Objavljeno u Nacionalu br. 395, 2003-06-10

Autor: Robert Bajruši

LIJEČNIČKI GENIJ - SPASITELJ HRVATSKE SKIJAŠICE

'Kad sam operirao Janicu, nisam ni znao tko je ona'

Dr. Niklaus Friedrich, šef Klinike za ortopedsku kirurgiju i traumatologiju u švicarskom gradu Bruderholzu, jedne od nekoliko najboljih u svijetu te vrste, 1999. operirao je koljeno Janice Kostelić: unatoč potpuno uništenim ligamentima, zahvaljujući vrhunski izvedenoj operaciji, nakon godinu dana Janica je postala pobjednica Svjetskog skijaškog kupa

Zahvat na potkoljeniciZahvat na potkoljeniciKad je 1999. nastradala i potpuno uništila ligamente koljena, samo su rijetki vjerovali u povratak Janice Kostelić. Čak i tada radilo se više o optimistima nego o medicinskim stručnjacima. No zahvaljujući vrhunski izvedenoj operaciji dr. Niklausa Friedricha i njegovih suradnika u Kantonalnoj bolnici Bruderholz pokraj Basela, godinu dana poslije Janica Kostelić postala je pobjednica Svjetskog skijaškog kupa. Uspjeh kao rezultat suradnje švicarskog kirurga i hrvatske prvakinje bio je obostran: ona je postala neupitna prvakinja, a on jedan od najpoznatijih ortpoeda i kirurga na svijetu.

PRITISAK KOSTELIĆEVIH ZBOG REHABILITACIJE 'Janica i Ante Kostelić su inzistirali da ubrzamo njenu rehabilitaciju: ja sam bio oprezan jer za potpuni oporavak jednostavno trebate vrijeme, tim više jer je bilo pitanje hoće li Janica uopće moći hodati, a kamoli skijati' NAJTEŽI OPERATIVNI ZAHVATI U ŽIVOTU 'Operacija na koljenu Janice Kostelić bila je izuzetno kompleksan zahvat, ali ne i pretjerano životno opasan: kudikamo je teže operirati nastradale u prometnim nesrećama, to je nešto najteže s čime se možete suočiti' 'Kad je Janica Kostelić došla na operaciju, bila je slavna samo u Hrvatskoj, ali u svjetskim okvirima nalazila se tek na početku karijere: u to vrijeme nisam znao da operiram buduću sportsku zvijezdu' 'Operirao sam farmera koji je imao identičnu ozljedu kao i Janica: on živi visoko u Alpama i uspjeh operacije bio je ništa manje životno pitanje nego za vrhunske sportaša - da nismo uspjeli, on bi danas bio bez posla' RAZVITAK SPORTSKE ORTOPEDIJE Nogometaši koji su prije 30 ili 40 godina imali ozljedu meniskusa živjeli su u neizvjesnosti hoće li moći nastaviti karijeru, dok se danas takva pitanja niti ne postavljaju Niklaus Friedrich šef je Klinike za ortopedsku kirurgiju i traumatologiju u Bruderholzu, jedne od nekoliko najboljih u svijetu te vrste. Rođen je u frankofonskom dijelu Švicarske, a škole završio u Bernu u kojem se govori njemački pa sebe opisuje kao bilingvalnu osobu. Devet mjeseci proveo je na specijalizaciji u američkim gradovima San Antoniju i San Diegu, a zatim se vratio u Basel gdje je doktorirao. Bio je i član gorske spasilačke službe, a osim pacijenata, među kojima su i brojni vrhunski sportaši, za sport ga veže i osobno iskustvo – aktivno skija, vozi bicikl i jedri. Koliko ne voli razgovarati o poznatim pacijentima, posvjedočio je nakon intervjua ispričavši jedan događaj. “Prije nekoliko godina operirao sam domaćeg farmera koji je imao identičnu ozljedu kao i Janica Kostelić. Za njega, koji živi visoko u Alpama, uspjeh operacije bio je životno pitanje ništa manje nego za nekog vrhunskog sportaša, jer da nismo uspjeli, on bi danas bio nezaposlen. Zato se ljutim kad mediji pacijente dijele na slavne i anonimne jer su to sve ljudi s vrlo teškim sudbinama. I jednako sam sretan gledajući kako Janica pobjeđuje, kao i svakog Božića kad mi taj anonimni farmer pošalje lijep komad mesa i poruku ‘Hvala jer ste me spasili’.”

Friedrich je u Zagreb došao na samo jedan dan kako bi prisustvovao godišnjici osnutka Klinike za traumatologiju. Tijekom pauze susreo se i s Antom Kostelićem. Premda to odbija reći, dojam je za vrijeme razgovora da se poznati švicarski kirurg ne slaže s Kostelićevim metodama kratkotrajne postoperativne faze i naglog započinjanja treninga.

NACIONAL: Koliko je sportska ortopedija danas djelotvornija nego prije desetak godina? – Postoje barem tri aspekta u kojima su se dogodile značajne promjene. Ponajprije imamo mnogo bolje dijagnostičke mogućnosti nego u prošlosti. Zahvaljujući magnetnoj rezonanciji ili kompjutorskoj tomografiji možemo kvalitetnije dijagnosticirati stanje pacijenata, iako ovaj napredak donosi i jednu manu, a to je da sada liječnici manje koriste vlastite ruke i oči prilikom pregleda. Sljedeća je prednost u tome da su operacije i rezovi koje radimo sve manji, nema više nekakvih poteza skalpelom od dvadeset centimetara. Na kraju, imamo i odlične metode rehabilitacije koje su u posljednjem desetljeću jako ubrzale oporavak sportaša.

NACIONAL: Čini se da su ipak sve češće i teže ozljede vrhunskih sportaša postale neizostavan dio vrhunskih natjecanja? – Jednim dijelom da, ali postoji i druga strana medalje. Nogometaši koji su prije 30 ili 40 godina imali ozljedu meniskusa živjeli su u neizvjesnosti hoće li moći nastaviti karijeru, dok se danas takva pitanja i ne postavljaju. Operacije takvog tipa postale su dio rutine. Ono što se u ovakvim raspravama mora uzeti u obzir jest činjenica da danas vrhunski sportaši nastupaju nekoliko puta češće od svojih prethodnika. Igrači u vrhunskim nogometnim klubovima prosječno u osam dana igraju tri susreta, dok su nogometaši u 70-im godinama nastupali isključivo subotom. Posve je logično da takav tempo uzrokuje i teže ozljede vrhunskih sportaša, to je jednostavno neizbježno.

NACIONAL: Koliko ste operacija obavili u dosadašnjem dijelu karijere? – Uf, to je dosta teško izračunati. Otkako sam prije pet godina imenovan direktorom klinike godišnje imam približno 700 operacija godišnje. To je ukupno 3500, a otprilike toliko sam obavio i u prošlosti, znači, dosad sam operirao između 6 i 7 tisuća pacijenata.

NACIONAL: Unatoč golemom iskustvu u međunarodnim ste razmjerima postali poznati tek nakon što ste spasili karijeru Janice Kostelić. – Moram biti fer i priznati da njoj pripada sva slava, jer iako sam je ja operirao, poslije je osvojila Svjetski kup. Drugo, kad mi je došla na operaciju, bila je omiljena samo u Hrvatskoj, ali u svjetskim okvirima bila je tek na početku karijere. U to vrijeme nisam znao da operiram buduću sportsku zvijezdu, lagao bih da kažem nešto drugo. Premda sam zahvaljujući pomoći svog prethodnika dr. Mullera specijalizirao ozljede koljena, i sam sam bio iznenađen takvim oporavkom i kasnijim rezultatima. Ovdje želim spomenuti i nogometaša Zorana Mamića koji me također iznenadio svojim oporavkom, nakon čega je nastavio nastupati u Bundesligi. Treće, Janica je bila vrlo mlada, tjelesno i psihološki maksimalno spremna na povratak. Preduvjet je bilo eliminiranje ozljede iz glave, uspjela je ne misliti na eventualne posljedice i to je temelj njezinih uspjeha. Većina sportaša to nije u stanju, a, iskreno govoreći, mislim da ni Janica Kostelić, kad bi sada doživjela onako težak prijelom, također više ne bi mogla iz glave izbaciti razmišljanje o posljedicama. U svakom slučaju, očito smo napravili vrlo dobar posao. Nažalost, u međuvremenu je još nekoliko puta operirana, no to je cijena koju mora platiti.

NACIONAL: Kolika bi mogla biti ta cijena kad završi sportsku karijeru? – Jako je nezahvalno baviti se takvim prognozamaNekadašnji vrhunski nogometaši kao što su Beckenbauer ili Pele, koji imaju 60 i više godina, izgledaju poput mladića, dok postoje i 40-godišnjaci koje je bavljenje sportom umalo uništilo. Kod mene u Švicarskoj jako se mnogo ljudi bavi rekreativnim skijanjem i među njima ima dosta ozljeđenih. To pokazuje da ne morate biti izloženi golemim tjelesnim naporima, a ipak možete doživjeti teška oštećenja. Zato su bilo kakve prognoze o budućnosti Janice Kostelić puko nagađanje. I švicarska reprezentativka Sonja Nef ima koljena koja su u užasnom stanju, a ipak poput Janice postiže vrhunske rezultate. Njihovi primjeri pokazuju koliko je napredovala sportska medicina, no na temelju toga ne možemo davati dugoročne prognoze. Priklanjam se stajalištu da je temelj sadašnjih rezultata njezina sposobnost izbacivanja iz glave i najmanjih primisli o ozljedama.

NACIONAL: Imate li u svojoj klinici psihologe koji pomažu pacijentima u takvim kriznim trenucima? – Ne, ali imamo vrhunsku ekipu za fizikalnu rehabilitaciju. U neku ruku oni su i psiholozi jer rade s ljudima. Smatram da kombinacija fizioterapije i brižnog odnosa rema pacijentu u velikoj mjeri pridonosi boljim rezultatima liječenja.

NACIONAL: Je li istinit podatak da je u operaciji Janice Kostelić sudjelovalo 11 ljudi? – Upravo tako, pri tako kompliciranim operacijama mora se okupiti cijeli tim stručnjaka. Bili smo trojica kirurga, ja, moj zamjenik i još jedan kolega, dvojica anesteziologa, tri medicinske sestre, i još nekoliko osoba koje su bile zadužene za određene dijelove operacije.

NACIONAL: Maloprije sam vidio da vas je došao pozdraviti Ante Kostelić. U kakvim ste odnosima s njim? – Sjećam se našeg prvog susreta, kad su u kliniku došli Ante Kostelić, njegova supruga i Janica. Djelovali su potpuno uništeno zbog Janičine nesreće. Tada su se bojali ne samo hoće li njihova kći opet nastupati, nego hoće li biti u stanju i normalno hodati. Dugo smo razgovarali i objasnio sam im da je stanje vrlo teško, ali da ćemo učiniti sve kako bismo joj pomogli. Nakon operacije postalo je očito da smo uspjeli, a onda su i Janica i Ante Kostelić počeli inzistirati da ubrzamo njezinu rehabilitaciju. Ja sam bio oprezan jer znam da je za potpun oporavak potrebno vrijeme. No oni su inzistirali na uštedi vremena iako je na početku bilo pitanje kako će Janica Kostelić uopće moći hodati, a kamoli postizati vrhunske rezultate.

NACIONAL: Je li takvo forsiranje razlog njezinih čestih ozljeda i operacija? – Ne mogu to tvrditi. Činjenica je da je 60 posto članova švicarskog skijaškog tima u prosjeku imalo dvije operacije, a slično je i u drugim državnim selekcijama. To se događa zbog intenziteta nastupa u današnjem skijanju, možda i načinu treninga ili nastupanja.

NACIONAL: Je li to s profesionalnog stajališta bila jedna od najtežih operacija koje ste obavili ili ste sudjelovali i u složenijim zahvatima? – Bio je to vrlo kompleksan zahvat, ali ne i pretjerano opasan. Razumijem da javnost uvijek zanima sudbina poznatih poput Janice Kostelić, ali meni su svi moji pacijenti jednako važni. Kudikamo je teže operirati nastradale u prometnim nezgodama, kad to rade dvije kirurške ekipe, i to tako da jedni operiraju gornju, a drugi istovremeno donju polovicu tijela. S čisto fizičkog aspekta, takve su operacije za operatera nešto najteže s čime se možete suočiti. Ali kao traumatolog vidio sam gomilu ljudskih tragedija i zato ne volim pacijente dijeliti na slavne i anonimne. Uostalom, s emocionalnog stajališta ništa se ne može usporediti s operacijama djece kojoj je u sudarima slomljena kralježnica. I tada svoj posao odradite profesionalno, ali znate kako će unatoč svim vašim znanjima to dijete u najboljem slučaju ostatak života provesti u invalidskim kolicima. Takve situacije uvijek su me duboko pogađale i nikad nisam uspijevao biti samo proračunati profesionalac, makar znam da medicina ne može uvijek pomoći bolesnima i onima koji nastradaju u nesrećama.

NACIONAL: Da nastradate u nesreći, u kojoj biste svjetskoj bolnici zahtijevali da budete operirani? – Bez obzira na to u kojem bih se dijelu svijeta nalazio, tražio bih da me prebace u neku baselsku kliniku i da me operira moj sadašnji zamjenik. Ako to ne bi bilo moguće, ne bih se bunio ni protiv tretmana u bolnici u Sankt Gallenu koja ima jednu od najboljih traumatologija na svijetu. U SAD-u su vrhunske klinike na tom području u Seattleu i Mayo Clinic, a od europskih ona u Berlinu.

NACIONAL: Kakva se istraživanja provode u klinici u Bruderholzu? – Provodima kompleksna biomehanička istraživanja u vezi s transplantacijom meniskusa. Pritom nas posebno zanima uloga živaca u artificijelnim zglobovima i meniskusu. Usredotočeni smo i na probleme koljena koje se jako troši, posebno u nekim dijelovima svijeta. Na primjer, u muslimanskom svijetu ili dijelovima Azije ljudi dobar dio vremena provode klečeći, zbog čega je kod njih puno veći broj bolesnika s oštećenim koljenima nego u Europi ili Americi i mi im želimo pomoći.

NACIONAL: Dijelite li optimizam znanstvenika koji misle da će se pomoću genske terapije za nekoliko godina moći stvoriti kosti i hrskavica, a u doglednoj budućnosti i neki organi kao što su bubrezi ili jetra? – Nisam baš pretjerano optimističan. Usporedio bih to sa zrakoplovstvom. U ratu u Iraku vidjeli smo da postoje bespilotne letjelice, ali nikada u takvom zrakoplovu bez pilota nisu letjeli putnici. Slično je i s razvojem umjetnih kostiju i organa, da bi stvar profunkcionirala, trebat će još dosta vremena. Možda je moguće u laboratorijskim uvjetima stvoriti kosti koje neće biti od metala ili plastike nego od nekog kvalitetnijeg materijala, ali sve ostalo zasad je znanstvena fantastika.

NACIONAL: Koliko sportska ortopedija i traumatologija u Hrvatskoj zaostaju za švicarskom? – Mislim da imate vrlo dobre rezultate, posebno ako se uzme u obzir da ste bili u ratu i da nemate puno novca. Uvjerio sam se da imate odlične kirurge čija praktična znanja ne odudaraju od svjetskih pa vjerujem da će se usporedo s rastom standarda u cijeloj zemlji podići i razina medicinskih usluga. U Švicarskoj imamo izgrađen sustav u kojem je gotovo svejedno hoćete li se liječiti u privatnoj ili državnoj klinici. U Americi baš i nećete imati jednak tretman u New Yorku i Oklahomi. Dakle, mislim da je prednost Hrvatske ta što je veličinom slična Švicarskoj, a male zemlje imaju stanovite prednosti u stvaranju zdravstvenih sustava.

NACIONAL: Vaš kolega Marko Turina, šef klinike u Zurichu, kaže da mu radni dan traje od 6.30 do 22 sata. Jeste li i vi pod takvim opterećenjem? – Takav tempo u njegovu slučaju ne iznenađuje jer je on jedan od najboljih svjetskih kardiokirurga. Ja na posao dolazim oko pola sedam, a u 7 imamo kolegij. Negdje u 8 počinjemo s operacijama, a radni dan mi završava između 17.30 i 19 sati. Medicina je više od profesije i ne smijete se ponašati poput službenika koji u 17 sati spusti olovku na stol i ode kući. Od svojih sam mentora naučio da je odnos prema pacijentu čak i u kirurgiji iznimno važan. Stoga i od suradnika zahtijevam da paze kako se ponašaju i uvijek budu na usluzi ljudima s kojima radimo.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika