Dušan KovačevićU petak, 20. lipnja, prva osoba beogradskog Zvezdara teatra Dušan Kovačević imao je poseban razlog za zadovoljstvo. Njegovo kazalište (osnovano u listopadu 1984.) imalo je te večeri u svoje dvije dvorane oko 900 gledatelja, čime je potvrdilo reputaciju najiskorištenijeg scenskog prostora u čitavoj Srbiji. Tog dana Zvezdara teatar, koji u stalnom radnom odnosu nema nijednoga glumca, ali sustavno angažira gotovo sve beogradske glumačke zvijezde, posljednji put je ugostio gledatelje, oprostivši se uoči ljetne pauze predstavama “U plamenu strasti” i “Doktor šuster”. U jesen će tzv. Nova scena nastaviti s radom, a Stara će na temeljitu restauraciju, koja, među ostalim, predviđa nabavu novih stolaca i ugradnju klima-uređaja.

Na Kovačevićev poziv gledao sam “Doktora šustera”, tragikomediju koju je on napisao i režirao i koja će po svoj prilici uskoro gostovati u Zagrebu. Napisan prije dvije godine, komad o senilnom umirovljenom kirurgu i kriminalcima koji se upleću u njegov život dosad je zabilježio više od 200 izvedbi i dobio odlične kritike: zanimanje za njega ne slabi, o čemu svjedoči i rasprodana dvorana te večeri. Glavna su mu atrakcija virtuozne izvedbe Petra Kralja i Jelisavete Sablić u ulogama kirurga i njegove sestre, čije je sočno bockanje publika u nekoliko navrata nagradila pljeskom usred predstave.

Kovačević je ovih dana eksponiran u srpskim medijima iz posve drugog razloga: nakon gotovo 20-godišnje stanke ponovno je režirao film, ekranizaciju svog popularnog komada “Profesionalac”, i, čini se, napravio još jedan hit. Film se počeo prikazivati istodobno kad i “Matrix Reloaded”, no u trećem tjednu svrgnuo je hollywoodski blockbuster s prvog mjesta i čvrsto zasjeo na vrh: dosad ga je vidjelo više od sto tisuća gledatelja. Uspješna premijera “Profesionalca” bila je i povod za razgovor s Kovačevićem.

“O ekranizaciji kazališnog komada ‘Profesionalac’, koji je prvi put izveden u Zvezdara teatru 1989., počeo sam razmišljati prije desetak godina. Razgovarao sam s Batom Stojkovićem, koji je tada bio u punoj glumačkoj snazi, kako bi bilo dobro da naš zajednički rad okrunimo jednim takvim filmom. Onda su se ovdje počele događati strahote – to je najblaža riječ za ono kroz što smo sve prošli – pa se projekt odgađao iz godine u godinu, čekajući bolja vremena. A bila su sve gora. Poslije promjena od 5. listopada 2000. opet smo počeli pripremati film, ja sam napravio jednu verziju scenarija, no Bata je otišao u bolnicu, nakratko je izašao, pa se vratio i više ga nismo vidjeli. Umro je u ožujku prošle godine. Poslije njegova ‘odlaska’, ja sam jedno šest mjeseci radio nešto drugo, no kako smo imali obavezu prema producentu, ipak smo počeli pripreme. Kako Bate više nije bilo, preko noći sam napisao novu verziju.”

NACIONAL: Prethodna verzija se preciznije pridržavala drame? – Da, jer je poštovala ono što je Bata napravio na sceni. Po svom habitusu on je isklesan iz jednog komada kamena. Mogli ste točno zamisliti njegove geste i riječi dok se nosi s tekstom. Razmišljajući tko bi ga mogao zamijeniti, znao sam da imam samo jedan izbor – osobu istih godina, iste škole, ali s potpuno drugim feelingom, mekoćom mačke, čovjeka koji umije da hoda na prstima – za razliku od Bate koji je radio metodom buldožera. Izmjena glumca prisilila me na još jednu izmjenu. Nisam se mogao pretvarati da se u ovom razdoblju nije ništa dogodilo, pa sam radnju prebacio iz osamdesetih godina i tzv. Titova razdoblja u devedesete te se usredotočio na događaje koji su ih obilježili. Tako da film počinje demonstracijama od 5. listopada i vraća se na demonstracije iz 1991. godine.

NACIONAL: Zanimljiv ste efekt postigli promjenom glumca. Bata Stojković doimao se komično dok je citirao književnike i filozofe, čija je djela morao proučavati dok je pratio glavnog junaka, a Todorović s lakoćom svladava pozu intelektualca. – Bora ima neodoljiv šarm. Ljudi su me čak pitali zbog čega je taj policajac tako šarmantan, malo im je to smetalo. Govoreći jezikom nesnošljivosti, policajci nisu takvi. No upravo to za umjetnost nije dobro, a pogotovo ne za mene. Ja ne volim crno-bijele likove. On je u taj lik unio svoj šarm, a i prije je igrao problematične tipove, lopove, ljude s periferije. Ipak, u nekim scenama je odigrao vrlo grubog i vrlo sirovog čovjeka, što je mnoge iznenadilo.

NACIONAL: Izbor Todorovića vjerojatno je utjecao da promijenite i drugoga glumca koji se proslavio u predstavi. Umjesto Bogdana Diklića ulogu je dobio Branislav Lečić, čiji su fiktivni lik poduprle autentične dokumentarne snimke s beogradskih demonstracija u kojima je on osobno sudjelovao. – To se dogodilo vjerojatno jedan jedini put u povijesti filma, ne sjećam se da sam to ikad igdje vidio. On počinje priču kao moćan čovjek novog režima, direktor velike izdavačke kuće, a zatim se vraćamo u razdoblje dok je bio disident. Ono što se vidi u filmu od dokumentarnih materijala s Lečićem vrlo je mali dio ukupnog materijala kojeg ima oko deset sati. Sve sam te mitinge prošao i ja s njim, ali kao scenarist i režiser. Između govora političara valjalo je narod zabaviti, a to je bio moj posao. To što se događalo u međuvremenu, nastupi rock grupa i glumaca, bilo je za tih 100-200 tisuća ljudi koji su se tamo okupljali zanimljivije nego ono što su govorili političari. Od 1991. mi smo u Beogradu bili na četiri-pet velikih mitinga. Mogu se pohvaliti da sam režirao najmasovniju kazališnu predstavu u povijesti – na dočeku Nove godine 1997. bilo je oko milijun ljudi.

NACIONAL: Ipak, lik koji glumi Lečić je antijunak, a za tako nešto on je posudio dio svoje autobiografije. – Da, on je danas ministar kulture, a i moj kum, što, međutim, nema veze s time kako je dobio ulogu. Rekao sam mu: “Leko, morat ćeš uroniti u onu nemoć u kojoj smo svi bili.” Milošević je imao apsolutnu moć i raspolagao s dobro organiziranom vojskom i policijom. Bio je prvi vladar u ovom dijelu svijeta koji je na svoj narod poslao tenkove.

NACIONAL: Vi sebe tada niste doživljavali kao junake? – Ne, kad smo putovali po Srbiji i organizirali mitinge, razmišljali smo samo o tome kako da izvučemo živu glavu. U pojedinim mjestima dočekivala nas je i ispraćala policija, uz obavezna prebijanja. Bilo je to razdoblje neprestanog stresa. Tek što ste pomislili da ste na korak od toga da se režim promijeni, sve se vraćalo unatrag. Padnete u depresiju, koja traje godinu dana, i tada sve krene ispočetka. I tako 12 godina.

NACIONAL: Ipak, neobično je što ste noviju povijest prikazali kroz prepucavanja dvaju likova koji ne imponiraju moralom. – Taj film ima okvir koji je poprilično barokni, težak je i masivan. Između toga je slika što sliči na Dalijeva ili Boschova platna. S jedne strane povijest puna krvi, a s druge klaunovi i antijunaci. Kad mi netko prigovori da nije bilo tako, ja mu uvijek odgovorim: da nije bilo tako, Milošević ne bi vladao 12 godina.

NACIONAL: Opozicionari su prikazani s poprilično ironije. Neprestano su u kavanama, mrtvi pijani… – Riječ je o pjesnicima. Svojedobno sam se družio i s jednim krugom zagrebačkih pjesnika i svi su se ponašali na isti način. U likovima koje glume Lečić, Slobodan Jovanović i Josif Tatić biografije su bar dvadesetak velikih pjesnika. Kad vladaru prenesu da je te i te večeri u toj i toj kavani neki pjesnik govorio protiv njega, mislim da vladar čitavu noć ne spava gušeći se od smijeha. To je bio jedan oblik protesta. Policija je, naravno, radila svoj posao, shvaćajući kao uvijek u tim totalitarnim sustavima – ali ne rigidnim kao što su staljinizam ili fašizam, gdje se za jednu riječ gubila glava – da je vrlo dobro imati opoziciju, da pedeset-šezdeset ljudi hoda gradom i priča svašta, da je to dokaz demokracije.

NACIONAL: Zanimljiv je također diskretan prikaz načina funkcioniranja policije, koja u narodu ima na stotine doušnika. – Jednom sam razgovarao s visokim oficirom Državne bezbednosti, u povodu ekranizacije jednog predloška Ive Andrića, pitao smo ga što ima u dosjeu o njemu, on je ipak bio ne samo veliki pisac nego i diplomat. Oficir je odgovorio: “Na žalost, nema ništa. Mi smo poslije njegove smrti spalili 20 kila povjerljivih dokumenata.” Policija se, naime, htjela “oprati” da ga je uopće uhodila. 20 kila?! Možete misliti koliko je to bilo tajnih dokumenata o čovjeku koji je dobio Nobelovu nagradu!

NACIONAL: Kako vi gledate na policiju? U filmu se eksplicitno kaže da se režimi mijenjaju, a policija uvijek ostaje ista. – Na premijeri je bio vrh policije. Poslije projekcije prišao mi je jedan general i rekao: “Znate, ovo nije daleko od istine.” Zato sam na kraj filma i stavio kadar ”špijunke”, kako bi se shvatilo da to sve nije nikakva privatna priča, nego da je dramu dvojice glavnih likova neprestano pratila policija. U vezi s policijom uvijek sam oprezan. Stalno mislim o tome: “Bože, hoće li se i meni jednom pojaviti neki čovjek, i suočiti me s onim što sam govorio a nisam zapisao, s onim što sam mislio da sam nepovratno izgubio?”

NACIONAL: Stječe se dojam da ste ipak malo fascinirani policijskim aparatom. – Da nisam pisac, možda bih bio dobar policajac. “Profesionalac” je u neku ruku nastavak “Balkanskog špijuna”. Policija je aparat koji ovisno o režimu i državnom uređenju može biti itekako dragocjen, ali i poguban za narod. U svakom sustavu, bez obzira na to koliko je demokratski, policija pokušava izboriti paralelnu moć i dio vlasti. Vrlo dobro znate situaciju s Kennedyjem, koji je pokušao smijeniti vrh CIA-e. Tada su ga upozorili: “Nema problema, ali ćemo onda morati pustiti sve tajne vrpce i dokumente u javnost.” I svi su ostali tamo gdje su bili. U ovom filmu Bora igra devet ili deset uloga policajaca koji su uistinu postojali. Nekad ste znali, kad uđete u kavanu, da čovjek na garderobi ima veze s policijom. Inače ne bi radio taj posao. Svaki recepcionar, šef dvorane ili direktor hotela imao je zadatak dojavljivati što se problematično događa u toj ustanovi. On to radi iz dva razloga: prvi je – da bi ostao na tome mjestu, a drugi – da bi napredovao. Od jedne male krčme ili kavane on može dospjeti do mjesta direktora hotela na moru. Kada sam pitao onog oficira što mi je pričao o spaljivanju dokumentacije o Andriću, jesu li to bili samo policijski dokumenti, rekao je: “Većinom.” Ostalo su, naime, bile dojave. Zanimalo me, također, koliko u ovom trenutku ima tih “ljubitelja policije”, ima li ih više od sto tisuća? “Blizu sto”, odgovorio je. Konobari, željezničari, pa i novinari, svi su funkcionirali na isti način.

NACIONAL: U “Profesionalcu”, čini se, dojave ne funkcioniraju po sustavu zastrašivanja nego spontano. – Da, potpuno prirodno. Neki su se ovdje na to uvrijedili. Kao u većini mojih drama i filmova mene spašava od linča činjenica da ja to ispisujem u žanru komedije. Naravno, ljudi izlaze s projekcije i potreseni, jer im neki dio obnovi sjećanja ili emocije na koje su zaboravili. No taj cinični šarm koji ima moje djelo zahtijeva od onog tko me napada da to napravi na isti način. Budući da je to teška kategorija, da čovjeka gađate ironijom, da ga vrijeđate humorom, mnogi odustaju. Jer da je to drama u klasičnom smislu, uzeo bi je neki sociolog i očerupao kako se to već može. No u ovom slučaju on nailazi na slojeve koji su komediografski i izmiču mu analizi.

NACIONAL: U razdoblju između “Balkanskog špijuna” i “Profesionalca” afirmirali ste se i kao kazališni redatelj? – U tom sam razdoblju režirao pet drama u kazalištu. Režijom se bavim iz samo jednog razloga. Ako govorim o situaciji u beogradskom kazalištu i filmu, ona nije blistava. Postoje tri-četiri zanimljiva imena na filmu te isto toliko u kazalištu. Oni, međutim, pripremaju projekte po godinu dana unaprijed. Ako ja planiram završiti komad do Nove godine i odmah ga zatim izvesti, ne mogu računati ni na kog ozbiljnog. Budući da su moji komadi komplicirani po strukturi, mladi redatelji ih ne znaju iznijeti i često se upletu u priču. Drugo, oni nemaju autoriteta, pokupe prvu podjelu, ali to nije dovoljno jer ne znaju s tim glumcima raditi. Kod mene može igrati samo glumac koji u jednom trenutku može prijeći iz drame u komediju i obrnuto. S Batom Stojkovićem sam tako često radio zato što je on imao tu sposobnost. Sjetite se samo scene iz “Balkanskog špijuna” s Batom i Zvonkom Lepetićem. Smiješno je kad mu Zvonko kaže: “Ja sam vidio da nešto nije u radu, ali nikako da me pozoveš da to riješim”, no onda počnu tući podstanara i shvatite da to sve uopće nije šala. Taj izravni sudar komedije i drame mogu igrati samo veliki glumci. A da bi vam u komadu igrao veliki glumac, redatelj mora biti autoritet koji će on slušati. Događalo se u kazalištu da mlad redatelj okupi vrhunsku ekipu zvijezda. No zvijezde ga samo pogledaju, popiju kavu i odu. To je jedan od bitnih razloga zbog čega režiram u kazalištu, a “Balkanskog špijuna” i “Profesionalca” sam na filmu režirao iz uvjerenja. Nisam htio dati tu priču nekome tko nije prošao kroz sve to. Ovaj se film moglo režirati drukčije, da bude brži, da se kamera kreće, da sve bude spotovski, no time bi se izgubila energija prizora. Želio sam da s tim filmom bude kao sa starim albumima s obiteljskim fotografijama, da ih listate stranu po stranu i gledate svaku sliku.

NACIONAL: “Balkanskog špijuna” ste režirali s poznatim direktorom fotografije Božidarom Nikolićem, koji je sada u “Profesionalcu” bio samo snimatelj. – S Božom se znam jako dugo. On je još 1977. snimao film Živka Nikolića “Beštije” po mom prvom realiziranom scenariju. Obojica su iz istog kraja kod Nikšića. Bila mi je zanimljiva klaustrofobija maloga crnogorskog mjesta, koja je tu vrlo dobro dočarana. Zatim je Božo pročitao moj scenarij za “Ko to tamo peva”, koji sam napisao još dok sam studirao dramaturgiju na Akademiji. Preporučio mi je i redatelja: “Ima jedan mali koji zanimljivo radi na televiziji”, a riječ je bila o Slobodanu Šijanu.

NACIONAL: Koliko znam, film je isprva trebao režirati drugi redatelj. – Goran Paskaljević. On je, međutim, otpao jer nije mogao složiti glumačku podjelu. Glumac koji je trebao igrati starijeg muškarca odbio je ulogu jer se htio predstaviti što mlađim: upravo je bio pred novim brakom. Ne želim reći o kome se radi, jer je u međuvremenu umro.

NACIONAL: Sreća da je bilo tako, jer “Ko to tamo peva” danas možda ne bi bio proglašen najboljim srpskim filmom svih vremena. – Već onda je film postigao lijep uspjeh, no postupno je dobivao neku patinu i postajao na neki način sve zanimljiviji. U istom smo tandemu Šijan, Božo i ja napravili “Maratonce”. Kad sam napisao “Balkanskog špijuna”, Šijan nije bio slobodan, mislim da je nekamo putovao, pa sam predložio Boži da to zajedno režiramo: on se brinuo za vizualnu stranu, a ja za rad s glumcima. Ipak sam o tome sve znao iz kazališta.

NACIONAL: Što vam je bilo najkompliciranije? – Da ne napravim politički plakat, nego analizu paranoje, mentaliteta ljudi koji iz straha postaju suradnici policiji. To je trebala biti uvjerljiva priča o onih sto tisuća dojavljivača, a ne nekakav pamflet.

NACIONAL: U “Profesionalcu” ste s Nikolićem zapravo zadržali sličan odnos. – Da, sve smo se precizno dogovorili prije snimanja: zahtijevao sam čvrstu, statičnu fotografiju, fakturu koja bi sličila na stare filmove. Tražio sam od glumaca da igraju u jednom dahu. Sve scene koje se odigravaju u uredu odradili smo kao jednu cjelinu. Zato i imaju takvu temperaturu koja prelazi ekran i dolazi do usijanja. Znali smo snimati i po 20 sati dok ne bi popadali od umora. Zato Borina iscrpljenost u nekim scenama uopće nije glumljena. Leki se dogodilo da iskreno zaplače, jer su se scene podudarale s nekim njegovim privatnim situacijama.

NACIONAL: Vaše drame i scenariji započinju kao obične ljudske priče i tijekom radnje dobivaju metaforične – političke i društvene – naslage. Kako postižete da ovo drugo ne postane suviše eksplicitno? – To je isključivo zanat. Ne bavim se bez razloga ovim poslom već dulje od trideset godina.

Štrajkovi i atentati

Film ‘Profesionalac’ neugodno je proročanski. Dok se Luka Laban i Teja Kraj prepucavaju u izdavačevom kabinetu, u poduzeću eskalira štrajk: radnici prijete izlaskom na ulice, protestirajući protiv sumnjive privatizacije poduzeća. Dok se film prikazuje u srpskim kinima, po Beogradu i drugim gradovima bjesne štrajkovi, dajući filmskoj priči neočekivanu aktualnost.

U jednoj sceni filma Teja Kraj uzima lovačku pušku s dogledom i razmatra mogućnost da napravi kraj Miloševićevoj vladavini atentatom na diktatora. Ovog proljeća ubijen je srpski premijer Zoran Đinđić upravo na taj način, a njegovu udovicu neugodno je kosnula podudarnost u ‘Profesionalcu’. Zbog toga je na odjavnoj špici natpis ‘Film je dovršen u prosincu 2002.’, kako bi se izbjegla govorkanja da je ta scena naknadno snimljena i ubačena u film nakon Đinđićeva ubojstva.

Predstava i film ‘Profesionalac’

Premijerno izveden 1989. u Zvezdara teatru, kazališni komad ‘Profesionalac’ priča je o uglednom izdavaču Teodoru Teji Kraju, kojeg jednog dana posjećuje izvjesni Luka Laban: potonji je umirovljeni policajac koji je gotovo dva desetljeća pratio izdavača još dok je bio poznati disident te je u nekoliko knjiga skupio njegove razgovore i politički problematične izjave. U velikom crnom koferu donio je pak gomilu predmeta koje je Teja zaboravljao u pijanstvu po kavanama, iako su mu bili osobno iznimno važni. Laban nemilosrdno secira Tejin promašeni život, jer je i njegov vlastiti sin bio zaluđen disidentovom slatkorječivošću.

Minimalistički koncipiranu predstavu, koje je imala rekordnih 420 izvedbi (od toga bar desetak u Zagrebu, 1991. i 2000. godine), nosila su dva fizičkim izgledom potpuno oprečna glumca, Danilo Bata Stojković i Bogdan Diklić, koji su nerijetko predstavu završavali u košuljama potpuno promočenim znojem.

Zbog Stojkovićeve smrti, Kovačević je za film napravio drugu glumačku podjelu i angažirao Boru Todorovića u ulozi Luke Labana i Branislava Lečića kao Teju Kraja. Radnja je premještena u devedesete za Miloševićeve vladavine, koristeći kao odrednice neka od ključnih razdoblja novije srpske povijesti – demonstracije protiv Miloševića 1991., egzodus Srba iz Hrvatske 1995., protuvladinu proslavu Nove godine 1997, bombardiranje NATO-a 1999. i naposljetku prevrat od 5. oktobra 2000. Između njih se u flash backovima odigravaju tragikomična zbivanja, dok Laban prepričava Teji kako ga je uhodio u pojedinim situacijama. Radnju filma Kovačević je obogatio s još četrdesetak likova, a glazbu je skladao Momčilo Bajagić Bajaga koji i sam nastupa u sceni u kojoj se izvodi pjesma ‘Pada vlada’.