Objavljeno u Nacionalu br. 394, 2003-06-04

Autor: Dean Sinovčić

Ogorčeni izbornik hrvatske reprezentacije

Ivić je bolji trener od Ćire

Otto Barić otkriva u razgovoru za Nacional zašto je ogorčen na hrvatske sportske novinare, objašnjava svoje izjave koje su dovele do sukoba s trenerskim kolegama te upozorava da bi mešetari mogli u potpunosti uništiti hrvatski nogomet

Otto Barić (70) dočekao je trenutak da mu konačno većina javnosti i novinara vjerujeOtto Barić (70) dočekao je trenutak da mu konačno većina javnosti i novinara vjerujeNakon što mjeseci kritika i poneke uvrede izbornik hrvatske nogometne reprezentacije Otto Barić (70) dočekao je trenutak da mu konačno većina javnosti i novinara vjeruje. Hrvatska će 11. lipnja u Tallinu igrati kvalifikacijsku utakmicu za Europsko prvenstvo protiv Estonije, a nakon tri reprezentativne pobjede u nizu, protiv Belgije, Andore i Švedske, Barić više nije “ostarjeli trener koji nema viziju” kako su ga mnogi napadali, već trener “koji će nas odvesti na EP u Portugal” kako mu sada tepaju. Iako je utakmica protiv Estonije izuzetno važna, Barića, nakon niza pobjeda, ima sve manje u medijima, njegovi se kritičari više ne čuju i njegova trenerska kvaliteta odjednom više nikome nije upitna.
Otto Barić debitirao je kao izbornik reprezentacije 21. kolovoza prošle godine kada je Hrvatska odigrala protiv Walesa 1:1 i već tada je ocijenjeno da je pogrešna osoba na mjestu izbornika. Kritike su bile još veće kada je u prve dvije utakmice kvalifikacija za Europsko prvenstvo 2004. godine u Portugalu Hrvatska odigrala 0:0 u Osijeku protiv Estonije i izgubila 2:0 od Bugarske u Sofiji. Iako je Barić tražio strpljenje objašnjavajući kako se radi o smjeni generacija, malo tko mu je želio pomoći osim predsjednika Hrvatskog nogometnog saveza Vlatka Markovića. Situacija se ponešto poboljšala kada je krajem studenoga prošle godine Hrvatska u gostima pobijedila Rumunjsku u prijateljskoj utakmici da bi nakon posljednje tri pobjede u nizu Barić postao izbornik čije je trenersko znanje neupitno.

Blaževića smatram vrlo dobrim trenerom, ali ne i najboljim: to je realnost koja se nekome ne sviđaDoista, njegovo nogometno znanje nije niti trebalo biti upitno s obzirom na to da se tim poslom počeo baviti još 1964. godine. Od tada pa do danas trenirao je brojne europske klubove poput Stuttgarta, Fenerbahcea, Rapida, Austrije iz Salzburga i zagrebačkog Dinama, a bio je i izbornik austrijske reprezentacije.

NACIONAL: Kako se osjećate sada kada prvi put otkada ste izbornik niste javno kritizirani i kada svi očekuju pobjedu protiv Estonije? – Možda će ovo zvučati prepotentno, ali došli smo do toga da netko tko to razumno vodi i tko je od početka tražio malo vremena i strpljenja, sada donosi rezultate. Međutim, dok su radijski i tv novinari bili korektni prema meni, novinari iz pisanih medija nisu željeli biti korektni. Pretpostavljam da ima i 50 posto novinara koji pišu ono što vide, ali prevladalo je razmišljanje da je bolje pisati o nečem lošem, lakše je tretirati stvari na senzacionalni način. Dovoljno je da si malo neuspješan da odmah u novinama budeš vrlo neuspješan. Možeš biti uspješan, ali te onda ne diraju jer im nisi interesantan.

NACIONAL: Mislite li da ste i vi pritom radili neke pogreške? – Ne.

NACIONAL: To vas pitam jer u javnosti nije najbolje prihvaćena vaša izjava u emisiji “Pola ure torture” kako ćete se otići odmoriti u Španjolsku ako se Hrvatska ne plasira na Europsko prvenstvo u nogometu. – Prije te emisije ja sam već imao negativan imidž u javnosti. Bez razloga, ako se zna da sam 35 godina uspješan trener. Je li recimo Arsen Dedić loš pjevač ako nakon stotine odlično otpjevanih pjesama jednu pjesmu otpjeva malo slabije? U toj emisiji, koja je šaljiva i lagana, dao sam najmanje 20 odličnih izjava, ali oni su ih skratili ili ih nisu objavili. Govorio sam, primjerice, kako kod nas starijih Zagrepčana nema antagonizma prema Splitu. Pa ja sam prije 30 godina bio kum prijatelju na vjenčanju u Kaštel Kambelovcu, imam puno prijatelja u Dalmaciji. No to nije objavljeno. Žao mi je što sam gostovao u toj emisiji. Nisam ispao loš, ali ta emisija nije bila korektna jer ona je takva da ni ne mora biti korektna. Eto, novinari mogu mnogo toga krivog napraviti. Primjerice, Aime Jacquet, francuski izbornik na Svjetskom prvenstvu 1998. godine, bio je dvije godine napadan zbog načina izbora igrača. Nakon što je postao svjetski prvak, nije želio razgovarati s novinarima nakon čega su mu se oni ispričali. Drugi je primjer rukometni izbornik Lino Červar koji mi je rekao nakon osvojenog prvenstva svijeta kako su ga novinari htjeli uništiti. Novinari ponekad ne dopuštaju ljudima da rade ono što znaju, a ja sam se u 40 godina dokazao jer je svaki klub koji sam trenirao postao bolji, svaka je reprezentacija postala bolja. Ja sam pronašao osam novih igrača, novu reprezentaciju, unijeli smo novi duh u čemu sam odigrao važnu ulogu i to sve sada štima. No i sada se može izgubiti pa ja nisam nikada euforičan kada pobjeđujemo, niti sam depresivan ako nešto nije dobro.

NACIONAL: U toj ste emisiji naveli kako smatrate Tomislava Ivića najboljim hrvatskim nogometnim trenerom što je potaknulo medijsku reakciju jer se navodno Miroslav Blažević strašno uvrijedio zbog te vaše izjave. – U dobrim sam odnosima s Blaževićem iako je bilo razdoblja u kojima nisam bio dobar s njim, ali to nikada nije ovisilo o meni. Ja ne trčim za novinarima, ali neki treneri žele biti najbolji i misle kako to svaki dan treba pisati u novinama. U toj sam emisiji rekao ono što mislim. Ne kažem da Blažević možda nije drugi, ali ja nisam taj koji bi trebao raditi ljestvicu najboljih hrvatskih trenera. Smatram da je mnogo teže napraviti jedan klub, kao što je Ivić napravio Hajduk, stvorio je cijelu jednu generaciju i doveo je u europski vrh. Tako sam i ja došao u Austriju iz Salzburga, provincijski klub, koji je dvije godine kasnije, 1994. godine, igrao u finalu Kupa UEFA, kasnije u Kupu prvaka i bio nekoliko puta prvak Austrije. To je kontinuitet rada od pet godina. To je više od trećeg mjesta na Svjetskom prvenstvu koje načelno više vrijedi, ali taj je uspjeh napravljen u mjesec dana s nekoliko utakmica. Reprezentacija je već postojala, bila je formirana i nije ovisila samo o Blaževiću. To je realnost koja se nekome ne sviđa. Blaževića smatram vrlo dobrim trenerom, ali ne moram ga smatrati najboljim. Stvaranje jedne momčadi kroz četiri ili pet godina je važnije od rezultata koji se stvori u mjesec dana. Kada bih ja mogao imati hrvatsku reprezentaciju tri ili četiri puta godišnje po 10 ili 15 dana, ona bi bila 30 posto bolja.

NACIONAL: Kakav je vaš odnos s Vlatkom Markovićem, predsjednikom HNS-a, koji vam je u najtežim trenucima čuvao leđa? – Marković i ja poznajemo se 20 godina, znam ga dok je bio igrač Dinama. Ja sam ga doveo u Rapid iz Beča kada smo bili na vrhuncu moći. On je superkorektan čovjek, ali kada sam biran za izbornika hrvatske reprezentacije, on ničim nije utjecao na ljude koji su glasovanjem odlučivali o novom izborniku. No čovjek koji biva izabran na ovakvu dužnost ne mora odmah postići uspjeh. Ja sam preuzeo reprezentaciju u možda najtežem trenutku, kada je izgubljena jedna generacija, kada je nekolicina igrača te generacije mislila da još uvijek može igrati, kada su mnogi novinari i prijatelji tih igrača pokušali utjecati da bi to oni još mogli. Trebalo je ustanoviti koji od starijih igrača više ne mogu igrati. U tom pokušaju možeš izgubiti kao što nismo dobili Estoniju, a izgubili smo od Bugarske koja je tada bila bolja od nas. Treba shvatiti da postoje bolji od nas. Ja nikada ne kažem da smo najbolji na svijetu, već smatram da mogu učiniti da momčad postigne maksimum.

NACIONAL: Jeste li mogli pretpostaviti da javnost neće shvatiti da Hrvatska ne može vječno biti treća na svijetu i da više nemamo takvu generaciju igrača? – Opet bih se vratio na novinare jer je pitanje da li se javnost realno informira. Javnost treba biti realno informirana o našem rejtingu, a istovremeno treba biti optimist, ali ne i nerealan. No način pisanja je takav da se navodi kako izbornik nije bitan, odnosno da je bitan, recimo, Šuker. Šuker jest vrlo važan, ali i bez Šukera Hrvatska treba igrati. Problem je u nerealnom pisanju i obavještavanju javnosti.

NACIONAL: Vjerojatno najveći pritisak na vas stvorio se kada vas je, osim novinara i javnosti, kritizirao i predsjednik Udruženja prvoligaša Nevenko Herjavec koji je tražio da u reprezentaciji igraju nogometaši iz hrvatske, a ne austrijske ili neke druge lige. – Razumijem gospodina Herjavca koji je predstavnik jedne lige koju gleda na najbolji način. Međutim, kut njegovog i mojeg gledanja se razlikuju. To ne znači da njegov kut gledanja nije dobar. Kasnije, u utakmicama reprezentacije na “Trofeju Marjan” u veljači u Splitu pokazalo se da ti najbolji predstavnici hrvatske lige nisu bolji od onih koje imamo u inozemstvu. Nije problem u njihovom talentu ili kvaliteti, hrvatska liga je kriva što oni nisu dobri igrači. Tempo igre u Italiji, Njemačkoj ili Austriji jači je nego kod nas. Ti igrači ne mogu pratiti ritam igre osim Srne, Hrmana, Vejića i Rapajića kao i Pletikose i Butine. Ja sam to odmah uočio. Znam da Šimunić, koji igra za Herthu iz Berlina, ako dobro čuva Elbera iz Bayerna, onda će biti dobar i na utakmici protiv Estonije.

NACIONAL: Jeste li pozivanjem igrača iz hrvatske lige u reprezentaciju na “Trofeju Marjan” željeli poručiti takvim kritičarima “evo vam ih sada pa da vidite koliko vrijede”? – Ne, to je došlo samo od sebe. Često su mi novinari prigovarali kako sam 40 igrača isprobao u reprezentaciji. Za vrhunske statiste u velikim američkim filmovima često se proba tisuću ljudi da bi ih uzeli pedeset. Normalno je da uzimaš masu, a na “Trofeju Marjan” smo uzeli najbolje iz hrvatske lige i tada je svakom bilo jasno da ti igrači nisu toliko kvalitetni. Ipak, među njima ima 3-4 kvalitetna i zato mislim da je Nevenko Herjavec bio u pravu. Pazite, to ide toliko daleko da su mene zvali nekoliko novinara iz Splita koji su me pitali kako mogu uzeti Pršu u reprezentaciju koji je prije puno godina bio u Hajduku i imao manu na srcu. To su smiješne stvari. To su radili valjda da bih onda pozvao nekog napadača Hajduka. Mene su na početku mandata zvali razni novinari, iz Pule, Rijeke, Splita, Zagreba, ponekad iz Osijeka, koji su mi htjeli objasniti kako neki igrači nisu dobri i kako ih ne treba pozvati kao što i neki treneri nisu dobri za moj stručni štab. Zar je to posao novinara?

NACIONAL: Je li vam se nešto slično ikada dogodilo u Austriji? – Ne. Bio sam gotovo 3 godine uspješan izbornik austrijske reprezentacije. Ja sam postao izbornik Austrije u kvalifikacijama za SP prošle godine gdje se znalo da će Španjolska biti prva, a da ćemo se mi boriti za drugo mjesto s Izraelom. Izgubili smo samo jednu utakmicu i to protiv Španjolske u gostima. No javnost je znala za moje dotadašnje uspjehe i znali su da je Španjolska bolja. Drugo mjesto proglašeno je uspjehom. Kod nas ljudi nisu dovoljno realni. A onda novinari počnu razgovarati s nekim pikzibnerima koji ništa ne predstavljaju u nogometu i koji kažu kako Barić nema viziju. Ako to kaže Tomislav Ivić, onda to ima težinu, ali ako to kaže neki potpredsjednik Vrapča, onda je to smiješno. Na to se nadovezuju laži, kao kada su napisali da se jednom prilikom nisam htio rukovati s Igorom Štimcem, što nije bilo istina. Ti novinari uopće ne shvaćaju koliko zla time čine. Ja nisam tužan zbog takvih napisa, nisam niti ljut, samo želim da prestanu jer je smiješno i degutantno da nekakav trenerčić meni predlaže neku momčad. Meni, koji sam deset puta više vremena proveo na klupi i deset puta više pobjeda ostvario. Ja sam skroman, ne pravim se važan, ali ja to moram reći. Nisam laktaš, ne trebam politiku, ne trebam nikoga. Pa ja ne bih prošao u Austriji i Njemačkoj da nisam dobar trener. Počeo sam kao trener juniora u zagrebačkoj Lokomotivi za 100 DEM mjesečno, a došao sam do toga da mi je mjesečna plaća 60 tisuća eura.

NACIONAL: Pritom su vas vrijeđali, od toga da sa 70 godina ne možete normalno funkcionirati do toga da vam je važnije bojenje kose. – Bio sam razočaran kada sam shvatio da i neki treneri, da bi došli u prvi plan, ističu neke moje navodne minuse. To su budale. Evo, to bojenje kose. Pa danas u svijetu kazališni i filmski glumci boje kosu jer im je to jednostavno potrebno. Zbog čega onda uopće postoji industrija boja za kosu? Ne vidim razloga zbog čega bi žena, ako smo emancipirani, mogla bojiti kosu, a muškarac ne bi mogao. U Belgiji, Nizozemskoj i Japanu muškarci jako mnogo boje kosu i da tamo netko postavi takvo pitanje, bio bi ismijan. Pa slikari su najbolje slike radili sa 70 godina, pisci su pisali knjige u tim godinama.

NACIONAL: Kako reagirate kada vam, osim novinara, hrvatski treneri sugeriraju tko bi trebao igrati u reprezentaciji -poput Blaževića koji je tvrdio kako, primjerice, Smoje mora igrati? – Smoju sam gledao dva-tri puta i zaključio da igra solidno. Ustanovio sam neke njegove slabosti i za mene on sada ne može igrati u reprezentaciji. Ako Blažević ima drugačije mišljenje, ja mu se divim i želim mu sreću. Da sam zločest, onda bih rekao da bi ja u Dinamu napravio neke stvari boljima jer sam to već napravio kada sam s Dinamom bio prvak Hrvatske s 21 bodom više od drugoplasirane momčadi. No meni ne pada na pamet da sugeriram treneru Varteksa i Hajduka tko bi im trebao igrati. Kod nas ima toliko pokvarenosti da kada napraviš izvanredan ručak na kojem su svi zadovoljni, ipak će neki otići kući i reći kako ručak nije bio dobar.

NACIONAL: Kakav je vaš odnos s igračima, kako se ophodite s njima? – Prvih 10 godina trenerske karijere bio sam konfliktan jer mnogo toga nisam znao. Kada sam naučio mnogo toga iz psihologije, onda sam počeo drugačije prilaziti ljudima. Posljednjih 15 godina nisam imao ni jedan konflikt iako sam pred jednu utakmicu austrijske reprezentacije tri najbolja igrača poslao kući jer su kasnili na početak priprema. To ću i ovdje napraviti. Imali smo situacije da su nam igrači dolazili kasno u noć u hotel, za vrijeme Europskog prvenstva u Engleskoj 1996. godine. Sada to neće proći, neka samo pokušaju.

NACIONAL: Na koji način pratite nogometne trendove, što studiozno analizirate i nastojite primijeniti na igri hrvatske reprezentacije? – Stvorio sam bazu tijekom 38 godina koliko sam profesionalni trener. Više i studioznije sam studirao nogomet jer sam bio prinuđen. Završio sam višu trenersku školu u Kolnu i u Zagrebu. Uvijek su me interesirali noviteti. Kod kuće imam na tisuće videokaseta. Već 15 godina snimam sve interesantne utakmice i imam inserte određenih poteza. Primjerice, imam videokasetu sa 60 do 100 probijanja, gdje vidim kako se probija igrač Liverpoola, Bayerna ili Arsenala. Isto tako imam kasete s udarcima na gol, preuzimanjem, uklizavanjem, dodavanjem i drugim elementima. To je blago. To pratim toliko studiozno da sam stalno “unutra”. Utakmicu sa Švedskom pogledao sam još tri puta na videu da bih vidio što je bilo dobro, a što nije bilo dobro.

NACIONAL: Zabrinjava li vas činjenica da je sasvim neizvjesno hoće li se najbolji nogometaši hrvatske lige poput Srne, Olića i Pletikose uspjeti prodati u inozemstvo? – Taj problem gledam iz dva aspekta. Nažalost, moramo prodavati najbolje igrače, ali se zaboravlja da ako se ti igrači prodaju, tada klubovi neće postići europski uspjeh. Klubovi moraju imati tri godine najbolje igrače zajedno da bi eventualno u četvrtoj godini to dalo rezultata. Drugi je problem što su igrači koji se trebaju prodati prerano u rukama menadžera. Menadžeri, koji su zapravo preprodavači, umjetno podižu cijene do nerealne razine, a europski trend je manja potrošnja novaca na kupnju igrača. Tu smo jadni. Pazite, pa mene su menadžeri zvali kako bi neki njihov igrač igrao u reprezentaciji. Do “Trofeja Marjan” dobio sam pozive od 15-ak menadžera s time da su neki zvali po dva-tri puta. Osim toga, danas u Češkoj, Slovačkoj, Mađarskoj i Austriji daleko više izdvajaju novca za nogomet. Danas Austrija ima pet puta bolji sistem izobrazbe mladih igrača. Nemaju većih talenata i boljih trenera od Hrvatske, ali imaju bolje uvjete i novac što će se prije ili kasnije odraziti. Zabrinut sam za hrvatski nogomet ako je u rukama mešetara, ako klubovi ne mogu živjeti i ako država ne pomogne kao što je Mađarska otpisala dugove prvoligašima.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika