulli nudi mu stalan angažman u svom kazalištu. Istodobno u Mullheim stiže intendant HNK u Zagrebu Tarbuk i poziva Magellija da preuzme Dramu HNK. Magellijeva nova supruga, njemačka glumica Friederike Tiefenbacher, s kojom ima jednogodišnju djevojčicu Gioiu, traži od njega da napokon odluči gdje će njihova obitelj živjeti slijedećih pet godina.

I dok se Magelli nikako ne može odlučiti između Zagreba i Mullheima, glumci Dramskog kazališta Gavella protive se suradnji s Crnogorskim narodnim pozorištem. Kamera je zabilježila trenutak kada Magelli, sredinom studenoga prošle godine, konsterniran čita u Nacionalu tekst o pobuni u Gavelli, kako pljuje na njega i baca ga na pod, unosi se u kameru i jednom dahu izgovara: “Moja kći ne zaslužuje da odrasta u okružju mržnje i osvete. Nakon ovoga ostajem u Njemačkoj”, odlučio je u trenu Magelli.

Već je drugo jutro Magelli pred Grlićevom ekipom potpisao ugovor s teatrom u Mullheilmu. Odluku nije promijenilo ni Tarbuk koji je pred kamerama pokušao nagovoriti Magellija da se vrati u Zagreb. Film završava scenom u kojoj Paolo Magelli i Roberto Ciulli, nakon burnih svađa i mirenja, odlučuju ostati zajedno.

Prije tog happy enda njihovo je prijateljstvo bilo na teškim iskušenjima. Početkom 1962. Paolo Magelli je kao 16-godišnjak u Milanu gledao kazališnu predstavu Roberta Ciullija koja ga je toliko oduševila da je odlučio studirati režiju. Desetak godina kasnije Magelli je kao kazališni redatelj živio i radio u Beogradu gdje je bio i oženjen glumicom Dobrilom Stojnić. On je predložio vodstvu BITEF-a, ugledne svjetske kazališne smotre, da pozove u goste Roberta Ciullija koji je u to vrijeme radio u Dusseldorfu. Tako su se Ciulli i Magelli konačno upoznali i ubrzo postali nerazdvojni prijatelji. Magelli ga je upoznao s beogradskom glumicom Gordanom Kosanović s kojom se Ciulli vrlo brzo oženio. Gordana Kosanović preselila se u Njemačku gdje je napravila sjajnu karijeru, ali je nakon nekoliko godina umrla – no Ciulli je ostao vezan uz njenu obitelj, Beograd i Srbiju za razliku od Magellija koji se preselio u Hrvatsku. Magelli se početkom devedesetih našao u doista neobičnoj situaciji: u Beogradu su ga optuživali da je ustaša, a u Zagrebu da je četnik i jugonostalgičar. Zbog toga se Magelli, ogorčen i uvrijeđen, 1993. odselio u Njemačku, u Wuppertal. Premda je Ciulli živio u manje od pedeset kilometara udaljenom Mullheimu, njih se dvojica u to vrijeme nisu susreli. Tek kada je Ciulli nedavno zaključio da zbog životne dobi neće moći još dugo voditi kazalište u Mullheimu, u njemu je počela sazrijevati ideja da je unatoč svađama i neprijateljstavu Paolo Magelli njegov jedini pravi nasljednik. O tom preokretu Magelli i Culli svjedoče u Grlićevu filmu.

Za šetnje Pratom Magelli je objasnio kako ga je Grlić uspio privoljeti da sudjeluje u snimanju filma. “Kada je Rajko Grlić predložio da snimi dokumentarni film o Ciulliju i meni, pitao sam ga: Rajko, jesi li poludio, nemoj se zajebavati. Popustio sam njegovim nagovaranjima jedino zato što sam bio uvjeren da ćemo Grlić i ja imati pametnijeg posla te da nećemo imati vremena za te gluposti. Pokazalo se da je Grlić pronašao producente, da je nevjerojatno uporan, da mu nije teško dolaziti iz SAD-a na snimanje pa je sva prilika da će taj film na kraju ipak biti snimljen. Nije mi zbog toga krivo. Štoviše sretan sam što će biti zabilježen moj povratak u rodni Prato i to nakon punih dvadeset godina. Sada kada sam prešao pedesetu i kada uspješno režiram po svijetu, konačno mogu pokazati i kod kuće to što radim,” zaključio je Magelli.

Pred rodnom kućom i u obližnjem restoranu, u koji je zalazio kao mladić, Magelli se prisjetio i svoje prve ljubavi. Na pitanje zašto se toliko puta zaljubljivao u glumice i njima ženio, Magelli se, premda se zarekao da neće progovoriti niti riječ o bivšim ljubavima, nije mogao suzdržati: “A za koga drugoga kada sam cijeli dan u teatru. Danima i tjednima nisam viđao nijednu drugu ženu osim glumica, logično je da sam se njih zaljubljivao, a neke od njih i ženio. No možete biti mirni: mala Gioia posljednja je žena moga života”, zaključio je Magelli.

Dok neki glumci u zrelim godinama počnu režirati, Magelli i Ciulli krenuli su suprotnim putem. U isto vrijeme okušali su se kao glumci, i to ne samo u Grlićevu filmu. Ciulli u Teatru Am der Ruhr igra tužnog klauna u predstavi “Mali Princ”, dok Paolo Magellli nastupa u vlastitoj predstavi čija će francuska turneja završiti u svibnju i lipnju s desetak predstava u Parizu.

Redatelj Roberto Ciulli rodio se u Milanu, potječe iz bogate plemenitaške obitelji u čijem su vlasništvu bile brojne kuće u središtu grada, posebice u ulici Monte Napoleone, uključujući i hotel Milan. Veći dio bogatstva njegova je majka izgubila na kocki, dok se njegov otac, Conte Ciulli, odrekao buržujske okoline i otisnuo se u svijet kao običan radnik. Nakon što je Ciulli diplomirao na temu Kantove filozofije, oduševljen njemačkim jezikom, priključio se talijanskim emigrantima koji odlaze na rad u Njemačku. Prije toga postavio je nekoliko predstava u Teatru Globo u Milanu. U Mullheimu Ciulli osniva Teatar Am der Ruhr i njegov je vlasnik zajedno s dramaturgom Helmutom Schaferom i glumcima.

Paolo Magelli, rođen 1949. u Pratu, po mnogima je jedan od najintrigantnijih redatelja danas u Hrvatskoj. Diplomirao je kazališnu režiju u Firenci, a usporedno je studirao i slavistiku. Stipendiju je iskoristio za studijski boravak u Rumunjskoj, a nakon toga preselio se u Beograd. Od sredine osamdesetih živi i radi u Zagrebu. Desetak njegovih predstava, poput “Dantonove smrti”, “Elektre”, “Višnjika”, “Ujaka Vanje”, “Mjesec dana na selu”, kritika je proglasila antologijskim. Magelli je režirao još i u Švicarskoj, Njemačkoj, Italiji, Turskoj, Francuskoj, Rumunjskoj, Belgiji, Mađarskoj, Finskoj, Indiji, Izraelu, Meksiku, Kolumbiji… Govori pet jezika, a kao i Roberto Ciulli oduševljen je njemačkim.

Rajko Grlić rođen je 1947. u Zagrebu, diplomirao je filmsku režiju na Akademiji muzinih umjetnosti u Pragu. Kao redatelj, scenarist i koscenarist snimio je više od dvadesetak dugometražnih igranih filmova, TV serija i dugometražnih dokumentarnih filmova za što je dobio desetak prestižnih svjetskih nagrada. Najpoznatiji su mu filmovi “Kud puklo da puklo”, “Bravo Maestro”, “Samo jednom se ljubi”, “Čaruga”, “Za sreću je potrebno troje”, “U raljama života”, a od dokumentarnih filmova “Novo, novo vrijeme”, u kojem prati parlamentarne izbore u Hrvatskoj 2000. Direktor je Imaginary Academy of Grožnjan, umjetnički direktor i osnivač Filmskog festivala u Motovunu, počasni građanin Montpelliera te dobitnik nagrade za životno djelo u Denveru. Grlić je profesor na filmskoj akademiji Ohio University.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika