Objavljeno u Nacionalu br. 398, 2003-07-02

Autor: Maroje Mihovilović

NEOČEKIVANO OTKRIĆE RUSKE POLICIJE

Berezovski pod sumnjom za ubojstvo

Kad je zastupnik u Dumi Sergej Jušenkov ubijen, sumnja je prvo pala na predsjednika Vladimira Putina ali istraga je pokazala da ga je dao ubiti Mihail Kodanjev, poslušnik Borisa Berezovskog

Boris Berezovski i Vladimir GusinskiBoris Berezovski i Vladimir GusinskiU četvrtak 17. travnja u Moskvi je ubijen Sergej Jušenkov, istaknuti član ruske Dume, dugogodišnji parlamentarac, energičan i svadljiv predsjednik stranke Liberalna Rusija. Pogođen je s nekoliko metaka u leđa kad je ulazio u zgradu u kojoj je stanovao nakon zasjedanja parlamenta, a njegov vozač čuo je hice i prvi došao na mjesto zločina, ali ubojicu nije vidio. On je alarmirao policiju i Jušenkovljeve stranačke kolege. Policija je na mjestu ubojstva našla pištolj iz kojeg se pucalo.

Bilo je to samo dan nakon što je Jušenkov napokon registrirao svoju stranku, koju je osnovao još 2000. Na čelu te stranke namjeravao je izići na parlamentarne izbore u prosincu, uvjeren da će stranka dobro proći jer se zalaže za liberalan program koji u Rusiji ima sve više pristaša. Bio je član parlamenta 14 godina, od sloma komunizma, a ruska ga je javnost dobro poznavala zbog mnogih zapaženih istupa. Bio je jedan od vodećih kritičara ruske tajne službe FSB, zagovornika ljudskih prava i zajedničkog djelovanja građanski i demokratski usmjerenih političkih snaga. Oštro je kritizirao predsjednika Vladimira Putina, njegov autoritarni način vladanja i ignoriranja demokratske i parlamentarne procedure. Jušenkov, 52-godišnji bivši pukovnik, posebno se zalagao za reformu vojske i uvođenje slobodnog tržišta, i to dok se još nitko drugi to nije usuđivao. Bio je član važnih parlamentarnih odbora, na primjer odbor za kontrolu tajnih službi.

Jušenkov je u posljednje vrijeme kritizirao Putinovu politiku prema Čečeniji i tamošnje teško stanje ljudskih prava, uvjeren da Putin iskorištava čečenski rat za učvršćivanje svog položaja. Jušenkov je promovirao i dokumentarac u kojem se tvrdi da je seriju bombaških atentata na stambene zgrade u Moskvi u jesen 1999. – u kojima je poginulo 300 ljudi – počinila ruska tajna služba, a ne čečenski teroristi, kako se službeno tvrdi, kako bi isprovocirala rat u Čečeniji. Taj je rat omogućio dotad nepoznatom Putinu, koji je nekoliko mjeseci prije postao ruskim premijerom, da stekne popularnost i nakon iznenadnog povlačenja predsjednika Borisa Jeljcina preuzme njegovo mjesto.

Taj je film financirao poznati ruski tajkun Boris Berezovski, s kojim je Jušenkov donedavno bio u dobrim odnosima. Berezovski je prije tri godine, zajedno s drugim tajkunima, financirao i preko svojih medija potpomagao Putinovu predsjedničku kampanju, ali se Putin poslije okrenuo protiv Berezovskog i ostalih tajkuna. Berezovskom su oduzeti mediji, protiv njega su podignute razne optužnice, a on je pobjegao u inozemstvo i sad se u Londonu pravnim sredstvima bori protiv izručenja Rusiji. Upravo je Berezovski poticao Jušenkova da osnuje novu stranku te ju je i financirao. No Jušenkov se lani razišao od Berezovskog nakon što je ovaj podržaoo Komunističku partiju Rusije.

Jušenkov je treći istaknuti ruski političar smaknut u posljednjih desetak mjeseci, a deveti član Dume ubijen nakon što je u Rusiji propao komunizam. U studenom 2002. na pločniku usred Moskve, pred očima svoje žene, ubijen je guverner ruske oblasti Magadan. U kolovozu 2002. u predgrađu Moskve, dok je šetao s psom, ubijen je zastupnik Vladimir Golovjev, također član stranke Liberalna Rusija. Golovjev je u trenutku ubojstva bio pod istragom zbog korupcije, zbog čega mu je bio skinut i zastupnički imunitet. Optuživali su ga da je pronevjerio 10 milijuna eura državnog novca, što ga je dobio za socijalnu skrb u Čeljabinsku koji je predstavljao u ruskom parlamentu Dumi.

U povodu Jušenkovljeva ubojstva Putin je izjavio da je Jušenko bio “izvanredan političar našeg doba koji je smatrao svojom obavezom da brani demokratske ideale i slobode”. Putin je naredio da istragu vodi glavni državni tužitelj. Predsjednik parlamenta Genadij Šeljeznov izjavio je da je to ubojstvo “izazov društvu” i da je “politički motivirano”. Jedan od vodećih ruskih liberalnih političara, Boris Nemcov, za Jušenkova je rekao: “Bio je čovjek besprijekorne biografije, a to su mu priznavali i najljući protivnici.”

Nakon što je Jušenkov likvidiran, u ruskim političkim krugovima širile su se tvrdnje da ga je, zbog njegovih optužbi da je tajna služba FSB organizirala terorizam u Moskvi kako bi krivnju svalila na Čečene, likvidirala ta služba. Sada je, međutim, otkriveno da je pozadina ubojstva bila drukčija, stranačka, u vezi sa sukobima unutar Jušenkovljeve stranke Liberalna Rusija. Jušenkov je bio jedan od supredsjednika stranke, a do listopada prošle godine to je bio i njen glavni financijer Berezovski.

Boris Abramovič Berezovski rodio se 1946. u Moskvi. Otac mu je bio inženjer, majka medicinska sestra. Diplomirao je matematiku i informatiku na moskovskom sveučilištu, predavao matematiku na jednom od moskovskih fakulteta, bavio se znanstvenim radom i doktorirao. No potkraj 80-ih, kad je socijalizam propadao, Berezovski je osnovao privatnu tvrtku, kupovao ruske automobile od državnih tvrtki po nižim cijenama i preprodavao ih diljem Rusije. Poslovno uspješan, uskoro je postao predstavnik Mercedesa i Fiata za Rusiju. Na početku divljeg ruskog kapitalizma kupovao je državne tvrtke, pri čemu su mu jako na ruku išli državni funkcionari. Šireći svoje poslovno carstvo u sprezi s vlašću, proširivao je i svoje političke veze, sve do kćeri ruskog predsjednika Jeljcina, najbliže političke savjetnice svog oca Tatjane Djačenko, a preko nje 1993. i do samog Jeljcina. Zahvaljujući tim vezama Berezovski se sredinom i u drugoj polovici 90-ih probio i u naftni biznis i medije, bio je vlasnik nekoliko listova, a od 1995. i suvlasnik nacionalne televizije ORT i većinski vlasnik naftne kompanije Sibneft. Postao je 1997. suvlasnik zrakoplovne kompanije “Aeroflot”. Bio je među desetak ruskih kapitalista koji su držali više od 50 posto ruske privrede i pružali političku podršku predsjedniku Jeljcinu.

Berezovski je 1996. sve svoje medijske i financijske resurse dao Jeljcinu na raspolaganje u predizbornoj kampanji. Zauzvrat, osim novih poslova s državom, nakon Jeljcinove pobjede dobio je i prva politička zaduženja pa je postao potpredsjednikom utjecajnog Predsjednikova vijeća za sigurnost. U tom svojstvu obavio je i za Jeljcina jedan velik posao: na temelju njegovih ideja sklopljen je mirovni sporazum u Čečeniji, kojem je jedan od ključnih elemenata trebala biti ekonomska obnova Čečenije, temeljena na planiranoj gradnji naftovoda kroz tu kavkasku republiku, za što je i Berezovski bio zainteresiran, jer ima velike interese u naftnoj industriji, ali to se zbog drugog čečenskog rata nije ostvarilo. Na tom položaju bio je do studenoga 1997. kad ga je Jeljcin postavio za glavnog tajnika Zajednice nezavisnih država, labave konfederacije nastale od većine republika bivšeg Sovjetskog Saveza. Početkom 1998. jako su se pogoršali odnosi između Berezovskog i premijera Viktora Černomirdina, navodno zato što je Berezovski bio protiv Černomirdinovih predsjedničkih ambicija. Tvrdilo se da je Jeljcin smijenio Černomirdina pod utjecajem Berezovskoga i drugih oligarha. Premijer je postao mladi Sergej Kirijenko koji je želio ubrzati privredne reforme. Ali nekoliko elemenata u njegovu programu odmah je zasmetalo oligarsima, pa i Berezovskom. Kirijenko i njegov glavni ekonomski savjetnik, potpredsjednik vlade Boris Nemcov, zatražili su da i bogate korporacije u vlasništvu oligarha plaćaju poreze, što oni do tada nisu činili. Kirijenko je htio promijeniti i zakone o vlasničkim pravima te omogućiti stranim kompanijama da u Rusiji dobivaju puno vlasništvo nad poduzećima, što su ruski kapitalisti osjetili kao opasnost.

U nekoliko mjeseci nakon što je maknut s vlasti Černomirdin, i sam vrlo bogati oligarh, ojačao je veze s Berezovskim i uklonio međusobne sporove. Berezovski je ocijenio da je Černomirdin mnogo povoljnije rješenje na premijerskom položaju od Kirijenka te je zajedno s ostalim oligarsima nagovorio Jeljcina da nakon samo pet mjeseci smijeni Kirijenka i na premijerski položaj vrati Černomirdina. Tada se u ruskim novinama tvrdilo da su se Černomirdin i Berezovski dogovorili da će Berezovski na isti način, kao što je na prethodnim izborima pomogao Jeljcinu, 2000. pomoći Černomirdinu. Pojedini moskovski listovi, kritični prema Berezovskom, nazvali su ga “modernim Raspućinom”, aludirajući na poznatog mistika koji je imao golem utjecaj na ruskom carskom dvoru prije Oktobarske revolucije. Jedan ga je list prozvao “Mefistofelesom Abramovičem”, aludirajući da mu je Jeljcin prodao dušu.

No Berezovski se ponovno posvađao s Černomirdinom, kojeg se i Jeljcin želio riješiti, pa je Černomirdin ponovno maknut s vlasti. Još su dvije osobe nakratko bile na premijerskom položaju sve dok u ljeto 1999. Jeljcin nije na premijerski položaj postavio nepoznatog šefa tajne službe Vladimira Putina. Posljednjih dana 1999. Jeljcin je objavio da silazi s predsjedničkog položaja i Putina imenovao svojim nasljednikom. Putin je postao privremeni predsjednik Rusije, ali za predsjedničke izbore u ožujku 2000. još nije imao ni svoju stranku pa je dobio podršku Berezovskog i drugih oligarha, koji su mu odlučili pomoći medijski i financijski, računajući na protuusluge. Putin je pobijedio na izborima, ali Berezovski nije dobio što je očekivao. Naprotiv, čim je izabran za predsjednika, Putin se okrenuo baš protiv Berezovskoga, po svemu sudeći zato što je Berezovski želio što prije i što više “naplatiti” svoje usluge Putinu, pa se Berezovski počeo suprotstavljati Putinovim reformama. A Putin je baš na primjeru Berezovskoga odlučio pokazati svim oligarsima da se neće dati ucjenjivati.

Sukob između Putina i Berezovskoga počeo je već u svibnju 2000. kad je Putin smanjio autonomiju gubernija i ojačao centralnu vlast, što je Berezovski shvatio kao prijetnju svojim interesima pa se tome javno suprotstavio, izražavajući nezadovoljstvo i u inozemstvu, u zapaženom intervjuu Washington Postu. Berezovski je potom dao upute svojim ljudima da na televiziji ORT, gdje je imao 49 posto udjela i velik utjecaj na uređivačku politiku, da kritiziraju predsjednika. Putina su posebno napadali nakon tragedije ruske nuklearne podmornice “Kursk” u vodama ispred Murmanska u ljeto 2000. Putin je u rujnu te godine preko svojih ljudi u ORT-u, gdje je država imala 51 posto udjela, izbacio Berezovskoga s te televizije.

Na udaru su se našle i razne tvrtke Berezovskoga. Zbog navodnih financijskih nepravilnosti uhićeni su njegovi najbliži suradnici. Jednoga je pokušao izvući iz zatvora, a državni predstavnici rekli su mu da će to biti moguće samo ako Berezovski državi prepusti svoj udio u “Aeroflotu”. On je na to pristao, ako mu država isplati 360 milijuna dolara. Postignut je sporazum pa je država Berezovskom platila prvu ratu od 170 milijuna dolara, on je predao svoje dionice, a tada mu je država odbila isplatiti ostatak i pustiti njegova suradnika iz zatvora, optuživši ga dodatno za makinacije u “Aeroflotu”.

Potom je državno tužiteljstvo otvorilo istragu i protiv samog Berezovskog, tvrdeći da je 1994. i 1995. sudjelovao u pronevjeri 8 milijuna dolara u Samari, gdje je njegovo poduzeće za preprodaju automobila “Logovaz” preuzelo od države automobile koje nikad nije platilo. On je to opovrgnuo, tvrdeći da su optužbe politički motivirane, i 2001. se sklonio u Francusku a od 2002. je u Londonu koristeći se i izraelskom putovnicom, jer od 1994. ima i izraelsko državljanstvo. Rusko državno odvjetništvo podiglo je protiv njega optužnicu i raspisalo međunarodnu tjeralicu. Britanska je policija u ožujku uhitila Berezovskog, ali ga je dan poslije pustila uz veliku jamčevinu i njegovo obećanje da će se pojavljivati pred britanskim sudom kad se bude razmatrao ruski zahtjev za izručenjem. Na dosadašnja dva ročišta još nije odlučeno o njegovoj sudbini.

Berezovski u Londonu obnavlja svoje poslove. Kako je izjavio londonskom Observeru, u inozemstvo je prenio oko 1,5 milijarde dolara, koliko vrijedi i njegova imovina u Rusiji. Tom imovinom upravlja iz izvanredno čuvanog ureda u otmjenoj londonskoj četvrti Mayfair a iz Londona je pokrenuo akciju protiv Putina u Rusiji. Procijenio je da to može samo političkim sredstvima, pa je dao 10 milijuna dolara za osnivanje stranke Liberalna Rusija u koju je pozvao najveće kritičare Putinove politike i u kojoj je uzeo položaj supredsjednika, dok je Jušenkov bio drugi supredsjednik. Stranka je počela oštru agitaciju u nadi da će do sljedećih izbora potkraj ove godine steći dovoljno snage da na izborima odigra važnu ulogu. U Rusiji stranke brzo nastaju i nestaju.

No Berezovski je bio nestrpljiv, činilo mu se da Liberalna Rusija presporo raste, pa je objavio da bi trebala početi surađivati s komunistima. To je za neke od vodećih ljudi Liberalne Rusije bilo neprihvatljivo pa su, sa Jušenkovom na čelu, odlučili Berezovskoga izbaciti iz stranke. Pristaše Berezovskoga u stranci, na čelu s Mihailom Kodanjevom, procijenili su pak da bez njegova novca nema ni Liberalne Rusije. Nastao je rascjep u stranci, i Jušenkovljeva i Kodanjevljeva frakcija tvrde za sebe da su legitimni nastavljači Liberalne Rusije. Kad je Jušenkov 17. travnja dobio odluku Vrhovnog suda, kojom je njegova frakcija dobila pravo da predstavlja Liberalnu Rusiju, to je značilo da on treba preuzeti i stranačke financije, pa i novac koji je stranci dao njen osnivač, sada isključeni Berezovski.

Istražitelji tvrde da je upravo to razlog njegova ubojstva, što je javnosti odmah bilo jasno kad su objavljeni rezultati istrage. U Sitivkaru u ruskoj autonomnoj republici Komi, 950 kilometara sjeveroistočno od Moskve, početkom prošlog tjedna uhićena su dvojica muškaraca za koje je policija tvrdila da su neposredni izvršitelji ubojstva. Sitivkar je rodno mjesto Mihaila Kodanjeva, vođe suparničke frakcije Liberalne Rusije. Kodanjev je novinarima rekao da je očito kako policija njega namjerava lažno optužiti da stoji iza ubojstva, ali on “s tim ima veze koliko i s ubojstvom američkog predsjednika Johna Kennedyja”. U četvrtak policija je uhitila Kodanjeva na drugom kraju Rusije, u hotelu u Kudimkaru u oblasti Komi-Permjak. Protiv njega je podignuta kaznena prijava za ubojstvo Jušenkova na temelju izjava dvojice ubojica da je Kodanjev od njih naručio Jušenkovo ubojstvo. Kodanjev je prebačen u Moskvu u zloglasni zatvor Lefortovo.

Policija nastavlja istragu, a u medijima se postavlja pitanje je li naručitelj ubojstva zaista Kodanjev ili je to možda njegov sponzor Berezovski. Ako istražitelji dođu do bilo kakvih indicija da iza ubojstva stoji Berezovski, to bi ruskom zahtjevu da ga Britanija izruči – dosad obrazloženom samo navodnim financijskim kriminalom – dalo dodatnu uvjerljivost. Čak ako se i ne otkrije izravna veza Berezovskoga s tim ubojstvom, ako je to djelo samo Kodanjeva, Berezovski je doživio težak udarac jer njegova frakcija Liberalne Rusije na sljedećim izborima sigurno više ne može ništa postići.

Putinova akcija protiv slobode medija
Ruske su vlasti zatvorile i zadnju neovisnu TV postaju

Ruske vlasti zatvorile su 22. lipnja posljednju rusku nezavisnu privatnu televizijsku postaju nacionalnog značenja TVS, jedinu koja se usuđivala kritizirati ruskog predsjednika Vladimira Putina. U obrazloženju se navodi da su razlog financijske zloupotrebe i dugovi, no opće je mišljenje da su razlozi politički, jer su Putinu smetale kritike uoči skorih parlamentarnih izbora, te predsjedničkih izbora što će se održati sljedeće godine. Osim jedne postaje u privatnom vlasništvu, koja je lojalna prema vlastima, sada ruskim TV eterom dominiraju isključivo državne TV mreže ili mreže koje su u vlasništvu državnih kompanija.

TVS je nastao 2002. kapitalom moćnih ruskih privatnih investitora. To je treća u nizu privatnih postaja koje je država preuzela ili ih je zatvorila, a na kojoj je radila ista grupa nezavisnih novinara pod vodstvom urednika Jevgenija Kiseljova. Prije samo nekoliko godina Rusija je imala tri TV mreže koje nisu bile pod državnom kontrolom. Prvo je pod potpunu državnu kontrolu došla mreža ORT, koju je 90-ih kontrolirao tada najmoćniji ruski tajkun Boris Berezovski jer je u njoj imao 49 posto, a u ljeto 2002. kontrolu nad svojom mrežom NTV izgubio je tadašnji ruski televizijski mogul Vladimir Gusinski, koji je zbog Putina doživio sličnu sudbinu kao i Berezovski. Putin je prvo Gusinskog uspio izgurati iz njegove TV mreže NTV, i to preko državne kompanije Gazprom, a potom je protiv njega državni tužitelj podigao optužnicu zbog navodnog privrednog kriminala. On je pobjegao u Španjolsku, gdje nedaleko od Cadiza ima kuću i stalno prebivalište. Rusija je tražila njegovo izručenje, no Španjolska je zahtjev dobila, tako da Gusinski sada živi u Španjolskoj, ali je ostao bez TV postaje, svojih kompanija te nekoliko listova.

Berezovski, koji je u to vrijeme već bio u žestokom sukobu s Putinom, nakon što je NTV prešao iz ruku Gusinskog u vlasništvo Gazproma, pa tako došao pod kontrolu države, pozvao je k sebi novinare NTV-a. Oni su počeli uređivati informativni program na maloj TV mreži TV-6, koju je on uspio preuzeti nakon što je izgubio ORT. Zahvaljujući njima ona je u nekoliko mjeseci postala jedan od najgledanijih ruskih programa. No početkom 2002. prekinuto je i njezino emitiranje.

Službeno se tvrdilo da je TV-6 prestala emitirati zbog ekonomskih razloga. U studenome 2001. ruska državna naftna kompanija Lukoil, koja je u toj TV mreži imala 15 posto udjela, obznanila je da traži da se ona zatvori jer donosi gubitke te će bankrotirati. Njen većinski vlasnik Berezovski, koji se tada zbog nekih pravnih akcija ruskih vlasti protiv njega bio sklonio u London, tvrdio je da TV mreža dobro posluje, da joj se povećava prihod od oglasa, te da ima dobru ekonomsku budućnost. Slučaj su preuzeli sudovi, koji su se dosta kolebali pri svojim odlukama. Niži sudovi donosili su odluke u korist TV mreže, ali je viši sud početkom 2002. donio odluku da TV-6 mora prestati s emitiranjem. Vlasti su odmah sprovele odluku suda, pa se 25. siječnja 2002. umjesto nje se na njenoj frekvenciji pojavio jedan sportski program.

U ruskim političkim krugovima mnogo je bilo onih koji su tvrdili da je TV-6 ukinut iz političkih razloga, u sklopu velike Putinove akcije da sve glavne medije stavi pod svoju kontrolu, posebno one koji su bili u vlasništvu velikih ruskih tajkuna, tzv. oligarha. Da bi ih oslabio, Putin je krenuo protiv njihovih medija. On to, naravno, javno niječe, a iz vlade se tvrdilo da slučajevi NTV-a i TV-6 nemaju veze s političkom namjerom Putina da ograniči slobodu medija, nego je u prvom slučaju bila riječ o tome da medij preuzima novi većinski vlasnik, a u drugom o sudskoj akciji zbog lošeg poslovanja TV mreže. No u moskovskim političkim krugovima nisu prihvaćali ovakva objašnjenja, smatrali su da Putin želi preuzeti kontrolu nad medijima te smanjiti opću slobodu medija u Rusiji. To je bila ocjena koja se mogla čuti i u inozemstvu, čak i u SAD-u, koji je inače vrlo naklonjen Putinu. Predstavnik za tisak američkog State Departmenta Richard Boucher izjavio je tada je riječ o čistoj političkoj akciji države protiv slobode medija, a najutjecajniji američki dnevnik New York Times ocijenio je da Putin radi nešto važno, da je riječ o “formiranju dirigirane demokracije u Rusiji”.

Novinari zaposleni na TV-6 jako su se angažirali da sačuvaju svoju TV postaju, a kada je ona ipak preuzeta, Kiseljov i njegovi novinari potražili su novo radno mjesto. Preselili su se na novostvorenu TV mrežu TVS, koju su financirala nekolicina ruskih oligarha s bivšim premijerom Jevgenijem Primakovom na čelu. Iako su Kiseljov i njegovi kolege bili mnogo blaži prema Putinu, ipak se nisu libili da ga jedini kritiziraju, a zbog toga se TVS povećavala gledanost. Neki Putinu vjerni oligarsi u kompaniji su izazvali krizu, prestali je financirati, pa su državne službe zadužene za kontrolu TV programa naprasno prekinule emitiranje. I na kanalu TVS se umjesto redovitog pojavio – sportski program.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika