Jasenko HouraNeutralni naziv “Radio Dubrava”, kako je ime novog albuma Prljavog kazališta, na prvi pogled ne odaje njegov opori sadržaj – rezignacija političkim i društvenim životom Hrvatske zauzela je mjesto nabrijanosti i angažiranim protestima koji su godinama prštali iz većine njihovih hitova. Tako se “Radio Dubrava” može iščitati kao svojevrsna objava da se Jasenko Houra, frontman benda, koji postojano opstaje već više od 25 godina na hrvatskoj rock sceni, neće poslije 45. baviti politikom, kako je to najavljivao posljednjih godina. I da će unatoč kratkoj epizodi osnivanja Nacionalne demokratske stranke s Nikolom Štedulom i dalje raditi ono u čemu je najbolji – biti gitarist, skladatelj i tekstopisac.

Album 'Radio Dubrava' bit će jako zasićen politikom i očekujem da će zbog toga biti dosta vike: ne mogu ovoj vlasti prigovoriti da je nepoštena ali mislim da naprosto nije dovoljno kompetentnaZa razliku od “Dana ponosa i slave”, snimljenih u londonskom Battery studiju, ovaj su album Prljavci, uz koje su stasale mnoge generacije, snimili tamo gdje su i počeli – u Dubravi, bez, kako kaže Houra, spektakularnih gostiju i efekata. Jasenka Houru, lidera benda, koji prema vlastitim riječima to nikada nije htio biti, danas je teško povezati s rockerskim buntovnikom iz Dubrave kakav je bio u mlađim danima. U razgovoru za Nacional, neposredno nakon njegovog dolaska iz Stuttgarta, koji je označio početak njegove ljetne turneje, ostavio je dojam smirenog obiteljskog čovjeka i sretnog oca troje djece. Umjesto bavljenja politikom, Houra smatra da je došlo vrijeme da ostvari svoju opsesiju i napiše mjuzikl prema predlošku knjige “Parfem” Patricka Susskinda. Ivica Krajač već je napisao libreto, a Houra se nada kako će taj projekt biti gotov u narednih godinu i pol dana. Privatno, pak, sprema se polagati ispit za košarkaškog trenera…

NACIONAL: Zašto ime “Radio Dubrava”? – Jednog jutra, vozeći se na probu, slušao sam na radiju prognozu i vrijeme i pomislio da još samo fali da kažu “Radio Dubrava”. Zapisao sam tu asocijaciju na papiru i povezao je s onim što se poslije događalo. Dugo mi se vrtjela po glavi spoznaja do kojih je sve apsurdnih granica ovo društvo ispolitizirano i ispolarizirano. Na ovom će albumu doći do izražaja ta zasićenost politikom. Očekujem da će biti vike zbog nekih stvari na CD-u, pogotovo pjesme “Drugovima ja ne vjerujem”.

NACIONAL: Kome su posvećeni ti drugovi? – Nisam nikoga prozvao imenom i prezimenom, pišem o tome kako mi je dozlogrdilo gledati kako duh partijaštva vlada hrvatskim društvom. To mi je postalo smrtno dosadno. Čudi me da ljudi smatraju normalnim nešto tako deplasirano kao kad dva, tri čovjeka uz janjetinu partijski odlučuju o sudbini četvrtog koji nije prisutan.
Godinama sam napeto promatrao kako će se društvo mijenjati i sazrijevati od promjene režima. Sumnjao sam, a vrijeme mi je to potvrdilo, da će demokracija držati vodu i to zbog banalnog razloga: dogovorili smo se da želimo promjene, samo nismo precizirali kakve. Zamara me ta scenu na kojoj se vrte stalno isti slogani i teze; ako ljudi nisu u nogometu, onda su u politici. Stalno čekam da izrone neki novi mladi ljudi, neopterećeni prošlošću, koji će graditi zdravije i bogatije društvo i utvrditi sustav pravih vrijednosti. Umorio sam se od toga i okrenuo obitelji – samo me ona istinski uzbuđuje. Gledam djecu kako rastu i napreduju, kako uporno treniraju… I sjećam se savjeta mog pokojnog rođaka Žarka Dolinara, jednog od svojih važnijih životnih mentora: “Ako se ovdje hoćeš zaribati, odi u politiku.”

NACIONAL: Znači li da ste odustali od ambicije da se politički angažirate? – Više me ništa ne mami politici – ostao je samo prezir prema njoj. Ne mogu novoj vlasti prigovoriti da je nepoštena, ali nisu kompetentni. To što je netko član neke stranke, za mene nije dovoljna kvalifikacija… Nemam ništa protiv konkretnih osoba. Nekih mi je čak i žao. Čini mi se da je Bandić platio visoku cijenu zbog dva gemišta. Šteta je za Hrvatsku što barem stotinjak intelektualaca nije ostalo izvan politike, oni bi imali dovoljno autoriteta. Možda će dolazak Igora Zidića promijeniti nešto oko Matice Hrvatske…

NACIONAL: Ne mogu vas zamisliti da sjedite u Saboru i raspravljate o Haagu, financijama, kaznenom zakonu. – U tome sigurno ne bih ni bio dobar. Nisam se ni mislio na takav način politički angažirati, samo sam podržavao svako osnivanje stranaka za koje sam mislio da doprinose demokraciji u Hrvatskoj.
Moja žena i ja kad razgovaramo o politici, ne razgovaramo o globalnim problemima, nego konkretnim – hoće li se park u našem kvartu na Črnomercu urediti, hoće li u Krajiškoj u školi biti sagrađena sportska dvorana. Na takvim se stvarima kristalizira nečija politika.

NACIONAL: Kako komentirate događaje oko Ante Gotovine? – Vrlo malo sam pratio što se događalo jer sam posljednjih devedeset dana proveo u studiju. Žarko Dolinar me naučio da svjedočim za svoj narod, da se ni u muzici ne mogu ponašati kao pjesnik koji će pjevati o žitnim poljima, nego o konkretnim ljudima i događajima. Poznavajući put Janka Bobetka mislim da taj stari gospodin nije zaslužio onakav kraj. Nitko me neće uvjeriti da je on počinio bilo kakav zločin ili da je umiješan u bilo što prljavo. Nemam saznanja o optužbama protiv Gotovine, ali ne vjerujem u njih.

NACIONAL: Kako ste doživjeli Mesićevu inicijativu prema Haagu i stav premijera Račana? – Vjerojatno su njegova saznanja mnogo bolja nego naša i vjerojatno je vidio dokumentaciju koja može potvrditi da je Gotovina nevin, inače ne bi to poduzimao. Mislim da je on to obavio vrlo korektno. Ne bih komentirao Račanovu izjavu jer ne znam na čemu je ona utemeljena.

NACIONAL: Je li vam žao što je “Ruža hrvatska”, intimna pjesma posvećena majci, postala hrvatska budnica, pogodna za nacionalnu identifikaciju? – Bilo bi bezobrazno od mene reći da mi je žao kad je “Ruža” od Prljavog kazališta napravila mega-bend. Moram priznati da sam se pišući “Ružu hrvatsku” rasteretio od emocija. Napisao sam je u dahu, za dvije, tri minute je ona izašla iz mene. Kad su je poslije svi svirali i pjevali, više nisam imao osjećaj da je to moja pjesma, da bi mi se poslije ipak vratila. A ja volim taj osjećaj – kao što slikari vole pod stare dane svoje slike otkupljivati, tako i ja volim da moje pjesme ostanu moje, da se prestanu masovno eksploatirati. Ljudi koji slušaju imaju svoju sliku onoga što slušaju, a ona se ne mora poklapati s onim što sam htio reći. I to treba poštivati.

NACIONAL: Zašto ste svirali na predizbornim skupovima HDZ-a, HNS-a, HSS-a i DC-a? – Mi smo ispali čisti escort servis, ne samo mi, nego svi glazbenici.

NACIONAL: Jeste li barem dobro zaradili? – Mi smo mislili da se naše pojavljivanje na tim kampanjama neće dovoditi u vezu s politikom, nismo se namjeravali baviti političkim agitiranjem. To je bila fatalna pogreška jer su nas ljudi doživljavali kao dio nečije političke opcije. Danas to više ne bismo ponovili. Bavljenje politikom moguće je samo ako objesiš gitaru o klin.

NACIONAL: U kakvom sjećanju imate epizodu osnivanja Nacionalne demokratske stranke s Nikolom Štedulom? – Nikola Štedul je dugogodišnji prijatelj obitelji i kad je odlučio osnovati stranku i pronaći sto ljudi da bi se stranka mogla i službeno osnovati, smatrao sam da mu moram pomoći. Vjerovao sam da stranka s takvim profilom može pomoći demokratizaciji. No stranka se ugasila sama od sebe. Štedula vrlo cijenim kao osobu, on nije nikakav zagriženi rigidni desničar, kakvim su ga nastojali prikazati, on je vrlo liberalan.

NACIONAL: Je li bilo političkih svađa između Vas i Mladena Bodaleca koji je bio član Izbornog stožera HDZ-a? – Mladen Bodalec i ja znamo se predugo i previše smo si dobri da bi politika mogla pokvariti naše odnose. Znam ga zezati zato što je poput pravog Zagorca čvrst i nepokolebljiv u svojim stavovima. Ali ne trošimo vrijeme na politiku – samo pričamo viceve.

NACIONAL: Jeste li mu devedesetih pomagali lijepiti plakate HDZ-a po Dubravi? – Nije ih on lijepio, možda njegov tata. A ako i jest, što onda? Ja definitivno nisam tip za lijepljenje plakata. Samo sam se oko jedne stvari umiješao u njegov privatni život – tjerao sam ga da završi pravo jer je bilo glupo da ne dobije diplomu zbog jednog ispita.

NACIONAL: Što ste očekivali kad ste počeli svirati? – Životinjski sam se borio da uspijem, da se otrgnem od Dubrave, tjerao me silni inat, tipičan za getoiziranu djecu koja se bore za mjesto pod suncem. Sport je bio prva stvar koja me je privlačila, s osam sam godina počeo trenirati tenis i bio sam dosta dobar, dogurao sam do polufinala u toj dobi, onda sam se prebacio na nogomet… Mom ocu je bila nezamisliva pomisao da ja jedini u obitelji neću biti medicinar. Nije mogao shvatiti da ne podnosim ni pogled na krv. Moja majka, povjesničarka umjetnosti, poticala me da se bavim onim što volim, bila je pomirena s time da ću voditi boemski, nekonvencionalan život.

NACIONAL: Kako je onda tako strogi otac reagirao na osnivanje benda? – Kad je moj otac shvatio da ću svirati, rekao mi je da mi je blagajna kod kuće zatvorena i da se snađem kako znam i umijem. Danas znam da je ispravno postupio jer me natjerao da se borim. Bez obzira na solidne kućne prilike, nisam živio bolje od drugih glazbenika – majka mi je kupovala cigarete i davala mi ih potajno da otac ne zna, radila je honorarno lekture u Glasu koncila i Borbi da bi mi poogla. Prošao sam fazu uličarenja, spavanja po kolodvorima, vježbanja u hladnim rupama. Poslije su to mnogi zaboravili, ali na to sam se već navikao – ta potreba da se na ljude koji su uspjeli ide đonom.

NACIONAL: Što je ključno u vašoj karijeri? – Čista magija 1976. na koncertu Rolling Stonesa u Zagrebu: to me natjeralo da napravim bend. Koncem sedamdesetih bilo je presudno izlaženje Poleta koji je promovirao tu scenu – Parafe, Pankrte, Azru i nas… Polet nas je spojio i pomogao nam da se afirmiramo kao new wave društvo.

NACIONAL: Jeste li imali kompleks dečka iz Dubrave kad ste zalazili u tada popularne kafiće Zvečku i Kavkaz? – Uvijek sam glorificirao sjećanja na Dubravu. Naravno da za doba odrastanja i otkrivanja svijeta vrijedi princip pozitivnog pamćenja. Sve što mi se prvi put dogodilo – prvi izlazak, prva ljubav, prva svirka – dogodilo mi se u Dubravi. Dubrava je bila antologijski kvart, sa svojim pravilima ponašanja. Dečke koji bi tvrdili da imaju cure u gradu, proglašavali smo lažljivcima – to nam je bila znanstvena fantastika, toliko je Dubrava po načinu života bila daleko od centra. Znali smo tko su nam prijatelji, a tko neprijatelji, bili smo prgavi, željni dokazivanja, neizbrušeni i trebalo nas je podučiti finesama ponašanja. Zato smo i završili u roc’n’rollu jer je on bio skandal, baš kao što je i Dubrava izgledala skandalozno iz neke strogo purgerske vizure. Kad smo počeli svirati, bili smo divlji, htjeli smo srušiti sve ispred nas. To nije bila borba za luksuz, nego za vlastite vrijednosti.

NACIONAL: Kako vam danas izgleda Dubrava, zašto ste se iz nje odselili? – Morali smo se odseliti jer je zeleni plan predviđao rušenje naše kuće. Na placu naše kuće izgrađen je Kulturni centar. Jedan dan su došli općinari isplatiti mog oca, a ja sam to jako teško podnio – još pola godine živio sam u praznoj kući sve dok nisu došli buldožeri i počeli rušiti. Gotovo da nema dana kad nisam u Dubravi, tamo vježbamo, popijem kavu i razgovaram s bivšim susjedima.

NACIONAL: Kako je bilo odrastati javno, pred očima publike? – Prilično zanimljivo. Kad je izašao “Crno-bijeli svijet”, išao sam u Centar za kulturu, a neki od mojih profesora radili su sa mnom intervjue.

NACIONAL: Je li vam status rockera osigurao popularnost u ženskom društvu? – Po prirodi sam vjeran tip. Sve su moje veze bile ozbiljne i duge. Kad bih se zaljubio i započeo vezu, nisam imao nikakvih dilema – ponašao sam se kao da ću s njom i ostati do kraja života. Kad smo osnivali bend, hodao sam sa Sanjom s kojom sam bio više od šest godina. Ona je sa mnom prolazila te faze. To što su nas godine razdvojile, druga je priča.

NACIONAL: Pali ste treći razred gimnazije. Kako ste to preživjeli? – Pozvali su moju majku u školu i pitali je zna li ona kakav sam ja. Ona je rekla da jako dobro zna kakav sam, ali da im ne može ništa pomoći. Pao sam zbog njemačkog jezika jer sam umjesto na usmeni ispit otišao svirati kao predgrupa Bijelom Dugmetu na stadion JNA u Beogradu.
Jednostavno nisu znali što će sa mnom, na kraju su me odlučili rušiti. Nije mi to uopće teško palo, jer mi se nije žurilo otići iz srednje škole. Bilo mi je lijepo. Došao sam u novi razred – već sam zarađivao novac i stalno sam škvadru vodio po kafićima. A doma su mi za kaznu platili godinu dana instrukcija iz njemačkog pa sam tako svaki dan izlazio iz kuće s papučama i rječnikom.

NACIONAL: Kako ste se nosili s mračnom stranom rock’n’rolla: drogama, alkoholom, tulumima? Koliko ste bili blizu ovisnosti? – Osim dvije-tri kutije nikotina dnevno, nemam nikakvih problema s ovisnošću. Nisam nikada ni bio tako blizu da bih se mogao “navući” i potonuti. Proživio sam tešku fazu nakon smrti majke, nisam bio svoj, nije me ništa zanimalo, bježao sam od ljudi, po cijele sam noći samo igrao biljar… ali ni tada mi nije palo na pamet da potražim utjehu u opijatima. U tinejdžerskoj dobi popio sam neke količine vermuta i to je otprilike sva moja veza sa porocima. Već dvadeset godina nisam popio ni kap alkohola. Možda je zapravo ta zadrtost prema alkoholu i drogama moj obrambeni mehanizam i posljedica paranoje – bojim se da kad bih počeo, ne bih mogao izdržati ovakav tempo rada. Da bih svirao do četiri ujutro, moram biti bistre i čiste glave. Uostalom, sex, drogs and rock’n’roll držali su vodu šezdesetih godina, ali došla su nezgodna vremena – zbog raznih bolesti ni seks više nije tako nesputan kao što je bio, droge danas ubijaju, više nisu bezazlene trave koje možeš pušiti po ulici, a i rock’n’roll je sve labaviji.

NACIONAL: Niste li malo previše smjerni za jednog rockera? – Uvijek sam imao u glavi sliku da jedan šmrk kokaina vrijedi kao plaća moje majke. Smatrao sam da nemam pravo staviti u nos jednu mjesečnu plaću, da bih time odbacio i pogazio poštovanje onih koji su me odgajali.

NACIONAL: I vi ste kao jedinac bili svjesni toga? – Čini mi se da jedinci, koliko god bili razmaženi, puno lakše odolijevaju takvim napastima baš zbog toga što je sve koncentrirano na njih. Svojem ocu nikada ne bih mogao prodati priču da nisam pijan. Bio je liječnik i kad me pogledao u oči, znao je koliko je sati.

NACIONAL: Tko je na vas najviše utjecao za vrijeme odrastanja? – Moja me majka sigurno odvela prema umjetnosti. Ona mi je bila prijatelj i uzor, naučila me da se u životu mnoge stvari mogu dobiti ljubavlju i dobrotom i ja nastojim biti isti takav prema svojoj djeci. Zahvaljujući tom uvjerenju, držao sam pod kontrolom i svoju impulzivnost i tvrdoću koju sam naslijedio od oca.

NACIONAL: Nikad niste htjeli biti gazda u bendu, jeste li u svome domu? – Moj je bratić oduvijek govorio da smo mi Houre zapravo dobri muževi. Ne fura me ideja gazde ni u bandu, ni u obitelji, a nisam baš ni zreo da budem gazda. Daleko sam od tipičnog Slavonca, kakav je bio moj otac, koji je bio pravi gazda, u svakom je trenutku znao koliko ima šunki, sve mu je moralo štimati i biti na broju. Ja sam tu praktičnu stranu gazdinstva povjerio svojoj ženi Danieli, koja bi s pravom mogla reći da ime četvero djece. Daniela se o svemu brine, ja ne znam imamo li mi novaca u kući ili nemamo, a sam većinu potrošim na knjige i bezvezarije. Imam vrlo dobru i pragmatičnu ženu i zahvalan sam dragom Bogu što imam normalan i solidan brak i krasnu djecu, nemam potrebu biti “frajer”. Ruku na srce, kod Daniele ne bih ni imao previše šanse da se držim balkanskog modela, nije ona tip žene koja bi to trpjela, ipak je došla iz Kanade, drugog svijeta u kojemu valjda ni ne znaju što znači gazda. Moja je supruga vrlo tiha i mirna, ali i odlučna osoba i očekuje da donosimo zajedničke odluke o našem životu.
Uostalom, oduvijek sam u vezama bio cijepljen protiv želje da budem gazda, a u bendu pogotovo. Dapače, u bivšoj Jugoslaviji išlo mi je na živce to carevanje bossova unutar nekakvih bendova i stalna potreba za delonovskim tipovima u bijelim balonerima na rubu zakona, koji bičem tjeraju druge da rade za njih, bili oni nogometni treneri ili glazbenici. Moja je životna filozofija suprotna: svaki član tima mora imati svoje mjesto u bendu. Čvrsto vjerujem da nema tako velikog dirigenta koji bi mogao izaći na kraj sa zločestim orkestrom ako ga on želi rasturiti – dovoljan je jedan nezadovoljni trubač da upropasti cijelu stvar. Držim se japanskog stila – dogovaramo se uz jelo i kavu bez prevelike galame.

NACIONAL: Nije li vam kao ocu troje djece i obiteljskom čovjeku postalo naporno putovati po turnejama? – Stalno se vrtim između dva izazova. Da se u studiju odmaram od turneja, odnosno da na turnejama testiram sviđa li se publici to što smo smiksali u studiju. Činjenica da se ne mogu pohvaliti nekom hiperprodukcijom i da nemam ni potrebu, niti sam u stanju, stalno reći nešto novo, ipak me štiti od umora.
Ponekad osjećam da sam proživio tri tuđa života. Već sam 26 godina na putu, na turnejama. No muzici zahvaljujem što mi je dala najljepše što mi je mogla dati.

Jasenko Houra, rođen 3. 6. 1960. u Virovitici

Diskografija
singlovi
1978. ‘Televizori’, Suzy
1979. ‘Moj je otac bio u ratu’, Suzy
1996. ‘Dođi sada, Gospode’, CBS

albumi
1979. ‘Prljavo kazalište’, Suzy
1980. ‘Crno-bijeli svijet’, Suzy
1981. ‘Heroj ulice’, Suzy
1983. ‘Korak od sna’, Suzy
1985. ‘Zlatne godine’, Jugoton
1988. ‘Zaustavite zemlju’, Suzy
1989. ‘Sve je lako kad si mlad’ – dvostruki koncertni
album, Suzy
1990. ‘Devedeseta’, Suzy
1993. ‘Lupi petama…’, CBS
1994. ‘Zabranjeni koncert’, kaseta, CBS
1994. ‘Najveći hitovi’ – kompilacija, Suzy
1995. ‘Božićni koncert’ – live album, CBS
1996. ‘S vremena na vrijeme’, Croatia Records
1997. ‘XX godina’, kompilacija, CBS
1998. ‘Dani ponosa i slave’ – snimljen u Battery studio,
London, Croatia Records

videokasete
1989 ‘Voljenom gradu’, Suzy
1993. ‘Koncert u HNK’, CBS
1995. ‘Božićni koncet’, CBS