Objavljeno u Nacionalu br. 398, 2003-07-02

Autor: Mladen Pleše

KRIŽNI PUT WIMBLEDONSKE SENZACIJE

Ivo Karlović - Teniska karijera u neimaštini i šikaniranju

Kad je Ivo Karlović (24) na Wimbledonu pobijedio najboljeg tenisača svijeta Leytona Hewitta, svijet je doznao kako mladi igrač živi i trenira: iako je uvijek bio jedan od najtalentiranijih u generaciji, vježbao je sa starim lopticama, bio izbačen iz teniske akademije jer nije mogao platiti školarinu, a na treninge ide tramvajem

Ivo KarlovićIvo KarlovićOd svih vrhunskih tenisača u Hrvatskoj, a vjerojatno i u svijetu, wimbledonska senzacija, 24-godišnji Zagrepčanin Ivo Karlović, imao je bez sumnje najmukotrpniji i najneizvjesniji put do uspjeha. Od kada je kao sedmogodišnjak počeo trenirati tenis pa sve do prvog kola ovogodišnjeg Grand slam turnira u Wimbledonu, kada je pobijedio vodećeg tenisača svijeta Leytona Hewitta, Karlovića, sa 208 cm najvišeg tenisača ATP toura, pratili su samo neimaština, nepovjerenje, ignoriranja pa i šikaniranja. Karlović je cijeli svoj sportski vijek igrao sam protiv svih. Premda je njegova visina od najmlađih dana bila njegova golema prednost, uvijek je bio viši od svojih vršnjaka najmanje 10-15 centimetara, te iako je već kao 16-godišnjak osvojio momčadsko prvenstvo Europe i pobijedio nekoliko odličnih juniora s međunarodnim pedigreom, nikada nitko, osim roditelja, nije bio do kraja spreman podržati ga. Nitko u njemu nije prepoznavao talent, ni brojni treneri i klubovi koje je mijenjao, niti Hrvatski teniski savez koji je uvijek više protežirao neku novu nadu nego Ivu Karlovića. Izbornik državne Davis cup reprezentacije Nikola Pilić 2002. grubo je presjekao sve Karlovićeve nade da će postati standardni član nacionalnog tima, što bi mu jamčilo odgovarajuće uvjete za treninge: izjavio je da Ivo Karlović, dok je on izbornik, neće više igrati za reprezentaciju. I to samo zbog jednog poraza i ne tako loše igre u Argentini. Ni u svijetu nisu zapazili njegov talent: iz teniske akademije Boba Bretta u Parizu gotovo su ga istjerali jer nije mogao unaprijed platiti 18 tisuća dolara školarine, u Grazu su ga pokušali financijski iskoristiti pa je morao napustiti kamp premda je u njemu prvi put imao pristojne uvjete za rad. Karlović je danas valjda jedini vrhunski tenisač koji još nema vlastiti automobil, koji na treninge, s torbom punom opreme, odlazi tramvajem ili pješice. Iza njega ne stoji brojan tim stručnjaka, tek odnedavno ima svog trenera i stručnjaka za kondicijske pripreme. Jedan od razloga zbog čega je Karlović rezultatski eksplodirao relativno kasno, tek u 24. godini, upravo je taj što nije imao uvjete za sustavan rad, što je često mijenjao trenere pa nije bilo mogućnosti da se dugoročno planira i usmjerava njegov razvoj.

Najviše je za to kriva neimaština njegovih roditelja i nesposobnost HTS-a da pomogne razvoju talentiranih, a siromašnih igrača. Karlovićevi roditelji, za razliku od većine obitelji vrhunskih tenisača, nisu imali novca za financiranje njegova teniskog razvoja. Karlovićev otac, upravo u želji da pomogne i ubrza napredovanje sina, početkom devedesetih napustio je radno mjesto u Hidrometeorološkom zavodu i okušao se u privatnom biznisu. Vrlo brzo doživio je financijski slom: najprije mu je propala sva ušteđevina koju je uložio u jednu malu banku i koja je trebala osigurati nesmetan sportski razvoj njegova sina. Da nesreća bude još veća, Vlado Karlović ubrzo je propao i u privatnom biznisu. Tako je u kratkom roku ostao bez novca i posla. Nije mu preostalo drugo nego da se prijavi na burzu te da se prihvati svakoga posla, od prodaje knjiga do iznajmljivanja štandova na tržnicama. Da stvar bude gora, dogodilo se to upravo u trenutku kada je njegovu sinu Ivi novac bio najpotrebniji: valjalo je plaćati dodatne treninge i trenera, jer klubovi nisu mogli osigurati uvjete za razvoj vrhunskih tenisača. Uz to trebalo je osigurati novac za opremu i putovanja po turnirima. Zbog toga je Ivo Karlović, premda je bio iznimno talentiran, postao neatraktivan najboljim trenerima, pa je prepušten sebi i svojoj obitelji.

No tako je bilo zapravo od njegovih prvih teniskih koraka koje je napravio na zagrebačkim Sveticama kod trenera Ive Lijića koji je okupio desetak najtalentiranijih dječaka i počeo s njima ozbiljnije raditi. Karlović je te 1986. imao sedam godina. Ambiciozni otac Karlović nije bio zadovoljan brojem i duljinom treninga, vježbalo se tri, četiri puta tjedno po sat ili dva, pa je svakodnevno dodatno trenirao sa sinom na betonu udarajući lopticu u zid. I to po čak sedam i osam sati dnevno. Budući da je oprema bila skupa, otac Karlović jedva je skucao novac za tenisice, rekete i opremu, pa je Ivo uglavnom trenirao sa starim, istrošenim lopticama. No ubrzo se pokazalo da će neravnopravan materijalni status Ive Karlovića biti sve veća prepreka za njegovo napredovanje. Karlovićevi vršnjaci već su tada, nakon završetka osnovne škole, sve bili podredili tenisu: njihovi su roditelji plaćali privatne trenere i dodatne treninge, mnogi od talentiranih dječaka prestali su ići redovito u školu. Njihovi roditelji imali su dovoljno novca da plaćaju iznajmljivanje terena po tarifi od petnaestak DEM po satu plus 20 do 30 DEM za trenera po satu. Nije stoga čudno što su se otac i sin Karlović u tom društvu osjećali zapostavljenima, što su imali dojam da čak i klupski treneri posvećuju više pozornosti imućnijoj djeci, a ne Ivi. Jednom je otac Vlado izgubio je živce i optužio Ivina klupskog trenera da njegovu sinu namjerno loptice dodaje pogrešno kako bi ispalo da je on slabiji igrač od drugih. Zbog toga je Ivo morao promijeniti klub, a od tada datiraju i brojni nesporazumi oca Karlovića s trenerima pa i klubovima. U želji da osigura barem ravnopravan status za svog sina Vlado Karlović katkad je i pretjerivao. Bilo je trenera koji su vjerovali u Ivu Karlovića, željeli su s njime raditi, no znalo se dogoditi da otac Karlović nije vjerovao u njih. Bilo je i klubova koji su se trsili oko Ive, ali njegov je otac bio uvjeren da Ivo zaslužuje veću pozornost pa je zbog toga mijenjao i trenere i klubove. Sve su to razlozi zbog kojih je Ivo Karlović ostao prikraćen za ozbiljniji sustavan rad.

Unatoč neravnopravnom položaju, Karlović je od prvih natjecateljskih dana bio među najuspješnijim igračima. Premda nije imao optimalne uvjete za rad, već u kategorijama od 10, 12, 14 i 16 godina, na završnim masters turnirima na kojima su igrali najbolji igrači, uvijek je igrao u finalu ili polufinalu. Sa 16 godina definitivno se potvrdio kao veliki potencijal: pobijedio je Rusa Marata Safina, po mnogima jednog od najtalentiranijih svjetskih igrača, a kao član hrvatske reprezentacije osvojio je europsko prvenstvo u konkurenciji do 16 godina. Kad je vidio da njegov sin, unatoč neravnopravnim uvjetima, pobjeđuje svoje vršnjake, Vlado Karlović odlučio je s njim zaigrati na sve ili ništa: ispisao ga je iz redovite škole i upisao na dopisni tečaj za trgovačku školu. Međutim kako su drugi igrači u tim godinama, zahvaljujući boljim trenerima i uvjetima, brže napredovali, Karlović je imao problema i s pronalaženjem sparing partnera među vršnjacima. Mnogi nisu htjeli igrati s njim jer je Karlović imao samo iznimno jak servis, a druge udarce nije još bio razvio, pa se s njim teško igralo. I zbog toga su se otac i sin Karlović počeli osamljivati. Ivo Karlović bio je povučeniji od ostalih igrača i zbog govornog hendikepa koji je bio prepreka u opuštenijoj konverzaciji i zabavama s prijateljima.

Kako se to odražavalo na Karlovićevu karijeru i s kakvim su se mukama susretali on i njegova obitelj, najbolje pokazuju događaji za prvog njegova putovanja u Indiju. Budući da se na turnirima u sportskom smislu egzotičnim državama, poput Egipta, Čilea, Maroka i Paragvaja, lakše skupljaju bodovi nego u Europi, Ivi Karloviću je savjetovano da ode na seriju turnira u Indiju. Savez je bio spreman platiti put njemu, ali ne i njegovu pratitelju. Budući da Vlado Karlović nije imao novca, odlučeno je da Ivo otputuje sam. Nakon što je otputovao, Ivo se danima nije javio kući. Zavladala je panika u klubu, otac i majka bili su na rubu živaca. Tek nakon sedam dana Ivo se javio, ostavio adresu i broj telefona. Kada su ga upitali zašto se nije javio prije, Karlović je snuždeno kazao da nije imao novca, ali i da nije našao telefon s kojega bi se javio.

Bez ozbiljnije stručne pratnje, kada je prešao u seniorsku konkurenciju, Karlović je zapao u krizu. Nije imao nekoga tko bi mu dugoročno planirao treninge i nastupe na turnirima, stoga je prečesto igrao na zemlji, iako je najbolji na brzim terenima, dakle na betonu, u dvorani ili na travi. Uz to našao se u začaranom krugu besparice: budući da nije imao financija za duža putovanja, bio je prisiljen igrati na malim turnirima u blizini Zagreba gdje je fond nagrada vrlo malen. Tako nije mogao zaraditi novac za angažiranje kvalitetnijeg trenera, stručnjaka za kondicijske pripreme, masera… Sve je to vjerojatno pridonijelo tome da Karlović u jednoj fazi potpuno izgubi samopouzdanje te da ga počne pratiti glas igrača koji je izgubio najviše dobivenih mečeva. Karlović je, naime, vrlo često nadigrao protivnike, no kada je trebalo realizirati prednost i postignuti pobjedničke poene, ruka mu je nerijetko zadrhtala, napravio bi cijeli niz pogrešaka i zbog toga izgubio već dobivene mečeve.

Prva ozbiljnija šansa javila se Karloviću potkraj 1999., kada je zajedno s Lukom Kutanjcem i Vajdom počeo trenirati u teniskom kampu Gilberta Schallera u Grazu. No kako je Schaller nakon nekog vremena zatražio da Karlović potpiše krajnje nepovoljan ugovor, a istodobno ga nije želio pratiti na turnirima, prekinuli su suradnju. Karloviću je prekipjelo kada Schaller nije želio doći na njegove mečeve u Wimbledonu. Neko je vrijeme, ne baš na obostrano zadovoljstvo, proveo i u kampu Nikole Pilića u Munchenu. Nakon toga otišao je na tenisku akademiju trenera Boba Bretta u Pariz, stručnjaka koji je dugo radio s Goranom Ivaniševićem i Mariom Ančićem, no ni ta suradnja nije potrajala dugo: Karlović nije mogao skupiti 18 tisuća dolara koje je trebao uplatiti unaprijed za godinu dana.

Da mu je nedostatak novca nerješiv problem svijet je saznao nakon pobjede u Wimbledonu gdje je Karlović nadigrao najboljega svjetskog igrača Leytona Hewitta. Karlović se, naime, zbog štednje, smjestio u skromnom hotelu, zajedničku sobu s trenerom Goranom Orešićem plaćao je 150 funti tjedno. No taj je hotel imao prekratke krevete, pa je Karlović, da bi ga produžio, morao stavljati pod noge torbu. Nakon pobjede nad Hewittom, Karlović se preselio u bolji hotel u kojemu spavanje za jednu noć stoji 150 funti. Američki i britanski novinari raspisali su se kako Karlović nije imao novca da plati kaznu od 3000 tisuće dolara koja mu je uoči Wimbledona određena zbog bacanja reketa i psovanja na turniru u Surbitonu. Karlović je morao izvaditi iz novčanika još svojih 500 dolara, jer je na turniru zaradio samo 2500 tisuće dolara.

U posljednje doba Karlović je počeo ozbiljnije raditi s mladim trenerom, nekadašnjim tenisačem Goranom Orešićem, a angažirao je i jednog profesora s Fakulteta za fizičku kulturu koji mu pomaže u fizičkim pripremama. Nakon pobjede nad Hewittom stručnjaci se slažu: pred Karlovićem je velika karijera. I to iz više razloga: ponajprije zbog toga što on nije potrošen igrač i što još ni izdaleka nije dosegnuo svoj fizički i tehnički maksimum. Upravo zbog nesustavnog razvoja Karlović ima još puno prostora za napredak, može jako poboljšati gotovo sve udarce i puno poraditi na fizičkoj pripremi. Ako Karlovićeva karijera nastavi putem kojim je krenula u Wimbledonu, posve je sigurno da će zarađivati dovoljno da napokon osigura pravu stručnu potporu te da na treninge ne ide tramvajem. I da pomogne obitelji koja je više od petnaest godina sve podređivala njegovu teniskom napretku. No i bez toga njegovi roditelji i više su nego zadovoljni: njihova kći Ana bila je odlična studentica psihologije i danas radi u svojoj struci a Ivo se na korak približio svjetskom vrhu.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika