Objavljeno u Nacionalu br. 391, 2003-05-13

Autor: Mirjana Dugandžija

Ekskluzivno iz Beča

Balkan u Beču

U Beču će 16. svibnja biti otvorena izložba 'Krv i med, budućnost je na Balkanu', na kojoj će biti prikazana djela 65 suvremenih umjetnika iz država s prostora bivše Jugoslavije, Rumunjske, Bugarske, Turske, Grčke, Albanije: Harald Szeeman, jedan od najutjecajnijih svjetskih kustosa, proveo je Nacionalove novinare kroz svoju izložbu

"Krv i med, budućnost je na Balkanu" naziv je izložbe 65 suvremenih umjetnika što će 16. svibnja biti otvorena u reprezentativnom prostoru privatne zbirke Essl"Krv i med, budućnost je na Balkanu" naziv je izložbe 65 suvremenih umjetnika što će 16. svibnja biti otvorena u reprezentativnom prostoru privatne zbirke Essl“Krv i med, budućnost je na Balkanu” naziv je izložbe 65 suvremenih umjetnika što će 16. svibnja biti otvorena u reprezentativnom prostoru privatne zbirke Essl, u bečkom predgrađu Klosterneuburgu. Drugi dio njezina naziva – budućnost je na Balkanu – kategorično govori o tome kako njen kustos Harald Szeeman, jedan od najcjenjenijih svjetskih kustosa današnjice, doživljava umjetnički prostor država nekadašnje Jugoslavije, Rumunjske, Bugarske, Turske, Grčke i Albanije.

Na spektakularnoj izložbi 'Krv i med, budućnost je na Balkanu', slavni Harald Szeeman predstavio je i 9 hrvatskih umjetnikaKustos izložbe “Krv i med”, Švicarac Harald Szeeman, u nas je najpoznatiji kao selektor Venecijanskog bijenala 1999., a zatim i 2000., te jedan od selektora kasselske Dokumente, najvažnije svjetske smotre suvremene umjetnosti.

Harald Szeeman počeo je kao kazališni čovjek, s 22 godine bio je glumac i igrao Mefista. Zatim je osnovao vlastiti teatar i u njemu sve radio sam – a “sam u svom teatru”, kako kaže, radi i danas. Dok se bavio kazalištem, pisao je tekstove, glumio, izrađivao scenografiju, skladao glazbu. No, 1957. trebalo je pomoći oko realizacije jedne izložbe u Bernu, a direktor tamošnje Kunsthalle predložio je njega… Usprkos zanimljivoj biografiji – Szeeman zna reći da bi možda završio i u Legiji stranaca da nije likovnjak – ipak je poznat kao slavni kustos koji je prvi na svijetu pokazao neke od umjetnika koji su obilježili kraj 20. stoljeća u svjetskoj umjetnosti. Primjerice, u Kunsthalle u Bernu 1969. izložio je tada najrecentnije umjetničke pojave koje su kritičari nazvali konceptualnom umjetnošću, a među izabranima bio je i Joseph Beuys. Šezdesetih je prvi javno pokazao šokantne krvave happeninge Bečkih akcionista. Na Venecijanskom bijenalu 1980. Szeeman je, zajedno s Achilleom Bonitom Olivom razradio alternativni bijenale, nazvao ga “Aperto 80”, te predstavio umjetnike za koje je pretpostavio da će obilježiti 80-te. To se i dogodilo, ubuduće su se izložbe “Aperto” redovito održavale, a 1999. postao je službeni venecijanski selektor.

Zadnjih nekoliko godina, posljednje dvije naročito intenzivno, putovao je balkanskim zemljama i posjećivao umjetnike u njihovim atelijerima. Među umjetnicima iz 11 zemalja izabrao je i 9 iz Hrvatske: Sanju Iveković, Željka Kipkea, Mladena Stilinovića, Ivana Posavca, Labin Art Express, Đorđa Jandrića, Vladimira Dodiga Trokuta, Gorana Petercola i Dalibora Martinisa.

NACIONAL: Koliko zapadnu publiku zanima izložba balkanskih umjetnika? Svjetski kustosi i povjesničari umjetnosti trenutno su, doduše, ludi za istočnom Europom, no kako je s običnim ljudima? – Možemo to promatrati ovako. Kad sam radio svoje izložbe u Bernu, Kolnu, obični su ljudi rekli – ništa posebno. Ali sada, kad dođem, kažu – bilo je strašno zanimljivo ono što ste napravili prije 30 godina! Dakle, neki prepoznaju odmah, a neki… Mislim da je to jedan od razloga što sam izabrao taj naslov, “Budućnost je na Balkanu”, na neki način kontradiktoran onome što svi misle. Za mene je vrlo važno isprovocirati pažnju jer nikad ne radim izložbe, a da njima ne želim promijeniti nešto u ljudskim glavama. Naravno, ne možete predvidjeti hoće li to biti odmah, nikada ili u budućnosti.

NACIONAL: Mislila sam na uobičajen europski doživljaj Balkana, za običnu svijest “Balkan” je pogrdna riječ, uvreda. – Slovenski pisac Slavoj Žižek rekao je da je za Austrijance Slovenija Balkan, za Slovence Hrvatska, za Hrvatsku Albanija, za Albaniju… tko zna. Također je rekao da je za Francusku Njemačka Balkan. A za Ameriku je sada Europa Balkan. Točno, naziv ima to pejorativno značenje i zato nisam u naslovu izložbe htio reći “Balkan”. A “Krv i med”, što odlično zvuči, mogući je turski prijevod riječi Balkan. K tome, “krv i med” evocira također umjetničku skupinu bečkih akcionista u čijim radovima važnu ulogu ima krv. Igram, dakle, i na to da će ljudi naziv povezati s akcionizmom, a on je danas ovdje prihvaćen. A prije no što je postao međunarodna atrakcija, ja sam akcionizam prvi pokazao sedamdesetih u jednoj javnoj instituciji i na Dokumenti 5. Zatim, želio sam pokazati ovu izložbu upravo u Austriji jer Turci su ovdje bili, pod Bečom. To je neka vrsta pobuđivanja kolektivne memorije koja nije tako uska da bi u nju ušlo samo ono što Austrijanci misle da Balkan jest.

NACIONAL: Dakle, postoji nešto kao kolektivna memorija Balkana? – Zato i kažem da je “budućnost na Balkanu”. Ako pomislite da ste imali Tita – koji je sve te nacije, etnicitete, i religije držao zajedno – i to je izgubljeno. Ali na jednoj drugoj razini one se mogu ponovo osjetiti, ne kao krvava povijest, nego kao cultural unit. Naravno, u ovom trenutku sve je vrlo razjedinjeno. Imate kulturu u Hrvatskoj, kulturu u Sloveniji, otvoreniju prema Zapadu, vrlo aktivna postaje Albanija, vrlo aktivnu umjetničku grupu ima Skopje, ali bez infrastrukture, galerija i muzeja, Beograd se aktivira, nekoliko je vrlo dobrih umjetnika u Prištini, ali još uvijek izoliranih. No s ovom izložbom nadam se da mogu reći – OK, sve je to kultura regije.

NACIONAL: Nalazite li nešto zajedničko svim tim umjetnicima regije? – To je vrlo teško reći. Recimo, u Beogradu imate osjećaj jedne umjetničke agresivnosti, ali također i subverzivnosti, kao na primjer u radovima Raše Todosijevića. Na izložbi je njegov rad s nacističkim križem i natpisom “Bog voli Srbe”, što je doista kontradiktorno onome što svatko misli. Na Kosovu, također i u Albaniji, imate želju za emancipacijom. Erzen Shkololli iz Peje na Kosovu, na primjer, uvijek pokazuje ženu koju albanski običajni zakon ne poštuje osobito, koja je samo recipijent muškarčeve sperme, za kojega se udala i ako to nije željela. Često ima video s temom, recimo, prvog dana nakon vjenčanja, ili dana prije no što žena napusti roditeljski dom. Žena nema nikakva prava na ljubav, emocije, i ono što me zaista fascinira činjenica je da će doći do promjene tih tabua. Ili, imate tri njegove fotografije: jedna ga prikazuje kao dječaka na religijskom obredu, zatim kao socijalističkog omladinca i naposljetku kao Europljanina. To je fascinantno, ta “brza povijest”… U tom kontekstu spomenuo bih i sjajne radove Sanje Iveković, recimo Projekt u nastajanju Nada Dimić. Na žalost, nismo mogli postaviti 15 metara dug neonski natpis tvornice Nada Dimić, izradili smo manji. To je uzimanje iz povijesti – ne bih rekao s herojskim stavom, nego žrtva postaje pozitivna figura koja je imala određenu vrijednost, a sada, u kapitalizmu, vrijedno je toga se sjećati. Taj problem brisanja povijesti izuzetno je zanimljiv na Balkanu, pa i ovoj izložbi. Prisutan je i u performanceu Maje Bajević ”Žene na poslu”, na kojem tri žene iz Srebrenice ispiru tkanine s Titovim rečenicama, sloganima na kojima se držala Jugoslavija – primjerice ona o bratstvu i jedinstvu – a ispiru ih sve dok se tkanine ne raspadnu. Za mene je bilo izuzetno vrijedno ući u tu avanturu istraživanja Balkana.

NACIONAL: Vaša avantura na Balkanu počela je s pozivom Deana Zahtyle iz Labin art expressa. – Bilo je to čak i prije, kad je Bogdan Bogdanović, koji sada živi u Beču, bio gradonačelnik u Beogradu, a ja sam tamo držao predavanja. Zatim, kad sam bio selektor na Bijenalu, vidio sam koliko je važno za te zemlje da budu umjetnošću predstavljene Europi i pokažu da pripadaju Europi. U te četiri godine posjetio sam Ukrajinu, Bugarsku, Albaniju, Armeniju… 1999. kad je Beograd bio pod bombama, pozvao sam na Bijenale dvije umjetnice iz Srbije, Ristovski i Dević, da ilustriraju tu dimenziju patnje, kako je pripadati narodu kojeg najviše mrze u tom trenutku. A još 1996. upoznao sam Deana Zahtylu i bio pozvan da dođem u Labin, ali imao sam posla, druge izložbe. Pa čak i 1997. kad sam pravio izložbu u Ljubljani, nisam otišao jer sam istovremeno radio i u Koreji i Lyonu… ali onda sam između dvaju Bijenala rekao OK i došao jedan vikend. Bilo je otvorenje njegove izložbe, bilo je mnogo umjetnika iz regije, pitali su me mogu li učiniti nešto za njih. Za grupne izložbe na kojima bi se pokazalo 10 ili 15 umjetnika nisam bio zainteresiran. Ipak, počeo sam razmišljati o Beču kao mjestu gdje bih počeo raditi tu izložbu, razmišljao sam o Kunsthalle, ali to nije prostor koji je nekad bio, ili Leopold museumu, u kojem sam napravio prvu izložbu 1986… Tad me Essl pitao bih li napravio izložbu u njegovu muzeju, no te godine nisam mogao, pa sam opet odgodio. No, na kraju sam imao prostor, a dao sam i obećanje, a kad sam čuo da je mogući prijevod naziva Balkan – Krv i med – to je bilo to.

NACIONAL: Što za vas znači “krv i med”? – Dakle, to je prekrasan kontrast. Kao “bijes i nježnost”, “nasilje i nježnost”, što su vrlo, vrlo ljudske suprotnosti. Krv je posvuda, a med možete, dakako, povezati i s turskim kolačićima. Dakle, nisam želio naprosto napraviti show s 30 balkanskih umjetnika. Želio sam pokazati – kad ih stavite zajedno, to je svijet.

NACIONAL: Svjetski kustosi trenutno opsjedaju Balkan i istočnu Europu. Može li se reći da je istočna umjetnost trenutno bolja, jača od zapadne? – Bolja sigurno nije prava riječ. Svi pričamo o globalizaciji – i ja znam da svaki umjetnik želi biti globalno prepoznat – ali mislim da ako umjetnik još uvijek uzima energiju iz svojih korijena, i nalazi pravi jezik za to, u tom trenutku ima dimenziju više nego u “normalnoj”, običnoj umjetničkoj praksi. Ja uvijek pokušavam nadići “stil”, zato sam izabrao izraz “individualna mitologija”, i napravio sam na Dokumenti izložbu s tim naslovom. Individualna mitologija je ljudsko pravo. Svatko ima pravo imati osobni mit. Uostalom, ljudska prava su bila i tema mog prošlog Venecijanskog bijenala, s temom “Platforma ljudskosti”.

NACIONAL: Imate devet umjetnika iz Hrvatske. Možete li reći zašto ste izabrali baš njih, etabliranu srednju generaciju, od kojih su neki i svjetski poznati, a ne mlađe umjetnike kao u ostalim sredinama? – U Hrvatskoj, imam osjećaj, starija generacija koja je više obuzeta formom, zapravo je shvaćena kao nešto vrlo važno. I znate, vraćajući se na ovu temu Balkana – ja nisam želio napraviti vašarsku izložbu, nisam želio reći “Balkan je nered”. Ne, na ovoj sam izložbi želio pokazati da je Balkan svijet koji ima svoj određeni red, u kojemu postoje sve vrste umjetnosti, i iz kojega izlazi autonomna umjetnost. Zato sam pozvao Petarcola, Martinisa, Sanju Iveković, Jandrića … Volim i radove Damira Sokića, ali on me na kraju odbio. No, razumijem da je za neke umjetnike naziv izložbe “Krv i med, budućnost je na Balkanu” isuviše restriktivan u geopolitičkom smislu. Žao mi je, ali razumijem to, možda neki drugi put. Slična je situacija bila s Marjetom Potrč iz Slovenije, no ona je sada zaista velika zvijezda i svugdje prisutna. Zainteresiran sam bio za Ines Krasić, Lea Vukelića… Ali kad sam sve vidio, rekao sam sebi – koncentrirajmo se u Hrvatskoj na srednju generaciju, oni uvijek “ispadaju” iz tih balkanskih izložbi. Naravno, na cijeloj izložbi uvijek sam vodio računa da budu zastupljene sve tendencije. Recimo, Martinis je mnogo formalniji nego mladi kosovski umjetnici, manje subverzivan. Iako on jest subverzivan. Na primjer, uzeo sam njegov rad “Koma”. To je video-eksperiment s ljudskim bićem: kad pritisnete gumb, nanosite mu bol, ali svatko je pritiskao gumb da vidi što će biti. To je, na umjetnički i eksperimentalni način, ekstremna situacija ljudskog bića. On je vrlo, vrlo jak umjetnik… Zatim, pozvao sam Stilinovića s njegovim poznatim radom, ironičnim natpisom “An Artist Who Cannot Speak English is not Artist”, i kako je cijela izložba kontradikcija, suprotstavio sam ih natpisu “Pain” (bol) na njegovim poznatim madracima, crnom i crvenom. Dakle, imate dvije strane, ironiju i bol. Cijela je izložba za mene kontradikcija, polaritet, koji je ujedno znak slobode, ili protest zbog nedostatka slobode…

NACIONAL: Kosovo ste izdvojili i prikazali kao samostalnu državu. Zašto? – Učinio sam to jer oni to žele biti. Pa sam uzeo želju kao stvarnost. Slična je stvar s Makedonijom, i nazivom FYROM, Bivša jugoslavenska republika Makedonija. Recimo, na Bijenalu je Makedonija željela sudjelovati kao Republika Makedonija, ali Grčka je napravila diplomatski pritisak da će, ako tako bude, napraviti skandal. Ali ja sam svejedno stavio samo Makedonija.

NACIONAL: Jeste li među umjetnicima osjetili otpor, osjećaj da su svrstavanjem na Balkan getoizirani? – Nisam se ponašao kao fundamentalist, zaista sam želio vidjeti svakoga, i mogu reći da je sve to sada velika kompozicija koja odvodi od dosadašnje predodžbe “balkanskog”.

NACIONAL: Koliko znamo, posljednja izložba koju ste priredili stajala je 4,6 milijuna švicarskih franaka… – Da, stajala je, ali to je bila moja predzadnja izložba. Posljednja je bila u Parizu, za 200. godišnjicu Victora Hugoa, to nije bila skupa izložba, nego vrlo sentimentalna. No prije toga radio sam u Švicarskoj izložbu “Novac i vrijednost.” Bila je vrlo subverzivna jer mi je švicarska banka dala milijune da uništavam novac javno, ispred ljudi. Naravno, svaka nacionalna banka uništava novac, ali čini to u potaji, duboko, duboko pod zemljom. Izložba je propitivala što je novac, je li on simbol, funkcija, medij, zlo, a bila je i kritika kapitalizma, poigravanje na razne teme, na primjer “rijeka novca = rijeka krvi”, zatim “snovi koje novac ne može kupiti”, zatim novac kao “vječna sigurnost”, “easy money”, novac kao konvencija, fondovi solidarnosti s 50 milijuna mrtvih od gladi itd. Imao sam prostor uređen s pet kilograma zlata, potpuno izgrebanog, a u sredini je bio robot koji je uništavao svake minute dvije novčanice od sto švicarskih franaka. Moram reći da je postojao veliki problem sigurnosti, jer ako biste imali samo pravi novac, u svakom danu bilo bi to vrijedno pljačke…

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika