Ivo ŠušakPremda Ivo Šušak već duže od jednog desetljeća figurira kao jedan od najboljih hrvatskih trenera, tek je odlaskom u inozemstvo stekao punu afirmaciju. Nekadašnji trener Zagreba, Osijeka, Hrvatskog dragovoljca i Izole, prije dvije godine osvojio je prvenstvo Slovenije, a ove godine s Dinamom iz Tbilisija gruzijsko prvenstvo i kup. Kakav ima status, govori podatak da je u travnju imenovan izbornikom gruzijske reprezentacije koja je pod njegovim vodstvom pobijedila Rusiju, svog najvećeg sportskog konkurenta. “Gruzijski nogometaši su talentirani, ali ne i pretjerano zainteresirani za državni dres. Mislim da sam im u ova dva mjeseca uspio objasniti što znači reprezentacija i to se odmah osjeća po angažmanu u utakmicama”, pojašnjava Šušak.

Uoči početka utakmice s Rusijom glavni mi je zadatak bio usaditi kod igrača odgovornost prema nacionalnom dresu Ivo Šušak rođen je 1948. u Širokom Brijegu, a u Zagreb se doselio sredinom šezdesetih došavši na fakultet za fizičku kulturu. Nakon uspjeha s nižerazrednim momčadima postao je trener juniora Dinama tako da je jedno vrijeme vodio generaciju Roberta Prosinečkog i Zvonimira Bobana. Godine 1989. preuzeo je NK Zagreb i u dvije godine iz treće doveo ga u prvu jugoslavensku ligu, da bi nakon stvaranja samostalne Hrvatske sa Zagrebom osvojio drugo mjesto. Potom je od ispadanja spasio slovensku Izolu, a kasnije je vodio Osijek i Hrvatski dragovoljac. Kao selektor mladu je reprezentaciju U21 odveo na Europsko prvenstvo, a bio je i jedan od pomoćnika Ćire Blaževića na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj.

Ne manje zanimljiv je i Šuškov privatni život. Dalji je rođak bivšeg ministra obrane Gojka Šuška, a najbolji mu je prijatelj još iz djetinjstva Mladen Naletilić-Tuta. Šušak je Tutu posjećivao u zatvorima u Zagrebu i Haagu, a i sada se često čuju telefonom. Unatoč haaškoj presudi bivšem zapovjedniku Kažnjeničke bojne od 20 godina zatvora, njegov najbolji prijatelj je uvjeren da je Naletilić čovjek bez predrasuda koji nikome nije nanio zlo. U neslužbenom dijelu razgovora Šušak je opisao nekoliko situacija u kojima je Tuta spriječio svoje vojnike u pljački muslimanske imovine i nasilju nad civilima.

NACIONAL: Kako to da ste otišli u Gruziju? – Prije dvije godine, u ljeto 2001. s Mariborom sam osvojio prvenstvo Slovenije, međutim već u listopadu sam napustio klub. Mislio sam da do ljeta neću ništa raditi, no oko Božića me nazvao Mladen Petreski čija menadžerska agencija brine o meni i pitao što mislim o Dinamu iz Tbilisija. Jedino što sam o njima tada znao je da su 1991. osvojili Kup pobjednika kupova i da je Gruzija dio bivšeg SSSR-a. Misleći da od posla neće biti ništa otišao sam u Austriju na skijanje s obitelji, gdje me opet nazvao Petreski i rekao da su Gruzijci veoma zainteresirani da preuzmem njihov najslavniji klub. U igri smo bili ja i poznati njemački trener Bernd Kraus, no uprava je mene favorizirala misleći da ću prije shvatiti mentalitet tamošnjih igrača. Ipak ništa nisam želio potpisati dok nisam vidio kako izgleda klub.

NACIONAL: Kakvi su bili prvi dojmovi iz Tbilisija? – Ne baš sjajni. Došao sam u 5 sati ujutro, posvuda je bio mrak i poprilično stravična atmosfera. Međutim dojmovi su se promijenili kada sam došao u sportski centar Dinama koji se može mjeriti sa sličnim objektima svih vodećih europskih nogometnih klubova. Svidio mi se i tamošnji mentalitet – Gruzijci su izuzetno topli ljudi iako je standard nizak, a većina stanovništva je dolazak demokracije shvatila kao pravo da rade što hoće. No kada ste u gostima, oko stola sjedi 5-6 ljudi, a stol tako natrpaju hranom da nema mjesta za kutiju cigareta. Ludi su za nogometom, a Dinamo je sinonim cjelokupne nacije. Ali život je težak, recimo plaća policajca iznosi 25 eura, tako da cvate šverc. Cijeli Tbilisi je preplavljen štandovima na kojima ulični trgovci 24 sata dnevno prodaju svakakvu robu. Sada tamo iz strateških razloga dolaze Amerikanci koji će vjerojatno uložiti dosta novca, ali mislim da će proći godine dok se standard bitnije ne popravi.

NACIONAL: Hoćete reći da je Dinamo Tbilisi gruzijska verzija nekadašnje Croatije? – Dinamo je oduvijek svetinja za Gruzijce jer je bio trostruki prvak Sovjetskog saveza i dokaz da je moguće parirati Rusima i Ukrajincima. Ali kada sam došao u klub, Dinamo je bio doslovno financijski i igrački razvaljen i životario je na šestom mjestu. Uspjeli smo zaigrati i da smo u posljednjem kolu savladali Torpedo, koji je tri godine prvak Gruzije, mi bismo osvojili prvenstvo. Vlasnik Dinama postao je Badri Pastarkatšvili, jedan od vodećih gruzijskih biznismena, a uložio je ogroman novac i ove smo godine osvojili i prvenstvo i kup.

NACIONAL: Kako su vas prihvatili? – Skeptični su prema strancima jer misle da dolaze uzeti novac i pobjeći. Ja sam drukčiji tip čovjeka i uvijek dajem sve od sebe, bez obzira na to treniram li Pušću Bistru ili Real Madrid. Zato su me vrlo brzo prihvatili, a kada smo počeli postizati dobre rezultate, shvatili su da nisam došao samo uzeti njihove novce nego želim nešto i napraviti. Kada je reprezentacija Gruzije loše započela kvalifikacije za europsko prvenstvo, javnost je zahtijevala da zamijenim izbornika Čivadzea, inače najslavnije ime u povijesti gruzijskog nogometa i bivšeg kapetana selekcije SSSR-a. Uskoro me je predsjednik Patrakašvili zamolio da preuzmem reprezentaciju objasnivši da im je susret s Rusima više od obične utakmice i morao sam pristati. Jednostavno govoreći, ove mi je godine sve išlo od ruke, pobijedili smo Ruse, a Dinamo je prvi puta u posljednjih 12 godina osvojio duplu krunu. Zahvaljujući ovim rezultatima dobio sam državno priznanje Zaslužnog trenera, što su proteklog desetljeća dobila još samo dva stručnjaka.

NACIONAL: Novine su objavile da ste prije utakmice protiv Rusije igrače motivirali održavši patetičan govor o njihovoj naciji? – Hrvatska i Gruzija imaju dosta sličnosti. Bio sam dio hrvatskog nacionalnog zanosa koji se iskazivao nogometom, gdje su naši igrači doista pružali maksimum igrajući za državnu reprezentaciju. Za razliku od Hrvata, Gruzijcima je nacionalna selekcija služila skoro isključivo kako bi se čim prije prodali u inozemstvo. Zato sam ih pred početak utakmice s Rusijom odlučio malo snažnije motivirati i doista sam uspio. Susret je odigran u transu i Gruzija je pobijedila jedan prema nula. Igrači su mi vjerovali i ispunili taktičke zamisli, a sebi sam dao zadatak usaditi kod njih odgovornost prema nacionalnom dresu. Susret s Rusijom bio je više od igre iz nekoliko razloga. Nekoliko mjeseci ranije utakmica je prekinuta zbog nestanka struje. Drugi je razlog taj što je na prijašnjem susretu s Irskom ljutiti navijač bacio nož u teren zbog čega je UEFA ograničila dolazak publike. Znao sam koliko im znači pobjeda nad Rusima, ali ni u snu nisam mislio da će slaviti kao da su postali europski prvaci. Cijeli Tbilisi bio je na ulicama do 5 ujutro, promet je bio zakrčen, a televizija je cijelu noć izvještavala iz različitih kvartova. Čak je i predsjednik Eduard Ševarnadze poslao čestitku iako ga nogomet ne zanima.

NACIONAL: Kada ste 1999. bili izbornik hrvatske reprezentacije U21, prognozirali ste velike karijere Bišćana, Vranješa, Leke i ostalih igrača koje ste trenirali. Kako to da su svi oni u međuvremenu propali osim Igora Tudora? – Osnovni su problem prerani odlasci naših nogometaša u inozemstvo. Ti momci u velike klubove odlaze kao brojevi za popunu mjesta, a ne kao izgrađena igračka imena i onda je normalno da nitko na njih ne obraća pažnju. Uzmite dva tipična primjera: Dario Šimić i Dario Smoje. Obojica igraju na sličnim pozicijama i prije 6-7 godina imali su dosta poziva iz inozemstva. Šimića Croatija nije pustila, već se prvo afirmirao kroz hrvatsku ligu i reprezentaciju i tek nakon Svjetskog prvenstva u Francuskoj otišao u Italiju gdje je igrajući za Inter i Milano napravio vrlo lijepu karijeru. Smoje je obratan slučaj, za relativno male novce otišao je u Milan kao broj za popunu ekipe i unatoč ogromnom trudu, karijera mu je u pitanju. Mislim da je Igor Bišćan također prerano otišao u Liverpool, isto kao i Ante Šerić, Tomo Šokota ili Boško Balaban. Sugerirao bih i mladoj zvijezdi Hajduka Dariju Srni da još barem dvije godine ostane u Splitu, bez obzira na dobre inozemne ponude. Srna je uz Marija Carevića i Niku Kranjčara najveći talent hrvatskog nogometa, ali tek negdje oko 23 godine oni sazrijevaju i kao igrači i ako ljudi. Dakle neka odigraju Europsko prvenstvo u Portugalu sljedeće godine te kvalifikacije za naredno SP u Njemačkoj i tek će tada biti spremni za uvjete kakvi vladaju u vrhunskim momčadima. Tada će ih dočekati kao afirmirane reprezentativce, a ne nekakve anonimuse kojima nitko ne daje priliku.

NACIONAL: Jeste li razočarani jer nikada niste dobili priliku trenirati Dinamo ili Hajduk? – Nisam. Mogu biti zadovoljan jer su pod mojim vodstvom manji klubovi u pravilu postizali najbolje rezultate u svojoj povijesti. Zagreb sam u tri godine doveo iz treće jugoslavenske lige do viceprvaka Hrvatske, Osijek je prvi puta ušao u Kup UEFA i do zadnjeg kola bio kandidat za prvaka, a s Mariborom i Dinamom iz Tbilisija osvajao sam prvenstva Slovenije i Gruzije. Povremeno sam bio spominjan kao mogući trener Dinama i Hajduka, ali nikada se nisam želio nametati tamošnjim upravama.

NACIONAL: Jeste li još uvijek najbolji prijatelj s haaškim zatvorenikom Mladenom Naletilićem-Tutom? – Naravno da naše prijateljstvo traje, iako sam ga zbog angažmana u Gruziji zadnji put posjetio prije nešto više od godinu dana. Ali često se čujemo jer sam ja i kum Tutinom sinu Udi. On je jedan od mojih najdražih prijatelja, s njim sam odrastao, u stvari prohodao zajedno. Između naših kuća u Širokom Brijegu nema sto metara i cijelu smo mladost proveli skupa.

NACIONAL: Čudno da s prezimenom koje je u doba vladavine HDZ-a imalo težinu niste dobili veće prilike u hrvatskom nogometu? – Ja sam bio malo poznatiji od pokojnog ministra obrane Gojka Šuška – dok nije postao ministar, poznavali su ga tek rijetki. Obojica smo iz Širokog Brijega i dalji smo rođaci. Međutim nikad nisam želio da moje prezime ili politička opcija postanu podloga mojih sportskih rezultata. Gojko Šušak i ja pripadnici smo iste širokobriješke generacije i uvijek smo bili izuzetno dobri, spadam u ljude koji su uvijek mogli doći do njega. Pamtim ga još iz gimnazijskih dana kao šutljivog i ozbiljnog mladića, moglo bi se reći da je bio mlađa kopija osobe koju je javnost upoznala devedeset prve godine.

NACIONAL: Jeste li znali da je emigrirao iz Jugoslavije? – Kako da ne, ja sam preko Tute imao vrlo dobre veze s emigrantskim krugovima. Tutu je mučila nostalgija pa sam ga najmanje 2-3 puta godišnje posjećivao u Njemačkoj jer sam znao da mu takva druženja pomažu.

NACIONAL: Javnost Mladena Naletilića doživljava kao probisvijeta, a ne poznatog borca za hrvatsku stvar u emigraciji? – Novine objavljuju što žele, ali ja dobro znam istinu. Mogu reći da Mladena Naletilića-Tutu poznajem bolje ne samo od njegovih prijatelja i kvaziprijatelja nego i od najbliže rodbine. Zato i jamčim da je Tuta plemenit čovjek koji nikoga ne mrzi, ali došlo je do rata i on je u njemu bio odlučan do krajnjih granica. Tvrda vremena traže tvrde ljude, no ponovit ću da se znamo cijeli život i uvjeravam vas da Tuta nikada nije mrzio neki narod. On je čovjek ogromne hrabrosti i energije iako fizički izgleda slabo. Njegov su najveći problem cigarete, on toliko puši da je stvarno imao probleme dok je bio zatvoren u Zagrebu. Ali nakon što su mu liječnici pročistili žile, zdravlje mu se popravilo i sada se odlično osjeća. A o njegovom karakteru najbolje svjedoči događaj iz sedamdesetih godina u Njemačkoj. Tamošnja policija dobila je informaciju da kod kuće skriva dinamit koji pripada hrvatskoj emigraciji i izvršili su pretres. Iako nisu ništa našli, nastavili su ga ispitivati ima li doma eksploziv. Nato ih je Tuta zamolio da donesu vagu, a kada su je donijeli, stao je na nju. Kazaljka je pokazala 59 kilograma, a on se okrenuo policajcima i rekao: “Eto sada vidite, u ovoj se kući nalazi 59 kila eksploziva”.

NACIONAL: Kako to da se u emigraciji predstavljao kao ljevičar? – Tijekom emigrantskih godina ostvario je dosta kontakata s ljevičarima diljem Europe. Njegovo ljevičarenje nije bilo povezano s komunističkim pokretom. Znam da se nikada nije ustručavao komunicirati s ljudima druge nacije ili rase, iako je uvijek želio samostalnu Hrvatsku. Čak i sada u zatvoru nije izgubio nadu i po glasu razaznajem da je pun energije. Znamo razgovarati satima o djetinjstvu i stvarima koje smo u životu zajedno prolazili i vidim da je odlučan ustrajati u svemu što prolazi. Ono što mogu garantirati to je da Tuta nikada nije zažalio ni zbog čega što je napravio za hrvatsku državu.

NACIONAL: Je li točno da je policija nakon Tutina hapšenja izvršila pretres vašeg stana? – Bilo je to 1996., no sve je počelo šest godina ranije prilikom Tutinog povratka iz emigracije. Kada je sletio na Pleso, bio sam s ekipom Zagreba u Nikšiću, tako da je prvo otišao u Samobor. Kasnije je bio prijavljen na mojoj zagrebačkoj adresi što je pisalo i u putovnici, i to je vjerojatno bio razlog za pretres. Sve je obavljeno vrlo korektno i nemam nikakvih primjedbi na ponašanje policajaca.

NACIONAL: Kako biste opisali svoja politička stajališta? – Vjerujem da sam gna liniji europskih političkih i civilizacijskih dosega. Ponosan sam na svoje hrvatstvo, ali uvažavam svaku naciju i svakog čovjeka na ovoj planeti. Po vjeroispovijesti sam katolik, a u životnom opredjeljenju umjereni tradicionalist. Ponosim se prošlošću svog naroda, ali nikada se zbog toga nisam volio busati u prsa. Iz tog kuta sviđa mi se tolerancija koja vlada u Gruziji gdje istu zgradu dijele pravoslavna, islamska i katolička zajednica. Međutim čini mi se da zbog povijesnih okolnosti takvo što kod nas još neko vrijeme neće biti moguće.