Projekt 'Kap vode – zrno soli' će predstavljati Hrvatsku na dosad najvećoj svjetskoj izložbi EXPO 2005. u japanskom gradu AichijuProjekt “Kap vode – zrno soli”, koji će predstavljati Hrvatsku na dosad najvećoj svjetskoj izložbi EXPO 2005. u japanskom gradu Aichiju, napravili su umjetnički fotograf Damir Fabijanić, najuspješniji hrvatski multimedijski i konceptualni umjetnik Dalibor Martinis i arhitektonski studio “3LHD” u kojem rade Saša Begović i Tanja Grozdanić, te Marko Dabrović i Silvije Novak. Iako se bave totalno različitim područjima, složili su se da je ovo njihov zajednički projekt i da je kombinacija videoumjetnika, fotografa i arhitekata odlično funkcionirala.

Namjerno se nismo opredijelili za banalnu, turističku prezentaciju: ponudili smo minimalistički projekt u kojem se mogu prepoznati elementi zena što je u skladu s japanskom tradicijomDamir Fabijanić (42), brat arhitekta Nenada Fabijanića, podrijetlom s Paga, prvi je i jedini hrvatski fotograf koji je još 1992. izlagao na najvećem europskom Festivalu fotografije u Arlesu u Francuskoj, a uz to predstavio se na 40 samostalnih izložbi u svijetu – u Madridu, Beču, Lisabonu, Ateni, Krakowu, Buenos Airesu, Pragu, Berlinu i Parizu. Također, žiri njegova pariškog izdavača “Marval” njegovu je monografiju “Dubrovnik…”, koja prikazuje grad prije rata, tijekom razaranja i nakon obnove, uvrstio među 28 najljepših fotografskih knjiga svijeta. Osim što je specijaliziran za pejzažnu fotografiju, arhitekturu i dizajn pa je objavljivao u milanskim časopisima Casabella i Casa Vogue, radio je i portrete i surađivao s mnogim tvrtkama, kao što su Bank Austria, Erste bank, Agrokor, Belupo, Croatia Airlines i drugima.

Dalibor Martinis (56) je, po Nacionalovu istraživanju u kojem je sudjelovalo deset najpoznatijih hrvatskih likovnih kritičara, galerista i profesora umjetnosti, proglašen najuspješnijim hrvatskim videoumjetnikom u inozemstvu. Izlagao je po cijelom svijetu, na primjer, na Documenti u Kasselu, koja se smatra rigoroznijom i od Venecijanskog biennala, a njegovi radovi nalaze se u čuvenoj MOMI u New Yorku, najpoznatijem svjetskom muzeju suvremene umjetnosti, Stedelijk muzeju u Amsterdamu, Kunsthausu u Zurichu… To, na žalost, ne znači da je istodobno i financijski najuspješniji umjetnik. Martinis, naime, živi od rada u vlastitom studiju za multimedijsku produkciju, a zadnjih je godina postigao velik uspjeh s umjetničkim akcijama u Njemačkoj i “Confernece call” u Italiji gdje je eksperimentirao s binarnim kodovima u komunikaciji.

Arhitektonski biro “3LHD” čine mladi i talentirani arhitekti, koji su projektima Vile Klare, Hotela M te nacionalnog muzeja Koreje u Seoulu zaslužili epitet najperspektivnijih arhitekata. Da ta laskava ocjena nije bila pretjerana dokazali su s projektom za memorijalni Most hrvatskih branitelja u Rijeci, kojem je najpoznatiji časopis za arhitekturu The Architectural Review dodijelio najvažniju svjetsku nagradu za mlade arhitekte AR+D Award. I sami su se iznenadili kad je taj most ubrzo osvojio još četiri stručne nagrade – u Hrvatskoj, Sloveniji, Njemačkoj i Americi gdje su dobili nagradu najvažnijeg američkog časopisa za dizajn I.D. Magazine. Osim što su već izlagali u Beču, Kopenhagenu i Londonu, upravo su pozvani na izložba “Open: new design for public space” što se priređuje u Institutu Van Alen u New Yorku.

Inicijator zajedničke suradnje na projektu za EXPO 2005. bio je Damir Fabijanić koji se već natjecao za uređenje hrvatskog paviljona na izložbi EXPO 1998. u Lisabonu zajedno s arhitektom Nenadom Fabijanićem i umjetnikom Daliborom Martinisom. Iako su tada podijelili prvu nagradu s arhitektom Brankom Silađinom, povukli su se iz igre jer nisu htjeli, kako im je savjetovano, zajedno nastupiti “sa spojenim radom”.

“Mjesecima smo sjedili, razmišljali, ‘gađali’ se idejama i vrtjeli mnoštvo različitih prijedloga i metafora”, kaže Martinis. “Pitali smo se što zapravo Hrvatska, koja nema supermodernu tehnologiju, može ponuditi Japanu, zemlji koja ima sve i koja se teško može fascinirati, osobito u dizajnu i arhitekturi. Željeli smo napraviti nešto otkvačeno, na primjer, da hrvatski paviljon bude izgrađen u obliku čudesnog stroja profesora Baltazara. Nakon ideje o profesoru Baltazaru i njegovoj čarobnoj kapljici vode razmatrali smo koncepciju o sedam mora koja dijele Hrvatsku i Japan. Na kraju je prevagnula spoznaja da je Japan puno duhovnija sredina od Hrvatske i da trebamo zaboraviti spektakularnost u američko-europskom stilu, nalik na mješavinu sajma i cirkusa. Shvatili smo da im moramo ponuditi puno profinjeniji koncept i došli smo do soli i solane kao metafore kulture, odnosno, kultiviranja. Jer solana pokazuje savršeni suodnos čovjeka i prirode: tu postoji proizvodnja, a istodobno se ništa ne uzima od prirode, osim soli, koja se na kraju prirodi opet vraća.”

Kad su se odlučili za ideju solane, Fabijanić je izvukao svoje stare fotografije iz 1975., koje prikazuju jednu od zadnjih pravih berbi soli na Pagu. Kaže da te fotografije imaju povijesno značenje jer danas malo tko ručno bere sol, a na mjestu tih polja soli nalaze se zapuštena postrojenja. “Kad smo pogledali te fotografije, odmah smo osjetili da smo našli ono što smo tražili”, rekao je. “Iako fotografije prikazuju Pašku solanu, ona je sinonim za sve jadranske solane, i one u Ninu i Stonu, jer bismo cijeloj priči htjeli dati puno širi značaj. Solana jest osnovni motiv, ali se može tumačiti na različite načine, jer mi kroz sve stalno provlačimo priču o Hrvatskoj – o njezinoj prirodi, kulturi, baštini, tradiciji, dakle o svemu čime se kao zemlja možemo podičiti”, nastavlja Fabijanić. “Namjerno se nismo opredijelili za banalnu, turističku prezentaciju Hrvatske što se radi već 20 godina, jer bi se onda sve svelo na turističke razglednice. Ponudili smo minimalistički i puno čišći projekt i drago nam je što su u njemu prepoznati elementi zen-budističke filozofije, što je u skladu s japanskom tradicijom.”

“Zapravo, to je pokušaj revitalizacije solana”, naglasio je Fabijanić, dodajući da bi željeli da japanska prezentacija projekta “Kap vode – zrno soli” ima pozitivni efekt na jadranske solane. ”Željeli bismo da solane nakon Japana ne izgledaju isto: one sada grcaju u dugovima, jako su zapuštene i nitko se o njima ne brine, a pošto su se svi složili da je taj projekt jako lijep, neka onda to ne bude i njihov zadnji prikaz. Htjeli bismo da naš projekt proizvede društveni efekt i da pokrenemo stvarnu inicijativu za spašavanje solana.”

U skladu s propozicijama izložbe EXPO, Hrvatska neće graditi novi paviljon, što je preskupo i besmisleno. Zakupila je dva modula, a uredit će frontu i dizajnirati unutrašnjost hale koja je široka 18, dugačka 36, a visoka devet metara. Autori su posebno ponosni na to što njihov projekt ne zahtijeva nikakve specijalne konstrukcije niti skupocjene materijale i što se nakon izložbe, kao što je bio slučaj s Nizozemskom u Hannoveru, neće rušiti novoizgrađeni paviljon vrijedan više od 50 milijuna eura. Hrvatski paviljon bit će prije svega temeljen na doživljaju i atmosferi, što će se postići svjetlima, sjenama, tkaninama, muzikom, video i filmskim projekcijama i – solju. Po mišljenju autorskog tima to je puno bolje i jeftinije, a osim toga je u skladu s tradicijom i kulturom Japana, zemlje koja stojećima njeguje transparentnost.

“Tema japanskog EXPO-a bila je ‘Mudrost prirode’, onda ju je hrvatski nacionalni odbor omeđio na ‘Kap vode’, a mi smo objedinili ta dva slogana u temu ‘Kap vode – zrno soli’”, zaključio je Begović.

Na pitanje hoće li u Japan transportirati sol iz Jadrana, odgovorili su da će svakako u Aichio dovesti kontejner soli, ali da nije riječ o tonama, kako se pogrešno pisalo po medijima, u paviljon ne stanu goleme količine. Ako će transport biti preskup, koristit će japansku sol, no jadranska im je važna zbog simboličkog značenja: žele da hrvatska sol bude blizu japanskog mora zato da time potenciraju istodobnu udaljenost i blizina dviju zemalja. “To more istodobno nas razdvaja i povezuje, a solju želimo simbolizirati da i mi ovdje i oni na Dalekom istoku radimo isto – beremo sol.”

Složili su se da je njihov paviljon kao i cijeli projekt zapravo priča o kulturi, koja je istodobno lokalna i globalna. “On će prikazivati naše, konkretne, pomalo ofucane solane, u koje su se urezali vrijeme i tradicija, a s druge strane to će biti demonstracija dostignuća iz tehnološke sfere, u kojoj sudjelujemo kao i svi drugi”, rekao je Begović.

Posjetitelji na ovakvim izložbama obično u paviljonima odmah potraže stolce i čekaju da počne projekcija. Jer na EXPO-u postoje određena pravila: dramaturgija posjeta je takva da se maksimalno 80 ljudi odjednom pusti u paviljon gdje ih očekuje predstava ili neki događaj od 10 ili 15 minuta. Hrvatski pobjednički tim odlučio se za drukčiji koncept: posjetitelji će u istom prostoru stalno mijenjati situacije i prolaziti kroz priču u kojoj neće znati sljedeći korak.

“Svaki prolaz ili zaustavljanje bit će poseban događaj. Znači, kad posjetitelji uđu u mračni paviljon, zapravo će prošetati kroz pet prostorno-scenskih cjelina – ‘Dobrodošli’, ‘U moru’, ‘Iz mora’, ‘Pod suncem’ i ‘Nad Hrvatskom’ i ‘Hvala’.”

Pomoću jednostavne iluzije naći će se u jadranskom podmorju, zatim će nastaviti putovati morem, izaći će na vrući ljetni dan, pogledat će Hrvatsku odozgo i vidjeti ribarske mreže, vinograde, Dubrovnik i nogometnu utakmicu, a na kraju, kada završi program, stepenicama će se spustiti do izlaza gdje će dobiti dar – kutijicu s bočicom vode.”

Po mišljenju Saše Begovića, Hrvatska mora sudjelovati na Svjetskoj izložbi, koja se održava od 1860., jer je riječ o najvažnijoj priredbi takve vrste na svijetu. Za sudjelovanje se dosad prijavilo više od 90 zemalja, a očekuje se oko 300 sudionica. Također, pretpostavlja se da će izložbu posjetiti više od 15 milijuna turista, a od toga bi se čak milijun i šesto tisuća moglo zadržati u hrvatskom paviljonu. Uz to, nastup Hrvatske se očekuje s velikom pažnjom, osobito nakon Lisabona, kada smo proglašeni senzacijom.

Hrvatska je u ožujku postala članicom Međunarodnog ureda EXPO-a, čime je stekla pravo na sudjelovanje u organiziranju svjetskih izložbi. Također je dobila šansu da jednog dana i sama organizira Svjetsku izložbu u Hrvatskoj. Pretpostavlja se da će cjelovita prezentacija Hrvatske, od kulturne do gospodarske, stajati oko 3,5 milijuna eura.